Stvari koje mrzimo

Ja ne podnosim autobuske stanice i autobuse uopšte, to mi je najgore i najvulgarnije prevozno sredstvo. Kao konzerva sa gomilom sardina unutra, često sa neudobnim sedištima i nogama zabijenim u sedište ispred. Železnicu kako-kad, vidim u vozovima nešto romantično pa zato. Aerodrome volim, ne znam ni sam što.
 
Metro stanica koja razbija monotoniju.

ek0okg.jpg


2v0mi49.jpg


m9smdh.jpg


Hermannstraße u Berlinu,Felix Scholz radio dizajn i fotke.
 
NE DAM 500€ ZA SOFTVER,NE DAM SUNCE VAM J**EM.POSEREM VAM SE NA SRED HQ-A I ZABOLE ME ZA DODATKE.NISAM JA CECA A I DA JESAM OPET VAM NE BIH DAO GREBATORI JEDNI!NE DAM MAKAR NIŠTA VIŠE NE NAPRAVIO.

110xdav.gif


Mrzim Ableton.Kako se g**no nakači na net kada sam ga blokirao u firewall-u i ugasio update-ovanje?!Kako prepozna da je krekovan nakon par godina j**em mu inženjera koji ga pravio?!





OK,sad mi lakše.
 
Mrzim roditeljsko proseravanje i zvocanje. Kad deci dele netražene savete i prave sa pametniji nego što jesu, sve pritom opravdavajući svoje (više nego očigledne) greške i životne promašaje ovom formom psihičkog nasilja. Pritom se nikad ne zapitaju da li je i do njih, da li su i oni negde krivi što je sve kako jeste, ili su za sve odgovorna deca koja "ne uče dovoljno", koja se "ne trude dovoljno", koja ih večito "brukaju pred svetom", i od koje očekuju da im razreše sve životne gordijeve čvorove i komplekse koje su nakupili kroz život. Najbednije mi je kad roditelji prisile decu da im "operu obraz" kroz svoj uspeh. Pa se onda kaže "vidi kakvu decu on ima", "on nije nešto ali pogledaj mu decu i slično". Svim tim roditeljima što se iživljavaju - to je pravi izraz - i guše kreativnost, polet i bezbrižnost mladih godina bih zalepio par vaspitnih šamarčina i očitao im više nego zasluženu bukvicu. I sve više verujem da su za ogroman broj nesrećnih i uništenih života odgovorni baš roditelji, baš takvi kakvi jesu, sa svojim večitim pridikama, zabranama i anksioznostima. A to što oni "nisu hteli" i "nisu ništa loše mislili" ništa ne pomaže njihovom potomstvu da se iščupa iz otrovnih kandži ovakvog odrastanja.

Mrzim kad neko ko je do juče bio normalan, odjednom, takoreći preko noći krene da glumi neku kurčevitost i izigrava facu i šmekera jer je upao u takvo društvo. Pa onda na sve načine pokušava da opravda svoje ranije ponašanje nekakvim pričama koje jednostavno ne drže vodu, a njemu smeta jer se ono od pre nikako ne uklapa sa onim što je sad.

Mrzim srpsku opsednutost jeftinim veseljem, šegom i večitim forama koje moraju da se provlače kroz sve situacije i u svakoj vartijanti. Voleo bih da smo ozbiljniji kao narod, da ne shvatamo sebe ozbiljno samo kad se sprdamo sa samima sobom.
 
Mrzim kad neko ko je do juče bio normalan, odjednom, takoreći preko noći krene da glumi neku kurčevitost i izigrava facu i šmekera jer je upao u takvo društvo. Pa onda na sve načine pokušava da opravda svoje ranije ponašanje nekakvim pričama koje jednostavno ne drže vodu, a njemu smeta jer se ono od pre nikako ne uklapa sa onim što je sad.

Ovo mene fascinira. Pogotovo kad neki ljudi koji su delovali kao da imaju osobene stavove i izgrađenu ličnost odjednom postanu zatupljeni idioti koji se hvataju kojekakvih ideologija i praznih priča. Kao da su postali gluplji tokom vremena. I posle neko da mi govori da s godinama dolazi mudrost. To su samo izmislili matorci da bi predstavili sebe kao autoritet. U stvari su glupi zatucani govnari
 
Mrzim mrzim mrzim kada se posvađam sa nekim, i taj neko se posle ponaša kao da se ništa nije desilo. Kao da smo ponovo kul. Pa kako rođače, kako? Ja moram o tome da pričam, diskutujem, zašto je do toga došlo, kako...
I onda ja lepo kažem da bi bilo lepo o tome popričati, i onda se naljuti na mene što to spominjem i ne javi mi se više. Kako možeš sam sa sobom, da sjebeš stvar i ne želiš da pričaš o tome, kako da ti kažem da je sve kul? Pa kako? Pa nikako. To baš baš mrzim. Pojela bih se živa.
 
Nema poente, samo cete opet jos gore da se posvadjate. Najbolje je to ne spominjati ako vec moras da saradjujes sa tom osobom.

Pa okej ako samo sarađuješ sa tom osobom. Ali ako je ta osoba tvoj partner? Koliko puta mora da se to ponovi, jer jednom će se ponoviti, i koliko puta mora da se "pređe preko toga", da bi se na kraju popričalo, ali već sada uz lomljenje tanjira i čaša i pominjanja onih 5 prećutanih puta. Zar nije lakše to učiniti odmah na fin način? Ne znam, možda je to samo za mene normalno tako.
 
Pa okej ako samo sarađuješ sa tom osobom. Ali ako je ta osoba tvoj partner? Koliko puta mora da se to ponovi, jer jednom će se ponoviti, i koliko puta mora da se "pređe preko toga", da bi se na kraju popričalo, ali već sada uz lomljenje tanjira i čaša i pominjanja onih 5 prećutanih puta. Zar nije lakše to učiniti odmah na fin način? Ne znam, možda je to samo za mene normalno tako.

Pa nije to normalno brate. Ne kazem, imao sam i ja takve veze koje su bile burne i intenzivne, ali sam imao i veze gde se nisam nijednom posvadjao sa devojkom.

- - - - - - - - - -

Ta prica u kojoj vi lomite stvari, to brate nije dobra i normalna prica.
 
Nisam mislila na bukvalno lomljenje tanjira xD
Samo sam htela da naglasim u šta to može da preraste ako mi neko sredi stvar potom ponavlja "ne priča mi se o tome", "hajde da pređemo preko ovoga" itd. a taj neko je moja drugarica, ili moj partner. Tada to mrzim najviše na svetu jer se u x slučajeva desi da se to što su uradili jednom ponovi i posle, i onaj tamo put. I da ja volim da to rešim odmah, i da me takođe iznervira kada ta osoba to sa takvim žarom ignoriše da joj je lakše da prestane da priča sa mnom nego da se potrudi da izgladimo odnose. A pritom mi ponavlja "ja volim kada si otvorena, kada možemo da pričamo, ti si mi drugarica/mica, slobodno reci šta ti smeta, i ja ću tebi". Pa je'bem ti ja mater lažljivu, ako ja mogu da se izvinim kada pogrešim, ima da možeš i ti.

I tako, to mrzim, sve je kul, ne lomim tanjire :lol:
 

Back
Top