Tocno,s tim da je Starcevic nacionalni iedolog 19.og stoljeca i njegove "ideje" tu spadaju..na dubriste istorije.S tim da ga mi "slavimo"zbog opozicije Madarima i Austrijancima koja je bila susta suprotnost unionistima i narodnjacima.S njim u "amanet"dolazi doduse i njegov rasizam,ali rijec je o 19.stoljecu,gdje se muckalo svasta po glavama,eugenika,Gumplowicz tj socijal-darvinizam,terapija elektrosokovima i slicno.
Seki je ideolog i osoba kraja 20.og i pocetka 21.og stoljeca i negove ideje su dosta popularne,makar u reduciranoj i indirektnoj varijanti a nekad i u potpuno izvornom obliku.
Ja mislim da cca 50%forumasa istorije dijeli ovo misljenje o stokavcima Srbima,kajkavcima Slovencima i cakavcima kao jedinim Hrvatima sto je ustvari sukus Sekijevih ideja i paradigma oko koje je izgradeno sve ostalo..
Ovo je samo moje misljenje,ali mislim da ima ponesto uporista u zbilji.
To je prilično kompleksno pitanje, kao i odnos između naroda. Svaki sukob koji se završi ratom i stvaranjem novih teritorija, država nije dobro rešenje, zato što iza toga ostaju brojne posledice. Da smo bili politički zreli stvorili bismo jugoslovensku naciju zajedno sa jugoslovenskom državom i ne bismo je rastakali na posebne nacionalne identitete. Formalno, ona je stvorena kao država triju naroda, da bi se na kraju raspala kao država šest narodnosnih entiteta. Mislim da takav slučaj ne postoji nigde. Ali izgleda da je taj partikulizam svojstven slovenskim narodima - Česi i Slovaci su se razdvojili bez rata, ali i bez razloga. U Češkoj postoje i Moravci koji imaju dualni identitet i u zavisnosti od oklonosti i perioda, nekad ga izražavaju i kao samostalni. U Poljskoj, slično, tu su Kašubi i Šlezani (Šlezijci) kojih ima i u Češkoj. A od staroruskog naroda nastala su još četiri naroda, i vidimo šta se dešava danas s Rusima i Ukrajincima.
Problem je što tu svako ima nešto "svoje" što pripada i nekom drugom ili obratno, a niko neće to da "deli" s drugim. Zato i mi danas raspravljamo o tome "čiji je naš jezik", "čiji je naš Dubrovnik" , "naš Srem/Srijem", "naša Boka" i slično.
Koji procenat forumaša deli mišljenje o štokavcima kao Srbima, ne znamo, ali ta analogija postoji upravo sa Dubrovnikom, koji i jeste naša tema, jer tamo je
"sve hrvatsko" (često i ono što je činjenično srpsko). Boka Kotorska se naziva "zaljevom hrvatskih svetaca", i to u novije vreme, što je kovanica jednog poremećenog ekstremiste, iako se zna sa sigurnošću, da dvoje od tih svetaca, blaženika potiču iz pravoslavnih porodica, što znaju i sami Bokelji, bez obzira koje su nacije i vere, te ih i poštuju svi. Zatim se iznose podaci da su do XX veka katolici (a i Hrvati) bili većina u Boki, kao što si i ti naveo, što sam ti odgovorio da nije istina. I ne do XX veka, već su vekovima unazad pravoslavni bili većina. Možda si, upravo, uzeo podatke od ovog što je i smislio pomenutu krilaticu, te povampirio jednu stariju (u duhu pravaštva ili ustaštva koje će uslediti) kako "u Boki svaki kamen govori hrvatski", koju je smislio, gle čuda, Alojzije Stepinac neposredno pre II svetskog rata. A Srbi su i danas, kao i tada, većina u Boki, ali to nije bitno. Bitno je da tamo
kamenje govori 'rvatski. Ali ako bih rekao da Hrvati u Boki muku muče da nauče, doduše manji broj njih ga i uči, hrvatski standardni jezik (i nikako im ne polazi za rukom), onda je pitanje kako govori ono kamenje. A još je veći problem, ne što je njihov govor štokavski, već što praktično svim Hrvatima maternji govor u Boki nije čak ni istočnohercegovački, već zetsko-raški (sjenički, sandžački), koji se po svim merilima smatra srpskim. Naravno, i od strane hrvatskih lingivsta.
Tako da kada govoriš o
50% forumaša koji misle da su štokavci Srbi, trebalo bi to da gledaš u kontekstu svega prethodnog što napisah (i mnogo čega što ne napisah) i da vidiš šta se dešava u
vašem dvorištu i da je to jedan obostrani proces uslovljen mnogo čime. Takođe, to o štokavcima nije Šekijeva ideja, već je to stav mnogih pre njega i znatno pre njega. A izvorno, to su izneli strani naučnici. Tako da treba biti objektivan kada se govori o nečemu i datu pojavu posmatrati od početka (a ne
od Šekija, u datom slučaju), da bismo je razumeli, a potom i tražili rešenja, ako ih uopšte želimo naći.
Slikovito rečeno: ako se može jedna srpska pravoslavna pastirica (kako piše don Niko Luković) Jovana Kosić (kasnije Katarina, pa na kraju Ozana) , koja je služeći kotorskoj vlasteli prešla na katoličanstvo, nazivati od strane nekih Hrvata
hrvatskom blaženicom (lažno, bez ikakvog prava), a na osnovu te laži i Boku proglašavati "zaljevom hrvatskih svetaca" zašto je čudno da neki Srbi koji govore štokavski smatraju i ostale štokavce Srbima, što su, ipak, kroz istoriju govorili i pisali brojni (kako rekosmo i strani, i to pre svega) istoričari i lingvisti?