Jan Potocki: Rukopis nađen u Saragosi
Avanturistički roman iz devetnaestog vijeka sastavljen od niza labavo povezanih priča uglavnom na okultne, erotske i orijentalne teme, uz neke religijske i istorijske nanose. S jedne strane, u knjizi se prepoznaju neke prosvjetiteljske ideje, kao što je vjerska tolerancija, s druge vuče poređenja sa 1001 noći ili Dekameronom, ali, ukupno gledano, Rukopis je tek zabavan pikarski roman u kome su uživali daleki preci onih koji danas čitaju epsku fantastiku i slične žanrove.
Pol Oster: Baumgartner
Poslije projektovanog magnum opusa 4321, ova knjiga je povratak za Ostera uobičajenoj kraćoj proznoj formi od dvjestotinjak strana. Baumgartner je stari, obudovjeli profesor koji svojoj žalosti pokušava dati smisao objavljujući pjesme iz suprugine ostavštine, ali i pokrenuti život u trećem dobu tražeći novu srodnu dušu. Oster je majstor priče u koordinatama pojmova koji se kod njega stalno ponavljaju (Pariz, Njujork, bejzbol, gubitak i bol, intelektualni i akademski likovi, jevrejske teme...), ali ta ponavljanja ne smetaju. Veliko pitanje koje mi je ostalo poslije čitanja je koliko Oster ne može pobjeći od autobiografskog u svojoj prozi.
Linda Bustrem Knausgor: Dobro došla u Ameriku
Sasvim kratak, ali kao tuč težak roman bivše žene Karla Ovea Knausgora, u posljednjim knjigama Moje borbe opjevane Linde. Poslije smrti oca, mentalnog bolesnika, možda i alkoholičara, jedanaestogodišnja djevojčica prestane komunicirati sa okolinom, prisjeća se mučnih događaja, posmatra reakcije majke i brata i, čini se, traga za trenutkom kada se sve raspalo. Knjiga ostavlja jezivi utisak o osjetljivosti balansa koji održava i duševnu stabilnost i funkcionalnost odnosa među ljudima. Pripovjedana je eliptično i fragmentarno, ali jasno i sa formom primjerenom sadržaju.
Lav Tolstoj: Smrt Ivana Iljiča / Kozaci
Nema potrebe mnogo pisati o dvije poznate proza Lava Tolstoja sa zajedničkom temom ispravnog moralnog stava u životu, ali u pogovoru knjige neko je citirao Nabokova koji kaže da je Tolstoj pisac čiji časovnik kuca identično kao i onaj kod njegovog čitaoca i poslije čitanja nisam se mogao oteti upravo takvom utisku. Kao da je pisac otkrio neki prirodni idealni ritam pripovjednja - šta da se kaže, kada i koliko. Kao da je uskladio svoje pero, čak ne sa časovnikom, već prije sa ritmom disanja i otkucajima srca čitaoca, pa sve što napiše djeluje tako prirodno, normalno, čak svakodnevno, iako je u pitanju književnost kakvoj teško da ima ravne.