Dе Sisti
Stara legenda
- Poruka
- 91.622
Hm... Ne postoji jedna u-svemu-ultraispravna škola.ja sam onda antiohijski djak, a aleksandrijska skola moze uvek da kaze kada nesto ne shvata - aaaa, pa to je alegorija, preneseno znacenje itd; ili, nije se ni desilo, tek ce da se desi i sl. [nece da razumeju, draze im je da manipulisu buduca pokoljenja]
nego, de sisti, da nisu ove dve skole pretece podele na istocnu i zapadnu crkvu? i podpitanje - nisu li pravoslavni vise antiohijski nego aleksandrijski djaci, shvatas u kom pravcu razmisljam generalno... trebam da dopunim znanje...
Svaka od 5 drevnih patrijaršija imala je svojih bolesti.
Izrazito gotivim Antiohijce i njihov stil i stav u izlaganju i tumačenju Pisma, naročito u poslednje vreme.
ALI!
ALI, ALI! Ne treba izgubiti iz vida ono što sam rekao na početku, a to se u istoriji kod Antiohijaca pokazalo na primeru hristoloških sporova 5. veka.
Njihova dosledna odbrana čoveštva Hristovog na kraju je dovela do toga da se postavi pitanje da li je Hristos = Ovaploćeni Logos.
I tu treba odati priznanje Aleksandrincima gde su čvrsto stali i opstali na stanovištu da je ceo Simvol Vere, u delu koji opisuje Sina, govori o toj jednoj te istoj osobi/ličnosti. Nema razlikovanja, te ovo je sad kao čovek, ovo je sad kao Bog. Aleksandrija tvrdi da je sve to samo Logos, te da se njegovo čoveštvo i božanstvo samo misleno mogu razlikovati, a da je svako insistiranje na podvajanju i razdvajanju tih stvari opasno.
I u Aleksandriji je to, u jednom trenutku, otišlo predaleko, u monofizitsko absolviranje ljudske prirode. ALi to su ekstremi i takvih nije bilo puno. Problemi hristoloških sporova 5. i 6. veka jesu u mnogome rezultat odsustva nekih novih genijalnih Kapadokijaca, kakve smo imali u arijanskim sporovima 4. veka.
Pa se tu dosta gubilo snage, energije i volje u raspravi o pravilnosti tehničke upotrebe tehničkih termina.
Davno sam prevodio jedan tekst o Kenozi i nestradalnosti, gde sam razumeo da se suštinski, Aleksandrija i Antiohija razilaze na pitanju teopasijanizma tj. "stradalnosti Boga".
Aleksandrija, dosledna svom razumevanju Simvola, kaže da je upravo Logos stradao na krstu, dok je Antiohija prilično teško uspevala / čak i propuštala da kaže kako na Krstu stradalo išta drugo do puko čoveštvo Hristovo, maltene izolovano od Logosa
Ljudi koji iole poznaju tu fazu istorije Crkve (fazu nesrećnog raskola sa Sirijom i Egiptom), stalno ističu Halkidon 451., kao fokalnu tačku. Ali to je prilično jednostrano viđenje. Halkidon ne može i ne sme da se posmatra, van i osim dopune date izloženjem vere na 5. Vaseljenskom Saboru (553) koji precizira šta se podrazumeva ispovedanjem Hrista "U dve prirode", a šta ispovedanjem Hrista "IZ dve prirode". Oba iskaza su pravoslavni, iako ljudi neosnovano pojednostavljuju priču tvrdnjom da je "u dve prirode" pravoslavno, a "iz dve prirode" monofizitsko. To nije tačno. Jer, i "u dve prirode" može se tumačiti nestorijanski, baš kao što se "iz dve prirode" može tumačiti monofizitski. A zapravo, sabor u Konstantinopolju to vrlo lepo i precizno objašnjava.
Primer
7. Ако неко говори да знамо и исповедамо једног Господа нашега Исуса христа у две природе, али не из Божанства и човечанства, што би занчило различитост природа из којих је постало нераздељиво и недокучиво (тајанствено) сједињење (јединство); нити се природа Логоса претворила у тело (плот), нити се пак тело (плот) изменило у природу Логоса, јер остаје свака (природа) оно што је њој својствено, и настаје сједињење по ипостаси, и још раздвајање у посебност (сваке природе) има (узима) облик по тајни Христовој; или број природа исповедајући у Њему једном Господу нашем Исусу Христу Богу Логосу оваплоћеном, не само пак теоретски да узимамо ову разлику, из којих је Он, не одбацивањем јединства (јер је један из двога, и од једнога су двојица), него је то објављен број (природа) које су неразлучне и са сопственим ипостасима (лицима) и имају природе, нека је анатема.
8. Ако неко исповеда да је из две природе, божанске и човечанске, постало (јединство) сједињење или једна природа Бога Логоса оваплоћеног, и не прихвата, како су Свети Оци учили, да је из божанске природе и човечанске настало ипостасно једна природа, или суштина и божанство и тело Христово, такав нека буде проклет. Јер ми говоримо да је јединородни Логос се ипостасно сјединио, а не говоримо да је претрпео какво преливање (претварање) у друге природе, већ шта више свака (природа) остаје оно што јесте, сјединило се, наиме, разумно тело Логоса. Зато, један је Христос, Бог и човек, Њега јединосуштног Оцу по Божанству и Њега јединосуштног нама по човечанству (исповедамо). Јер на исти начин и оне који раздељују или раздвајају, и који сливају тајну Христовог Божанског домостроја (икономије), одлучује и анатемише Божија Црква.
9. Ако неко говори о поклоњењу Христу у две природе и уводи два поклоњења (двоструко поштовање), посебно Богу Логосу и посебно човеку, или ако неко одваја тело, или слива Божанство и човечанство, или не једним поклоњењем Богу Логосу оваплоћеном и не поклања се заједно са Његовим сопственим телом, како је то Божанска Црква примила од почетка, нека је анатема.
10. Ако неко не исповеда да је телесно распети Господ наш Исус Христос био истинити Бог и Господ славе и један од Свете Тројице, нека је анатема.