Mej bregami
Buduća legenda
- Poruka
- 45.319
Koji domaći Srbi?
-
- Popularno:
- Aleksandar Šargić: Ko je uništio...
- Antisemitizam i uzroci
- Bivši general HV Rahim Ademi:Bobetkova...
- Srbija vs Albanija
- Podsetnik na Vucicevo sizofreno cepanje...
- Strah od cigareta
- Vučić otkrio kako su Rusi saterali...
- Међународни трибунал прогласио ковид...
- Ćaci Šutanovac...
- I Vučić najavljuje: "Biće nasilja na...
Srpsko ime u Dubrovniku
- Začetnik teme Pumpaj Dinstanović
- Datum pokretanja
- Poruka
- 13.833
Znaš da si jadan. I to je pokazano n puta.Zato što je to strašno neozbiljno i van hrvatskih krugova, za ozbiljnu naučnu zajednicu, totalna smejurija.
Mislim, nekada zezaš Srbe za razne citatima nije, a ovo sa Dubrovnikom upravo je najgori primer toga.Kad se pogleda sveukupnost dubrovačke književnosti, dakle od onih pesmica u XV st. do početka XIX st., tako smešno idu ti pokušaji kojima se pokušava predstaviti da je hrvatski lingvinim bio za njih domaći i da su ga koristili da označe jezik Dubrovčana.
Gle, Dinko Zlatarić je napisao ono. Dakle, Dubrovčani su smatrali svoj jezik hrvatskim.Ma hajde budi ozbiljan, malo.
Iako nisam vjernik, tu ima nešto- ljudski je griješiti, sotonski je ustrajati u grijehu.
https://forum.krstarica.com/threads/nesumnjivo-hrvati.287188/page-264
psmaniac
Veoma poznat
- Poruka
- 14.357
Судећи по твојим уписима у којима нема ама баш ни једног доказа за наклапања која пишеш,
рекао бих да си управо ти та пиљарица.
- Poruka
- 13.833
Ponovna potvrda onog što rekoh.
Srbokatolik iz 19. st. Medo Pucić, u 2. fazi života, ne spada u hrvatski identitet. Ni Matija Ban.
No oni nemaju veze sa starijom dubrovačkom književnošću. To su odrodi.
psmaniac
Veoma poznat
- Poruka
- 14.357
Као и Нико, Мате, Дује, Стипе, Анте, Јуре, Маре, Неве...
А то су уствари: Никола, Матеј, Душан, Антоније, Ђурађ, Марија, Невенка...
Старијом од доласка виле песникиње?
Па дај нешто од пре четрнаестог века, има нас који би радо читали тако нешто.
Пилипенда
Veoma poznat
- Poruka
- 13.857
Е мој рођени... подгријаваш ли подгријаваш... ал нико то да куса неће, ни свјеже, а камоли ко зна колико пута подгријано...
Имаш на овој теми сликовит примјер замјењивости... Ево, подсјети се:
https://forum.krstarica.com/threads/srpsko-ime-u-dubrovniku.236241/page-56#post-30917582
RickRoss
Buduća legenda
- Poruka
- 32.714
Pa to je dubrovačka i hrvatska varijacija rimskog imena Paulus, a srpska Pavle. Dosta često ime u Srba.
Nije kao da je nazvan Josip pa da nema objašnjenja.
Пилипенда
Veoma poznat
- Poruka
- 13.857
Ајде у реду, писмо, али неки језик је ипак записиван тим писмом. Који језик?
- Poruka
- 13.833
Koja lupetanja.
Ponavljam, i na ovo niste niste ništa rekli- jer nemate ništa.
Hajde, pobijte točku po točku i afirmirajte racionalno svoje tlapnje:
1. gledano dijalekatski, hrvatski jezik je kajkavski, čakavski i zapadnoštokavski, dok je srpski istočnoštokavski i torlački.
2. dubrovačka književnost pisana je na mješavini zapadnoštokavskog i čakavskog.
