Становиште Православне Цркве о човековом стању после смрти?

Шта се догађа после смрти?

  • Душа наставља да живи (рај/пакао), док је тело у земљи

  • Душа спава заједно са телом

  • Човек васкрсава у духовном телу - улази у Есхатон

  • Нешто четврто (описати)


Rezultati ankete su vidlјivi nakon glasanja.
1 izdaleka, unapred javlja sta nie bilo u buducnosti [prorocim
2. ono sto nije bilo poznato pre apostola, tajna, tek je tada otkrivena, a Bog ju je predodredio odavno
3. Bog unapred zna i odredjuje, niko ne moze prici Hristu ako mu nije dato od Boga [znaci, prvo ti e dato od Boga, pa tek onda pridjes Hristu]
4. unapred opet je Bog odredio kroz Sina, to sto mi nismo znali dok Sin nije dosao, to ne znaci da Bog nije sve unapred predodredio [imas mnoge druge citate koji navode licno]
5. nasa dela u 1. ili 21. veku nisu ono sto spasava, vec blagodat preko Hrista, - znaci 1. vek jos uvek nisu nastupila vecna vremena, ni danas 21. vek os vek nisu nastupila vecna vremana, vec ih cekamo - kad ce doci, ne znamo, Bog je upravo ta vremena zadrzao u svojoj vlasti, ali svakako ako nesto cekamo, onda je to buducnost - vaskrsenje, zivot BUDUCEG veka, ...
6. to sto je spasenje javljeno tek jevandjljem u 1. veku, to ne znaci da Bog nije znao ko od ljudi ce da ga prihvati, pa je tako unapred znao i za mene Adama mnogo pre tog 1. veka.
7. jevandjelje po Jovanu smo vec diskutovali, dva casa, a gresku ko je knez ovoga sveta, tu gresku prvo da priznete da ste je napravili iz nerazumevanja i aplikovali na Hrista [da je knez ovoga sveta, a do tada je djavo bio knez ovoga sveta, sad odjenom Hristos IZBACEN], pa tek onda da razjasnimo. Ukoliko pak vi trdite da malo djavo, malo Hristos mogu obojica da budu knezovi ovoga sveta, onda nemamo sta da se tu nastavljamo.
8. Ili verujes da je Ilija Jovan Krstitelj ili ne verujes. Ja verujem. Isto za proroke. Do tada su prorokovali, a od tada se ostvaruju, prosto kao pasulj, nema nikakve vremenske petlje, nego ti zapetljavas, a ja raspetljavam.
1. Šta je ovde tvoja primedba?

2. To i piše u citiranim mestima. Šta je ovde tvoja primedba?

3. Ko je to sporio? To i piše u Jovan 6.44 Niko ne može doći meni ako ga ne privuče Otac koji me posla Šta je ovde tvoja primedba?

4. To i piše u citiranim mestima. Šta je ovde tvoja primedba?

5. I to je jasno još iz Novog Zaveta.

Efescima
Jer ste blagodaću spaseni kroz veru; i to nije od vas, dar je Božji, ne od dela
, da se niko ne pohvali. Jer smo Njegov posao, sazdani u Hristu Isusu za dela dobra, koja Bog unapred pripravi da u njima hodimo.


Šta je ovde tvoja primedba?

6. O tome i govorim. Šta je ovde tvoja primedba?

7. Diskutovali jesmo, ali se složili nismo. Ne sećam se da sam se saglasio s tvojom teorijom "dva trena" za različita vaskrsenja.

8. To i piše u citiranim mestima. Hristos je taj koji za Jovana potvrđuje da je to "Ilija što će doći". Šta je ovde tvoja primedba?

nego ti zapetljavas, a ja raspetljavam.
Ništa ti ne raspetljavaš, nego svojim promašenim primedbama samo upetljavaš diskusiju.
Stalno bi hteo da nekog ili nešto raskrinkavaš, ali to uglavnom ode u lavirint.
Od osam stvari koje si pobrojao kao primedbe, nijedna suštinski nije primedba.
Ili su u pitanju iste stvari koje su i rečene citatima koje postavljam ili su primedbe toliko nedefinisane da nije jasna poenta koja se njima ističe.
 
