Šta trenutno čitate - utisci i preporuke

  • Začetnik teme Začetnik teme ms
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Uvek se obradujem kad neko pominje Džojsa u ma kom kontekstu, pa bih se nadovezala na tvoj komentar.

Istina je da je Džojs specifičan, ali daleko od toga da je neshvatljiv i prosečnom čitaocu. Hoću reći, nije potrebno nikakvo specijalno predznanje, već nešto što je nalik upornosti. Ovde, pre svega, mislim na Uliksa, budući da su preostala dva pomenuta dela prilično pristupačna.

Čini mi se da je Umberto Eko Džojsovog čitaoca opisao kao osobu koja ozbiljno pati od nesanice i može se reći da ima istine u tom komentaru - treba tu znatiželje i malo više strpljenja nego inače.

Kad je u pitanju veza sa Homerom, videćeš i sama ukoliko budeš čitala - nije to teza koja se provlači među kritičarima, već Džojsova ozbiljna (i, ako mene pitaš, uspešno realizovana) namera. Najkraće rečeno, Džojs je "osvakodnevio" mit, pa Leopold Blum sreće svoju Nausikaju, ili odlazi u svoj (naš, moderan) Had.

Tok svesti je pojam iz domena stila, bliži formi nego fabuli. Postoje mnoge rasprave na temu da li je to Džojsov "izum" i opšteprihvaćeno mišljenje da ga je malo ko nadmašio u tome (a toga ima kod Foknera, Virdžinije Vulf...). Odgovor na prvo pitanje, možda, treba tražiti kod Lorensa Sterna, u Tristam Sendi-ju, koga je i Džojs navodio kao uzor.
Drugo pitanje je stvar ukusa.

:)

Sto li se ne čudim:D


Džejms Džojs - Nori Barnakle
10. septembra 1904.


Moja draga, draga Nora, pretpostavljam da si od sinoć veoma uzrujana. Neću govoriti o sebi, jer osećam se kao da sam postupio veoma svirepo. U neku ruku, nemam prava da očekujem da mene smatraš išta boljim od drugih - zapravo, imajući u vidu moj sopstveni život, nemamo nikakvo pravo da to očekujem. Ali, izgleda da sam ipak to očekivao, makar zbog toga što ja nisam nikoga cenio kao što tebe cenim. Postoji, takođe, nešto pomalo đavolsko u meni što me nagoni da uživam rušeći predstave ljudi o meni i da im pokazujem da sam zapravo sebičan, ohol, lukav i bezobziran prema drugima. Žao mi je što ti je moj sinoćnji pokušaj da se ponašam onako kako sam verovao da treba, zadao toliko bola, ali ne vidim kako sam drugačije mogao postupiti. Napisao sam ti jedno dugačko pismo objašnjavajući, koliko je bilo u mojoj moći, kako sam se te noći osećao, i imao sam utisak da ne prihvataš ono što sam govorio i da sa mnom postupaš kao da sam samo običan partner u požudi. Možda će ti smetati brutalnost mojih reči, ali veruj mi da takav postupak prema meni, imajući u vidu moj stav prema tebi, predstavlja uvredu za mene. Zaboga, žena si i svakako možeš shvatiti šta govorim! Znam da si se prema meni ponela veoma plemenito i velikodušno, ali pokušaj da na moju iskrenost uzvratiš istom takvom iskrenošću. Iznad svega, nemoj ići unaokolo i boriti se s mislima jer ćeš se od toga razboleti, a znaš da si nežnog zdravlja. Možda ćeš mi večeras moći poslati makar par reči da mi saopštiš da mi možeš oprostiti za sav bol koji sam ti naneo....

:slika:

;)
 
Ne znam da li sam ovo ostavljala na Knjizevnosti, svejedno, nece da se baci:)

Sloboda ima vise lica i svako ima svoju cenu...Za svaku izabranu slobodu moramo se odreci neke druge...Najtragicniji su oni oblici slobode koja se pokloni iz mrznje a ne iz ljubavi


Po secanju, inace iz predivnog romana Kuhinja boje safrana jako, jako me potresla

Citajuci roman, ja shvatam, ali mi je zanimljivo da se nama u nasim zivotima desava da biramo slobodu i za nju placamo cenu odricuci se neke druge, a najcesce smo prisiljeni da uzmemo slobodu poklonjenu iz mrznje i tako se lisimo one koju bismo izabrali zbog ljubavi, pripadanja, pa cak recimo i putovanja, bilo cega, bilo kada...
 