3. nikada, od okvirno 1400. do 1800., nijedan dubrovački autor svoj jezik nije nazvao srpskim. Svi su ga zvali ili hrvatskim, ili slovinskim (što je općeslavenski u ikavskom obliku), a što je izjednačavano u više djela. Srpski nije nikada kod njih poistovjećivan s "ilirskim" ili slovinskim.
4. u svim relevantnim enciklopedijama na ruskom, njemačkom, engleskom, talijanskom, češkom, danskom..opseg hrvatske i srpske književnosti je takav kakav je u hrvatskim enciklopedijama, dakle regionalna dubrovačka je hrvatska i samo hrvatska literatura.
5. istočnokršćanski narod kao Srbi nema eminentno zapadne kulturne formacije u književnosti kakvi su humanizam, renesansa i barok. Nemaju to ni drugi pravoslavni narodi kao Grci i Bugari.
6. postojao je u nekoliko desetljeća u 19. i početku 20. st. pokret srbokatolika, no oni su se ili pretvorili u Jugoslavene ili nestali.
Oni među njima koji su imali potomke- Rešetar, Bogišić, Zore...njihovi su potomci Hrvati i gledaju na opredjeljenje, bar djelomično, svojih predaka kao na privremenu neuračunljivost. Ti sami srbokatolici (Budmani i Rešetar, npr.) priredili su djela starijih dubrovačkih pisaca za ediciju JAZU/HAZU "Stari pisci hrvatski".
7. nekoliko autora iz 19. st. kao Matija Ban ili Medo Pucić bi, bar dijelom svojih djela, spadali u srpsku književnost i kulturu. Prije tih osoba, prije 1848. -nitko.
U novinama Borba vodila se je 1967. rasprava o pripadnosti dubrovačke književnosti. U nju se uključio 28. prosinca 1967. ugledni povjesničar srpske književnosti Miodrag Popović. Da bi se vidjelo pripada li dubrovačka književnost hrvatskoj ili srpskoj književnosti, Popović kaže da je treba usporediti s hrvatskom i srpskom književnosti 16. i 17. stoljeća, i to po jeziku, pjesničkim i stilskim svojstvima te po njezinu općem duhovnom i idejnom smjeru. Popović je korak po korak prošao te točke (citiram prema V. Košćaku, časopis Dubrovnik, 1992):
„Jezik prvih dubrovačkih pjesnika, kao što je poznato, ima mnogo čakavskih osobina koje su, po svemu sudeći, dolazile iz susjedne (čakavske) književnosti. S druge strane, mnoga djela (proza i kasnije pjesnička djela) pisana su uglavnom štokavskim ijekavskim jezikom. U to vrijeme, međutim, Srbi imaju drugi književni jezik: srpskoslovenski na kome su i u XVI i XVII vijeku napisali mnoga književna djela.“... „U toku XVIII vijeka u jezičkom pogledu srpska književnost će se još više udaljiti od dubrovačke.“... „U pjesničkom i stilskom pogledu dubrovačka književnost čini cjelinu s hrvatskom književnosti u Dalmaciji i primorju. U hrvatskoj literaturi dominira renesansa i barok, a stara srpska književnost i ova XVI i XVII vijeka slijedi bizantinsku tradiciju i ima vlastite pjesničke i stilske odlike.“
„U općim stilskim i jezičkim odlikama nema na primjer ništa zajedničko između senzualne poezije Šiška Menčetića iz pseudopetrarkističkog zbornika Dinka Ranjine (1507) i Krušedolčeve ‘Službe Maksimu’ ispjevane petnaestak godina kasnije. Sasvim je drukčiji – i tematski i idejno i poetski pristup historiji u Gundulićevu ‘Osmanu’ (1628–1638) od Pajsijevog pristupa u ‘Žitiju Stevana Prvovenčanog’ 1629. Kakve sličnosti ima između komedija Marina Držića i naše pravoslavne, srpskoslovenske retorike?“
