Ako ćemo već da pričamo o tome kakve su čije sposobnosti zaključivanja, evo kako, kada napustimo domen nepreciznih i relativizovanih insinuacija i probamo, bez nekog mućenja rekonstruisati nit u uobličiti je u okvire nekakve teze, po postulatima „mrkaljologije.“ Šta dobijamo, ako problemo sve da uklopimo koliko-toliko u nekakvu celinu?
* Župnik Petar Dorčić negde u toku rane 1851. godine otkriva šahovnice na jurandvorskoj crkvi. Zove Ivana Kukuljevića Sakcinskog da dođe i vidi.
* Dođe Sakcinski i pravi tajni dogovor s njim. Dogovori se sa Dorčićem i sklope zaveru. Dogovore se izmisle jedan ranohrvatski natpis i to sa hrvatskim kraljem Zvonimirom. Uzmu i „šlajfericom“ uklone reljef sa jedne ploče i krenu u istraživanje glagoljske epigrafike; pronađu (ako nisu i to sve falsifikovali) i jurandvorske odlomke, prekopaju i temelje Nehajske tvrđave, pronađu Senjsku ploču i zatrpaju. Dogovore se da će sva saznanja poneti u grob. Na kraju, uz sva ta saznanja (zatrpaju i natrag temelje tvrđave Nehaj kod Senja) naprave Baščansku ploču.
* Dogovore se da će ćutati zaliveni o svemu. Obojica se sporazumeju da odnose tajnu o tome šta su uradili u grob. Iz nekog razloga se dogovore da će ćutati kao zaliveni i o šahovnicama, isto tako
* Sakcinski obelodanjuje svetu otkriće Baščanske ploče, koju ubrzo potom Pavle Šafarik popularizuje dalje. Pravi se lud da doslovno ništa ne razume; kuka da mu nije baš najjasnije na šta je to naišao
* 15-ak godina kasnije, identifikuju se šahovnice na jurandvorskoj crkvi. Nakon što su sve to vreme krili saznanje o šahovnicama, Sakcinski se pravi lud i kao da prvi put čuje za to. Čak 22 godine nakon otkrića Baščanske ploče, oglašava se o dotičnim šahovnicama, sve vreme se praveći da ih zapravo ranije nije uočio.
* Prave istine i Sakcinski i Dončić odnose u grob. Nikome nisu izblebetali ništa o svemu ovome, ni slučajno.
Kada se sve ovako provuče, kaže naglas, koliko samo budalasto sve zvuči? I kakva to pamet može da izbaci ovako neverovatan sled događaja? Da ni ne pominjemo da je verovatno tu bilo još ljudi, uključenih u ovu fantastičnu zaveru (jerbo mi se čini da ni Dončić niti Sakcinski nisu posedovali neke klesarske veštine) koji bi, takođe, odneli sve u grob i ćutali kao zaliveni? A nisam čak načeo ni minijaturni delić silnih problema koji se tiču same sposobnosti i veštine da se napravi jedan takav falsifikat sredinom XIX stoleća.
Ako bismo govorili o nekim iole logičnijim opcijama, koje se u svakom smislu moraju uzeti značajno u obzir pre ove fabule kojoj je više mesto u nekim selima Dena Brauna nego u istorijskoj stvarnosti, onda bismo morali govoriti zapravo o tome da bi upravo šahovnice na zvoniku crkve mogle biti romantičarska inovacija iz XIX stoleća, nastala pod uticajem otkrića Baščanske ploče.