Sto li se ne čudim:D


Džejms Džojs - Nori Barnakle
10. septembra 1904.


Moja draga, draga Nora, pretpostavljam da si od sinoć veoma uzrujana. Neću govoriti o sebi, jer osećam se kao da sam postupio veoma svirepo. U neku ruku, nemam prava da očekujem da mene smatraš išta boljim od drugih - zapravo, imajući u vidu moj sopstveni život, nemamo nikakvo pravo da to očekujem. Ali, izgleda da sam ipak to očekivao, makar zbog toga što ja nisam nikoga cenio kao što tebe cenim. Postoji, takođe, nešto pomalo đavolsko u meni što me nagoni da uživam rušeći predstave ljudi o meni i da im pokazujem da sam zapravo sebičan, ohol, lukav i bezobziran prema drugima. Žao mi je što ti je moj sinoćnji pokušaj da se ponašam onako kako sam verovao da treba, zadao toliko bola, ali ne vidim kako sam drugačije mogao postupiti. Napisao sam ti jedno dugačko pismo objašnjavajući, koliko je bilo u mojoj moći, kako sam se te noći osećao, i imao sam utisak da ne prihvataš ono što sam govorio i da sa mnom postupaš kao da sam samo običan partner u požudi. Možda će ti smetati brutalnost mojih reči, ali veruj mi da takav postupak prema meni, imajući u vidu moj stav prema tebi, predstavlja uvredu za mene. Zaboga, žena si i svakako možeš shvatiti šta govorim! Znam da si se prema meni ponela veoma plemenito i velikodušno, ali pokušaj da na moju iskrenost uzvratiš istom takvom iskrenošću. Iznad svega, nemoj ići unaokolo i boriti se s mislima jer ćeš se od toga razboleti, a znaš da si nežnog zdravlja. Možda ćeš mi večeras moći poslati makar par reči da mi saopštiš da mi možeš oprostiti za sav bol koji sam ti naneo....

:slika:

;)

:heart2:
 
Čitam Nabokovljev Dar, čiju radnju recenzija prezentuje kao svojevrsni Bildungsroman i fiktivna autobiografija mladoga ruskog pjesnika koji živi u Berlinu 1920-ih godina i kreće se u krugu ruskih emigranata koji su napustili Rusiju nakon revolucije i građanskog rata.

Zapravo, reč je o demonstraciji književne sile ovog pisca. Čas prvo, čas treće lice, čas poezija, čas proza, gomila istorije ruske književnosti, kritike i aluzija. I Leptiri, leptiri, leptiri.
Kad bolje razmislim, nema bitnijeg dela koje sam pročitala, a da ga on ovde nije pomenuo, direktno ili indirektno (a mogu da pretpostavim koliko je onoga što ne vidim).
Što bi mladi rekli - rokanje!
Upozorenje za one koji traže akciju i fascinaciju: ni u tragovima.
 
Odakle sam bila vise nisam – Dejan Tiago Stankovic, Geopoetika, 200str, 9/10
http://www.geopoetika.com/book.php?id=2618

Jako lepe priče. Lisabonske. Prva priča me je totalno okupirala.


Eeee, taj Dejan Tiago Stanković je osoba koja je prevodila Saramaga (proverila sam za Jevanđelje, 7 Sunaca i Slepilo, ostale ne mogu da tražim).
Nisam znala da piše i to dobro (verujem Mačkicinim ocenama).
Lepe vesti :)
 
Životinja na izdisaju, Filipa Rota je, po mom skromnom mišljenju, veoma tužan pokušaj lascivnosti i još tužniji književnosti.
Prazni likovi, još praznija priča, odsustvo stila u svakom smislu, tragikomični pokušaj erudicije, smotana analiza socijalno političke funkcije hipi pokreta.

Ipak, nisam sasvim straćila par sati na ovu knjigu: ima izgleda da ubuduće dobro razmislim pre nego što oblatim Bukovskog, Marka Vidojkovića ili tako nekog.

Da bih još jednom proverila svoj stav uzela sam Smeh u tami, Nabokovljeva. Ta knjiga je bila najsličnija temi koju je Rot obradio, a meni se nalazila u blizini. Iako sam Smeh vazda doživljavala kao beleške, vežbanku za Lolitu, tačnije (naj)manje uspešan Nabokovljev roman, ipak sam dobila potvrdu svoje loše ocene Životinje: o seksu se može pisati bez lascivnosti, ali je za to potreban talenat, rad, stil i, verovatno, jasniji cilj od ovog koji je Rot sebi postavio. Ako je postavio.

