Nemoj pokušavat predstavit lažnu sliku o stavu hrvatske i svjetske istorigrafije glede brojki iz DAI. Svjetska i hrvatska istorigrafija itekako prihvaća ove brojke. Istoriografija nije od jučer. Ovdje imamo analizu i presijek mišljenja relevantnih figura iz svjetske i hrvatske povijesne javnosti o tom pitanju...
Upisujući se u niz povjesničara koji su se, makar ukratko, bavili tim problemom,na vijest Konstantina Porfirogeneta među prvima se osvrnuo jedan od utemeljitelja moderne hrvatske historiografije:
1. Franjo Rački. On je, ne raspravljajući o njihovoj vjerodostojnosti, najprije iznio mišljenje da se ti podaci odnose na Hrvatsku u vrijeme knezaTrpimira (o. 840. – 864.), no kasnije je, promijenivši mišljenje, zaključio da bolje odgovaraju prvoj polovici 10. stoljeća
2. Ivan Kukuljević Sakcinski. Ne baveći se podacima temeljitije naveo je mišljenje
3.francuskog bizantinista Rambauda koji je, na temelju povjerenja u Porfirogenetovu vijest, pretpostavio i broj pučanstva ranosrednjovjekovne Hrvatske od „šesnaest stotina tisuća do dva milijuna žitelja.“
4. Ubrzo nakon Račkoga i Kukuljevića, o vijesti se očitovao i
Vjekolsav Klaić smatrajući, u okviru tadašnjeg općeg shvaćanja o rasprostranjenosti Tomislavove države, te podatke prihvatljivima. Štoviše, prema njegovim riječima, „narod je grnuo jatomice pod stijeg njegov“ te je „Tomislav mogao stvoriti vojsku kakve je tada u Europi malo bilo.“
Osim tog osvrta u njegovom poznatom pregledu hrvatske povijesti, Klaić je podatke spominjao i u drugim raspravama poput one iz 1925., no u tom slučaju, tek u kontekstu do-kazivanja postojanja dvaju vladara imenom Krešimir.
5. U vrlo sličnome duhu o navedenim su brojevima pisali i autori čiji su radovi, mahom kao pretisci, skupljeni u Zborniku kralja Tomislava
objavljenom povodom obilježavanja „tisućite godine“ hrvatskoga kraljevstva. Tako je npr.
bugarski povjesničar M. S. Drinov (prije Račkoga) smatrao da se Porfirogenetovi podaci odnose na razdoblje Tomislavova vladanja kad je, prema njegovom tumačenju, Hrvatska „podložila sebi i Bosnu, bar njezinu veću, zapadnu polovinu“ te stekla „neki politički utjecajmeđu južnodalmatinskim plemenima“ (nakon čega autor navodi i Porfirogenetovu vijest o broju vojnika)
6.
Slovenski povjesničar Lj. Hauptmann, očito ne sumnjajući u vjerodostojnost podataka, raspravljao je o vremenu na koje se oni odnose te zaključio da izvještaj o broju konjanika i pješaka treba smjestiti „nekako godine 924.
7. Osim nekoliko navedenih pretisaka, u Zborniku kralja Tomislava umjesto uvoda objavljen je i opširan rad
G. Manojlovića posvećen „tisućljeću drevnoga hrvatskog kra-ljevstva“. Porfirogenetovoj vijesti posvetio je dosta prostora nastojeći opravdati, odnosno objasniti neobično velike brojeve.
Manojlović, poput svojih suvremenika, vjerodostojnost podataka nije doveo u pitanje te je u prilog svojem povjerenju iznio i nekoliko zanimljivih pretpostavki. Ponajprije, uočio je činjenicu da je Porfirogenet pišući obroju vojnika koje „podiže krštena Hrvatska“ upotrijebio glagol
ἐκβάω u prezentu, na temelju čega je zaključio da je pri sastavljanja odlomka o hrvatskoj vojsci pisac koristio stariji, opisivanome stanju suvremeni dokument. Što se tiče brojnosti opisane kopnene vojske, Manojlović je velik broj pješaka i konjanika pokušao objasniti time što se u slučaju Hrvatske nije radilo o „stalnoj sta- jaćoj vojsci poput bizantske“ već o „čitavom muškom stanovništvu sposobnom nositioružje, okupljenom pod zastavama njihovih plemenskih ili teritorijalnih poglavara.“U prilog vjerodostojnosti navedenih brojeva dodao je i pretpostavku da su stalne ma-đarske prijetnje ne samo stvorile snažniju potreb11.u za konjicom na sjeveroistočnomhrvatskom prostoru nego i upotpunile redove hrvatske vojske velikim brojem izbjeglica iz Panonije.
