Verujem da želiš tako nešto.
Možda da probaš ti nekome da "pričiniš čudo". Bogu je veoma drago kada mi, Njegova deca, jedan drugome činimo dobrotu i milost. (Ima o tome u nz, u blaženstvima: blaženi milostivi...)
*
Evo ja ću ispričati šta se meni desilo.
Jednog prohladnog i vetrovitog dana proveo sam popodne sa svojim sinom (tada je imao oko 8 god.), u drugom gradu. I, kada smo završili šetnju, prilikom njegove predaje majci (razvedeni smo), on se požali kako ga je jako zabolelo uvo. Meni je, naravno, bilo krivo zašto da se to desi upravo u šetnji sa mnom, ali morao sam da ga ostavim sa tim bolovima i da krenem svojoj kući u Beograd. Sve vreme putovanja autobusom mislio sam o tome. I, putujući potom i gradskim autobusom, na jednoj stanici ugledam jednog dečaka kako leži na travi pored ljudi koji čekaju autobus, sklupčan u tankom kaputiću, a preko njega već pada susnežica. Izađem ja iz autobusa na toj stanici samo zbog njega, jer je do mog stana trebalo da putujem još 7-8 stanica. Priđem mu i pitam ga jeli gladan a on samo klimne glavom. Pozovem ga da ustane i priđemo mi do kioska sa pljeskavicama, i ja mu kupim jednu veću pljeskavicu, i odem. To je bilo npr. oko 19h. Kad sam stigao kući, pozovem da čujem kako je sin. Odgovore mi da su ga bolovi uha iznenada prestali. Kada? Pitam ja. Oko 19h, odgovore mi.
*
Razumeš li Brate šta se sve desilo to popodne? I zašto? Možda baš zato da bih to ja evo danas ovde napisao.
Veliki je Bog, otac naš nebeski.
A Tebi pozdrav, sa željom da probudiš u sebi milostivo srce. Tu je ono, a tu je i Bog, Čudotvorac, odmah do njega.