Zaključak M. Popovića glasi: „Kao što se vidi, dubrovačka književnost XVI i XVII vijeka po jezičkim, pjesničkim i idejnim svojstvenostima uklapa se u hrvatsku književnost i čini njen sastavni dio. Zato je prirodno što je nova hrvatska književnost spontano pošla za njom i što srpski pisci XVIII vijeka nisu imali nikakve veze s dubrovačkom književnošću. ‘Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost‘ – piše Jovan Skerlić 1914. godine u ‘Istoriji nove srpske književnosti‘ – ‘za vreme ilirskog pokreta bila je od velikog utjecaja za stvaranje nove hrvatske književnosti... Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije ni znalo, i ako je ko od obrazovanijeg Srba i poznavao, nije je smatrao kao svoju.’“ Glede udjela „srpskog elementa u istoriji dubrovačke kulture“ Miodrag Popović zaključuje da „Postojanje srpskog u dubrovačkoj književnosti ni u kom slučaju ne dovodi u pitanje njen hrvatski karakter, niti ugrožava jedinstvo i nacionalni integritet hrvatske književnosti.“ U kojoj su mjeri Srbi „baštinili“ dubrovačku književnost, zorno ocrtava i činjenica da je u Srbiji Marin Držić, kako prenosi Mirko Tomasović, prvi put postavljen na pozornicu 1946, „kad ga je glumilo Hrvatsko narodno kazalište, ne iz Zagreba, već iz Subotice (poslije preimenovano u Narodno pozorište).“
Zapadna štokavština, hrvatsko-bosanska: III. i IV.
Ponavljam, i na ovo niste niste ništa rekli- jer nemate ništa.
Hajde, pobijte točku po točku i afirmirajte racionalno svoje tlapnje:
1. gledano dijalekatski, hrvatski jezik je kajkavski, čakavski i zapadnoštokavski, dok je srpski istočnoštokavski i torlački.
2. dubrovačka književnost pisana je na mješavini zapadnoštokavskog i čakavskog.
3. nikada, od okvirno 1400. do 1800., nijedan dubrovački autor svoj jezik nije nazvao srpskim. Svi su ga zvali ili hrvatskim, ili slovinskim (što je općeslavenski u ikavskom obliku), a što je izjednačavano u više djela. Srpski nije nikada kod njih poistovjećivan s "ilirskim" ili slovinskim.
4. u svim relevantnim enciklopedijama na ruskom, njemačkom, engleskom, talijanskom, češkom, danskom..opseg hrvatske i srpske književnosti je takav kakav je u hrvatskim enciklopedijama, dakle regionalna dubrovačka je hrvatska i samo hrvatska literatura.
5. istočnokršćanski narod kao Srbi nema eminentno zapadne kulturne formacije u književnosti kakvi su humanizam, renesansa i barok. Nemaju to ni drugi pravoslavni narodi kao Grci i Bugari.
6. postojao je u nekoliko desetljeća u 19. i početku 20. st. pokret srbokatolika, no oni su se ili pretvorili u Jugoslavene ili nestali.
Oni među njima koji su imali potomke- Rešetar, Bogišić, Zore...njihovi su potomci Hrvati i gledaju na opredjeljenje, bar djelomično, svojih predaka kao na privremenu neuračunljivost. Ti sami srbokatolici (Budmani i Rešetar, npr.) priredili su djela starijih dubrovačkih pisaca za ediciju JAZU/HAZU "Stari pisci hrvatski".
7. nekoliko autora iz 19. st. kao Matija Ban ili Medo Pucić bi, bar dijelom svojih djela, spadali u srpsku književnost i kulturu. Prije tih osoba, prije 1848. -nitko.
