Srpsko ime u Dubrovniku

Najveća budalaština koju sam ikad čuo:

Nemanje, Jovani i Uroši - Hrvati
Za razliku od hrvatskih , prva srpska prezimena nastaju tek u 16. stoljeću i to na hrvatskome povijesnom prostoru, a u Srbiji tek koncem 18. stoljeća.
- Naravno da su hrvatska i srpska prezimena slična jer su jednim dijelom izrasla iz zajedničke slavenske ili kršćanske baštine. Otuda Miloševići, Obradovići, Pavlovići ili Petrovići od Zagreba do Niša, a Kovači među svim Slavenima te Mađarima i Rumunjima. Danas često prezimena kao što su Jovanović ili Nemanjić smatramo srpskima jer na njih gledamo iz današnje perspektive. Uistinu je teško zamisliti da Hrvat može nositi osobna imena Uroš, Jovan ili Nemanja, no osobno je ime Uroš isprva potvrđeno na dubrovačkome području, Jovan je među Hrvatima zabilježen od 14. do 18. stoljeća, a Nemanja je u srednjemu vijeku najviše bilo u okolici Zadra.

Domagoj Vidović, 32-godišnji doktor onomastike s Odjela za lingvistiku i kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu

:hahaha::rotf:

Наведено јако личи на Петра Шимуновића, можда га Домагој цитира, препричава... Свакако, ако те овакве стварчице забављају, упућујем те на њега, на академика Петра Шимуновића, он се академски налупетао за медаљу у многим својим ономастичким мастурбалијама.
 
Nikad nisam stavio clanak sa hrvatske wikipedije na Krstaricu..
Clanke sa engleske da i to cesto,sa navedenim desecima raznoraznih izvora,medu kojima jesu i neki hrvatski,ali u debeloj manjini
То што су већину тих чланака писали управо они који и уређују хрватску википедију вероватно нема никаквог значаја!!!
Чак је и Туђман навођен као референца и разноразне усташе попут Рудолфа Хорвата.

Зато батали википедије било које.
 
Naravno no žene, odnosno djevojke su rađale ranije, pa su današnje milfice često postajale gilfice ranije.

Ako prezive porod. S druge strane, cetrdesetogodisnji muskarac je u srednjem vijeku bio vec, ono, starije dobi, a pedesetogodisnjak, chicha ili djedica ("duboka starost", Jacques Le Goff), tako da gospodin Babojeb je bio neki mladic mozda od 19 godina, ako ne i u ranim dvadesetim koji je savatao "babu" od 40-45 godina.
 
Poslednja izmena:
Ako prezive porod. S druge strane, cetrdesetogodisnji muskarac je u srednjem vijeku bio vec, ono, starije dobi, a pedesetogodisnjak, chicha ili djedica ("duboka starost", Jacques Le Goff), tako da gospodin Babojeb je bio neki mladic mozda od 19 godina, ako ne i u ranim dvadesetim koji je savatao "babu" od 40-45 godina.

Zapravo, ova relativno niska "prosečna starost" od 30, 40 godina kroz istoriju je više rezultat načina računanja, odnosno statističke metode, nego odraz stvarnosti.

Glavni problem koji "pomera" prosečnu doživljenu starost naniže je smrtnost odojčadi i dece u tim vremenima, pre razvoja moderne medicine, higijene i ostalih uslova i uticaja. Ranije, veliki broj dece, kako novorođene tako i nešto starije je umirao pre nego što bi dostigao status "odraslog". Visoka smrtnost u dečjem dobu, kao i relativno visok natalitet u ovim vremenima "vuče" prosek naniže za celu populaciju, pa se onda dobijaju totalno nerealne brojke, tipa, "u Neolitu su ljudi živeli prosečno 35 godina, u srednjem veku prosečno 45 godina".

Ovo je, sa strogo matematičke tačke gledišta zaista tako, ali ne pruža pravu sliku o tipičnoj starosti koju su ljudi dostizali tada (a i sada) - recimo, ako je "prosek u Neolitu bio 35 godina", to samo znači da (uprošćeno!), za svako novorođenče koje je umrlo u prvoj godini života, druga individua je doživela starost od 70 godina u tom istom Neolitu, (0+70) / 2 = 35.

Dakle, kada se iz kalkulacije "izbaci" visoka smrtnost u dečijem dobu, dobija se sasvim druga slika - oni koji su "preživeli detinjstvo" i doživeli da postanu odrasle osobe su, generalno, živeli skoro koliko i danas, i do 60, 70 ili čak 80 godina. Jedina razlika je da danas ogromna većina dece preživljava do odraslog doba, pa se i aritmetički prosek pomerio značajno na gore, u odnosu na ranija vremena.

Naravno, ne mogu se deca tek tako "izbaciti" iz ovog proračuna zato što "smetaju" ;), niti se bolesti, ratovi, glad i ostali uslovi u Neolitu ili ranom srednjem veku mogu izbaciti iz generalne slike, pa je istina negde na pola puta. Prosečni životni vek za celokupnu populaciju je bio, strogo gledano, 35, 40 ili 45 godina, ali je prosečni odrastao čovek verovatno mogao da se nada da doživi 10-20 godina više od ovog proseka.
 
Poslednja izmena:
Naravno no žene, odnosno djevojke su rađale ranije, pa su današnje milfice često postajale gilfice ranije.
nije vazno dal' su milfice ili gilfice, vazno je da su lfice :hahaha:

- - - - - - - - - -

То што су већину тих чланака писали управо они који и уређују хрватску википедију вероватно нема никаквог значаја!!!
Чак је и Туђман навођен као референца и разноразне усташе попут Рудолфа Хорвата.

Зато батали википедије било које.

Pisanje domoljubnih tekstova po engleskoj Wiki je kod dela Hrvata shvacen kao vrlo ozbiljan zadatak pa tako cemo cesto sresti da neke istorijske dogadjaje opisuju prakticno na isti nacin. Doduse, sa mesto manje emocionalnog naboja ali sa ustim zakljuccima.
 
Nisam uspio sve prelistat,i neznam jeste li spomenuli Radu Gleđevića koji je doveo Nikolu Boškovića u Dubrovnik.

Njegovi srodnici:
Gleđević, less commonly spelled Gledjević (Latin: Glegia, Glegieuich) was a Ragusan family hailing from Trebinje. They had possessions in modern Berkovići, in southern Bosnia and Herzegovina, where the toponym Gleđevići has survived.

Antun Gleđević (1669-1728), Ragusan poet, known misogynist
Rade Gleđević, Ragusan merchant
Obrad Gleđević (1427-1435), katunar
Radosav Gleđević (1434), katunar
Marin Gleđević

Pa neznam baš bili se drzao za tezu da su Obrad,Radosav starohrvatska imena.Kao ni Miloš,Uroš,Nemanja,Milutin...itd.
I piše "family from Trebinje".Jel Trebinje starohrvatski grad isto?

