Violetna
Elita
- Poruka
- 22.085
Odustajanje, tj.slabost..
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Da li je Suicid(samoubistvo) kukavičluk pred životnim izazovima; hrabrost donošenja odluke za oduzimanje sopstvenog života; rezultat poremećene psihe u odredjenom trenutku ili...?
Moje izdvojeno mišljenje:
Oni koji su opterećeni mržnjom i prezirom prema sebi, najčešće stvaraju EPP za okolinu, oni u suštini toliko sebe vole da traže da ih i drugi vole istim intenzitetom ako ne i više. I kada postanu svesni neostvarivoog potežu poslednji adut - suicid, kao osvetu bližnjima za neiskazanu ljubav.
Smatram da svako kom pocne da se mota po glavi takva ideja treba da trazi pomoc lekara.
ovo vrlo cesto pitam sebe-sta mora da oseca neko, da bi se ubio? naravno, ne mislim na psihicki bolesne ljude, koji ne razmisljaju racionalno, niti hocu da ulazim u ono cuveno kako je neko, ko je do juce izgledao sasvim normalno, zavrsio prerezanih vena, i kako se ispostavilo da je bio tezak psihicki bolesnik...skoro sam u svojoj neposrednoj okolini imala slucaj samoubistva, nisam ga poznavala dobro, ali sam cin me je, kao i obicno, ostavio bez daha, zacudjenom, tuznom, zapitanom..kako je mogao? nije bio smrtno bolestan (mozda u tom slucaju samo mogu da razumem samoubistvo, i naravno, kod onih ljudi koji su izgubili sve-tu mislim na porodicu, decu, ne na materijalno), bio je mlad, uspesan, da doziveo je neverovatnu i tesku stvar tih dana, ali ipak?...bio je depresivan, ali zar nismo svi, i zar nemamo svi te teske periode u zivotu? iduci tom linijom, mislim da samo kukavice to rade (opet izuzimam dva, gore pomenuta slucaja)...ne mogu da razumem i nadam se da nikada necu doci u situaciju da donosim odluku te vrste...Da li je Suicid(samoubistvo) kukavičluk pred životnim izazovima; hrabrost donošenja odluke za oduzimanje sopstvenog života; rezultat poremećene psihe u odredjenom trenutku ili...?
Moje izdvojeno mišljenje:
Oni koji su opterećeni mržnjom i prezirom prema sebi, najčešće stvaraju EPP za okolinu, oni u suštini toliko sebe vole da traže da ih i drugi vole istim intenzitetom ako ne i više. I kada postanu svesni neostvarivoog potežu poslednji adut - suicid, kao osvetu bližnjima za neiskazanu ljubav.
Greška u genetskom kodu.
Sjebban nagon za samoodržanjem.
U principu veoma dobar poremećaj jer se pročišćuje i jača ljudska rasa (samo kad bi neko tome suicidu pristupio pre nego što prenese genetski materijal potomstvu..........)
Ono sto bi moglo da pripadne ovom podforumu, a da ima veze sa temom suicida, jeste nacin na koji se gleda na one koji imaju psiholoskih, psihickih tegoba. Kod nas postoji vrlo cesto odbijanje da se prizna da takvi problemi postoje, bilo da se radi o bliskim rodjacima bilo o poznanicima, kolegama, sugradjanima... Jendostavno cak su ljudi skloni da takve bolesti, smetnje, teskoce negiraju i kod sebe, dugo, koliko je god to moguce; a nekada i ne pristaju uopste na suocavanje sa tim da takve tegobe postoje. Svaki oblik takvih smetnji, teskoca se prosto negira ili se sve manifestacije tako neceg nazivaju bilo bezobrazlukom bilo ovim onim; nekom karakteristikom te osobe koja je definitivno za osudu. U jednom medicinskom prirucniku sam na primer procitala da laksi oblici neuroze mogu ukoliko se zapuste da predju u teza psihicka oboljenja, a kod nas je cesto uverenje da su takve bolesti unapred zadane i da tu pomeranja nema. Zna se da na zapadu uz adekvatne kontrole, pracenje, veliki procenat sizofrenih bolesnika je radno sposoban; dok je kod nas to retkost.
Ako uzmemo da je to samo stvar genetike, onda kao da na neki nacin sklanjamo taj problem od sebe, jer, ako do sada nismo imali taj problem nas sistem je dobar i to je problem nekog drugog. Madjutim, depresija kao i mnoge druge psihicke tegobe moze da se javi i usled odredjenih okolnosti u kojima se covek nalazi.
