Stihovi za moju dusu

THE BEACON FIRES (from "Agamemnon")

by: Aeschylus

Clytemnestra describes the Progress of the Beacon Fires that carried the Tidings of the Fall of Troy.

GLEAM -- a gleam -- from Ida's height,
By the Fire-god sent, it came;
From watch to watch it leapt, that light,
As a rider rode the flame!
It shot through the startled sky,
And the torch of that blazing glory
Old Lemnos caught on high,
On its holy promontory,
And sent it on, the jocund sign,
To Athos, Mount of Jove divine.
Wildly the while, it rose from the isle,
So that the might of the journeying Light
Skimmed over the back of the gleaming brine!
Farther and faster speeds it on,
Till the watch that keeps Macistus steep
See it burst like a blazing Sun!
Doth Macistus sleep
On his tower-clad steep?
No! rapid and red doth the wild fire sweep;
It flashes afar on the wayward stream
Of the wild Euripus, the rushing beam!
It rouses the light on Messapion's height,
And they feed its breath with the withered heath.
But it may not stay!
And away -- away --
It bounds in its freshening might.

Silent and soon,
Like a broadened moon,
It passes in sheen, Asopus green,
And bursts on Cithaeron gray!
The warder wakes to the Signal-rays,
And it swoops from the hill with a broader blaze.
On, on the fiery Glory rode;
Thy lonely lake, Gorgopis, glowed!
To Megara's Mount it came;
They feed it again
And it streams amain--
A giant beard of Flame!
The headland cliffs that darkly down
O'er the Saronic waters frown,
Are passed with the Swift One's lurid stride,
And the huge rock glares on the glaring tide.
With mightier march and fiercer power
It gained Arachne's neighboring tower;
Thence on our Argive roof its rest it won,
Of Ida's fire the long-descended Son!
Bright Harbinger of glory and of joy!
So first and last with equal honor crowned,
In solemn feasts the race-torch circles round. --
And these my heralds! -- this my SIGN OF PEACE;
Lo! while we breathe, the victor lords of Greece
Stalk, in stern tumult, through the halls of Troy!
 
Mome su srcu dovoljne tvoje grudi,
i krila moja za tvoju slobodu
Iz mojih usta poletjet će u nebo
ono što je spavalo u tvojoj duši

......U tebi je varka svakoga dana,
stižeš ko rosa na cvijetne krunice,
potkopavaš obzorje svojom odsutnošću,
poput vala bježeći neprestano

Rekao sam da si pjevala u vjetru,
kao što pjevaju pinije i jarboli,
ti si kao oni, visoka i šutljiva
i često tužna kao putovanje

Utočište, kao stari put,
nastanjuju te jeke i glasovi čežnje,
budim se i ponekad, sele i bježe
ptice što su spavale u tvojoj duši

Pablo Neruda
 
Tvoja dusa cuti i govori

Zbog tebe sam oboleo u sebi
gde si ti
I ne smem te vise videti
A gledao bih te
do dna vremena
koje cinis trenutkom
trenutkom sto je vecnost po tebi
Tvoje prisustvo brise staze moje tisine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Nemoj da te vidim
Hocu da te naselim zivim sobom
i da prestanem izvan sebe ici tvojim zivotom

Pre nego iz mene moju svest izvedes
daj da te spoznam kao istinu
Pre nego neznano odsumi moj sluh
da te cujem
kao glas koji me na svet dozvao
I pre nego utopim te u svoj vid
da te vidim
kao svetlo koje ostaje u sebi

Traziti te ne znaci ziveti
vec slep moliti gluve ove predele
da se tobom napune
Videti te ne znači umirati
vec rvati se sa senama mutnoga sna
u kome ti iscezavas
Imati te ne znaci hraniti se
vec gladnim grlom tamaniti voce
i zednim grudima presusivati izvore
Izgubiti te ne znaci osiromasiti
vec bojati se pustosi
i naslucivati bedu
koju za sobom ostavljas.

Josip Pupacic
 
Pablo Neruda
Noćas bih mogao



Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,

trepere modre zvijezde u planini."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova, bila je u mom naručju.

Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.

Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.

I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.

Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.

Duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.

Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.

Ni mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!

Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.

Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?

Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,

duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to posljednji bol koju mi zadaje

i posljednji stihovi koje za nju pišem.