"Nikola came to Ragusa (Dubrovnik), Republic of Ragusa, as a boy when his parents had sent him to become an apprentice to wealthy Ragusan merchant Rad Gleđević, who then dispatched him to Yeni Pazar (Novi Pazar) in the Ottoman Empire (today Serbia) to learn from the local traders. Bošković returned to Dubrovnik as a very wealthy man.[1][5] His father then also moved to Dubrovnik.[1]

His travels through "Raška" (Old Serbia) were written down by a Jesuit priest Riggeputti as Relazione della Provincia della Rassia, who was collecting material for his work Illyricum Sacrum, a history of Christianity in the Balkans. Bošković described the historical and sacral monuments of Raška including Orthodox monasteries and royal palaces, and also commented on the "sad state" of the Roman Catholic Church in these lands under the Ottoman rule.[6]"

Možda se taj Nikola prezivao prije drukčije,i mozda je to prezime bilo nepogodno.Negdje piše da mu je otac zvao Boško.

Imao je devetoro djece: Marija, Marija druga, Božo, Baro, Ignjat, Petar, Ruđer, Antun i Anica.[1]

Ako je poštovao svoje valjda bi dao bar jednom djetetu ime po svom ocu?To je valjda običaj bio u to doba....jel bi to onda bio Božo(neznam jel on prvorođenac).Majka mu se valjda zvala Marija ili Anica?ili ova druga baba?Nisam istrazivao...
Brat mu je bio Petar.Baro dedi po majci, Baru Beteri, čija porodica je poreklom iz Bergama, u Italiji.Ruđer je bio tek sedmo dijete.


Božo Bošković
(Dubrovnik, 18. februar 1815 — Dubrovnik, 3. januar 1879)

Oženio se Teodorom Puticom iz vrlo bogate dubrovačke pravoslavne porodice. Dao je veliki doprinos podizanju srpske pravoslavne crkve u Dubrovniku, posvećenu Sv. Blagoveštenju koja je bila prva pravoslavna crkva u okviru zidina grada.


Jesam ukratko srušio tezu o njegovom hrvatstvu?:mrgreen:
Pa ovi se Boškovići množili i sa pravoslavcima,čudno..ne:mrgreen::mrgreen:
 
Poslednja izmena:
Pa neznam baš bili se drzao za tezu da su Obrad,Radosav starohrvatska imena.Kao ni Miloš,Uroš,Nemanja,Milutin...itd.
I piše "family from Trebinje".Jel Trebinje starohrvatski grad isto?

ne da je samo u pitanju drevni starohrvatski grad, vec je vekovima bio i ostao centar katolicanstva.
About 1880 there were no Catholic families in the district between Gradisea and Banjaluka, now there are 10 monasteries in this region. Before the Austrian ocoupation there were only 7 Catholic families in Trebinje; Trebinje has now several parishes and churches.
http://www.newadvent.org/cathen/02694a.htm
:per:

Mene stvarno nekada uhvati jeza od hrvatske interpretacije istorije. I kada neko prezentuje ovakve stvari, po automatizmu ga okvalifikuju kao velikosrpskog zlocinca, mitomana, bolesnu osobu, sovinistu, cetnika...
 
Zapravo, ova relativno niska "prosečna starost" od 30, 40 godina kroz istoriju je više rezultat načina računanja, odnosno statističke metode, nego odraz stvarnosti.

Glavni problem koji "pomera" prosečnu doživljenu starost naniže je smrtnost odojčadi i dece u tim vremenima, pre razvoja moderne medicine, higijene i ostalih uslova i uticaja. Ranije, veliki broj dece, kako novorođene tako i nešto starije je umirao pre nego što bi dostigao status "odraslog". Visoka smrtnost u dečjem dobu, kao i relativno visok natalitet u ovim vremenima "vuče" prosek naniže za celu populaciju, pa se onda dobijaju totalno nerealne brojke, tipa, "u Neolitu su ljudi živeli prosečno 35 godina, u srednjem veku prosečno 45 godina".

Ovo je, sa strogo matematičke tačke gledišta zaista tako, ali ne pruža pravu sliku o tipičnoj starosti koju su ljudi dostizali tada (a i sada) - recimo, ako je "prosek u Neolitu bio 35 godina", to samo znači da (uprošćeno!), za svako novorođenče koje je umrlo u prvoj godini života, druga individua je doživela starost od 70 godina u tom istom Neolitu, (0+70) / 2 = 35.

Dakle, kada se iz kalkulacije "izbaci" visoka smrtnost u dečijem dobu, dobija se sasvim druga slika - oni koji su "preživeli detinjstvo" i doživeli da postanu odrasle osobe su, generalno, živeli skoro koliko i danas, i do 60, 70 ili čak 80 godina. Jedina razlika je da danas ogromna većina dece preživljava do odraslog doba, pa se i aritmetički prosek pomerio značajno na gore, u odnosu na ranija vremena.

Naravno, ne mogu se deca tek tako "izbaciti" iz ovog proračuna zato što "smetaju" ;), niti se bolesti, ratovi, glad i ostali uslovi u Neolitu ili ranom srednjem veku mogu izbaciti iz generalne slike, pa je istina negde na pola puta. Prosečni životni vek za celokupnu populaciju je bio, strogo gledano, 35, 40 ili 45 godina, ali je prosečni odrastao čovek verovatno mogao da se nada da doživi 10-20 godina više od ovog proseka.

Ako je srednjevjekovna percepcija covjeka od 50 godina bila "duboki starac", onda koje su to godine da bi zena bila percipirana kao baba? Racunaj da se to odvija, ne u neolitu, nego u Zagrebu gdje se na ulicama pronalazi izmet, pobacani svinjski, a i ljudski lesevi.

Thaller.jpg


Lujo Thaller, Najstariji edikt grada Zagreba o cistoci, Narodna starina, sv. 8, Zagreb, 1929, str. 105.
 
ne da je samo u pitanju drevni starohrvatski grad, vec je vekovima bio i ostao centar katolicanstva.

http://www.newadvent.org/cathen/02694a.htm
:per:

Mene stvarno nekada uhvati jeza od hrvatske interpretacije istorije. I kada neko prezentuje ovakve stvari, po automatizmu ga okvalifikuju kao velikosrpskog zlocinca, mitomana, bolesnu osobu, sovinistu, cetnika...

Osnovna teza,od koje polaze hrvatski autori,tzk po meni "tuđmanovci" je da svi katolici moraju biti Hrvati,i da im porijeklo mora biti vezano iskljucivo za hrvatske povijesne prostore...ali nikad ne navode koji su to prostori.To što su oni imali jaako čudna imena i prezimena,danas normalna u pravoslavnom okruzenju,ne smeta im da ih se okarakteriziraia kao ugledne starohrvate.
Dubrovački kraj je prepun izvora i popisa stanovnistva pa uopce nije teško nista naći.


Recimo da pogledamo to čuveno selo Orahov do,i kako oni kazu tamo nisu zivjeli pravoslavci u doba Nikole Boškovića.Jel to argument da su u tom selu katolici hrvati????!

