Karta i teritorija je knjiga o neizbježnosti samoće, o povlačenju iz života, simboličnom ili bukvalnom, ali ovo je, iznad svega, knjiga o umjetnosti.
Sa ovim se ne bih složio. Mislim da je umetnost u ovom kontekstu korištena kao ekstremni primer do koje mere je komercijalizacija dehumanizovala urođenu potrebu čoveka da radi i stvara. Umetničko stvaralaštvo je najčistiji izraz te potrebe, a ona je u današnjem vremenu potonula u mehanizam tržišta (PR menadžeri, profesionalni kritičari, bogati kupci koji daju basnoslovne sume za umetnička dela ne zato što ih cene, već zato što u njima vide dobru investiciju i statusni simbol...) Ako se to desilo sa umetnošću, šta ''obični'' ljudi da očekuju?
Džed, kao mlad umetnik, fasciniran je ljudskim stvaralaštvom... industrijskim predmetima, ''upisivanjem'' u teritoriju... Ali kako vreme odmiče, njegov idealizam splašnjava. Serija slika ''Jednostavna zanimanja'' već odjekuje žalom za ''nevinošću'' ljudskog rada. Tu je i epizoda sa njegovim ocem, kada Džed otkriva njegov mladalački entuzijazam na polju arhitekture, izgubljen pod pritiskom komercijalnih zahteva.
U tom smislu, ja nisam stekao ovaj osećaj:
Ako se u nekim prethodnim knjigama ljubav nazirala kao spasenje iz Uelbekovog pakla sadašnjosti, sada je to umjetnost.
Kraj koji Džed predviđa u svojoj poslednjoj seriji umetničkih dela je pesimističan (iz ugla čovečanstva).
Sve ljudsko propada i razlaže se, ostaje samo divlja priroda. Džed/Uelbek sa mešavinom rezigniranosti i olakšanja čeka taj kraj.