Covek zaista moze biti i genetki izuzetno jak pa odolevati i jako losim uslovima zivota ili neko moze biti tako loseg sastava da moze popustiti u manjim zivotnim teskocama; ali, zar tako razmisljamo kada se radi o zapaljenju slepog creva. Da nije hirurgije, kada bi neko imao teze zapaljenje slepog creva, skoro sigurno da bi od toga umro: ali operacija takvu situaciju cini skoro beznacajnom. Zasto je onda tako velik problem posmatrati na isti nacin i nekog ko ima psihickih problema.
Neke tegobe na koje bi se na vreme odreagovalo kako treba mogle bi se sasvim kontrolisati ili i ukloniti; a negiranjem da takve smetnje postoje, vremenom se komplikuju i cine sve veci problem coveku.
Kada su suicidne misli i ideje upitanju, nisam pristalica teorije da za to baš uvek treba tražiti odgovor u lošoj genetskoj ili psihičkoj strukturi ličnosti. Pre mislim da se radi o trenutnom stanju svesti u kome čovek oseća potrebu da skrene pažnju na sebe. To je onaj EPP u kojem on čak i nema stvarnu nameru da se ubije ali mu po nepisanom pravilu kasno stiže pomoć. A Što se tiče bolesti, u balkanskom mentalitetu je da ljudi ne rado pričaju o svjim bolestima uopšte, a naročito o naslednim i zaraznim bolestima, jer su društveni odnosi takvi da ljude, koji bi i hteli da pričaju o tome tražeći pomoć, ili ne razumeju ili ih unapred izoluju sa predrasudama da su opasni po okolinu.

ovo govorim samo o nekim mogucnostima. Na primer, dete moze da se ponasa jako jako zatvoreno, da prica toliko tiho da ne mozes da ga cujes, samo zato sto mu se cini da ne zna lepo da govori, da govori glupo... Ali, ako oseti u nekoj situaciji da ipak moze da akze ensto pametno ili nesto sto ce zainteresovati okolinu, moze isto to dete sa ogromnim entuzijazmom da "progovori". To je tako dok je jos uvek "malo", dok se jos uvek nije sasvim ubedilo da nije zanimljivo sa nekim aktivnostima sa kojim druga deca privlace paznju. Vremenom sve je teze obezbediti situaciju u kojoj ce to dete imati priliku da bude primeceno, da uradi nesto sto ce biti propraceno odobravnjem, osmehom... Govorim samo o jednoj mogucnosti.Arhimede, to kazes da je ovo tvoje misljnje, prvi deo: "Oni koji su opterećeni mržnjom i prezirom prema sebi, najčešće stvaraju EPP za okolinu, oni u suštini toliko sebe vole da traže da ih i drugi vole istim intenzitetom ako ne i više."
Ako krenem od pretpostavke da neko nije naucio, naso adekvatan nacin da privlaci paznju svoje okoline (a to je neznost, osmeh, razgovor...) on godinama skuplja sve vecu potrebu za svim tim, i zaista moze doci do tako ocajnicke potrebe o kojoj pricas.
Pa, i ne cini mi se vise tako negativno
Izgleda da sam te tek sad ukapirala?
Sve je to OK ako se ne javlja kao posledica preteranog samoljublja.
a samoljublje, cija je to posledica?
. Sama sebi dajem interakciju
.Poznavala sam trojicu koji su izvršili samoubistvo. Jedan se, vrlo mlad, ubio zbog neuzvraćene ljubavi. Nisam sigurna da je to pravi razlog; pre će biti da je imao problem druge, dublje prirode. Drugi je godinama najavljivao da će to učiniti, govoreći da mu se sve smučilo, i niko ga nije shvatao ozbiljno ... sve dok to nije uradio. Treći je vukao traume iz detinjstva, imao problem socijalizacije, osećao se promašeno i neprihvaćeno.
Ukoliko ima nekog značaja – bili su vrlo naočiti i inteligentni mladi ljudi, a potonja dvojica su pride, na prvi pogled, ostavljala utisak samouverenih muškarca. Ali, malo-malo pa bi iz njih izletela neka mračna misao o neshvaćenosti i - posebno - nevoljenosti. Te tamne misli imale su uporište u njihovim životima; realno gledajući, nijedan od njih nije imao srećno detinjstvo, nijedan nije odrastao u harmoničnoj porodici ... a drugi i treći su još u pubertetu zaglibili u probleme sa zakonom (što je predstavljalo logičan rezultat okolnosti u kojima su odrastali).
