Dе Sisti
Stara legenda
- Poruka
- 79.382
Prijatelju, najpre, hvala ti na odgovoru.Zapamtio sam, brate, ovaj tvoj post napisan pre nekog vremena i nikako da nadjem nesto a da vec nije bilo pominjano o Carinama a sto bi ti, barem malo, priblizilo ovo predanje. Istini za volju, kad se suvoparno izvuce neki citat iz recimo, Dobrotoljublja ili drugde, vrlo lako se moze podvesti pod sumnju, zato sam ih i zaobilazio, narocito ako se znaju metodi i nacini na koji to rade danasnji mladi akademski teolozi. I onda kad sam, na neki nacin, digao ruke od trazenja, dodje mi do ``ruke`` beseda jednog od najcenjenijih Episkopa Crkve danas, Mitropolita Atanasija Limasolskog.
Beseda se zove: Stadijumi smrti
I u njoj Mitropolit govori malo o klinickoj smrti, malo o ``normalnoj``. malo o Vaskrsenju ... ali ono sto me je oborilo s` nogu je njegov govor o Mitarstvima. Po meni je ovo najlepse i najbolje objasnjenje na koje sam ikada naisao.
Mitropolit drzi svoje omilije pred studentima obliznjeg Univerziteta. Hala je prepuna na svakoj omiliji, a ona sama prepuna govora ljubavi od strane jednog, ne samo teologa sa atinskog Univerziteta pre svega svetogorskog monaha. Mitropolit kaze da je slusao na radiju jednog Kiparskog, uvazenog mladog Teologa koji je govorio, ono sto otprilike i nasi teolozi govore o Mitarstvima. Uglavnom negiranje i tvrdnje da toga nema u N.Zavetu. Bez da prevodim do tancine, pokusacu slobodnim prevodom da prenesem njegove reci:
`` Sta da kazem deco? Kazu da se ne pominju u Pismu, medjutim pominju se samo to treba razumeti. Gospod nas Isus Hristos nam je rekao: Заиста, заиста вам кажем да сваки који чини гријех роб је гријеху. A greh ima tu moc da nas porobi. Da nas navodi da opet i opet isto ucinimo, bez obzira sto se cak i zaklinjemo da vise necemo to ciniti. Teska je to borba. Zato kada covek umre, izlaze pred njega zlodusi koji ispituju da li u tom coveku ima te porobljenosti njima ili se pokajanjem i podvigom ocistio od njih i nije im rob. To se desava, nista vise. Zato je onima koji su celog zivota robovali nekom grehu, potrebno da ga, na neki nacin poniste pokazivanjem dobrih dela i podviga.``
Mitropolit je to mnogo lepse i detaljnije opisao. Dace Bog da se najzad trgnem od lenjosti i pocnem sa prevodjenjem njegovih omilija .
Tek sad, u svetlu ovih Mitropolitovih reci mozemo bolje razumeti besedu Blazenog Dijadoha iz treceg toma Dobrotoljublja:
Јер, свети Јован је говорио: Ако исповедамо грехе своје, веран је и праведан да нам опрости грехе, и очисти нас од сваке неправде (1.Јн.1,9). Стога треба непрестано да пазимо на осећање скрушеног исповедања како наша савест не би на неки начин обманула саму себе, помисливши да се већ довољно исповедала Богу.
Јер, суд Божији је много строжи од суда наше савести, чак и кад човек код себе не примећује лоше поступке, као што нас учи премудри Павле, говорећи: Ни сам себе не судим. Јер не осећам ништа на својој савести, али стога нисам оправдан. ? онај који ме суди јесте Господ (1.Кор.4,3-4). Уколико се, дакле, не будемо како треба исповедали за њих, у време изласка наше душе осетићемо у себи неки неодређени страх. Ми, пак, који љубимо Господа, треба да желимо и да се молимо да у то време будемо слободни од сваког страха. Јер, онај ко тада буде обузет страхом, неће слободно проћи мимо кнезова тартара. Они, наиме, ту бојажљивост душе сматрају знаком њеног саучесништва у њиховом злу. Душа, пак, која је обрадована љубављу Божијом, у час разрешења од тела са анђелима мира лети изнад свих мрачних хорди. Она је на неки начин дејством духовне љубави добила крила, с обзиром да је љубав савршено испуњење закона. Стога ће они који са таквом смелошћу одлазе из овог живота приликом Другог доласка Господњег бити узети са свима светима. Они, пак, који у време смрти осећају макар и мали страх биће остављени у гомили свих других људи, као подложни суду, како би били испитани огњем суда и добили наслеђе по својим делима од благог Бога нашег и Цара Исуса Христа. Јер, Он је Бог правде и Његово је богатство благости Царства Његовог, које даје нама који га љубимо у векове и у све векове векова. Амин.
Тумачење светог Максима поводом речи стотог поглавља: „Како би били испитани огњем суда“… и даље.
„Они који су стекли савршену љубав према Богу и који су путем врлина учинили да су им се крила душе оснажила за лак лет, бивају узнесени, како каже апостол, на облацима и на суд неће ићи. Они, пак, који нису достигли такво савршенство и који поред добрих дела имају и грехе, ићи ће на суд, те ће кроз испитивање добрих и злих дела као огњем бити опробани. И уколико тас са добрим делима превагне, они ће бити избављени од мучења“.
Nema potrebe da se predanjski dokazuje ovaj ili onaj stav u vezi sa ovom temom, jer Predanje daje osnova za svaki od stavova.
Doduše, dominantni deo Predanja (naročito jelinski, koji je i vodeći), nekih 90% govori privremenom i konačnom sudu, manji delovi govore o "spavanju", a još manji o vaskrsenju za Eshaton (mada za ovaj poslednji ima puno elemenata i van eksplicitnih stavova koji nisu uvek povezani u celovit iskaz)
Takođe, objektivno rečeno, manji deo Predanja govori o mitarstvima (iako "popularnost" tog učenja nadilazi njegovu predanjsku zastupljenost).