U novinama Borba vodila se je 1967. rasprava o pripadnosti dubrovačke književnosti. U nju se uključio 28. prosinca 1967. ugledni povjesničar srpske književnosti Miodrag Popović. Da bi se vidjelo pripada li dubrovačka književnost hrvatskoj ili srpskoj književnosti, Popović kaže da je treba usporediti s hrvatskom i srpskom književnosti 16. i 17. stoljeća, i to po jeziku, pjesničkim i stilskim svojstvima te po njezinu općem duhovnom i idejnom smjeru. Popović je korak po korak prošao te točke (citiram prema V. Košćaku, časopis Dubrovnik, 1992):
„Jezik prvih dubrovačkih pjesnika, kao što je poznato, ima mnogo čakavskih osobina koje su, po svemu sudeći, dolazile iz susjedne (čakavske) književnosti. S druge strane, mnoga djela (proza i kasnije pjesnička djela) pisana su uglavnom štokavskim ijekavskim jezikom. U to vrijeme, međutim, Srbi imaju drugi književni jezik: srpskoslovenski na kome su i u XVI i XVII vijeku napisali mnoga književna djela.“... „U toku XVIII vijeka u jezičkom pogledu srpska književnost će se još više udaljiti od dubrovačke.“... „U pjesničkom i stilskom pogledu dubrovačka književnost čini cjelinu s hrvatskom književnosti u Dalmaciji i primorju. U hrvatskoj literaturi dominira renesansa i barok, a stara srpska književnost i ova XVI i XVII vijeka slijedi bizantinsku tradiciju i ima vlastite pjesničke i stilske odlike.“
„U općim stilskim i jezičkim odlikama nema na primjer ništa zajedničko između senzualne poezije Šiška Menčetića iz pseudopetrarkističkog zbornika Dinka Ranjine (1507) i Krušedolčeve ‘Službe Maksimu’ ispjevane petnaestak godina kasnije. Sasvim je drukčiji – i tematski i idejno i poetski pristup historiji u Gundulićevu ‘Osmanu’ (1628–1638) od Pajsijevog pristupa u ‘Žitiju Stevana Prvovenčanog’ 1629. Kakve sličnosti ima između komedija Marina Držića i naše pravoslavne, srpskoslovenske retorike?“
Zaključak M. Popovića glasi: „Kao što se vidi, dubrovačka književnost XVI i XVII vijeka po jezičkim, pjesničkim i idejnim svojstvenostima uklapa se u hrvatsku književnost i čini njen sastavni dio. Zato je prirodno što je nova hrvatska književnost spontano pošla za njom i što srpski pisci XVIII vijeka nisu imali nikakve veze s dubrovačkom književnošću. ‘Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost‘ – piše Jovan Skerlić 1914. godine u ‘Istoriji nove srpske književnosti‘ – ‘za vreme ilirskog pokreta bila je od velikog utjecaja za stvaranje nove hrvatske književnosti... Za tu književnost (dubrovačku i dalmatinsku) u Srba se gotovo nije ni znalo, i ako je ko od obrazovanijeg Srba i poznavao, nije je smatrao kao svoju.’“ Glede udjela „srpskog elementa u istoriji dubrovačke kulture“ Miodrag Popović zaključuje da „Postojanje srpskog u dubrovačkoj književnosti ni u kom slučaju ne dovodi u pitanje njen hrvatski karakter, niti ugrožava jedinstvo i nacionalni integritet hrvatske književnosti.“ U kojoj su mjeri Srbi „baštinili“ dubrovačku književnost, zorno ocrtava i činjenica da je u Srbiji Marin Držić, kako prenosi Mirko Tomasović, prvi put postavljen na pozornicu 1946, „kad ga je glumilo Hrvatsko narodno kazalište, ne iz Zagreba, već iz Subotice (poslije preimenovano u Narodno pozorište).“
Zapadna štokavština, hrvatsko-bosanska: III. i IV.
psmaniac
Veoma poznat
- Poruka
- 14.357
Фалсификовани, Срби прожети туђом културом, ранесансом и бароком,
како каже Урван, при том поносећи се тим достигнућима као да су ти
културни обрасци некакво достигнуже хрватске културе а не увозна категорија.
