Pa dobro zar nije Vatikan tek u 17. stoljeću počeo izmišljati hrvatska naciju? "Nakon 1300" može biti i 1301. Vremenski ipak dosta blizu starom Zvoni. Bliže nego vatikanskom agentu Ivanu Lučiću.
Ne.
Vatikan je preko svoje "Sveta kongregacija za propagandu vjere" (kasnije Kongregacija za evangelizaciju naroda, danas Dikasterij za evangelizaciju), od 17. stoljeća prevodio pojedince i grupe na katolicizam (i ranije, ali se kongregacija osniva tada). Kongregacija je djelovala na 5 kontinenata. Najviše uspjeha imala je s prevođenjem pravoslavnih crkava Sirije i Levanata na katolicizam, do neke mjere su imali uspjeha i među pravoslavcima u Indiji, Etiopiji, među domorodačkim stanovništvom u Quebecu, itd.
Kod nas su djelovali Dalmaciji, Lici, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Uglavnom su katoličili pravoslavce, mada je bilo i slučajeva prelaska muslimana na katoličku vjeru (Lika poslije odlaska Turaka). Danas preko dokumenata znamo da je u 17. stoljeću u Sjevernoj Dalmaciji bilo najmanje 70% pravoslavaca (ako ne računamo priobalni pojas). Početkom 20. stoljeća nije bilo ni 20% pravoslavaca na tom istom prostoru.
Vatikan se nije bavio stvaranjem hrvatske nacije sve do zabrane ilirskog pokreta od strane Beča. Tek tada se katoličko svećenstvo počelo uključivati u hrvatski nacionalni pokret.
Hrvatska nacija je "izmišljena" kao i sve druge nacije. Svaka nacija je mentalna kategorija, što ne znači da nacije, pa tako i hrvatska, nisu plod stoljetnih procesa. U 19. stoljeću nastaje većina modernih europskih nacija. Prvo je hrvatski nacionalni identitet prihvatilo građanstvo, krajem 19. stoljeća, a onda i širi slojevi stanovništva u prvih desetljećima 20. stoljeća.
Povijesni temelj za hrvatsku naciju bilo je srednjovjekovno hrvatsko plemstvo i prije toga srednjovjekovna hrvatska država. Međutim, čak ako i objedinimo prostor srednjovjekovne hrvatske države i svih posjeda Šubića, kasnije Zrinskih, Frankopana i drugih, taj prostor je u najvećoj ekspanziji došao do Cetine na jugu, Istre na zapadu, zapadne Slavonije i Bosne u najboljem slučaju do Vrbasa.
Ako pretpostavimo da su na svim tim prostorima živjeli govornici čakavskog jezika, koji je jezik srednjovjekovne Hrvatske (uz latinski), opet treba znati da se s turskom invazijom s tog prostora izvorno stanovništvo iseljavalo, a doseljavalo novo s istoka. To novo stanovništvo bilo je pravoslavne vjere i njih su Vatikan, a počesto i Venecija i Beč, katoličili stoljećima.
Osim tog pravoslavnog stanovništva i izvornih govornika čakavskog, koje bi mogli okarakterizirati kao "pra-Hrvate", u etnogenezi Hrvata sudjelovalo je i kajkavsko stanovništvo, negdašnji kmetovi hrvatskog plemstva, razni austrijski kolonisti Gorskog Kotara i Slavonije (Nijemci, Česi, Slovaci, Mađari, Rusini), romansko stanovništvo gradova uz more, pokatoličeni Srbi Boke Kotorske, pokatoličeni Bugari i Klimenti Vojvodine, i kako rekosmo, veliki postotak pravoslavnih vlaha, sa područja Nemanjićke i prednemanjićke srpske države.
Nakon zabrane ilirskog imena, 1843. Beč počinje forsirati hrvatsko ime. Hrvatsko ime nije imalo potencijal da iza njega stanu svi južni Slaveni Balkana i više je uzeto kao protuteža srpskom, koje se vezalo za pravoslavlje.
Vatikan (bolje rečeno, katolička crkva u Hrvatskoj) će kraja 19. stoljeća uvidjeti prednost propagiranja hrvatske nacionalne ideje, jer je ona bila prihvatljiva ne samo za katolike koji su imali srpsko porijeklo, već i za hrvatske Mađare, Nijemce, i dr., a posebno je uspjela među pokatoličenjacima Hercegovine, a kasnije i Bosne, Crne Gore, pa čak i Srbije. Na taj način, pripajanjem tih ljudi hrvatskoj naciji, "spašavali" su ih od toga da se uklope u srpski nacionalni korpus, gdje bi se, bila je bojazan Vatikana, mnogi od njih vratili u pravoslavlje.
Bečkoj administraciji odgovarala je i hrvatska nacija i bosanska nacija, u svrhu sprječavanja ujedinjenja južnih Slavena pod Srbima. Hrvatska nacija se uspjela održati i bez Beča, bosanska nije.
Da sumiramo, hrvatska nacija nije bez povijesnih i jezičnih temelja, a nastala je kao dio širih političkih procesa Europe 19. stoljeća, uz asistenciju katoličke crkve i Habsburške Monarhije. Vatikan inicijalno nije htio stvoriti naciju, nego što više pravoslavnih, a po mogućnosti i muslimana, prevesti na katolicizam. Beč je htio dvije nacije koje bi služila kao brana širenju srpske ideje, hrvatsku i bosansku.
Većina hrvatskih povijesnih krivotvorina, poput Trpimirove darovnice, nisu imale za cilj stvaranje hrvatske nacije, nego su katolički svećenici njima dokazivali prava na posjede koje su tko zna na koji način prigrabili.