Ili su u pitanju iste stvari koje su i rečene citatima koje postavljam ili su primedbe toliko nedefinisane da nije jasna poenta koja se njima ističe.
De_Sisti, prijatelju, nece Bog nas da raspemecuje, mozda samo vas koji volite tvist


Opet se vraćam na ovo

Ne da je vremenska petlja, nego je u pitanju takav tvister da nas raspamećuje potpuno.
Za nas misleno postoji razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Iz Pisma možemo videti da je u Bogu sve to ISTO.
Još od predvečnosti
 
Meni i dalje nije jasno šta su tvoje zamerke.
konkretno mi ljudi imamo vreme koje tece, znamo sta je bilo pre, a sta posle, ali kada nesto ne razumemo mi to kvarimo pravdajuci se da Bogu vreme ne tece kao nama, da mu je sve isto, ali to nase opravdanje ne donosi novu svetlost u nase razumevanje, vec razne vremenske petlje, tvistove i raspamecivanje.
A covek kada prizna da nesto ne zna, tek onda je spreman da to sto ne zna i nauci...
 
konkretno mi ljudi imamo vreme koje tece, znamo sta je bilo pre, a sta posle, ali kada nesto ne razumemo mi to kvarimo pravdajuci se da Bogu vreme ne tece kao nama, da mu je sve isto, ali to nase opravdanje ne donosi novu svetlost u nase razumevanje, vec razne vremenske petlje, tvistove i raspamecivanje.
A covek kada prizna da nesto ne zna, tek onda je spreman da to sto ne zna i nauci...
Pa, ako sve to tako zbrkaš u jedan lonac, onda to zaista ide tako zbrkano.
Ne gajim iluziju da sam savršeno jasan, ali ne čini mi se da sam baš tako nalupetao, već postavio neku logiku.
U tom smislu, ne znam šta da ti odgovorim ovde.
Ako želiš da ti bude nejasno, neka ti. Za to nemam da ponudim argumente.
 
sv. Atanasije Veliki

О ОЧОВЕЧЕЊУ БОГА ЛОГОСА

Смрт и Васкрсење

21. Заиста, пошто је општи Спаситељ свих умро за нас, ми који верујемо у Христа, нећемо више умирати смрћу као што су некада људи по казни закона умирали (јер је престала таква осуда). Но, пошто је благодаћу Васкрсења заустављена и престала пропадљивост, надаље умиремо само због смртности тела, и то у времену које је Бог свакоме одредио, како бисмо могли остварити и узвишеније васкрсење. Јер, као што не пропада семење које полажемо у земљу, тако ни ми, умирући и распадајући се, не пропадамо, него васкрсавамо као да смо посејани, јер је смрт благодаћу Спаситељевом уништена. Стога, дакле, блажени Павле и бива свима јемац васкрсења, па каже:
Јер треба ово распадљиво да се обуче у нераспадљивост, и ово смрtnо да се обуче у бесмртност. А када се ово распадљиво обуче у нераспадљивост, и ово смртно обуче у бесмртност, онда ће се испунити она реч што је написана: Победа прождре смрт. Где ti је, смрти, жалац? Где ти је, пакле, победа?[2]
 
Efescima, 2

Бог је Христом оживео и вас који сте били мртви због својих преступа и грехова, у којима сте некада живели по духу овога света, по владару ваздушних сила, по духу који сада дејствује у синовима непокорности; међу овима смо и ми сви некада живели у својим плотским пожудама чинећи плотске жеље и смерања, па смо као и остали по природи били подложни Божијем гневу. Али Бог, који је богат у милости, због своје велике љубави којом нас је заволео, оживео је Христом и нас који смо били мртви у својим преступима, - благодаћу сте спасени, - и с њим је васкрсао нас и поставио на небесима у Христу Исусу, да у будућим вековима покаже превелико богатство своје благодати - својом добротом према нама у Христу Исусу. Јер сте посредством вере благодаћу спасени, и то није од вас, - Божији је дар; не од дела, да се нико не похвали. Ми смо, наиме, његово дело, у Христу Исусу створени за добра дела, која је Бог унапред приправио - да у њима живимо.
 
Dobro zapažanje. Antiohijska škola je upravo insistirala na doslednom istorijskom tumačenju Svetog Pisma i prvenstvenom tretiranju opisanih događaja kao stvarnih događaja, dok je Aleksandrijska škola u znatnoj meri primenjivala alegorijsko tumačenje pisma (gde su magle alegorije pretile da poprilično zaklone osnovni smisao i doživljaj jevanđelskih događaja).
ja sam onda antiohijski djak, a aleksandrijska skola moze uvek da kaze kada nesto ne shvata - aaaa, pa to je alegorija, preneseno znacenje itd; ili, nije se ni desilo, tek ce da se desi i sl. [nece da razumeju, draze im je da manipulisu buduca pokoljenja]

nego, de sisti, da nisu ove dve skole pretece podele na istocnu i zapadnu crkvu? i podpitanje - nisu li pravoslavni vise antiohijski nego aleksandrijski djaci, shvatas u kom pravcu razmisljam generalno... trebam da dopunim znanje...
 