RickRoss
Buduća legenda
- Poruka
- 32.714
Koliko je bilo hrvatsko osećanje kod Dubrovčana? Da li su vodili diplomatiju pod hrvatskim imenom? Koliko su oni sami svoju književnu zaostavštinu smatrali delom hrvatske kulture i nasleđa?
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 105.010
Neće ti nikada odgovoriti. Kao što nikada nije odgovorio vezano za Antu Starčevića ili brojna druga pitanja, Urvanov ponos ne dozvoljava da prihvati da je u krivu. Samo će pokušavati nekako da se izvuče, bacati pesak u oči i reći nešto u fazonu — gle, eno Zlatarić je jednom nazvao prevod hrvatskim.
Ako uspeš pošteni i iskreni odgovor da dobiješ iz njega, pošto nisam video da je iko uspeo za više od 10 godina, poješću sopstveni šešir i dići ti spomenik.
Kako i sam reče.
U principu, Urvan lično po svojom viđenjima nacionalne baštine, kulturne istorije itd...sve radi (stoprocentno) po modelima koje primećuje i kritikuje kod Srba.
Mej bregami
Buduća legenda
- Poruka
- 45.319
psmaniac
Veoma poznat
- Poruka
- 14.357
Ма јесте, код приморских Срба. Додуше више је наметано од стране конгрегације
за пропаганду али је временом постало својствено.
Ђе си ти у библији видео Душана,Ђурађа и Невенку?
Пилипенда
Veoma poznat
- Poruka
- 13.857
Немојте тако. Рођени петља колико може, али није да не каже и неке важне ствари... По њему, у Дубровнику се говорило и писало хрватским језиком, само је понекад то било писано ћирилицом па се у том смислу помињала лингва сервиана. Е сад...Neće ti nikada odgovoriti. Kao što nikada nije odgovorio vezano za Antu Starčevića ili brojna druga pitanja, Urvanov ponos ne dozvoljava da prihvati da je u krivu. Samo će pokušavati nekako da se izvuče, bacati pesak u oči i reći nešto u fazonu — gle, eno Zlatarić je jednom nazvao prevod hrvatskim.
Ako uspeš pošteni i iskreni odgovor da dobiješ iz njega, pošto nisam video da je iko uspeo za više od 10 godina, poješću sopstveni šešir i dići ti spomenik.
Дакле, Урбан нам је подастро под нос јасан закључак – да су дубровачки писари (углавном Талијани) хрватски језик у Дубровнику третирали као – егзотику. Па гдје ћете јасније?
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 105.010
To je Urvanov endemski problem; njegova taktika je slična...pa, da kažemo, par forumaša ovde na Krstarici, da ih ne pominjem sada...i svodi se na kačenje korica, a onda i ukoliko pročita nešto, letimičnim čitanjem tako da tekst uopšte ništa ni ne razume.
Tako je npr. uzeo jednu raspravu Aleksandra Mladenovića kojom on dovodi u pitanje tj. zapravo pobija tvrdnje koje se nalaze po nekim rečnicima i enciklopedijama da se pojam srpski jezik javlja tek od kraja XVII st. Mladenović je kao primer naveo jedan zapis iz 1374. godine, a Urvanovo tumačenje celog članka je takvo da ništa živo nije razumeo i pretpostavio da je dotični dokument izolovani izuzetak pre 17. st. Pa još i te zaključke — ni manje ni više — no pripisao lično Mladenoviću.
Da bih mu kazao kolika je to samo besmislica, otvorio sam temu: https://forum.krstarica.com/threads/istorija-srpskih-lingvonima.905709/ ..na kojoj kao ni na drugima koje su nelagodne za njega, bukvalno nema petlje da se pojavi. Verovatno je šokiran frekventnošću upotrebe te sintagme, koja je u jednom periodu dublje istorije znatno češća nego u slučaju hrvatskog lingvonima.
