Spletkarenja sa sopstvenom dušom.....

[PetarSamotnjak]

ŽIVOT VINA

Po nedeljnom ručku, dok propadamo u san,
vlasišta mokrih od varenja i od žege,
otac bi ušao u vinograd i tu se
bavio do mraka, okružen čokotima;
redio bi lišće, razgledao grozdove,
pucad krupniju od bibera,
i mislio o novom vinu.

Danas pretačem vino iz njegove misli;
dižem ga, žuto, svetlucavo, prema oknu:
da kroza nj promakne prašnjavo sunce. I znam
čim žmirnu zimska okca i suknu lastari,
zamutiće se ono, živo.
Kao da se nije ni prekidala veza
među peteljkom i kolencem,
biće opet u dosluhu ovoga leta
vino u podrumu, u plesnivim bocama,
i Sunčev korak gluhotom nebeskih kuća.

Vino, slično zvezdi, opisuje putanju
kojom bi se možda i otac otisnuo,
stojeći bez daha od kašlja, prazna oka
i tanak, kao u tuđoj košulji;
zadubljen, dalek i sopstvenoj misli.

Borislav Radović

 

[Lada]

" Trenutak prodat u bescenje
želi da vrati sebi oduzeto
kao da čuje zvuk starog vergla
taj eho sudbine ispisan muzikom
zatvara oči da sačuva sliku...
veće je tiho u zagrljaju ispija toplinu"...

 

[PetarSamotnjak]

RAT MONADA

Gomila monada u krugu bez straha
Pričaju o ljubavi, ne dolaze do daha,
Ljubav je teška, ljubav je strašna,
Ljubav je greška, ljubav je patnja
Ljubav je čudesna
Put do zvezda i nazad do pakla
Ljubav je večna igra svetlosti i mraka,
Ljubav su poljupci duž linije vrata,
Ljubav je gorka, ljubav je slatka
Ljubav je mit, roman, sonata i bajka

Ljubav,
Ljubav je odsjaj u noćima moje propasti i kraha.


Maximilijan M. Makiaveli

 

[gost 362975]

 

[Suljo.L]

Celog zivota si me farbala duso moja,isprobala sve tvoje nemire i hirove ,sve tvoje zamke toboznje radosti ,sve tvoje smesne brige ali dosad ti ,znajuci te dobro ,mnogo toga uspelo nije .

 

[Mala sanjalica]

„Ako ne što drugo, ostaće možda moj materijalni herbarijum ili moje beleške, ili moja pisma, a šta je to drugo do ta zgusnuta ideja koja se materijalizovala: materijalizovan život, mala, tužna, ništavna ljudska pobeda nad golemim, večnim, božanskim ništavilom. Ili će ostati makar – ako u velikom potopu potone i sve to – ostaće moje ludilo i moj san, kao borealna svetlost i kao dalek eho. Možda će neko videti tu svetlost, možda će čuti taj daleki eho, senku negdašnjeg zvuka, i shvatiće značenje te svetlosti, tog svetlucanja. Možda će to biti moj sin, koji će jednog dana izdati na svet moje beleške i moje herbarijume s panonskim biljem (i to nedovršeno i nesavršeno, kao i sve ljudsko). A sve što nadživi smrt jeste jedna mala ništavna pobeda nad večnošću ništavila – dokaz ljudske veličine i Jahvine milosti. Non omnis moriar.”

(Danilo Kiš)

 

[PetarSamotnjak]

PONOĆNA DILEMA


mislili smo da suviše znamo
baš o svemu
i da smo danas
sigurno sklonjeni i zaštićeni
u svojim iscrtanim krugovima
mira i dosade
obmanuli jedan surovi život
da smo se
ovako nemirima nedokučivi
ispeli na uzvišenja zrelosti i neranjivosti
kako bi se, tako,
u samozadovoljstvu
mogli nadmeno podsmjehivati
svemu što služi bolu i patnji
vjerovatno,
sve bi bilo mnogo bolje
da nismo ništa mislili i ništa znali,
da smo se samo
prepustili slabostima u nama


Jovica Letić

 

[~Kiki~]

Ove noći

I ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati na primer: "Noć je puna zvezda, trepere modre zvezde u daljini".
Noćni vetar kruži nebom i peva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Voleo sam je, a katkad je i ona mene volela.