Poslednja izmena:
koja je čoveka gledala dualno, iz dva odvojena elementa. Što se odrazilo i na dominantni diskurs i u samoj Crkvi. Iako je Crkva se isčupala iz kandži čistog platonizma i zadržala ključne elemente ranohrišćanskog učenja
ovo je isto zanimljiva tema - dualno - da li je odvojeno uvek ili zajedno, na primer, mi razlikujemo dan od noci, dobro od zla, Oca od Sina, ali nekad su oni spojeni kao jedno, a nekad razdvajamo, ne zelimo da mesamo... pojmove, lica, ...
mislim da su nam dualizmi potrebni za razvoj vrline razlucivanja - sta drugi misle na ovo me takodje zanima.
 
Rekao bih da je najmanje nesuvisao Valentin gnostik, a da su sve ortodoksne (malo o ) verzije kršćanstva slabo artikulirane i protuslovne. Nije da radim agitprop za gnozu, no oni su najbolji (osim komične stripovske kozmologije).
''najmanje nesuvisao'' nije dovoljno dobar za moje kriterijume, a na blic pregled mogu da ti kazem da mi ne delimo, vec spajamo ljude, tako d dalje nisam ni citao.
 
OK, da prezentiram meni jedino suvislo učenje o uskrsnuću. Ono je, naravno, zastarjelo po pojmovima i jeziku; nije ni na koji način "dokazano"; operira starim pojmovima zastarjele fizike, a i metafizike; ... no jedino ima, koliko-toliko glavu i rep. Svi značajni teolozi kršćanstva i sl. religija su nesuvisli ili zapravo ništa ne kažu. Ovo je univerzalna gnoza koju je skicirao, glede uskrsnuća, Valentin iz Aleksandrije (heretik), a dosta jasno opisao iranski sufijski šejh 1820ih (između kršćanstva i islama tu nema razlike). Autoritet je Henry Corbin, a prikaz prepričava, ukratko, sada pokojni kritik Harold Bloom (kraće i jasnije od Corbina).
.............
Glede preciziranja koja se tiču svjetlosnog Vodiča, prona-
lazimo ih i kod Zozime i kod gnostika na koje on sam upu-
ćuje. To je, zapravo, onaj svjetlosni čovjek koji govori ustima
Marije Magdalene, kada ona preuzima na sebe, tokom inici-
jacijskih razgovora Uskrsnuloga sa njegovim učenicima, odlu-
čujuću ulogu na koju ukazuje knjiga Pistis Sophia, Novi Za-
vjet religije svjetlosnog čovjeka: “Snaga koja je istekla iz Spasi-
telja i koja sada predstavlja svjetlosnog čovjeka u nama... Go-
spodine moj, ne samo da svjetlosni čovjek u meni posjedu-
je uši nego je moja duša čula i razumjela sve riječi koje si ka-
zao... Svjetlosni čovjek u meni me je usmjerio; on se veseli i
kipti u meni kao da želi izaći iz mene i ući u tebe.” ....
Ono što je važno zapaziti jeste to
da je riječ o analogiji odnosa koji pretpostavljaju četiri pojma,
a to je u osnovi ono što je na dopadljiv način izrazila angelo
logija valentinijanske gnoze: anđeli Kristovi su sam Krist, jer
svaki anđeo jest Krist uveden u pojedinačnu egzistenciju. Ono
što je Krist za skupinu svjetlosnih anđela, to je svaki anđeo
za svaku pojedinačnu dušu. U mjeri u kojoj postoje dijade,
u toj mjeri se također stvara konstitutivni odnos svjetlosnog
pleroma.
...................................................

Each human being, Corbin comments, possesses four as-
pects of a body. Corbin charts them, and I adapt them here in
simplified form:

1. The “elemental” or apparent body, the one that we can
see, touch, and weigh: it is accidental and perishable.
Let us call it the “apparent body,” for convenience.

2. Within (1) there is a hidden body, also elemental but es-
sential and imperishable: “spiritual flesh,” as Corbin
calls it, which I will adopt.