Ne mogu reći da je, u konkretnim slučajevima, uzrok samoubistva bio kukavičluk; ne mogu reći ni da je bila hrabrost. Ovde se, još u korenu, život surovo poigrao sa njima. Neprihvatanje takvog života, na čijoj trpezi nije ostala ni mrvica radosti, godinama se povlačilo kao hronično stanje ... bez nade da bi moglo biti bolje, a kada bi se nada nakratko i pojavila – čim ne bi ispunila sva nataložena očekivanja, bila bi okvalifikovana kao još jedna srušena iluzija, još jedno u nizu razočaranja, još jedno nevoljenje ... još jedno veliko ništa koje (ne) vodi ničemu, to jest nikakvom boljitku.
Mislim da je zapravo bila u pitanju (nikad dijagnostikovana, zapuštena) bolest - teška depresija, ili možda posttraumatski stres. Da se znalo, da je na vreme bilo primećeno, da se pružila ruka ... stručna pomoć – sasvim sam sigurna da do samoubistava ne bi došlo. A da li bi se i koliko njihov kasniji život kvalitativno promenio, ne znam.
Uvek treba ozbiljno shvatiti nečiju najavu samoubistva: to je poziv u pomoć. Čak i ukoliko se ispostavi da je reč o lažnoj uzbuni, znak je da sa tom osobom nešto nije u redu. Mi ne možemo sa sigurnošću tvrditi da je najavljeno samoubistvo samo skretanje pažnje ili ozbiljna namera. Ako na takvu najavu samo okrenemo glavu na drugu stranu, sa mišlju da se potencijalni samoubica morbidno zeza živcima publike, može se desiti da se tog svog skretanja pogleda setimo sutradan ... kada bude prekasno. Tada ćemo zaključiti da nije na odmet makar poslušati očajnog čoveka, ma koliko nas gušio mrak njegove duše, ma koliko nam se žurilo na vazduh.
зашто онај ко је дозволио самоубиство и даље управља туђом мишљу?
промени себе и све је по аутоматизму другачије.
где год се окренем себе видим...
Objasni to malo.

зашто онај ко је дозволио самоубиство и даље управља туђом мишљу?
промени себе и све је по аутоматизму другачије.
где год се окренем себе видим...
Niko nikome ne dozvoljava samoubistvo. Samo neko uzima za pravo da sebi ukida ono što mu je priroda nesebično darovala. Apsolutno je nemoguće upravljati tudjom mišlju, ali se može uticati na to da o nečemu imamo pozitivno ili negativno mišljenje.
Rezultat je poremecene slozene biohemije u mozgu, dakle rezultat bolesti i stoga se o suicidu ne moze govoriti kao o cinu hrabrosti ili kukavicluka, jer se do te odluke nikad ne dolazi zdravim razumom.

Da li bi to smatrao kao dobar poremećaj u slučaju da je tvoje dijete poremećeno na taj način?
Sa usko sebičnog stanovišta NE,
sa opšte civilizaciskog stanovišta DA.
A sta sa tim da je svaki psihicki poremecaj ustvari u jako malom da kazem obimu ili je bolje reci intenzitetu prisutan i kod psihicki zdravog coveka? Kako onda odrediti skalu i povuci crtu izmedju tog DA i NE. Koliko je potrebno da je neko poremecen pa da stane na tlo NE?
Nisam nikad videla neku statistiku o tom koliki je procenat onih koji su u mladalackom periodu imali ideje o suicidu ali po onom sto znam iz razgovora sa ljudima, taj procenat je sigurno veliki. I sasvim je drugaciji nacin na koji bih prihvatila cinjenicu da neki mlad covek ima takvu ideju od nacina na koji bih reagovala ako stariji covek ima ideju da se ubije. Kod mladog coveka su velike sanse da se radi o prolaznom raspolozenju jer se on prosto jos uvek formira i sve su osobine kod njega jos klizece, za razliku od starijeg coveka kod koga su svi unutrasnji pokreti i promene usporeni, najcesce; ni to nije sasvim sigurno.