Ako imamo popise prezimena,daj da vidim odakle oni potječu.Kazu da su tu Šešelji bili.A za Šešelje kažu da imaju krsnu slavu Svetoga Luku i da su iz plemena Riđana koje ima krsnu slavu Svetog Luku?Ako katolici jos slave svetog Luku...ne pitaju li se odakle im je slava?!ili dali uopce znaju sta je to slava?!I Kokolji(ici),(Cocoglia) imaju krsnu slavu Svetog Luku,i bratstvo su sa Šešeljima,rod.

Riđani u Crnoj Gori drevno hrvatsko pleme???
:dash::manikir:
 
Pazite ovo:

Prema dokumentima u 17. i 18. stoljeću u Orahovu Dolu bilo je Boškovića katoličkih svećenika. Jedan od njih, Ilija Bošković, vjerojatno je bio Ruđerov stric. Sestra biskupa franjevca Dominika Andrijašević(rođena u Orahovu Dolu) bila je baka Ruđera Boškovića. Utvrđeno je da Ruđerov otac Nikola nije promijenio vjeru dolaskom u Dubrovnik.

Da se razumijemo,ovo što piše neki Stipe Kutleša na matici Hrvatskoj

http://www.matica.hr/vijenac/478/Na Istoku ništa novo II. ili Kako znameniti Hrvati postaju Srbi/

je prikrivanje njenog pravog imena.A to ........NEĐELJKA......hebem im ja ime Dominika...pokvarenjaci i neznalice.
Neđeljka je tipično ime i tako se izgovara u Hercegovini!

Btw,znam neke pravoslavce Srbe tj sada katolike koje im se baba baš zove Neđeljka... a ženi sina njezino... je bilo preruzno dati ime Neđeljka pa su je nazvali Dominika.
Dakle mala je katolkinja i hrvatica,i zove se na račun iskompleksirane sinove žene.:rtfm:Žena neka Slavonka.
 
Poslednja izmena:
Osnovna teza,od koje polaze hrvatski autori,tzk po meni "tuđmanovci" je da svi katolici moraju biti Hrvati,i da im porijeklo mora biti vezano iskljucivo za hrvatske povijesne prostore...ali nikad ne navode koji su to prostori.

eh, da su samo "tudjmanovci" u pitanju Seze to do Starcevica.

je prikrivanje njenog pravog imena.A to ........NEĐELJKA......hebem im ja ime Dominika...pokvarenjaci i neznalice.
Neđeljka je tipično ime i tako se izgovara u Hercegovini!
a da se i tvoja baba nije zvala Dominica pre nego sto je pala pod uticaj velikosrpske propagande, kao i svi ostali Hrvati/katolici na tom podrucju? :per:
 
Kako iz knjige Marijana Sivrića,sami mozemo pobiti njegovu tezu da je Ruđer i njegov otac drevnohrvackog roda:
Marijan Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje od potresa 1667. do pada Republike 1808. godine

“Iz obitelji Bošković iz Primorja i Orahova Dola u Popovu, bilo je više
“levantinskih” trgovaca tijekom 17. i 18. stoljeća. Posebno se ističu Nikola,
Matija i Ivan Bošković
. Nikola je došao u Dubrovnik u pretposljednjem
desetljeću 17. stoljeća. Poslovao je, pretežito, po gradovima na prostoru
Kosova
. Najprije je bio u službi trgovca Rade Gleđevića, a potom se osamostalio.
Imao je dosta poslovnog uspjeha, a postigao je i zapažen društveni
ugled. Godine 1690. postao je dubrovački građanin (civis ragusinus)
prijemom u bratovštinu lazarina.368 I Matija Bošković je u Dubrovniku
potkraj 17. i početkom 18. stoljeća. Trgovac je u Vlaškoj i Novom Pazaru,
voskom i kožama. Nalazimo ga u spisima tijekom prva tri desetljeća 18.
stoljeća. U bratovštinu lazarina primljen je 1723. godine. Trgovac Ivan
Bošković mlađi je od prethodne dvojice Boškovića. Poslovao je u Novom
Pazaru, gdje se spominje između godine 1775. i 1780”

11. BOŠKOVIĆ
U dobi od 60 godina umro je 1792. Tomo Bošković, a iste godine i njegova
žena Jelena. Trogodišnji Tomo, sin Nikole Boškovića, umro je 1784., a
Božo (Natale), sin Nikolin, 1791. u četrdesetoj godini. Marko, sin Tome
Boškovića iz Popova, oženio se Magdalenom Prkačin 1803. godine. Kao
svjedok na vjenčanju Marko je 1807. i 1809. godine.27 Svi spomenuti
Boškovići su iz Orahova Dola u Popovu

"Jelena, kći Ilije Markovića, udala se 1773. za Ivana Vite Kristića.(LUKAVI SIVRIĆ NEĆE DA KAŽE VIDA(VIDOJE). Pedesetogodišnji
Luka, sin Mije Markovića iz Popova, umro je 1785. Jelena
Petra Markovića vjenčala se 1803. s Markom Tome Boškovića iz Popova.
Nikola Marković je svjedok Petru Grge Rajičevića iz Popova 1814. Ovaj je
rod u prošlosti prebivao u Ravnom, a 1745. nalazi se u Broćancu"

79. PRKAČIN
Kao supruga Marka, sina Tome Boškovića, spominje se 1803. Magdalena
Prkačin. Za nju piše da je od “coniugum legtimorum de Popouo.”136 Rod je
podrijetlom iz Dužica u Popovu. Zabilježen je i u župi Grad.
8.3.1. Sumarni pregled rodova na području Gruža
Evo i zbirnog pregleda hercegovačkih rodova na području Gruža u razdoblju
od velikog potresa do pada Republike, o kojima je veći ili manji broj
podataka o njihovoj nazočnosti, prebivanju i djelovanju u različitim oblastima
gospodarskog života. Riječ je o sljedećim rodovima: Babić, Bašica,Bogić, Bogojević, Bošković, Curić, Cvjetković, Dobroslavić, Dubelj,
Ivanović, Kojić, Koniković, Kostadin, Kristić, Lazarević, Lučić, Lupi, Matić,
Matijašević, Milić, Milošević, Mišković, Mitrović, Oberan(nekad oberanović,a još prije obrenović prokurvali prezime), Pavlović, Perić,
Previšić, Puljić, Radić, Raguž, Rajičević (Rajič), Slavogostić, Soko, Šutalo,
Žilić.

Katolički a "smrde" na pravoslavlje.

