Meni je taj Erlend Lu nekako plitak.
Možda plitak, možda predubok, u svakom slučaju, mislim da sam završio s njim poslije tri knjige (
Naivan. Super,
Dopler,
Volvo kamioni). Valjda nešto drugo očekujem od književnosti.
Pročitao sam
Veneciju Vladimira Pištala. To je lirski putopis koji dosta podsjeća na Crnjanskog (posebno poetizovanim jezikom), ali meni je na pamet padao i Zebald, sa svojim amalgamima putopisa, autobiografija, eseja, crtica iz istorije... Nešto što izgleda kao gomila slobodnih asocijacija - uglavnom književnih referenci - zapravo je knjiga koherentne strukture, istorija lične fascinacije Venecijom, i traganja za sami sobom, naravno.
Stigao sam negdje do pola Volmanove
Centralne Evrope, i malo se zamorio. Početak je bio veličanstven, sjajna impresionistička slika Drugog svjetskog rata, fantastičan stil, eksplozivne metafore, skoro kao neka modernistička pjesma, a ne proza. Ali, poslije 300 ili 400 strana sve češće pada u prepričavanje istorijske građe (čini se nepregledne), bez mnogo stilizacije. Ipak, knjigu vrijedi čitati, ne nužno u komadu.
Pročitao sam i nekoliko Foknerovih priča, iz
Sabranih priča. Uglavnom junaci pokušavaju da se suprotstave svojoj tragičnoj sudbini, koja je tragična ne zato što su u pitanju južnjački siromasi i gubitnici, već zato što je sudbina svakog čovjeka, uvijek i svugdje beznadežno tragična i svi pokušaji da se to izmijeni su jadni i komični, kao mlataranje rukama i pravljenje grimasa
nekog idiota. Znači, pravi Fokner.