 
THE DREAM CALLED LIFE

by: Pedro Calderón de la Barca (1600-1681)

DREAM it was in which I found myself.
And you that hail me now, then hailed me king,
In a brave palace that was all my own,
Within, and all without it, mine; until,
Drunk with excess of majesty and pride,
Methought I towered so big and swelled so wide
That of myself I burst the glittering bubble
Which my ambition had about me blown
And all again was darkness. Such a dream
As this, in which I may be walking now,
Dispensing solemn justice to you shadows,
Who make believe to listen; but anon
Kings, princes, captains, warriors, plume and steel,
Ay, even with all your airy theatre,
May flit into the air you seem to rend
With acclamations, leaving me to wake
In the dark tower; or dreaming that I wake
From this that waking is; or this and that,
Both waking and both dreaming; such a doubt
Confounds and clouds our mortal life about.
But whether wake or dreaming, this I know
How dreamwise human glories come and go;
Whose momentary tenure not to break,
Walking as one who knows he soon may wake,
So fairly carry the full cup, so well
Disordered insolence and passion quell,
That there be nothing after to upbraid
Dreamer or doer in the part he played;
Whether tomorrow's dawn shall break the spell,
Or the last trumpet of the Eternal Day,
When dreaming, with the night, shall pass away.
 
Znaš, nikad nisam bio tako srećan kao što sam bio to jutro
Šetali smo uz plažu
Bila je jesen, jesen, kada je vreme bilo lepo
Doba koje postoji samo u Severnoj Americi
Tamo to zovu Indian Summer
No, ovo je leto jednostavno bilo naše
Uz tvoju dugu haljinu koja liči na akvarel Marie Laurencin
I sećam se, sećam se vrlo dobro
Ono što sam ti rekao to jutro
Pre godinu, pre stoleća, večnosti pre...

Mi ćemo ići, gde god želiš ići, kad god poželiš
I ljubićemo se i onda kada ljubavi više nikad ne bude.
I ceo život će biti kao nijanse indijanskog leta.

Danas sam daleko od tog jesenjeg jutra
Ali, kao da sam tamo
I mislim na tebe.
Gde si?
Da li još za tebe postojim?
Gledam ovaj talas koji nikada neće doći do dina...
Vidiš, poput vala sam tog i ležim na pesku,
I sećam se kako se dizala plima, sećam se sunca i sreće koja se gubila u moru
Jedne večnosti, jednog veka, godinu pre.

Mi ćemo ići, gde god želiš ići, kad god želiš
I volećemo se i onda kada ljubav bude mrtva.
I ceo život će biti kao nijanse indijanskog leta.


 
Reci da me voliš,
da u vatri goriš
dok požuda za mnom tebe jutrom budi,
nek je i neistina,
to bice milina
duši koja tebe neizmerno ljubi.

Reci da me snivaš,
u snovima skrivaš,
ljubomorno cuvaš od pakosnih žena
i da svake zore
kad oci se otvore,
žališ što me stvarno pored tebe nema.

Reci kako bridiš
od želje da me vidiš,
od želje koja prosto u tvom srcu bdi
i olakšaj boli
srcu što te voli,
to ne može niko,to možeš samo ti.
:heart:
 
Љубавна песма

Како да душу спутам, да се твоје
не такне? Како, мимо тебе, њом
да грлим друге ствари и даљине?
Ах, радо бих је склонио на које
заборављено место усред тмине,
у неки изгубљени кут, у ком
неће је твоје њихати дубине.
Ал' ипак, све што додирне нас двоје
ко гудало да нас неко спаја, које
из двеју струна један мами глас.
На ком смо инструменту? Ко нас сатка?
И који ово свирач држи нас?
О, песмо слатка.

