Spletkarenja sa sopstvenom dušom.....

"Kraj decembra je, meseca kada se svi osvrnemo na prošlo vreme, kada sagledamo sve što smo uradili, ili ono što nismo. Kada pogledam unazad, drago mi je zbog mnogih stvari. Drago mi je zbog ljudi koje sam u ovoj godini upoznala, i onih koji su još jednu godinu kraj mene. Žao mi je zbog nekih koji su iz mog života otišli, ali ne možeš nikad u životu naterati nekoga da ostane kraj tebe, ako on to ne želi. Drago mi je zbog svakog osmeha i zbog svake suze, jer da nije bilo suza, da nije bilo uspona i padova, ne bi to bio život. Drago mi je zbog svih lepih uspomena koje ću zauvek čuvati, a one loše, te ću spakovati negde u nadi da će vremenom izbledeti. Naučila sam da u životu, ma koliko ti bilo teško, moraš se smejati. Naučila sam da će ljudi koji te stvarno vole ostati kraj tebe ma šta god se desilo. I kada se u novogodišnjoj noći kazaljke spoje, znam želju koju ću poželeti, i znam ko će biti tu da mu poželim srećnu novu godinu. Sada posle svega shvatam da neki ljudi zauvek ostanu u našem srcu, a ne i mi u njihovom, i da je svet veliki, a naši gradovi mali, i da možda baš oni koje bi mi hteli kraj sebe, da baš ti ljudi najčešće odlaze od nas. I ne vredi nervirati se i plakati, glavu gore, osmeh na lice, i smej se. Pokaži osmeh svima, a sve će vremenom doći na svoje mesto. I porazi, i padovi, i usponi, sve je to za ljude, i sve se to preživi. Pogledaj iza sebe, i ulepšaj ovo malo vremena do kraja godine sebi i drugima. Izvinite se onima koji to zaslužuju, pružite ruku onima koji vama neće. Držite za ruku one koje volite.. I u novoj godini zamislite želju..onu koju duboko u srcu nosite i poljubite one koji to zaslužuju." ♥️

Screenshot_20231230_212911_Gallery.jpg
 
Poslednja izmena:

JASTUK​




Previše kurvi je spavalo na mom jastuku. Zato i teško zaspim. Posmatram ih često, kako tako lako utonu u san, bez meškoljenja, okretanja, kao kada radnik sa mešalice popije pivo nakon naporne šljake i nasloni se na fosnu. One mirno spavaju na perju okupanom krvlju nevinih gusaka. Previše puta u životu su krvarile. Miris im se uvukao u nos. Ne osećaju ga. Pitam se, šta li sanjaju, i pitam se, da li se pitaju, ko je čija greška, ja njihova, ili one moja. A grešaka nikad dosta. Ali taj jastuk, samo je jedan. Kupljen nemačkim markama devedestih od švercovanog benzina, miriše na tuđu kosu i uspomene. Uzvlačim ga polako ispod njene glave da je ne probudim. Kažu da oni srećni umiru u snu. A ja želim da budem budan još malo…

jastuk-blacksheep.rs_.jpg

Vojislav Vukomanović
 
Screenshot_20240101_212622_Gallery.jpg


"Ja znam da negde... postojiš ti...
Znam da i ti... tražiš nekog...
nadaš se... i u tišini čekaš...
Znam... jer i ja isto tako čekam...
Čekam... i nadam se da ćeš doći...
da ćemo se negde... nekada sresti...
Da ćemo ovu zimu... i prvi sneg...
u toplom zagrljaju... dočekati...
jedno drugome ruke... u džepu grejući...
Da ćemo prve pahulje... kao deca...
pogledom u nebo... dočekati...
Znam da je ova zima... baš ta...
koju nećemo... usamljeni čekati...
Da više sami... nećemo šetati...
Da će ove zime... na prvom snegu...
dva traga... za nama ostajati...
Da ćemo sneška... zajedno...
na sred parka... srećni praviti...
i da ćemo se opasno... raspravljati...
ko će mu usta... a ko nos staviti...
Čiji će šal... oko vrata nositi...
Čiju kapu... na glavu spstiti...
Znam da ćeš biti... moja pahulja snežna...
tako kristalna... a tako nežna...
Ona prva pahulja... koja će mi usne dodirnuti...
i na njima se... polako topiti...
Znam... da tamo negde...
ti... samo za mene postojiš...
I znaš šta... ja ću te čekati...
Čekati... i sačekati...
da u zagrljaj moj... pre prvog snega...
lagano utoneš... i trag večni ostaviš...
Ja ću čekati... a ti ćeš doći...
i više nikada... nijednu zimu...
jedno bez drugog... nećemo čekati...
Zato dodji... jer još malo...
i prvi sneg će pasti... a ti i ja...
prvu pahulju... zagrljeni...
sa pogledom u nebo... moramo dočekati..."
 
