Dobro,al šta se ne bi potrudili malo ležernije ponašati oko "svojih Srba"makar bili različite vjere..oprosti,ali opservacije ondašnjih Srba katolika u kontekstu objašnjavanja srpsko-dubrovačkih odnosa mi ne izgledaju odveć nepristrane,dobro,nije ni vazno toliko.
Dakle ja jedino što govorim jest to da Dubrovnik ima svoj poseban identitet kroz srednji i novi vijek i ne čini mi se logičnom tvrdnja nekih(makar posredno)kako su Dubrovčani u svojoj unutarnjoj percepciji i osjećaju bili jako bliski,pače isti Srbima a onda,u 19.stoljeću,naglo,stihijski prelaze u "neke tamo"Hrvate mahom posredstvom djelovanja katoličke crkve,ispiranja mozga,prisile,ucjene itd itd.
Hoću reći da su Hrvate percipirali barem "jednako domaće"kao i Srbe iz zaleđa.Naročito ne u smislu da su radili razliku između jezika kojim govore Srbi i Hrvati.
A kako da ti odgovorim na to? Ne znam šta znači
ležernije. Prvo, kako možemo reći kako su se ponašali prema Srbima, prema Hrvatima, pa i ostalim Slovenima, kako se sam narod ponašao? Pa i vlast. Može se videti ili pretpostaviti na osnovu nekih zapisa. Mislim, ako smo primetili (ili zaključili) da su Dubrovčani bili slovenofili, onda su se u tom duhu i odnosili prema Srbima i prema Hrvatima. Drugo, ja nisam objašnjavao srpsko-dubrovačke odnose, na osnovu stajališta ondašnjih Srba katolika, nego katoličko-pravoslavne odnose, a to je bitna razlika. Nisam pričao o percepciji Srba katolika o starim Dubrovčanima, iako znama kakva je, već o tome da su bili samosvesni Srbi i mnogi od njih, izraziti katolici.
Dubrovnik ima sopstveni identitet i mislim da smo se složili oko toga. Ali ako tražiš neki uravnoteženiji stav, gledište, zašto pišeš da su na Hrvate gledali kao na
barem "jednako domaće"? To znači gledali su jednako na Srbe i Hrvate, ali su im jedni bili
jednakiji. U ovom slučaju, po tvom razmišljanju, Hrvati. Na kraju krajeva, ako izuzmemo neke promene i uticaj hrvatskog standardnog jezika na Dubrovčane danas, misliš li da su njima bliži Splićani po govoru ili, recimo, Hercegnovljani i Trebinjci?
A i što se tiče priče kako su Dubrovčani Srbi, nije uopšte tačno, kako se stalno predstavlja u Hrvatskoj da su to "izmislili" današnji Srbi, kako je to naša "mitomanija", kako mi "otimamo" nešto što je"iskonsko hrvatsko", a to se predstavlja i u naučnim krugovima, i među političarima, novinarima i uopšte, među narodom.
Zar o odnosu prema Srbima ne govori Gundulićev "Osman" koji je nastao u prvoj polovini XVII veka? Itekako govori. A njegov potomak, poslednji Gundulić, i Srbin, to jasno i glasno govori. Pa reci mi, onda, imaju li Hrvati makar i jedan razog, i uopšte, imaju li prava svrstavati Gundulića u hrvatsku književnost i nazivati ga hrvatskim pesnikom? Ko onda tu "otima" Gunduliće? I da li Srbi treba ćutke da prelaze preko toga?
I ta priča o Dubrovčanima kao Srbima, nije došla, što je veoma bitno, ni iz Srbije, niti iz drugih krajeva gde žive Srbi, nego od samih, autohtonih, autentičnih Dubrovčana. No, ja ne tvrdim da je to ključni dokaz za srpstvo Dubrovnika, ali ako Hrvati kažu kako su Dubrovčani Hrvati, zašto se očekuje da Srbi ne kažu to isto? Očigledno je da taj spor nije "od juče", a to što smo u bivšoj Jugoslaviji svi malo "utihnuli" o toj temi, pa se sada ona "vratila", drugi je par opanaka.
Uostalom, da nije bilo spora i tada, ne bi nastajale ovakve knjige, poput ove koju je napisao Luko Zore:
Dakle, nije to rekao neki Srbin, u devedestim godinama XX veka, nakon što se raspala Jugoslavija, niti u XXI veku, već jedan Srbin i Dubrovčanin (a i mnogi drugi) u XIX i početkom XX veka.
I mi više od veka, možda i vek i po, raspravljamo o istom pitanju, a hoćemo li ga rešiti i kako? I želimo li to?