Р. М. Рилке
 
S’ TOBOM – BEZ TEBE
Želja je želja, iz srca slabost
Nošena snagom bujice strasti,
Otkrila moju bestidnu nagost-
Gde ponos mora na kolena pasti.
I opet prizor pred budnim okom
Kakav se nađe s’ prolećem ranim…
Šta li to huči mojim krvotokom?
Kako da tebe od sebe branim?
Nije da ne znaš šta me to lomi,
I kako taj bestid sobom da svladam.
Možda je bolje – neka me zgromi
Ta čulna drskost u koju padam !
Da li da kažem –oprosti ! zato-
Što lupanje srca postaje jače,
Meni uzeto – a tebi dato !
Oči mi setne – dok tvoje zrače.
Kao na recept – data mi doza,
Ćuteći kažeš – toliko treba.
Nevidljiv dodir niz tebe sroza
A želja vrela, k’o zrak sa neba.
Nisam ni mislio da imam pravo
Da ljubim dušom ženu kraj sebe,
Al’ znam da mogu reći ti – Zdravo !
I vazda biti s’ tobom – bez tebe !
Branko Tomic
 
GENTLE ALICE BROWN

by: W.S. Gilbert (1836-1911)

T was a robber's daughter, and her name was Alice Brown.
Her father was the terror of a small Italian town;
Her mother was a foolish, weak, but amiable old thing;
But it isn't of her parents that I'm going for to sing.

As Alice was a-sitting at her window-sill one day,
A beautiful young gentleman he chanced to pass that way;
She cast her eyes upon him, and he looked so good and true,
That she thought, "I could be happy with a gentleman like you!"

And every morning passed her house that cream of gentlemen,
She knew she might expect him at a quarter unto ten,
A sorter in the Custom-house, it was his daily road
(The Custom-house was fifteen minutes' walk from her abode.)

But Alice was a pious girl, who knew it wasn't wise
To look at strange young sorters with expressive purple eyes;
So she sought the village priest to whom her family confessed,
The priest by whom their little sins were carefully assessed.

"Oh, holy father," Alice said, "'t would grieve you, would it not?
To discover that I was a most disreputable lot!
Of all unhappy sinners I'm the most unhappy one!"
The padre said, "Whatever have you been and gone and done?"

"I have helped mamma to steal a little kiddy from its dad,
I've assisted dear papa in cutting up a little lad.
I've planned a little burglary and forged a little check,
And slain a little baby for the coral on its neck!"

The worthy pastor heaved a sigh, and dropped a silent tear--
And said, "You mustn't judge yourself too heavily, my dear--
It's wrong to murder babies, little corals for to fleece;
But sins like these one expiates at half-a-crown apiece.

"Girls will be girls--you're very young, and flighty in your mind;
Old heads upon young shoulders we must not expect to find:
We mustn't be too hard upon these little girlish tricks--
Let's see--five crimes at half-a-crown--exactly twelve-and-six."

"Oh, father," little Alice cried, "your kindness makes me weep,
You do these little things for me so singularly cheap--
Your thoughtful liberality I never can forget;
But O there is another crime I haven't mentioned yet!

"A pleasant-looking gentleman, with pretty purple eyes,
I've noticed at my window, as I've sat a-catching flies;
He passes by it every day as certain as can be--
I blush to say I've winked at him and he has winked at me!"

"For shame," said Father Paul, "my erring daughter! On my word
This is the most distressing news that I have ever heard.
Why, naughty girl, your excellent papa has pledged your hand
To a promising young robber, the lieutenant of his band!

"This dreadful piece of news will pain your worthy parents so!
They are the most remunerative customers I know;
For many many years they've kept starvation from my doors,
I never knew so criminal a family as yours!

"The common country folk in this insipid neighborhood
Have nothing to confess, they're so ridiculously good;
And if you marry any one respectable at all,
Why, you'll reform, and what will then become of Father Paul?"

The worthy priest, he up and drew his cowl upon his crown,
And started off in haste to tell the news to Robber Brown;
To tell him how his daughter, who now was for marriage fit,
Had winked upon a sorter, who reciprocated it.

Good Robber Brown, he muffled up his anger pretty well,
He said, "I have a notion, and that notion I will tell;
I will nab this gay young sorter, terrify him into fits,
And get my gentle wife to chop him into little bits.

"I've studied human nature, and I know a thing or two,
Though a girl may fondly love a living gent, as many do--
A feeling of disgust upon her senses there will fall
When she looks upon his body chopped particularly small."

He traced that gallant sorter to a still suburban square;
He watched his opportunity and seized him unaware;
He took a life-preserver and he hit him on the head,
And Mrs. Brown dissected him before she went to bed.

And pretty little Alice grew more settled in her mind,
She nevermore was guilty of a weakness of the kind,
Until at length good Robber Brown bestowed her hand
On the promising young robber, the lieutenant of his band.
 