8. Ferdo Šišić,
kao najznačajniji predstavnik iduće generacije hrvatskih povjesničara,također je bio uvjeren u vjerodostojnost Porfirogenetove vijesti. Štoviše, na temelju tih podataka smatrao je da su takvoj „vojnoj snazi odgovarali i politički uspjesi“( podrazumijevajući tu sjedinjenje „Panonske Hrvatske“ s „Dalmatinskom“ i dr.). Na liniji tradicionalne argumentacije Šišić je stoga smatrao i to da „se krupni broj vojske ne da zamisliti bez Panonske Hrvatske, osobito konjaništvo, a tako ni jaka mornarica bez neretljanskih otoka [...], kao i dalmatinskih gradova...“
Da ne bi bilo nikakve sumnje o Šišićevom stavu dostaju sljedeće riječi: „Ti su brojevi potpuno pouzdani, a usporedimo li ih s onima što znamo o savremenoj vizantiskoj carskoj i mletačkoj mornarici, od kojih prva imađaše oko 300 brodova, a druga oko 200, onda tek poimamo da je Hrvatska u prvoj polovini X. vijeka bila faktično važna sila na moru.“ U svojem kasnijem pregledu hrvatske povijesti Šišić je zabilježio tek da„suvremeni car kaže“ da je Hrvatska imala toliko vojnika.
9. Na tragu svojih prethodnika
G. Novak navodi Porfirogenetovu vijest kao potvrdu„do koje je visine i snage podigao Tomislav Hrvatsku“.
Za njega je „tekst suvremenog cara-pisca suviše jasan, i po svojim točnim podacima, a i po stilu koji odaje poštovanjeprema tolikoj snazi Hrvatske“. Novak također dodaje da je razumljivo „da se ovi brojčani podaci mogu uzeti vjerojatnim samo za slučaj najvećeg ratnog napora.“
10. Podatke su kao vjerodostojne, sasvim izvjesno na tragu smjera u hrvatskoj historiografiji kojeg je T. Raukar opisao kao „pomak prema stvaranju slike o prostorno moćnoj i politički sjajnojhrvatskoj državi u doba Tomislava“ ponovo zastupali
J. Lučić i V. Košćak. Tomislavova je država za Lučića „tako jaka pomorska i kopnena snaga koja se mogla suprotstaviti i oduprijeti ne samo Simeonovoj sili nego i svakome drugom napadu bilo koje velesile tadašnjega mediteranskog svijeta. Zato su te brojke nesumnjivo točne.“
11. HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LX (2007.), str. 1-33 -
sadrži kritiku Živkovićevog novog tumačenja, naglašavajući ga kao nevjerodostojno u konačnici, jer se svodi na pretpostavke, izmišljanje nepostojećih riječi i besmislenost "brojčano neodređene alagije" da ju se primjeni i za označavanje brojke bizantske vojske, kamoli hrvatske vojske...
12. Za kraj treba znati da je osporavanje brojke, osim
srpskog istoričara Živkovića, ranije krenulo također od
srpskog istoričara Ferjančića... kao i nekih istoričara
židovskog podrijetla...što nije nevažno za spomenut, ako želimo vidjeti objektivnu sliku od kuda osporavanje uopće dolazi...
Alfred Nicholas Raumbaud, najpoznatiji bizantolog svjetske istorije, zagovarao je brojke Tomislavove vojske koje su navedene u DAI...
Pogledajte prilog 1187911
Zar ne misliš da ova tema ima dovoljno spama i ovako?