5. BOŠKOVIĆ
U upisu smrti 1761. je 66-godišnji Božo(Natalis ili Božidar isti vrag) Bošković iz Orahova Dola u
Popovu.14 Boškovići iz Popova spominju se još prije (17. st.) u dubrovačkom
predgrađu Pile, ali i unutar zidina Grada. Osim u Orahovu Dolu ima ih u
Cicrini, Veljoj Međi, Ravnom i Čvaljini

9. BOŠKOVIĆ
U maticama župe Lisac zabilježeno je 27. travnja 1653. krštenje Marka,
sina Ivana Boškovića i žene mu Angelike, rodom iz Trebimlje(Ne Trebinje,već Trebimlje(popovo polje)). Je li taj čin
obavljen u župi Lisac sasvim slučajno ili se ova obitelj preselila iz Trebimlje,
teško se može odgovoriti. Zanimljivo je napomenuti da je “compater” djetetu
bio Mileta Miljić (Miglich) iz Trebimlje, a “comatrina” Margarita Petra
Mihoča.16 U istim maticama u ulozi je kume Katarina, žena Boška Boškovića,
za koju stoji da je iz Dola.17 Godine 1755. pojavljuje se u Grgurićima
kod Slanoga Grgur Bošković iz Belinića u Popovu. Ukrcao se tada na brod,
kao mornar, i bavio se tim poslom između 1744. i 1760. godine.18 Nikola
Bošković iz Dubljana spominje se 1740. godine, kao povjerilac, u Slanom.19
U maticama župe Grad i prigradskim župama – Pile i Gruž nalaze se
patronimički upisi vjenčanih, krštenih i umrlih iz naselja na ovom području.
Tako je Mijo Ivanov iz Trebimlje (bauilo de Trebigne) bio oženjen Franom
Cvjetkovom iz Osojnika. Kći Marija im je krštena 7. svibnja 1662.66 Marija,
kći Mate Mijina iz Mostara i Kate Antine(Antunova a ne Antina) iz Kliševa, krštena je 10. kolovoza
1670., a sin Mijo 28. rujna 1671.67 Petar Milošev(ić) (početak sakaćenja prezimena) iz Žurovića vjenčao se
25. listopada 1665. s Anom, kćeri Vite (Vida!!!) iz Kliševa.

Vojnik Stjepan Markov iz Bosne oženio se Marijom Markovom iz Majkova.
Dana 21. veljače 1672. krštena im je kćerka Kata.69 Vuica Ivanov iz
“Murlakije” oženjen je Stanom Petrovom iz Primorja. Kći Vica(neće reći Vidoje,Vida) krštena im
je 28. listopada 1671. Ivan, sin Vuka Galiota iz “Murlakije” (Vucho Galiot
de Murlachia) i Kate Karlove iz Primorja, kršten je 19. prosinca 1675.70
Marija, kći Marka Lukina iz Golubinca u Popovu i Kate Bože(prije reći Boška) Boškovića iz
Primorja, krštena je 19. ožujka 1674.71
 
4. BOŠKOVIĆ
Doselili su se u Viganj. U kuću Sladića došao je Josip Bošković-Kokot,
sin Tome i Magde Krmek(Krmeci hrvati koji slave svoju drevnu slavu Trifundan) iz Orahova Dola oko 1767. godine. Po njemu je
i zaselak Klašićevo dobilo ime Kokotovo Selo.82

“Pojačano pristizanje pravoslavaca u Dubrovnik uslijedilo je ponovno
potkraj 30-ih godina 18. stoljeća, osobito nakon završetka Austro-turskog
rata (1736.-1739.). Zbog toga je Republika tražila ferman od Porte za pokroviteljstvo
nad “Murlacima(drevni naziv za Hrvate,NIKAKO ZA PRAVOSLAVCE ILI SRBE,sarkazam!!u Gradu.37 Iz istih razlog donijeta je zakonska
odredba po kojoj se “Murlacima” zabranjuje otvaranje dućana.38 U Malom
vijeću vodila se rasprava 30. srpnja 1737., nakon što je prethodno donijeta
odluka u Vijeću umoljenih, 8. srpnja iste godine, u svezi s prelaskom na
katoličku vjeru već odrasle djevojke iz trgovačke obitelji Milašinović, rodom
iz Novoga. Jedan od braće Milašinović, po imenu Mojsije, s obitelji je prešao
na katolicizam. To je dodatno opteretilo odnose s njegovim bratom Ivanom,
također trgovcem u Dubrovniku, koji je i dalje ostao pravoslavac
.(JOJ SIROČIĆ,POČINIO IZDAJU) Budući
da su to bili imućni i ugledni trgovci, od kojih je Republika imala koristi i
pokazivala interes za njih, pokušalo se posredovati u sporu i izmiriti ih. S
tom nakanom izabrana su u Malom vijeću tri provizora – Ivan Bašić, Božo
Bošković (Ruđerov brat)
i Petar Frane Stay sa zadatkom da izmire braću
Milašinović.39 Oba ogranka ove obitelji (Milašinović) imala su potomstvo.
Živjeli su i dalje u Dubrovniku, jedni kao katolici, a drugi kao pravoslavci.
Tako se spominju i djeca Mojsija (katolika) Milašinovića – Lukrecija 1739.,
Christophorus (stariji) 1745., Christophorus (mlađi) 1749. i Antonius 1751.
godine
. Iz oporuke Luke (pravoslavac) Milašinovića od 10. kolovoza 1776.
doznaje se da je imao sinove – Petra, Jovu, Iliju i Todora, dok u Herceg
Novom spominje svoje rođake (cugini) – Ivana, Grgu i Đuru Milašinovića.
Zanimljivo je napomenuti da je Luka obdario i tri najvažnije dubrovačke
crkve – Sv. Mariju Veliku, Sv. Vlaha i Gospu na Dančama.40
DOKAZ DA BUDE HRVATINA!!!
U ovom razdoblju zabilježeno je nekoliko prelazaka pravoslavaca na
katoličku vjeru. Tako je malodobni sin Mitra Petrovića(nedvojbeno katolik), podrijetlom iz Crne
Gore, na svoje traženje primljen u katoličku vjeru 1744. godine.41 Sluga
Stjepe Hadži-Tripkovića, trgovca iz Sarajeva, prešao je na katoličku vjeru,
oslobodivši se tako svoga patrona. Na katoličku vjeru prešla je 1748. i jedna
pravoslavna djevojka (nota schismatica reconciliata, qui fuit colocata in
Venerabili Monasteri Sante Catharine).

Zanimljiv je i jedan podatak zabilježen u Matici krštenih 12. svibnja
1782. u Dubrovniku. Tog dana krstio je katedralni župnik Jakov Lalletta
dječaka Nikolu Konstantina (Nicolaus Constantinus), sina Ivana Davaruha
i Franciske Vocativo, dubrovačkih građana. Dijete je rođeno u Carigradu 3.
srpnja 1772. U nedostatku katoličkog svećenika krstio ga je, zbog smrtne
opasnosti, pravoslavni natpop (presbitero schismatico). A, sada, po odobrenju
Komisije dubrovačkog nadbiskupa, taj čin obavlja katedralni župnik
(Lalletta). Nazočni su bili i kumovi – Božo (Natale) Bošković i Marija,
supruga Ivana Božovića.
45 Ovaj je primjer zanimljiv da se vidi kako se
postupalo u dubrovačkoj sredini kad su u pitanju vjerski činovi. To su poznati
nam prelasci pravoslavnih osoba na katoličku vjeru u vremenu do 1780.
Podatci o tome, kako se vidi iz prezentiranih primjera, bilježeni su ne samo
u crkvenim maticama već i u službenim knjigama državnih organa
Republike.