Tako je npr. uzeo jednu raspravu Aleksandra Mladenovića kojom on dovodi u pitanje tj. zapravo pobija tvrdnje koje se nalaze po nekim rečnicima i enciklopedijama da se pojam srpski jezik javlja tek od kraja XVII st. Mladenović je kao primer naveo jedan zapis iz 1374. godine, a Urvanovo tumačenje celog članka je takvo da ništa živo nije razumeo i pretpostavio da je dotični dokument izolovani izuzetak pre 17. st. Pa još i te zaključke — ni manje ni više — no pripisao lično Mladenoviću.
Da bih mu kazao kolika je to samo besmislica, otvorio sam temu: https://forum.krstarica.com/threads/istorija-srpskih-lingvonima.905709/ ..na kojoj kao ni na drugima koje su nelagodne za njega, bukvalno nema petlje da se pojavi. Verovatno je šokiran frekventnošću upotrebe te sintagme, koja je u jednom periodu dublje istorije znatno češća nego u slučaju hrvatskog lingvonima.
- Poruka
- 13.833
Kada? U to doba nije bilo pravog nacionalnog osjećaja modernog tipa. Dubrovnik je bio grad država, kao Venecija.
Stoljećima prije, otac talijanske nacije, Dante, nije se osjećao Talijanom, nego prvenstveno Firentincem. A onda i Talijanom.
Dubrovčani su se do 19. st. osjećali prvo Dubrovčanima, pa Dalmatincima, pa Slovincima u istom paketu s katolicima
iz povijesnih pokrajina Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne- a oni su kasnije obuhvaćeni hrvatskim imenom.
Ime nije presudno, nego identitet koji je iza tog. Žestoki hrvatski rodoljub iz 19. st., Fran Kurelac, duboko u 19. st. zvao je svoj jezik isključivo slovinskim.
Dakle, možemo se na osonovu smpirije zaključiti: pismeni Dubrovčani su se osjećali Dubrovčanima, pa onda šire Dalmatincima, a kad su izrijekom spominjali sebe u širem kontekstu, Slovincima ili Hrvatima, s tim da je ime Hrvat osciliralo između sjeveozapadnih krajeva, onda ovih katolika južnoslavenskih koji nisu Slovenci, a nekad i za sve Slavene- pa su po tom i Rusi bili "Hrvati", što je zabilježio i kotorski vlastelin Dragović.
Dubrovčani se nikad nisu osjećali kao ljudi koji imaju neko zajedništvo s bilo kakvim pravoslavcima, to je njima bilo tuđe i odbojno.
U 19. st. na 20. st. su neki otišli u srbokatolike, no uz manje iznimke, to je bio više znak lutanja i nezrelosti, od kojega su se oporavili.
Sporije su se integrirali u modernu hrvatsku naciju, dok se u srpsku nisu mogli, ne samo zbog druge religije, nego i zbog toga što im je srpski "duh" bio
stran, kako u pučkoj, tako u elitnoj kulturi.
Ti "srpscie" znači ćirilicu. Rekoh već da nemate pojma.To je Urvanov endemski problem; njegova taktika je slična...pa, da kažemo, par forumaša ovde na Krstarici, da ih ne pominjem sada...i svodi se na kačenje korica, a onda i ukoliko pročita nešto, letimičnim čitanjem tako da tekst uopšte ništa ni ne razume.
Tako je npr. uzeo jednu raspravu Aleksandra Mladenovića kojom on dovodi u pitanje tj. zapravo pobija tvrdnje koje se nalaze po nekim rečnicima i enciklopedijama da se pojam srpski jezik javlja tek od kraja XVII st. Mladenović je kao primer naveo jedan zapis iz 1374. godine, a Urvanovo tumačenje celog članka je takvo da ništa živo nije razumeo i pretpostavio da je dotični dokument izolovani izuzetak pre 17. st. Pa još i te zaključke — ni manje ni više — no pripisao lično Mladenoviću.
Da bih mu kazao kolika je to samo besmislica, otvorio sam temu: https://forum.krstarica.com/threads/istorija-srpskih-lingvonima.905709/ ..na kojoj kao ni na drugima koje su nelagodne za njega, bukvalno nema petlje da se pojavi. Verovatno je šokiran frekventnošću upotrebe te sintagme, koja je u jednom periodu dublje istorije znatno češća nego u slučaju hrvatskog lingvonima.
isto se odnosi na neko pismo Mehmed paše Sokolovića.
