Ево ти извод из текста од Дубровчанина и Хрвата, који је научио нешто више од тебе о властитом граду и његовој повести. На латиници је, па ћеш га боље разумети. Кад то проучиш и научиш, јави се да дискутујемо.
И вежбај ћирилицу.
_________
Kroz čitavu svoju dugu i slavnu povijest, Dubrovnik je imao malo veze s Hrvatskom - po prvi put u historiji, Dubrovnik je potpao pod državu koja u nazivu nosi ime Hrvatska, za vrijeme Drugog svjetskog rata, u famoznoj NDH, što nije dugo potrajalo i SFRJ u sastavu SR Hrvatske. Treći, a ujedno posljednji put je ova danas Hrvatska u kojoj se još uvijek nalazi.
Dubrovnik je stoljećima bio neovisna država – Republika je osnovana još 1358. godine i trajala je sve do ulaska Napoleonovih trupa 1808. godine. Samo ta višestoljetna neovisnost bila bi joj dovoljna da se pokrene legitimna inicijativa za ponovnu uspostavu samostalne države poput San Marina, Luksemburga, Malte ili Lihtenštajna.
Stari Dubrovčani, postoje brojni dokazi, nisu se osjećali ni kao Hrvati, ni kao Srbi, ni kao Crnogorci – osjećali su se, jednostavno, kao Dubrovčani. Krenimo od jezika – službeni jezici Dubrovačke Republike bili su talijanski i latinski jezik, iako se u svakodnevnom govoru koristio slavenski jezik. Da, upravo, slavenski jezik, jer Dubrovčani, kada su govorili o svom jeziku, nisu ga spominjali u kontekstu hrvatskog jezika, nego „slavenskog ili naškog“. Znači, ne spominje se da se stari Dubrovčani služe hrvatskim, nego slavenskim jezikom, iako će tijekom 19. stoljeća upravo dubrovački jezik poslužiti za uspostavu hrvatskog standardnog jezika.
Veliki prilog tezi da se stari Dubrovčani nisu osjećali Hrvatima daje slavni pisac Marin Držić u svom besmrtnom djelu Dundo Maroje. U tom uratku, naime, postoji sporedni lik koji se zove Gulisav Hrvat. Među tridesetak dramskih osoba u Dundu Maroju, jedino je Gulisavu, Držić imao potrebu udijeliti dodatak imenu Hrvat. Valjda Držić, da su se stari Dubrovčani osjećali Hrvatima, ne bi imao nikakvu potrebu jednog jedinog lika označiti da je Hrvat.
Ne samo da se Dubrovčani nisu osjećali Hrvatima, nego su s njima i – ratovali. Brojne uskočke i hajdučke trupe maltretirale su dubrovačko područje i dubrovačke brodove pljačkajući ih, a izveli su čak i napad na Ston. Uskoke je dugo podržavala Venecija želeći smanjiti utjecaj Dubrovačke Republike na Mediteranu.
Međutim, zasigurno je srbokatolički pokret u Dubrovniku najbolji pokazatelj da se stari Dubrovčani nisu smatrali Hrvatima. Naime, dubrovački srbokatolici bili su istaknuti Dubrovčani katoličke vjere, a u pokretu je bilo dosta katoličkih svećenika, koji su se također izjašnjavali kao Srbi, a mnogi istaknuti Dubrovčani koji su se izjašnjavali Srbima još uvijek nose nazive dubrovačkih ulica poput Meda Pucića, Pera Budmanija, Baltazara Bogišića…
Da su Srbi ili Crnogorci bili katolici, veliko je pitanje gdje bi Dubrovnik danas bio. Da zaključimo – Dubrovnik je danas u Hrvatskoj, ne zato jer su se stari Dubrovčani osjećali Hrvatima, nego isključivo zbog spleta povijesno-političkih okolnosti i dijeljenja iste vjere s Hrvatima.
Maro Marušić
Dubrovački dnevnik
Sve ok.