Kada su se dogodila dva, od tri spomenuta prelaska:mrgreen::mrgreen::mrgreen::mrgreen::mrgreen:, nije poznato, iako
se to može približno odrediti. Prelazak zlatara Petra Sokola svakako je uvjetovan
njegovom željom da se kao odličan majstor (zlatar) stalno naseli u
Dubrovniku. Za to je imala interesa i sama Republika. Tome treba dodati i
njegovu ženidbu katolkinjom. Nešto konkretnije o prelasku Marka Radića
na katoličku vjeru, nije moguće kazati jer o tome nema podataka. Marko
Slavić prešao je na katoličku vjeru jer se želio naseliti u Dubrovniku i oženiti
katolkinjom, što je on uistinu i učinio 1800. godine. Zanimljiva je svjedožba
Marka Slavića, izdana od dubrovačkog nadbiskupa. Iz nje se vidi da ga je
na to motivirala njegova iskrena želja i osobna volja da uđe u zajednicu
Katoličke rimske crkve. Njegovu iskrenu nakanu posvjedočila su i dvojica
provizora – Božo Bošković i Šimun Nikolić iz Popova, očito osobe koje su
ga dobro poznavale(dobro poznavale št je to vjerski kurvarluk=. 66 Iz zapisa o njegovu vjenčanju vidi se da je prethodno
bio poučen u vjeri, a potom preveden. Nešto slično može se zaključiti iz
zapisa smrti Petra Sokolovića. On je čin prelaska na katoličku vjeru obavio
u stonskoj biskupiji. U ovom primjeru moguće je riječ o osobi katoličkih
roditelja, ali krštenoj od pravoslavnog svećenika. Takvih pojava bilo je u
praksi u raznim krajevima i vremenima. Ima vijesti o tome i za područje
Popova, odakle potječe i Petar Sokolović. Na tom području bila je oskudica,
pa i dugotrajna odsutnost katoličkih svećenika, posebno u ratnim prilikama.67
Ova pretpostavka je tim vjerojatnija što su Sokolovići u Popovu od starine
katolici.
:lol::lol:

Tablica 1. Grad po popisu 1799./1800.
(prema - S. Obad, Stanovništvo, 241-242)


Iz popisa je moguće razlučiti neke pravoslavne obitelji podrijetlom iz
više mjesta u Hercegovini. Tako su u kvartu Pustijerna popisani Stefan
Samardžić, Stefan Đurasović i Petar Pavlović. U predgrađu Pile popisane
su hercegovačke pravoslavne obitelji: Sekulović, Aćimović, Bošković, Ispirović,
Kovačević, Miličević, Pajo, Komnenović, Vuković, Rajović, Maksimović.
Većina je živjela u obiteljskim zajednicama.
Prema maticama rođenih, u razdoblju od 1808. do 1813./14. godine rođeno
je ukupno 19 pravoslavne djece, i to: 1909. dvoje, 1810., 1811. i 1812.
po troje i 1813. i 1814. po četvero. Rođenja djece bila su u obiteljima:
Bašić (2), Bošković (1), Filotić (1), Gašić (3), Milašinović (2), Karkelja
(1), Rajović (2), Ristić (2) i Vuković (5).90
U istom razdoblju sklopljena su četiri braka pravoslavnih osoba u Dubrovniku:
godine 1812. tri braka – Vasilije Bošković(STARO DREVNO HRVACKO IME) s Anetom Perović, Lazar
Vuković s Marom Rajević i Mijat Vuković s Anom Rajević, a godine 1813.
brak su sklopili Tomo Pravica i Marija Vuković. 91
Umrlih pravoslavaca u ovom vremenu bio je 25. Po godinama smrtnost
je bila: 1812. tri, 1813. devet i 1814. trinaest umrlih osoba. Umrli su bili iz
obitelji: 1812. godine – Aleksić (1) i Popović (2); 1813. godine – Fimić (1),
Jakšić (1), Korać (1), Milašinović (1), Nikolić (1), Palikuća (1), Pravica (1)
i Subotić (1); 1814. godine – Aćimović (1), Barčić (1), Budisavljević (1),
Galić (1), Jančanin (1), Ivanović (1), Matijević (1), Nišević (1), Novoselić
Stefan (jeromonah i paroh), Rajković (1), Siklić (Sekulović – p.a.) (1) i
Vlaović (2).92(ovi su mozda u rodu sa Kominskim)

U maticama mrtvih Pravoslavne parohije u Dubrovniku spominju se ove
pravoslavne obitelji: 1815. – Gurović, Vuković; 1816. – Ban, Bajalović,
Božić, Bravačić, Čajani, Gašić, Mičić, Perin; 1817. – Đuranović, Kovačević,
Milinić, Ristić; 1818. – Aćimović, Bašić, Drašković, Kaputar, Marinović,
Neimarović, Rajković; 1819. – Čero, Ispirović, Mijatović; 1820. – Margetić;
1821. – Aleksijević, Brika, Fimić, Nano, Rajović; 1822. – Lazarević,
Obradović, Opuha, Škuljević, Todorović, Vukasović; 1823. – Bošković,
Pavlović; 1825. – Jovanović, Okoliš, Zec; 1826. – Makri, Petrović,
Sekulović, Zamaina; 1827.- Buća, Krstić, Matković, Vučetić; 1830. – Grujić,
Kurtović, Popadić, Stefanović.



THE END
 
Mislio sam da je taj Tolja ozbiljniji naucnik. Ono sto ovde procitah je dokaz cistog lisenkoizma. Velikohrvatska propaganda u svom punom rascvatu.
http://www.slobodnadalmacija.hr/nov...nje-dubrovcana-bio-je-cin-otpora-becu-i-pesti

Treba ipak isticati Tolju; najbolje je što je do sada dala hrvatska istoriografija (ako ne i uopšteno istoriografija) o pitanju nac. identiteta starih Dubrovčana/

Тоља је свакако озбиљнији научник, од свих хрватских научника (историчара) који су писали о Дубровнику и о дубровачким Србима. Његов "страх" и "опрезност" нису му допустили да буде до краја непристрасан и професионалан, што је, донекле, разумљиво, иако није оправдање.
 
Антун Фабрис

Antun_Fabris_(1864-1904).jpg


Антун Фабрис (Дубровник, 17. април 1864 — 14. октобар 1904) је био српски књижевник, слависта, новинар и издавач. Био је један од духовних вођа приморских Срба и национални радник.

Публицистичким радом и активним везама са најугледнијим личностима свога доба, аналитичком али толерантном политичком личношћу, као и мученичком и симболичном смрћу, завредео је поштовање и место међу истакнутим Србима тога времена. Његово време пружило је највише могућности за трајно сећање.