3. The traditional “astral body,” not elemental yet still ac-
cidental, not everlasting, because it will be reabsorbed
by divinity in the resurrection. I will call it the “astral
body” proper.

4. The eternal, subtle body, essential and angelic, the ulti-
mate guarantee of individuality, and akin to the zelem of
Kabbalah and the “immortal body” of the Hermetic
writings. Let us call it the “angelic body.”
What are the advantages, spiritual and expositional, of this
fourfold scheme? Its added complexity is to give us two ver-
sions of the astral body of tradition, “astral” yet not eternal,
and “angelic” or everlasting. The relation between the “appar-
ent body” and “spiritual flesh” is parallel to that between the
“astral body” and the “angelic body.” Since orthodox, Sunni Is-
lam interpreted the Koran as literally as many Christians have
read the New Testament, resurrection to them meant the return
to the “apparent body,” just as it was. But in the Shi’ite Sufi vi-
sion, both the “apparent body” and the “astral body” eventually
vanish, while a fusion of “spiritual flesh” and “angelic body”
ultimately abides. That “spiritual flesh” is equivalent to the an-
cient Gnostic metaphor of the “spark,” or innermost self, which
is no part of Creation but is already a particle of God, since it is
as old as God. When Gnostics, ancient or modern, speak of the
Resurrection as already having taken place, they mean that they
firmly distinguish between the outward body and the spark. The
Sufi “angelic body” is akin to the ancient Gnostic “Angel Christ,”
the fulfilled form of the surviving sparks. But there still remains
the subtle imaginal distinction between the “astral” and “an-
gelic” bodies. What can we gain by resorting to this distinction?

Essentially, the Shaikhis’ complexity renews the ancient
Gnostic difference between soul (or psyche), and self (or
pneuma, or spark). The “astral body” is like the Gnostic soul,
and both are impermanent. The spark, or “spiritual flesh,” sur-
vives and rejoins a more authentic soul, in a fusion of self and
angelic soul that truly is the Resurrection Body, and that guar-
antees a survival of individual identity, while dispensing with
the accidental “apparent body” and accidental soul, or “astral
body.
” Whatever new difficulties are involved in this concep-
tion of the Resurrection Body, we have gained an imaginal un-
derstanding of the spiritual conviction and knowledge that one
can experience what it is to be “spiritual flesh” in this life.
 
Each human being, Corbin comments, possesses four as-
pects of a body. Corbin charts them, and I adapt them here in
simplified form:
Svakom ljudskom bicu je dat taj JEDAN spasiteljski korak u jevandjelju opisan
Jevanđelje po Jovanu:
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10

10, 9 Ja sam vrata; ko uđe kroza me spašće se, i ući će i izići će, i pašu će naći.
Dakle, ulazak je spasenje, a potonji izlazak je nalazenje pase.

Satanisti imaju svoj KORAK koji su podelili na 4 zapravo navodeci coveka fazno da nacini satanisticki izbor IZLAZENJA
Svjetlosni čovjek u meni me je usmjerio; on se veseli i
kipti u meni kao da želi izaći iz mene i ući u tebe.” .
zapazi, u jevandjelju nema izlaska da bi usao, samo vrata na koja ULAZIS, pa potom IZADJES - da bi usao kroz vrata - Hrista, ti ne izlazis iz sebe prvo sto zagovaraju satanisti, a u cilju zaposedanja coveka necistim duhom, TE ONDA COVEKU NEMA SPASENJA.... 1 KORAK.
 
Poslednja izmena:
Cekaj, a sta ti je smesno, bas me zanima? Teologija jednog koraka, nikad nisi cuo, nemas vrata da izbrojis svoje korake, nisi stigao od ovog sataniste koji masta ?


There are several main themes which together form the core of the spirituality that Corbin defends. The Imagination is the primary means to engage with Creation
 
ja sam onda antiohijski djak, a aleksandrijska skola moze uvek da kaze kada nesto ne shvata - aaaa, pa to je alegorija, preneseno znacenje itd; ili, nije se ni desilo, tek ce da se desi i sl. [nece da razumeju, draze im je da manipulisu buduca pokoljenja]

nego, de sisti, da nisu ove dve skole pretece podele na istocnu i zapadnu crkvu? i podpitanje - nisu li pravoslavni vise antiohijski nego aleksandrijski djaci, shvatas u kom pravcu razmisljam generalno... trebam da dopunim znanje...
Pišem sutra za ovo
 
Šta ovo znači konkretno?