Mucni dani, svaki je takav i to traje....

Najveci neprijatelj su mi, ove tuzne misli, divlje zelje proslosti, u kojima si bila, a sada te u njima vise nema, pogazila si zavete ljubavi i otisla.

Okrecem se, gledam u nebo, trazim te svuda, osmeh, dodir, poljubac, gde si?

Pojavi se napokon, moj lepi Andjele patnje, neka na moje rame padne, pero sa tvojih krila, da i ja poletim ka tim visinama i saznam napokon, zasto si otisla.

Nestace tada nemira, ali cu sigurno znati, da je tvoja ljubav nestala, da se neces vratiti, a ja, pa cekacu te doveka, zar si sumnjala?
 
Gledam te, pogledi nam se dodiruju, pustaju krik bolne tisine, osecaju da ljubavi nema, postali smo dva slucajna poznanika iz nekih proslih vremena.

Ostala su nam secanja, toliko daleka, da nema vise ni suza ni kajanja, po neka noc jos neprospavana i u uglu sobe, kofer pun stihova uspomena.

Samo, molim te, pamti trenutak, kada je moja ljubav u tebi probudila magiju strasti i nemira i da si me mozda i volela...

...ne znam, osecam da je kraj, odlazimo svojim stazama zivota sa teretom nesudjene ljubavi i nadom, da nas Bog mozda pogleda nekada i opet sastavi...
 
...,,i tako dodjes mi u san", stih to kaze, a ja posle razmisljam, da li je to stvarno bio san ili se dan poigrava, da si se vratila...jos malo lazi da mi ispricas, kao da sa onom nekada, kako si me volela, nisi dovoljno bolela.

Tvoj pogled deteta, uvek mi je laznu nadu davao, da me volis, da ti znacim sve i trazio sam te poglede, niz ulicu kojom si otisla, na svakoj ploci njenoj, stavio sam moja secanja.

Pod krovom oronule sobe uspomena, gledao sam jastuk sa nestalim suzama ocaja, dok me je prozimala samo jedna misao, da meni zivot bez tebe i ne treba, u njemu nista nije ostalo vredno nakon tvog odlaska...mozda mnogo ljubavi, koja te ceka, da bi me opet ozivela.
 
Pamtim taj dan tvog odlaska, u meni je ostala ledena grudva snega umesto srca, u koju si urezala da ne znam mastati, da me ne volis, da ne znam sanjati...

U krugu mog sveta, ispunjenog oblakom nemira, ostala je samo tvoja kletva, da ljubav vise ne potece mojim venama, da ostanem vecito ukleti romantik, sa sveznjem stihova, koje i nemam vise kome citati.

...sam sam, bez svitanja, bez zalaska sunca, sam u noci sa presahlim strastima i nemirima, koje nosim i dalje kao krst, bez nade da ces se ikada vratiti...i nemo te preklinjem, ,,skini sa mene prokletstvo, moji stihovi i ljubav, ne mogu te vise povrediti".
 
Do kada cu da pisem, ove stihove, pune tuge i jada...ne znam, ja ih smatram pismima, koja na zalost ona nikada nece procitati.

Jos se secam trenutaka, kada me je budio njen osmeh, zagrljaj i sapat, ,,volim te".

Sada, samoca je glavni glumac ove Drame, gde u zadnjem cinu, epizodista njene ljubavi, nosi samo neka istrosena mastanja i probusena secanja, strelama zaborava.

Na kraju, ceka da se zavesa njegovog zivota spusti, svetla da se pogase, predstava njegova je zavrsena, duboki naklon Ljubavi, dalje pokusaje zivota, glumim sam.
 
Voli me i nikada ne zaboravi, da me volis radi nas, ne zbog svoje sujete...

Voli me onako, kako umes najbolje, da se razum pomeri, pohota da nas pobedi...

Voli me onako, kako nikoga nisi, ucini to za mene, lazi me, ljubi me, sapuci bezobrazluke, sludi me...