Основну школу и гимназију завршио је у родном граду, а студије славистике у Бечу (1885-1889). Прву службу је добио као суплент на Великој гимназији у Сплиту (1889-1890), потом је предавао у гимназији у Задру (1890-1892), а затим изнова у Сплиту (1892-1895). Након тога је намеравао да пређе у Србију да ради као професор славистике и класичне филологије, али се вратио у родни град, где је именован за уредника листа Дубровник (1895-1904), који је представљао политичко гласило Српске странке на Приморју. У међувремену је покренуо и уредио седам годишта календара Дубровник (1897-1903), а основао је и са великим успехом уређивао књижевни часопис Срђ (1902-1904). Уређивао је издања "Српске дубровачке штампарије" Антуна Пасарића. При чему је нарочито значајно покретање 1903. године едиције "Српска дубровачка библиотека", у којој је објављивао књиге Ивана Стојановића, Луја Војновића, Лука Зоре, Вица Адамовића и др. У октобру 1901. године, на скупштини у Книну, на којој су се били окупили представници српског народа у Далмацији, на Фабрисов предлог основано је просветно-привредно друштво Српска зора. Био је учесник Првог српског новинарског конгреса у Београду (крајем октобра 1902), где је у знак посебног признања његовом публицистичком и националном раду био изабран за једног од тројице потпредседника. Међутим, такав однос јавности према Фабрису био је и разлог да га опрезне и обавештене бечке власти коначно одреде као значајног политичког противника, и оптуже и затворе у афери око штампања песме „Бокешка ноћ“ (број 19, од 16. октобра 1902. године), заједно са аутором, младим Урошем Тројановићем, и Антуном Пасарићем, из Српске дубровачке штампарије. У таквој ситуацији, Фабрисов углед доказала је не само српска, него и европска интелектуална јавност, која је протестовала посебно у новинским написима, па су актери чувене „дубровачке афере“ убрзо били и ослобођени. Аустријске власти су га у истражном затвору задржале од 5. новембра до 24. децембра 1902. године, где му је упропаштено и иначе слабо здравље.

Фабрис је у последњим годинама 19. и првим новог века био добар домаћин многим српским интелектуалцима, научницима и писцима у самом Дубровнику, као што је одржавао актуелну коресподенцију са више десетина њих, углавном везану за њихово учешће у периодицима које је уређивао. Тако се, како је сачувано и делимично објављено, дописивао са Стеваном Сремцем, Павлом Поповићем, Ивом Ћипиком, Светозарем Ћоровићем, Јованом Дучићем, Алексом Шантићем, Валтазаром Богишићем, Марком Муратом... О њему и начину његовог мукотрпног рада, све са циљем да одржи везе са српским интелектуалцима, писао је добар познавалац тадашњих српских и дубровачких прилика, књижевни историчар, Павле Поповић. За живота није објавио ниједну књигу, а након смрти један већи број Фабрисових текстова објављен је у књизи Изабраних чланака (Београд, 1940). Тако је још један, у научним круговима врло успешни Дубровчанин, Хенрик Барић, штампајући избор из Фабрисових политичких текстова, дао један од првих, а затим и често навођених, али без позивања на његово име, покушаја дефинисања интелектуалног круга дубровачких Срба, док је у новије време ова Фабрисова делатност нашла свог тумача и у двема студијама историчара Александра Миљковића.

Посебно су вредни књижевни огледи о бројним писцима српског приморја у 19. веку. Издвајамо оне који су посвећени делу Меда Пуцића, Матије Бана, Николе Томазеа, Антуна Казалија, Стјепана Бузолића, Ивана Стојановића, Стефана Митрова Љубише, а публиковани су у листу Дубровник (1895-1904), те у календару Дубровник (1897, 1899-1901) и часопису Срђ (1903).

Већ у огледу о Меду Пуцићу (објављеном у календару Дубровник за 1897. годину), могуће је препознати основне Фабрисове идеје везане за дубровачке писце и вишевековну књижевност овога града. Уочљиво је то у наглашавању тезе да је Пуцићево дело засновано на јединству мисли о континуитету српске културе, при чему Дубровник представља драгоцену копчу између старе и нове српске књижевности, тј. оних векова који су протекли између турског освајања и времена формирања нове српске државе. У познатом огледу о Матији Бану (објављеном у календару Дубровник за 1901. годину), Фабрис је нагласио да је циљ његових књижевно-критичких текстова садржан у томе да "кроз кратке биографске цртице", освежи "памћење млађему дубровачком нараштају", како би их подсетио на "гласовите Србе Дубровчане овога вијека". У том смислу Фабрисови књижевни огледи узгредно су посвећени интерпретацији и вредновању појединих дела, а више су увод у расправу о политичким идејама и националној мисији аутора, те настојању да се учена Европа упозна са "словинском" (српском) традицијом Дубровника. Посебну пажњу заслужују Фабрисови текстови о блиском пријатељу и националном саборцу Ивану Стојановићу. Издвајамо оне који су објављени након Стојановићеве смрти у листу Дубровник (у новембру 1900. године), као одбрана од бројних напада хрватских националиста на ову утицајну личност. Из данашње перспективе нарочито је драгоцено објављивање у два наврата Стојановићеве преписке: "Стојановић, Казали, Бузолић" (Дубровник, IХ, 1900, број 42, с. 2-3), те "Писма Никше Гради дум Ивану Стојановићу" (Дубровник, IX, 1900, број 43, с. 2-3).

Након „дубровачке афере” и боравка у злогласној тамници Кармен, Фабрис није успео да се потпуно опорави. Умро је две године касније, а у својим последњим текстовима у листу „Дубровник” и надаље је разложно, и са све јачом вером како је замирао, инсистирао на српско-хрватском помирењу, које се на самом почетку XX века и назирало.

Умро је у Дубровнику, 14. октобра 1904. године.
 

Антун Фабрис


Pogledajte prilog 382689

Антун Фабрис (Дубровник, 17. април 1864 — 14. октобар 1904) је био српски књижевник, слависта, новинар и издавач. Био је један од духовних вођа приморских Срба и национални радник.
[TABLE="align: center"]
[TR]
[TD]ALEKSA ŠANTIĆ - ANTUNU FABRISU(1)
"ZORA" LIST ZA ZABAVU, POUKU I KNJIŽEVNOST
MOSTAR

[/TD]
[/TR]
[/TABLE]
Dragi prijatelju,

Moj poznanik Steva Jakšić(2) iz Berlina piše mi da će 10. ili 11. o. mj. (po novom) doći u Mostar g. August Štajn, glavni urednik "Frankfurter Zeitungä" za Berlin. On će se baviti ovdje možda i dan pa će za Dubrovnik(3). Kako je u interesu naše stvari, mi ćemo ga ovdje lijepo i srpski dočekati i ugostiti, pa misleći da bi dobro bilo da i Vi tamo isto učinite, obraćam se na Vas a ako je tu g. Paja Popović(4) i njemu saopštite. -
Kako je sa vašom "žućenicom"(5)? Ja sam još jednako nervozan i nezadovoljan. Primite prijateljski pozdrav od
Vašeg odanog

Mostar 27/8 i 9/9 - 901.

Alekse Šantića




(1) ANTUN FABRIS (1864-1904) političar i novinar. Školovao se u Dubrovniku i Beču. Kao nastavnik službovao je u Splitu i Zadru. 1895. postao je urednik lista "Dubrovnik". 1902. pokrenuo je književni list "Srđ". Zbog pjesme "Bokeška noć", koju je napisao Uroš Trojanović i posvetio Bokeškoj omladini ("Srđ", br. 19, pd 16. X 1902) Fabris je uhapšen 5. XI 1902. i ostao je u zatvoru do 23. XII iste godine. Boravak u zatvoru upropastio mu je i inače slabo zdravlje. Pored navedenih listova Fabris je uređivao i kalendar "Dubrovnik" (1897-1903).

(2) SVETOLIK JAKŠIć (1868-1928) publicista. Studirao prava u Beogradu, a istovremeno se bavio novinarstvom i književnošću. Više godina bio stalni saradnik "Videla", u kojem je objavio niz priloga pod pseudonimom Harry. Služio u konzularnodiplomatskoj službi. 1902. pokrenuo dnevnik "Štampu", u kome je okupio veliki broj saradnika.

(3) List "Dubrovnik" od 29. IX 1901, br. 39. donio je sitnim slovima samo ovu vijest: "U petak (27. IX) na povratku iz Crne Gore prispjeli su g. Karlo Genthe, urenik berlinskog "Lokalanzeiger'a" i g. Stein, urednik Frankfurter Zeitung'a".

(4) PAVLE POPOVIĆ (1868-1939), istoričar književnosti. Poslije završene Velike škole u Beogradu, svoje studije dopunio u toku dvogodišnjeg boravka u Ženevi i Parizu. 1904. izabran za vanrednog profesora istorije srp. književnosti na Velikoj školi, a 1905. za profesora istog predmeta na novosadskom Univerzitetu u Beogradu.Njegova glavna djela su: O "Gorskom vijencu", 1900; "Pregled srpske književnosti", 1901; "Pripovetka o devojci bez ruku", 1905; "Milovan Vidaković", 1934; "Iz književnosti" I (1906), II (1919), III (1926), IV (1938). U vrijeme kada je Šantić pisao Fabrisu, Pavle Popović je u Dubrovniku proučavao dokumenta koja se odnose na istoriju dubrovačke književnosti.

(5) Šantić misli na bolest žuticu, koja je u Dubrovniku poznata pod imenom "žutaga".
 
Hrvatska varijanta nema reč za saksiju, za param parčad, dugmetaru i tome slično. Kod njih se saksija kaže "lonac za cvijeće", a ako nije cilindričnog oblika - "posuda za cvijeće", dok narod normalno govori srpski da ga ceo svet razme - saksija, uz lokalizme tipa pitar i konata. E sad, ako u saksiji hoćeš da posadiš paradajz ili (medicinski) kanabis, onda ga zoveš "ono za ono". :per:

Lončanica,lončić,tegla?Nista to?


Kreće serija Republika na HTV pa malo svratih na temu da vidim što se piše... Nije od presudne važnosti za temu, ali eto, da odgovorim na gore citirano.

Posuda za držanje cvijeća se zove lonac (češće lončić), a biljke koje se tako drže lončanice. U južnim djelovima Hrvatske se koristi riječ pitar. Nikad u životu nisam čuo da je netko ovdje u srednjoj Dalmaciji pitar nazvao saksijom.
Nemam pojma koji izraz Dubrovčani koriste, možda su preuzeli nešto i od svojih istočnih susjeda, kao što su Zagorci germanizme, a Dalmatinci romanizme, a svi skupa imamo, otkad su ovdje došli, i nešto turcizama (boja/prije mast, kat/prije pod, krevet/prije postelja,...)
 
Лујо Војновић

187px-Lujo_Vojnovic.jpg


На данашњи дан , пре 65 година, преминуо је Лујо Војновић.

Лујо Војновић, кнез ужички (15. април 1864 – 18. април 1951) српски правник, адвокат, историчар, дипломата и писац из старе српске племићке породице Војновића.

Право је студирао у Загребу, дипломирао и докторирао у Грацу, службовао као судски чиновник у Загребу, затим као адвокатски приправник у Сарајеву и Трсту, а од 1894. до 1896. имао адвокатску канцеларију у Дубровнику, 1896. постаје секретар црногорског краља Николе а затим црногорски министар правде и реформише судство Црне Горе. Опуномоћени посланик Црне Горе у Ватикану, био је од 1901. до 1903, а од 1904. до 1906. гувернер краљевића Александра у Београду, на двору Петра I Карађорђевића. Између 1907. и 1911. у Бугарској је припремао терен за српско-бугарски споразум. У Црну Гору се враћа 1912, као шеф кабинета краља Николе. Од 1913. до 1914. делегат Црне Горе на Лондонској конференцији и потписује у Лондону мир са Турском, 28. маја 1913.

У време 1910. године, када је пламсала огорчена борба између два кандидата за сплитског посланика Аустријског парламента, Анте Трумбића и Јосипа Смодлаке, који се декларисао за уједињење југословенских народа изван аустријских оквира, "Сплитско јединство" прозива Луја Војновића као човека Србина у Далмацији, чији су преци некада били православни, а родитељи им прешли у католичку веру, на шта им Лујо Војновић одговара и тиме и дефинише цео проблем и самог себе:

То је већ трећи или четврти пут што један хрватски лист шаље топли позив "изгубљеној овци". До сада сам увијек шутио јер нијесам никоме признавао, како не признајем ни сада, право да ме интерпелише о мојим народним осјећањима. Али сада не могу и не смијем, јер бих био рад да јавно мнијење примени на мене они талијанску: "Chi tace conforma". Ред ми је дакле изјавити вам да се у породици која броји најмање 500 година историје, како је моја, традиције не броје, на кратке периоде од 30 година, ма како те кратке перијоде славне и часне биле. Пун удивљења за јавни рад мога оца (рад који је некада у другом облику био и Србима и Хрватима заједнички) - ја ћутим да ми у жилама струји српска крв, она иста што је струјала у жилама кнеза Војислава Војновића, великога дворјаника Цара Уроша V, кнеза Николе Алтомановића; Војновића, антагонисте цара Лазара; кнеза Милоша Војновића, сестрића Душана цара Силнога и многијех другијех Војновића који по српскијем и рускијем пољанама све до наше добе мачем написаше неколико страница историје српског народа.

Па како они нису могли бити до српски великаши, тако и ја, ништавни њихов потомак, нисам и не могу друго да будем него Србин, приправен дати свој живот за славу и величину српског народа.


