Bitan je kontekst - kada i kako ko piše i zašto to piše. To sam napomenuo. Sem toga, naveo sam i ja Deretića i citirao njega, pa bez obzira na ideološko-politički stav tadašnje vlasti, kod njega ne samo da je dubrovačka književnost deo srpske, već je to i dalmatinska književnost. Tako da tu nema ništa sporno.
Na šta misliš kada kažeš
ideološko-politički stav tadašnje vlasti? Imaš na umu da su tekstovi o kojima pričamo nastali uglavnom u vrijeme vrijeme Miloševića?
Naravno da je rekao da je to dio srpske književnosti, to sam i ja napisao. Međutim tom prilikom ni na koji način ne poriče da je dio
hrvatske književnosti - i još, pritom, naglašava da u srpskoj zauzima
granični položaj.
Odlično sam te razumeo, nije mi jasno da ti nisi mene?! U srpskoj književnosti, dubrovačka književnost ne zauzima nikakvo granično, pogranično, ovakvo ili onakvo mesto (zapravo je srednja, ali ni to nije bitno), već jeste deo srpske književnosti, te se kao takva i izučava. Možda ti drugačije posmatraš ovu stvar, što je, svakako, tvoje pravo.
Podsetio bih te da si i sam negde napisao, ako se dobro sećam (ne mogu sada pronaći, da bih tačno citirao), kako je dubrovačka književnost deo srpske književnosti, barem onoliko dugo koliko je i deo hrvatske, ako ne i pre.
Pretpostavljam da tu ne misliš uopšte na nacionalne književnosti, već se odnosiš isključivo na
filološko shvatanje?
Podsjetimo, o ono o čemu govorimo jeste koliko su dubrovačka i dr. dalmatinska djela starije štokavske književnosti
usađena u kontinuitet srpske nac. književnosti.
Tačno je da sam ranije zauzimao stanovište da su ta djela hrvatska onoliko koliko i srpska, podjednako. U neku ruku u smislu naslijeđa imam slično mišljenje i danas, jer su se i hrvatski i srpski jezik standardizovali na zajedničkim lingvističkim osnovama tj. istorijat standardizacije jezika i nastanka nacije im je međusobno isprepletan.
Moje stanovište je evoluiralo nakon iščitavanja literature (kako srpske, tako i hrvatske pa i druge) jer sam nešto bolje upoznao šta je tačno i čime se bavi
istorija književnosti. Shvatio sam zbog toga da su moji raniji stavovi bili pogrešni i u određenoj mjeri sam ih revidirao; dubrovačka književnost u istorijatu srpske može imati samo granični položaj; onakav kakav joj proporcionalno po svojoj književno-istorijskoj ulozi i pripada (za razliku od, pak, hrvatske književnosti).
Mi govorimo ovde o srpskom imenu u Dubrovniku, i o dubrovačkoj književnosti u okviru srpske književnosti. Dubrovačka knjževnost nije nacionalna, te ne možemo ni određivati njene granice u tom kontekstu. Nije to tema.
Postoje književni tokovi u predmoderno doba, koji se mogu zaokružiti, tako da uslovno govoreći i možemo. Jedan takav krug je srpsko-pravoslavna književnost vizantijskog miljea, drugi bi bila ladino književnost, treći pak upravo ta slovinska dubrovačko-dalmatinska književnost...sve je to relevantno. Naravno, govoreći o današnjim
nacionalnim književnostima, zar je sporno da djela Dubrovčana spadaju u hrvatsku (smatrali mi istovjetno - pod kojim kod uslovima - da spadaju ona i u srpsku)?
Da, pisao si, i nije da to prvenstvenoo određuje mesto dubrovačke književnosti (istorografija, istorija književnosti, jezičko i drugo nasleđe), ali itekako govori tome u prilog i ima svoju ulogu u klasifikaciji. Ono što je bitno, mesto dubrovačke književnosti je određeno. Pisao sam, a opet, čini mi se da si i ti, da je dubrovačka književnost postala deo srpske književnosti neposredno, a ne preko neke druge književnosti (ako je bitno naglasiti, ne ni preko hrvatske). Ta je književnost pisana na našem jeziku i za Srbe je ona bila domaća, a ne nečija druga. Kasnije, možemo samo konstatovati da je i Hrvati smatraju svojom, no to ne utiče na ovu činjenicu. Još jedan bitan trenutak jeste da su je sami Srbi Dubrovčani baštinili i tako posmatrali. To je dodatna potvrda ovome.
Gde sam ja napisao da Deretić osporava da da se u Hrvatskoj dubrovačka književnost smatra delom njihove književnosti? Uostalom, šta ko smatra (pa i ti i ja), manje je bitno. Neko je smatra samo srpskom, neko samo hrvatskom, ali stanje
na terenu govori ono što govori.
Ako ju je Popović predavao u okviru svog predmeta kao deo srpske književnosti, očigledno je da se to dogodilo. Besmisleno je pobijati tu činjenicu.
Pa nije...u pitanju je
jugoslovenska književnost..
Nema potrebe komplikovati stvari. Mi nismo ništa preoteli, preuzeli, pozajmili. Mi smo samo nastavljači nečega što je prestalo da postoji kao takvo, kao zasebno.
Hrvatski su književnici. Srpski...ne baš.