Od mene, 1+.
 
Bez pretenzija da ova tema postane moj lični dnevnik čitanja, čitam (tačnije, probijam se) kroz Pinčonovu V.
Ne bih rekla da je naporan, ali mi se čini da preteruje možda češće nego što treba. Zabavlja me, u svakom slučaju.
Dajem šansu američkoj književnosti ovog leta i Pinčon me je, makar, vratio u "nemanje konkretnog stava" nakon želje za trajnim zaobilaženjem na koju me je naveo Filip Rot.
 
Bez pretenzija da ova tema postane moj lični dnevnik čitanja, čitam (tačnije, probijam se) kroz Pinčonovu V.
Ne bih rekla da je naporan, ali mi se čini da preteruje možda češće nego što treba. Zabavlja me, u svakom slučaju.
Dajem šansu američkoj književnosti ovog leta i Pinčon me je, makar, vratio u "nemanje konkretnog stava" nakon želje za trajnim zaobilaženjem na koju me je naveo Filip Rot.

Stvarno si se naredjala. Ne znam gde su svi. Neki su vidjeni u Biblioteci na pdf Žene ;).
Meni nešto došlo žao što je ova tema ovako slabo posećena. Možda joj nije trebalo menjati naziv, iako je ovaj ok.

I pošto pominješ američku književnost, da ja dam svoj doprinos, mada je ova književnica možda diskutabilna kao američka. Radi se o Tei Obrecht i knjizi Tigrova žena.
Tea je rodjena Beogradjanka, ali je sa 12 godina otišla u Ameriku. Za svoj prvi roman Tigrova žena dobila je nagradu Orindž koja se dodeljuje književnicama koje pišu na engleskom. Ja mislim da je to čini američkom književnicom, recimo srpskog porekla.
Bez obzira na uglednu nagradu, meni se knjiga nije naročito svidela. Videćemo kako će se pokazati tokom vremena, tj. koliko ću je brzo zaboraviti.
Tea je svoj roman, koji je meni na momente delovao kao skup pripovedaka, smestila negde na Balkanu u više istorijskih momenata koji su se na neki način ponavljali i preklapali. (Kod nas se zaista istorija ponavlja).
Ja jesam malo suviše osetljiva na pisanje o ratovima 90-ih godina na ovim prostorima. Izbegavam tu temu kad god mogu. I nisam očekivala da se o tome radi u ovom romanu. I kad sam to prepoznala odmah sa postala oprezna i suviše kritična.
Malo prošlosti, malo sadašnjosti, bombardovanje Beograda '41 i '99., priče o dedinom odrastanju u Galini, selu sujevernih, nepoverljivih ljudi, malo najnoviji ratovi pa malo iskopavanja leševa i pomoć u sirotištu na "njihovoj" teritoriji. Ajde da prihvatim i sve sa tigrom i "tigrovom ženom" iako mi je nekako sve ostalo nedorečeno, ali tako je valjda i bilo. Na kraju se nije tačno znalo šta se dogodilo. Ali što je udavila sa onim pričama o besmrtnom čoveku...
Meni je to mešavina svega i svačega i kao da je uzela po malo od svih svojih uzora - Bulgakova, Markesa, Hemingveja.
Sve to nadrealno što obožavam kod Markesa, kod većine drugih me nervira. Mada to njeno čak ne bih ni uporedila s Markesom, mnogo mi je sličnije Kusturici, a njegov fan baš i nisam.

Sve u svemu, mislim da ništa ne bih propustila da ovo nisam pročitala.
 
Poslednja izmena:
Put Magelanove mape (pikarski roman) - Siniša Živković, Prometej 330str. 9/10, 7/10
http://www.prometej.rs/upload/document/pozivnica_bg.pdf

Roman se sastoji od istorijskog i savremenog dela koji se sve vreme smenjuju.
Istorijski deo je o Magelanovom putovanju ka Indiji, a savremeni o beogradskom falsifikatoru geografskih karata i njegovom životu u Beogradu, Novom Sadu, Njujorku...

Istorijski deo mi se dopada jer su ispoštovane istorijske činjenice.
Davno, davno sam pročitala odličnu Magelanovu biografiju koju je pisao Štefan Cvajg. (Osim ove, napisao je takođe odličnu biografiju Marije Stjurat).