Dakle, u tom smislu, nije toliko nužno dokazivati postojanje jednog ili drugog učenja postojanjem u Predanju, koliko ispitivanju usaglašenosti logike tih pogleda sa Predanjem i Pismom.
Uz svo uvažavanje cenjenog mitropolita Atanasija, ovo što je prevedeno, nije ništa pojasnilo ili utvrdilo kao dokaz mitarstava. "Biti rob grehu" je opštepoznato mesto ne samo Pisma, nego otačke literature uopšte. Sva otačka dela se na ovaj ili onaj način bave oslobađanjem ropstva grehu. Pa, razlikuju gradacijske stepene greha (ne u smislu vrste, nego u smislu jačine ropstva), gde se "strasti" stavljaju na najveći nivo, jer je tu ropstvo gotovo pa pretvoreno u srastanje sa ljudskom prirodom. Iako greh nije deo ljudske prirode, u nivou strasti, on se doživljava kao prirodan, a time i normalizovan. Ta dubina grehovnosti je zbog toga i najteža.
Svaki nepokajani greh je kao rđa na gvožđu, rđa koja se spaljuje u direktnom susretu sa našim Gospodom Bogom i Spasiteljem Isusom Hristom, Onim koji je Oganj što spaljuje (Jevrejima 12.29), Onim koji jeste Svetlost svetu koji osvetljava i dobra i zla dela (Jovan 3, 19-21). O tome susretu sa "ognjem koji spaljuje/pročišćuje" u trenutku smrti, suštinski govori i sv. Maksim Ispovednik koga si citirao, ali i sv. Marko Efeski (kada je rimokatolicima izlagao pravoslavno učenje na saboru u Firenci).
Najveće životno iskušenje svakog čoveka jeste trenutak smrti.
I to je trenutak u kojem se može dogoditi i da demoni odnesu pobedu.
Ne zato što su oni mitarstveni tužioci, nego zato što čoveka mogu navesti da padne pred jednim od poslednjih izazova koje mu priređuju u tom trenutku:
1. gubljenje vere,
2. očajanje,
3. sujeta ili
4. priviđenja
O ovome detaljnije piše sv.Nikodim Svetogorac (Agiorit) u svojoj "Nevidljivoj Borbi"
https://svetosavlje.org/nevidljiva-borba-knjiga-za-monahe-i-monahinje/
Poglavlja:
– О СПРЕМАЊУ ЗА БОРБУ СА 3ЛИМ ДУСИМА У ЧАСУ СМРТИ
– О ЧЕТИРИ ИСКУШЕЊА У ЧАСУ СМРТИ. ПРВО ИСКУШЕЊЕ – ГУБЉЕЊЕ ВЕРЕ – НАЧИН БОРБЕ С ЊИМ
– ДРУГО ИСКУШЕЊЕ У ЧАСУ СМРТИ – ОЧАЈАЊЕ
– ТРЕЋЕ ИСКУШЕЊЕ У ЧАСУ СМРТИ – СУЈЕТА
– ЧЕТВРТО ИСКУШЕЊЕ У ЧАСУ СМРТИ – ПРИВИЂЕЊА
Poglavlja:
– О СПРЕМАЊУ ЗА БОРБУ СА 3ЛИМ ДУСИМА У ЧАСУ СМРТИ
– О ЧЕТИРИ ИСКУШЕЊА У ЧАСУ СМРТИ. ПРВО ИСКУШЕЊЕ – ГУБЉЕЊЕ ВЕРЕ – НАЧИН БОРБЕ С ЊИМ
– ДРУГО ИСКУШЕЊЕ У ЧАСУ СМРТИ – ОЧАЈАЊЕ
– ТРЕЋЕ ИСКУШЕЊЕ У ЧАСУ СМРТИ – СУЈЕТА
– ЧЕТВРТО ИСКУШЕЊЕ У ЧАСУ СМРТИ – ПРИВИЂЕЊА
Dakle, "vlast" koju demoni imaju nad nama sada, a i u času naše smrti, jeste "vlast" da nam postavljaju iskušenja i izazove, a ne stvarna vlast da se pojave kao tužioci u sudskom postupku, gde su anđeli advokati odbrane, a Gospod Isus Hristos nekakav nepristrasni sudija.
A sada, bez navodnika: demoni imaju mogućnost da nas iskušavaju, ali ne i vlast nad nama, samu po sebi.
Jer, to ne bi bilo Evanđelje, to ne bi bilo Radosna Vest.
Radosna vest jeste da je:
- Bog pobedio.
Gospodu Isusu Hristu je data "svaka vlast na nebu i na zemlji".
- Njegovo Carstvo je došlo k nama.
Carstvo Božije je već jeste i SADA (i u njemu, tj. njegovoj stvarnosti već sada tajinstveno pričastvujemo Liturgijom, tj Telom i Krvlju Hristovom), ali će biti i konačna i jedina stvarnost ,
- Bog je spasao čoveka.
Spasenje je Božiji dar već darovan čoveku.
Bog "nas je spasao i prizvao svetim pozivom, ne na osnovu naših dela, nego po svojoj odluci i blagodati koja nam je u Hristu Isusu dana pre večnih vremena, a koja je sada objavljena dolaskom Spasitelja našega Hrista Isusa, koji je uništio smrt, obasjao život i neraspadljivost evanđeljem" kao i "Ми верујемо да смо спасени милошћу нашега Господа Исуса на исти начин као и они."
Na nama je da li taj dar prihvatamo ili ne.
Poslednja izmena: