Pavao Pavličić: Večernji akt
Ovu knjigu pročitao sam prije nekoliko mjeseci, ali nisam tada ništa o njoj napisao. Sada joj se vraćam jer sam svojevremeno to obećao nekim ljudima na forumu (iako ih tu više ne viđam, nažalost).
Dakle, čitanju sam pristupio misleći da se radi o nekoj vrsti detektivskog romana, ne znam više zašto sam to mislio. U stvari, radi se o nekakvoj grotesknoj alegoriji, i nije me posebno osvojila.
Neki mladi student umjetnosti ima neobičnu sposobnost kopiranja, ili falsificiranja. Prvo se iskušava na novčanicama, zatim slikama, koje bivaju sasvim identične originalu i tu već privuče pažnju vlasti na sebe. Priča postaje groteskna kad dečko u podrumu od starog perija i odbačenih predmeta stvori pravog, živog, pijetla. Sve u svemu, policija ga pokušava zaustaviti ali ne može, mali stiče hiljade sljedbenika, čini čuda, drži govore, mladi ga prate u transu...
Ako iza svega ovoga stoji neka poruka, neka prizmenija ideja, kritika društva ili bilo kakav angažman, ja to nisam prepoznao. Naravno, da bi o nekoj knjizi dublje razmislio potrebno je da mi se svidi kako je napisana, a ovdje to nije slučaj. Večernji akt je napisan monotono, pravolinijski, rekao bih neodgovarajuće fantastičnoj prirodi priči. Jezik je sterilan - većina likova su mladi ljudi, studenti i slično, a jezik kojim govore lišen je gotovo svih kolikvijalnih elemenata. Sve mi djeluje kao da je na nekom nivou koncepta, ideje koju je potrebno razraditi i onako, veselo, razigrano, raspisati. Mislim, u redu, ako je Pavličić s tim romanom doživio solidan uspjeh, svaka čast, ali kad pomisim da je te 1981. dobio NIN-ovu nagradu, a da je drugi kroz cilj prošao danas legendarni Mika Oklop sa Ca. Bluesom zaista mi je žao. Uostalom, nisam siguran ni da profesor Pavličić danas tu nagradu s naročitim ponosom ističe u svom CV-u.