Voli me, tako da stvoris u meni zelju, da sve ostavim, zaboravim, budem tvoj i bozji...ljubavi i grehu moj jedini.
 
https://64.media.tumblr.com/a568d3a0a19f6af2ddf441834e9adcc1/5de5fe1a2661fc19-e1/s500x750/fc830782257abf99d02707a8562d670373997afa.jpg

Sećanje je mašta, a mašta je sećanje. Mislim da se ne sećamo prošlosti, mi je zamišljamo.
Ponesemo nekoliko rekvizita sa sobom u budućnost i od tih rekvizita napravimo model, neku scensku postavu,
i to je naša verzija prošlosti. Naravno, modeli propadaju i menjaju se. I tako stalno preoblikujemo prošlost.
Jer prošlost smo mi. Prošlost je naš temelj.

Džon Banvil




 

MAGLA​




Dolazi spolja miris ugljena,
zvuci sirena odjekuju praznim ulicama,
Sunce jutros neće zasjati,
magla miriše na prošlost.
Dok poluotvorenih očiju
tapkam po stolu tražeći cigare
taj čudan miris me podsjeti na nju.
Čujem kroz prozor kako se djeca smiju
dok čekaju školski autobus,
da li ljudi ikad više budu tako sretni?
Sinoć nisam mislio o njoj.
Ni cijelu prošlu godinu,
ali uvijek mi se nekako provuče kroz san.
Samo se osmjehne i nestane,
i ostajem sam,
čekam,
možda danas dođe.
Opet ne volim zimu,
ne volim miris zraka koji me podsjeti
na miris njene kose dok u maglovite
novembarske noći dolazi k’ meni.
Evo kažu i sutra će biti oblačno i maglovito.

Bojan Ždrale
 
Nakon dovoljno godina života shvatiš da ne može svako da te voli,
u stvari da ima onih koji te ne vole uopšte.
Nakon dovoljno godina ne pitaš se da li se ti dopadaš ljudima,
nego da li se oni dopadaju tebi.
Nakon dovoljno godina prestaneš da se trudiš da te svi vole bez obzira na sve.
Nakon dovoljno godina naučiš da je život lagani hod pored onih koji žele da budu tu, uz tebe.
Slaviša Marković

369724443_684713853690313_4837159542746528558_n copy.jpg
 
Zelja za tobom toliko je velika, da mi je dusa slomljena, srce se raspada na hiljade komada i na svakom isto pise, da li je nemir ili te to volim, jos vise.

Strast je ogromna, prozdire mi sve emocije, da svaka zudnja i pohota su deo nje.

...a ljubav...to si ti, volim te toliko, da bez tebe, ne mogu svoj zivot zamisliti, ili ga ziveti, kao tuzni pesnik romanticnih ljubavi.
 
Prolaze pored mene, neke sada cudne zene, kao na karuselu, a bile su mi u nekim trenucima pohote i veoma drage.

Ne vidim nikoga, zagledan sam u prosle dane, godine, u kojima sam tebe imao i izgubio.

Setim se tada svih bolova koje sam za rastanak dobio, a imao sam prostu zelju, da volim i voljen budem.

Ostalo mi je samo beskonacno vremena, bez prilika, da nestanes iz mojih emocija, a bol moja, bice sudbina i cuvar, poslednjeg daha uspomena.
 
Izvini, sto sam se zaljubio, a navala emocija prekrila nas je kao talas, u kome jos plivamo, trazeci kopno ljubavi.

Izvini, sto sam hteo i sebe i tebe da postedim, mog loseg trenutka, koji ti je mozda pokvario lep dan...

Izvini ljubavi, sto te mnogo volim, zelim, a ponekada se ponesem prema tebi, kao najveci idiot...

i...jos jednom izvini sto sam ti usao u zivot, jer mozda ja tebe ne zasluzujem...a samo pokusavam da te najlepse na svetu volim, nikada ne zaboravim.
 
Spreman sam svasta ove noci uciniti, carolijom te stvoriti, priviti se uz tebe, malo te grliti i srecan se uspavati...

Iznenadicu te, doci ti u san, nezno ti na obraz staviti dlan, pomilovati i nestacu necujno u moj san, ponevsi tvoj miris barsunaste koze, da zauvek mirisem to sneno lice, moje lepotice.

Ipak, san me pobedjuje, polako se uspavljujem sam, a tebe pored mene nema...zato ljubavi moja, zbog svega sto sam jos hteo, a ostalo je daleko u noci, poljubac tebi i laka noc ce ti doci...
 

Back
Top