Opomena

Čuj, reći ću ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.

Mogu mi se učiniti
duboke i meke
oči neke
sasvim obične.

Može mi se učiniti
da tonem u zvuke
pa ću ruke
svakom pružiti.

Može mi se učiniti
lepo i lako
voleti kratko
za jedan dan.

I mogu kom reći u tome času
čudesnu tajnu
koliko te volim.

O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.

Učiniće mi se negde u šumi....
Ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke česme.

Učiniće mi se crn leptir jedan
po teškoj vodi krilom šara
što nekad neko reći mi ne sme

Učiniće mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu, ranu srca dira

O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira...

(Desanka Maksimović)
 
We passed upon the stair
We spoke of was and when
Although I wasn't there
He said I was his friend
Which came as a surprise
I spoke into his eyes
I thought you died alone
A long long time ago

Oh no, not me
We never lost control
You're face to face
With The Man Who Sold The World

I laughed and shook his hand
And made my way back home
I searched for form and land
For years and years I roamed
I gazed a gazeless stare
At all the millions here
I must have died alone (Alt: I must have died along)
A long, long time ago


Who knows?
Not me
We never lost control
You're face to face
With the Man who Sold the World
 
" Između nas je uvijek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da se zaista više neće pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao da je to najprirodnija stvar na svijetu i kao da će dovijeka ostati i bez promjene ostati tu... "
Ivo Andrić
 
Volio sam Vas -
Volio sam Vas; i ljubav jos, mozda,
Nije ugasla sva u srcu mom
No nek Vas ona sad ne brine vise
Ja necu da Vas rastuzujem njom.

Volio sam Vas nijemo i bez nade,
S ljubomorom i strepnjom srca svog;
Volio sam Vas iskreno i njezno,
Volio Vas tako drugi, dao Bog.
Puskin
 
Cujes li - Pedro Salinas

Čuješ li kako traže stvarnost,
rasčupane, divlje,
one, sene, što ih nas dvoje stvaramo
u ovom neizmernom krevetu udaljenosti?
Već umorne od beskraja, od vremena
bez mere, u anonimnosti,
ranjene golemom čežnjom materije,
hoće imena, granice, dane.
Više ne mogu
živeti tako: na rubu
gdje umiru sene, a to je ništavilo.
Pritrči, podji sa mnom.
Pruži ruke, pruži im svoje telo.
Potražit ćemo za njih
boju, datum, grudi, sunce.
Neka otpočinu u tebi, budi njihova put.
Smirit će se njihova velika, nemirna pomama,
dok ih grčevito stišćemo
medju našim telima,
gdje će naći hranu i spokoj.
Konačno će usnuti u našem snu
zagrljenom, zagrljene. I tako,
kad se odelimo, kad se budemo hranili
samo senama, izdaleka,
one,
konačno će imati sećanja, i prošlost
od mesa i kosti,
vreme njihova života u nama.
I njihov tjeskobni san
sena ponovno će značiti povratak
u ovu telesnost, smrtnu i ružičastu,
gdje ljubav stvara svoju beskonačnost.
 
Iz šarenog mnoštva - Dragana Konstantinović

Iz šarenog mnoštva iskr'o si se krišom,
slučajem pometen,
i u tmurne dane oplakane kišom
uneo sjaj snova dugama prepleten.

Zaigraju misli pa se čini lako
dve duše se spoje,
u treptaju rose čini se da svako
može da poleti baš kao nas dvoje.

Prepuštam se sneno zovu iz daljine
lude noći ove;
znam, imam te samo kroz šapat tišine,
ali nedam nikom da mi gasi snove.
 