Ne da mi se dugo pisati jer Corbin poetski piše-iako smisleno- slobodnoasocijativno. To je 2. poglavlje njegove knjige "Svjetlosni čovjek u iranskom sufizmu", a koje je bitni opis gnoze. To su Muslimani preveli na bošnjački, i nalazi se tu: https://www.ivantic.info/Ostale_knjiige/Henry-Corbin-Svjetlosni-Covjek-u-Iranskom-Sufizmu.pdf

2. poglavlje, ostala su nepotrebno opterećena; isto, iako se govori o sufizmu, temelj je kršćanska gnoza. na stranu bizarne kozmologije, spiritualna antropologija je jednostavna: svaki čovjek ima u sebi božanski element (iskra, scintilla animae, svjetlosni čovjek, imago dei, synderesis..). On je kod skoro svih "zaspao" (poetizam). Kod probuđenih- on je budan i vođen od Jastva, a koje je Anđeo Krist (Savršena priroda hermetizma, Nous neoplatonizma, Atman Vedante, Buda priroda Mahayana budizma,..). Svaki je Anđeo Krist uosobljen, no svi su Krist, koji je Logos ili prototip Bog-Čovjek.

Na makrokozmičkoj razini to su: Bog kao Bitak, Apsolut; Bog kao Bog-tvorac (dva pola istoga, Deus Absconditus i Deus Revelatus), kao u kršć. neoplatonizmu Dionizija Areopagita, te Logos-Krist.

Duhovno sjeme/pneume spermatike je od Krista i latencija je u većine. Kod "probuđenih- oni su uskrsli (to je kao prosvjetljenje u Vedanti i budizmu).

No, prava stvar nije samo prosvjetljenje za života, jer to nije kraj, nego fuzija ekspandiranoga spiritualnoga sjemena spojenoga i preobražena u Jastvo ili Anđeo Krist, te finalno (do daljnjega, valjda) grandiozno konačno uskrsnuće u glorificiranome spiritualnome tijelu koje je apsorbitralo esenciju psihofizičkoga kompleksa i postoji kao deificirani entitet u suprafizikalnome uni/multiverzumu (u kršć. i sl. tradiciji nakon neke vrste apokalipse i propasti/preobrazbe 3-dimenzionalnoga svijeta).
 
Ovo je univerzalna gnoza koju je skicirao, glede uskrsnuća, Valentin iz Aleksandrije (heretik), a dosta jasno opisao iranski sufijski šejh 1820ih (između kršćanstva i islama tu nema razlike). Autoritet je Henry Corbin, a prikaz prepričava, ukratko, sada pokojni kritik Harold Bloom (kraće i jasnije od Corbina).
Ова "универзална гноза" је у ствари "универзална небулоза", разлике у самом концепту су скоро непремостиве, тако да слободно можемо рећи да је монотеизам једна од ријетких сличности, али и ту имамо огромне разлике у схватању природе Бога, а да не залазимо даље у саму сферу спасења гдје се јаз додатно продубљује. Паралела са Исламом се можда може повући са неким "хришћанским покретима" новијег датума, али са традиционалним Хришћанством врло тешко.
 
Ова "универзална гноза" је у ствари "универзална небулоза", разлике у самом концепту су скоро непремостиве, тако да слободно можемо рећи да је монотеизам једна од ријетких сличности, али и ту имамо огромне разлике у схватању природе Бога, а да не залазимо даље у саму сферу спасења гдје се јаз додатно продубљује. Паралела са Исламом се можда може повући са неким "хришћанским покретима" новијег датума, али са традиционалним Хришћанством врло тешко.

Naravno da nisu iste. Islam je, kao i judaizam, etički monoteizam; kršćanstvo je, kao i egipatska religija u fazi Ozirisa ili Vaišnave u hinduizmu, spasiteljska religija. Nitko ni ne tvrdi da su te religije zapravo isto.

Samo velim da u tumačenju uskrsnuća, ako se išta kaže osim nejasnih i mutnih općenitih tvrdnji, to je slično ili skoro identično u ovom gnostičkom dijelu kršćanstva i islama, a na mutniji i nejasniji način u kabalističkom judaizmu. I u neoplatoničkom sufizmu u islamu postoji Logos, to je Nur-i-Muhammedi ili muhamedovska svjetlost; u kabali to je Adam Kadmon (nejasno zbog raznih tumačenja).
 

Back
Top