На похрваћивање Руђера Бошковића, Ивана Гундулића и Дубровника уопште, Лујо Војновић пише листу "Време", 30. јануара 1938. године:

А да отворено речемо досадила је нашему свету злоупотреба имена Хрват, хрватски, та злоупотреба не долази из једне народне потребе, она извире из логора извесних елемената који са невјероватно вјештом пропагандом искористиће бесконачну безазленост хрватских маса, са хипнотичком моћи одвратили народ од његових животних потреба и уцртали му у жиле отров лудила, гоњења. До реке која дели Србију од свега што је строго централистички Хрватско, и на том простору роварница непрестано ради, маљ на наковњу понавља непрестано један једини племенски тон. Оградио се најпре плот, па се оградила ограда, најзад зид налик на онај којим Кинези бранијаху од насртаја Монгола и ето ту, Далмација више није Далмација него рвацко приморје. Може ли се замислити веће централизације, сва су историјска имена искључиво хрватска, све је засебно, чак и књижевност и језик без и најмањег утицаја Срба, али велика и великог реформатора Вука. Бошковић је Хрват и само то, јер су покатоличени Херцеговци (Хрвати), Гундулић је Хрват, сви су дубровачки писци само Хрвати.

Све радње су офанзивне, агресивне, изазивачког карактера, из чега се види да нису спонтано никле из просте хрватске душе. Они се понашају као неодговорна деца, а заборавља се када се деца играју жигицама не запале тако лако и своју кућу него и суседову.


Ја ћутим да ми у жилама тече српска крв оних Војновића који, по српским и руским пољанама, до наше добе, мачем написаше неколико страница историје српског народа. Па како они нису могли бити до српски великаши, тако и ја, ништаван њихов потомак, нисам и не могу друго да будем него Србин, приправан дати свој живот за славу и величину српског народа.

Пред крај свог живота је рекао:
Ја сам рођен у Хрватској, у Сплиту, ја штампам књиге и латиницом, ја сам католик, ја сам ожењен Хрватицом, али ја проповедам српско јеванђеље.

Дела:
8642_1.jpg
8632_1.jpg
21291_1.jpg
15290_1.jpg
 
Poslednja izmena:
Лујо Војновић

Pogledajte prilog 382849

На данашњи дан , пре 65 година, преминуо је Лујо Војновић.

Лујо Војновић, кнез ужички (15. април 1864 – 18. април 1951) српски правник, адвокат, историчар, дипломата и писац из старе српске племићке породице Војновића.

Право је студирао у Загребу, дипломирао и докторирао у Грацу, службовао као судски чиновник у Загребу, затим као адвокатски приправник у Сарајеву и Трсту, а од 1894. до 1896. имао адвокатску канцеларију у Дубровнику, 1896. постаје секретар црногорског краља Николе а затим црногорски министар правде и реформише судство Црне Горе. Опуномоћени посланик Црне Горе у Ватикану, био је од 1901. до 1903, а од 1904. до 1906. гувернер краљевића Александра у Београду, на двору Петра I Карађорђевића. Између 1907. и 1911. у Бугарској је припремао терен за српско-бугарски споразум. У Црну Гору се враћа 1912, као шеф кабинета краља Николе. Од 1913. до 1914. делегат Црне Горе на Лондонској конференцији и потписује у Лондону мир са Турском, 28. маја 1913.

У време 1910. године, када је пламсала огорчена борба између два кандидата за сплитског посланика Аустријског парламента, Анте Трумбића и Јосипа Смодлаке, који се декларисао за уједињење југословенских народа изван аустријских оквира, "Сплитско јединство" прозива Луја Војновића као човека Србина у Далмацији, чији су преци некада били православни, а родитељи им прешли у католичку веру, на шта им Лујо Војновић одговара и тиме и дефинише цео проблем и самог себе:

То је већ трећи или четврти пут што један хрватски лист шаље топли позив "изгубљеној овци". До сада сам увијек шутио јер нијесам никоме признавао, како не признајем ни сада, право да ме интерпелише о мојим народним осјећањима. Али сада не могу и не смијем, јер бих био рад да јавно мнијење примени на мене они талијанску: "Chi tace conforma". Ред ми је дакле изјавити вам да се у породици која броји најмање 500 година историје, како је моја, традиције не броје, на кратке периоде од 30 година, ма како те кратке перијоде славне и часне биле. Пун удивљења за јавни рад мога оца (рад који је некада у другом облику био и Србима и Хрватима заједнички) - ја ћутим да ми у жилама струји српска крв, она иста што је струјала у жилама кнеза Војислава Војновића, великога дворјаника Цара Уроша V, кнеза Николе Алтомановића; Војновића, антагонисте цара Лазара; кнеза Милоша Војновића, сестрића Душана цара Силнога и многијех другијех Војновића који по српскијем и рускијем пољанама све до наше добе мачем написаше неколико страница историје српског народа.

Па како они нису могли бити до српски великаши, тако и ја, ништавни њихов потомак, нисам и не могу друго да будем него Србин, приправен дати свој живот за славу и величину српског народа.


На похрваћивање Руђера Бошковића, Ивана Гундулића и Дубровника уопште, Лујо Војновић пише листу "Време", 30. јануара 1938. године:

А да отворено речемо досадила је нашему свету злоупотреба имена Хрват, хрватски, та злоупотреба не долази из једне народне потребе, она извире из логора извесних елемената који са невјероватно вјештом пропагандом искористиће бесконачну безазленост хрватских маса, са хипнотичком моћи одвратили народ од његових животних потреба и уцртали му у жиле отров лудила, гоњења. До реке која дели Србију од свега што је строго централистички Хрватско, и на том простору роварница непрестано ради, маљ на наковњу понавља непрестано један једини племенски тон. Оградио се најпре плот, па се оградила ограда, најзад зид налик на онај којим Кинези бранијаху од насртаја Монгола и ето ту, Далмација више није Далмација него рвацко приморје. Може ли се замислити веће централизације, сва су историјска имена искључиво хрватска, све је засебно, чак и књижевност и језик без и најмањег утицаја Срба, али велика и великог реформатора Вука. Бошковић је Хрват и само то, јер су покатоличени Херцеговци (Хрвати), Гундулић је Хрват, сви су дубровачки писци само Хрвати.

Све радње су офанзивне, агресивне, изазивачког карактера, из чега се види да нису спонтано никле из просте хрватске душе. Они се понашају као неодговорна деца, а заборавља се када се деца играју жигицама не запале тако лако и своју кућу него и суседову.


Ја ћутим да ми у жилама тече српска крв оних Војновића који, по српским и руским пољанама, до наше добе, мачем написаше неколико страница историје српског народа. Па како они нису могли бити до српски великаши, тако и ја, ништаван њихов потомак, нисам и не могу друго да будем него Србин, приправан дати свој живот за славу и величину српског народа.

Пред крај свог живота је рекао:
Ја сам рођен у Хрватској, у Сплиту, ја штампам књиге и латиницом, ја сам католик, ја сам ожењен Хрватицом, али ја проповедам српско јеванђеље.

Дела:
Pogledajte prilog 382850 Pogledajte prilog 382851 Pogledajte prilog 382853 Pogledajte prilog 382854

Kako je moguće Srbin, a katolik? :D
 

Back
Top