Nemoj poći sad

Nemoj poći sad
Jer se može sve zaboravit'
Svaki prazan sat što nas razdvaja
Bit će sutra već negdje ostavljen i zaboravljen
Izgubljen je dan, ali tu je novi
Mnogo novih još
Nemoj poći sad, nemoj poći sad, nemoj poći sad

Nemoj poći sad
Jer dok budem živ učinit' ću sve
Da ti budeš sretna ostaneš li tu
Nudit ću ti niz toplih perla kiše
Što ih sipa tu jedan ljetni dan
Izmislit ću zemlju gdje je ljubav sve
Gdje je ljubav sve, gdje ćeš biti sve
Nemoj poći sad, nemoj poći sad, nemoj poći sad

Nemoj poći sad
Svaki ću ti dan priče pričati
Izmislit ću za te riječnik nježnosti
Kojeg samo ti, ti razumiješ
Sjetit ću te svih ljubavnika slavnih
Kojima su već srca slomljena
Kao tvoje sad, nemoj poći ne
Nemoj poći sad, nemoj poći sad

Vidjela si već kako baca vatru
Vulkan što je davno ugašen i star
Ima suhog tla što odjednom rodi
Bolje nego kišom oplakivan kraj
A kad padne noć kao luč je svod
Nemoj poći ne,
Nemoj poći sad, nemoj poći sad…

Neću plakati ni govoriti
Tu ću stati nijem da te gledam tek
Da ti čujem glas, da ti slušam smijeh
Pusti me bar da budem tvoja sjena
Tvoje sjene sjena
Tvoje ruke sjena
Sjena tvoga psa
Nemoj poći ne,
Nemoj poći sad, nemoj poći sad, ne me quitte pas

Jacques Brel
 
Ispunjena zelja
Dodirneš mi srce, a onda nestaneš.
Pružaš mi ruku, a onda prestaneš.
Pustiš me da sanjam i tad me probudiš.
Udeliš mi milost, a tad me pogubiš!
A ja bih da te ljubim -a ti si daleko…
Ja bih da te budim, a budi te drugi netko.
Ja bih da te sanjam, u noćima bez kraja,
Ja bih da me ljubiš dok zora noć osvaja…
Ja bih da prepoznaš sve što nas spaja,
da moj si put do raja.
Ja bih da si blizu, da pratiš me ko sena,
Ja bih da sam tvoja
Ispunjena želja!
 
SUSRET

Vascelu noć
bežasmo
o želje se saplićući,
vascelu noć dan plašismo
nebo raspaljujući.
Zvezde su pljuštale,
mesec se cerio
a mi smo varali zoru.
Vascelu noć
boga smo ganjali,
jutro iz djavola isterivali,
vetrove smo strasno i nestašno
zaustavljali
i mesecu mladošću prkosili.


M. Vrućkić
 
Lepša od noći
Ne okreći se, eno je
noćima ne spavam zbog nje
tek sada provereno znam
kojoj ću prezime da dam

Ma, ko se to zaljubio
sad bi od sreće popio
osećaj mene ne laže
ma ona je samo za tebe



Ona je lepša od noći
njen miris u kosi
do neba me nosi i zanosi
rođena samo za tebe
lepota od žene
bez nje mi se kući ne ide

Pogledom puca u mene
u levu stranu košulje
na srce se potpisuje
a nigde mrlje crvene

Samo joj reci istnu
da celi život čekaš' nju
priđi joj, kad ti kazem ja
kreni, ma, vreme je da zna
 
Ne merim više vreme na sate,
ni po sunčevom vrelom hodu;
dan mi je kad njene se oči vrate
i noć kad ponovo od mene odu.
Ne merim sreću smehom, ni time
da li je čežnja moja od njene jača;
sreća je meni kad bolno ćutim s njom
i kad nam srca biju ritmom plača.
Nije mi žao što će života vode
odneti i moje grane zelene;
sad neka mladost i sve neka ode:
ona je zadivljena stala kraj mene.
 
Dušo moja

Dušo moja i kada krenem
tako bih rado da se vratim
Ti ne znaš da je pola mene,
ostalo s tobom da te prati.

Ostalo s tobom da te ljubi
dok budeš sama i bude zima,
jer ja sam onaj koji gubi
i prije nego išta ima.

Dušo moja, ja ne znam više
koliko dugo mrtav stojim
dok slušam kako liju kiše
pod mračnim prozorima tvojim.

Dušo moja, ti umorna si
i bez tebe ti ležaj spremam.
Na nekoj zvijezdi što se gasi
ja tražim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
stavit ćeš glavu na moje grudi.
I ja sam onaj koji sanja
i zato neću da te budim.

Dušo moja, ko kaplja vode
i ti se topiš na mome dlanu
jer s tobom dođe i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.

Zvonimir Golob
 

Back
Top