U prvom primjeru je cksl. jezik, i to je napisao neki Bugarin.
Velim- navedite kad su Dubrovački pisci kao Menčetić, Vetranović, Palmotić, Sasin, Zlatarić, nalješković...ikada zvali svoj jezik il ietnos srpskim?
Nikad.
Jedna dvije anonimne ćirilske povelje ne vrijede ništa prema izričitim spomenima pisaca i filologa.
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 105.010
Crnugović
Primećen član
- Poruka
- 840
Korektnije bi biloPričamo o hrvatskom imenu, da bi tvoj odgovor bio o srpskom.
o srpskom, na srpskom, o Srbima za Srbe
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 105.010
Vidi se da i teme na Krstarici otvaraš kao i knjige - pročitaš naslov, eventualno možda prvu stranicu knjige ili preskočiš stotinjak stranica radi jedne rečenice (da li su ADHD, tipična ljudska lenjost ili opravdani razlozi kao što je da nemaš vremena, u kojoj situaciji bi svako normalan elementarno pristojan svoj stav zadržavao za sebe) istu stvar radiš i sa temama na forumu. Čak i kad ima svega 4-5 stranica; ne možeš ni to pogledati, već se zadržavaš na jedna-dve anonimne povelje.
Mislim ono; neko da te ne zna uopšte sad bi napisao da se ponašaš baš strašno bezobrazno. Ali ovako...jesi li ikada porazmislio da nije problem u tebi možda? Ono; palo na pamet?
psmaniac
Veoma poznat
- Poruka
- 14.357
Један од старијих дубровачких песника, 15 век чини ми се.
Интересантно да има екавско презиме и стил му је очигледно
прожет оном вилом песникињом што у Дубровник долети.
- Poruka
- 13.833
Srbi su zabavan narod. Možda zato što slabo znaju, pa ispadaju neki šubidubi.
Vetranović je od latinskog "veterus", star, pa je Vetranović na hrvatskom = Starčević
Ova pjesma je čist primjer zapadne, hrvatske štokavštine pomiješane s čakavskim (tač, izraziti hrvatski oblici "tko", "ter", "ufanje"- nada; ikavizmi kao "zvir", "luveni" u dubrovačkom, splitskom, zadarskom, "vim"- od veda, vem u Slovenaca i kajkavaca, znati, izostanak kasnijeg novoštokavljenja jer je izraz kao u čakavskom: zdravji, a ne zdravlji.., nenovoštokavski- suzami, a ne suzama).
- Poruka
- 30.502
Како ти не досади да млатиш овако нон стоп.Srbi su zabavan narod. Možda zato što slabo znaju, pa ispadaju neki šubidubi.
Vetranović je od latinskog "veterus", star, pa je Vetranović na hrvatskom = Starčević
Ova pjesma je čist primjer zapadne, hrvatske štokavštine pomiješane s čakavskim (tač, izraziti hrvatski oblici "tko", "ter", "ufanje"- nada; ikavizmi kao "zvir", "luveni" u dubrovačkom, splitskom, zadarskom, "vim"- od veda, vem u Slovenaca i kajkavaca, znati, izostanak kasnijeg novoštokavljenja jer je izraz kao u čakavskom: zdravji, a ne zdravlji.., nenovoštokavski- suzami, a ne suzama).
- Poruka
- 13.833
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 105.010
Mislim da mu je to postalo mehanički; posle toliko godina od HercegBosne više ne zna uopšte kako drugačije.
Pomozi mi, ne mogu sad da se setim; koji beše ono nacista iz perioda Drugog svetskog rata koji je insistirao da uopšte nije bio ni za Holokaust ni apsolutno ništa zločinačko sa strane nacističke Nemačke, već da jednostavno nije znao kako da prestane tj. kako da se zaustavi.