Savremeni deo je dobro zamišljen ali povremeno traljavo odrađen.
Ima tu „ružnih reči“, što bi rekla deca gde im mesto nije, o nebitnim stvarima često piše nadugačko a o bitnim nešto zbrza... U ovom delu mi se dopada podsećanje na Beograd i Jugoslaviju 70-ih.

Sve u svemu istorijski deo 9/10 a savremeni 7/10. A vi, odlučite sami.

PS Knjiga je na kraju ilustrovana starim istorijskim mapama, fotografijama spomenika Magelanu, Magelanovim portretom iz 16. veka, crtežom portugalske armade iz 16. veka...
Raskošno opremljena knjiga.
 
Ketrin En Porter

Roman "Brod budala" u Sjedinjenim Američkim Državama danas uživa glas najčuvenijeg prvog romana a napisala ga je Ketrin En Porter. Ovo je brod na putu ka večnosti a na njemu je autorka jedan od putnika.
Brod se zove Vera,i od hiljadu putnika svih boja i fela, autorka portretiše bar njih stotinak sa smislom za individualizovanje kojeg se ni sam Brojgel ne bi postideo. Sedamnaest od dvadeset pet važnijih ličnosti su Nemci: svi se oni vraćaju iz Meksika u zavičaj. Narodnosnu lepezu dopunjuju troje Švajcaraca, četvoro Amerikanaca, jedan Šveđanin, dosta Španaca, Kubanaca i Meksikanaca. Prikazani su prevashodno po grupama, mahom porodičnim ali ne i u istinskom uzajamnom saobraćanju. Ako ih išta vezuje onda je to pored zajedničke sudbine, još samo ljudska glupost u svim svojim vidovima, kao sedam ljudskih grehova i ponajveća kao akcidija-duhovna obamrlost ili paraliza ljubavi. Prema tumačenju Stenlija Hejmana čitava ta galerija svakojakih spodoba dala bi se svesti na svega dva lika - na ženu i Nemca. Pretpostavka parabole koju Ketrin En Porter pred našim očima neimari, jeste: da su nesporazumi i osama pripodna stanja čovekova. Svi smrtnici su, pored određenih okolnosti, sposobni za izdaju i obmanu. Izgleda da u vasioni postoji neka vrsta reda, kaže književnica, nudeći raskovnik za tu zagonetku. Neka vrsta reda u kretanju zvezda, obrtanju Zemlje i smenjivanju godišnjih doba pa čak i u ciklusu ljudskog života. Ali sam ljudski život prestavlja takoreći potpun haos. Svako zastupa svoja sopstvena prava i osećanja,a pogrešno tumači tuđe i svoje pobude.
 
Nigdje niotkuda - Bekim Sejranović, Booka 200 str. 8/10
http://www.delfi.rs/knjige/11067_nigdje_niotkuda_knjiga_delfi_knjizare.html

Citat sa nekog sajta:
„Roman nadahnuto i na više razina iskazuje izbjegličku sudbinu Bosanaca, putovanje od nemila do nedraga, od Bosne do Norveške ili, bolje rečeno, konačno u nigdinu. „

Do polovine sam je nešto kilavila, a onda sinoć nisam mogla da je ostavim. Čitala do 3 ujutru. Dobra je. Dobra.
Samo mi je nekako... sva siva, odnosno imate sve vreme doživljaj nekog sivila. Ne kažem da je to nešto loše nego samo komentarišem.

Bože, gde su sve ljudi bili prinuđeni da beže.
Mnogi verovatno pre toga na karti nikada nisu ni pogled zadržali na tim područjima u kojima su na kraju završili (pri tom ne mislim na Norvešku).
 
Pol Ekman - "Laganje", ko je upoznat sa serijom "Lie to me" verovatno prepoznaje i ime. Ekman je stručnjak u neverbalnoj komunikaciji i otkrivanju laži na osnovu mikroekspresija. Zanimljivo štivo, no veoma obimno pa ne znam hoće li me do kraja držati.
Basara - "Fama o biciklistima", iz nekog razloga ovu njegovu najpoznatiju knjigu sam tek sad uzeo u ruke, a pročitao sam mnoge druge pre nje. Zanimljiva je, svakako, ali ne bih rekao da je najbolja njegova. I dalje zbirke priča drže prvo mesto veoma čvrsto.
Fulkaneli - "Misterija katedrala", jedan od najpoznatijih i poslednjih alhemičara 20. veka istražuje hermetičke simbole koje se javljaju u određenim katedralama i pravi paralele sa procesima Veledela.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top