U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Volela me je, a katkada sam i ja nju voleo.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvezdovita i ona nije uz mene.
I to je sve.
U daljini neko peva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti moj je pogled traži.
Moje srce je traži, a ona nije uz mene.
Ista noć odeva belinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo poslednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi poslednji koje za nju pišem.

Pablo Neruda

​

 

[~Kiki~]

Ima osoba na ovom svetu kojima je suđeno da same sebe unište,
i nikakvo razumno dokazivanje ne može da im pomogne.
Što se mene tiče, Justina me je uvek podsećala na mesečara koga su spazili kako korača
po opasnom ravnom olovnom krovu na visokoj kuli;
svaki pokušaj da je čovek probudi vikanjem mogao bi dovesti do nesreće.
Čovek je jedino mogao da je nečujno prati u nadi da će je postepeno odvući
od dubokih mračnih bezdana koji su zjapili sa svih strana.

Ali nekim čudnim paradoksom, baš ovi nedostaci u karakteru - ove niskosti duše
predstavljali su za mene najveću draž ove kobne dinamičke ličnosti.
Pretpostavljam da su se oni nekako podudarali sa slabostima u mom sopstvenom karakteru kojima sam srećom mogao bolje da vladam nego ona.
Svestan sam da je za nas ljubavni čin bio samo mali deo celovite slike koju je projektovala duševna prisnost što je svakodnevno bujala i granala oko nas.

Dok smo razgovarali neosetno bismo se približili jedno drugom sve dok se ne bismo uhvatili za ruke,
ili skoro pali jedno drugom u zagrljaj: ne iz uobičajene čulnosti koja muči ljubavnike,
nego kao da je telesni dodir mogao da ublaži bol istraživanja po sopstvenoj duši.

Lorens Darel - Aleksandrijski kvartet

​

 

[PetarSamotnjak]

PRIČA O OSMOM PATULJKU


Nismo li ti i ja
bili samo leptiri
izgubljeni u danu
i zarobljeni u noći
sad znam
Ti...
Ti si i imala nekakvu šansu
a ja,
a ja sam,
zamisli,
volio svjetiljke.
Zavolio sam je jedne jeseni
izmedju Nemoj i Hoću
njene osmijehe ruke i kosu
i oblake trudne do bola
zavolio sam njene korake
pa sada ponekad noću
gledam je kako korača
između Malih i
Velikih kola.
Pjesnici bar pola života
kaskaju za svojom sjenom
i ne znajući da je nikad
i nigdje ne mogu stići
pa ipak idu dalje
naoružani: krvlju i pjenom
i filozofijom gubitnika -
- da važno je jedino ići.
Sjeti se Snjeguljice
mada sjećanja užasno bole
jer me bodu pravo u vene
u već načete nerve
jedne te oči pamte
jedne te usne još vole
tvoj osmi patuljak
sa klupe za rezerve.



Kuda ću noćas sa ovim daškom vjetra
koji leprša kroz moju krv
i koji bi tvoju zastavu
da digne do prvih zvijezda.
Kuda ću noćas sa ovom svjetlošću
koja je ostala zakopana
čitava dva osmijeha
poslije prvog mraka.
Kuda ću noćas sa ovim vriskom
koji je razoružao svice pa sada sedim sam
bez kriške mjeseca i fenjera.
Stvarno kuda ću noćas?
A dovoljna je jedna mala svjetiljka
da raskrvarim samoću
da ućutka rijeku
i da umnoži mrak

i dovoljan je jedan pogled
da bi se rodila ljubav
i hiljade prošlih poljubaca
da se ugasi
i dovoljni smo sami sebi,
a opet nedovoljni
i još nedovoljniji
Bar ti znaš Snjeguljice:
jedna obična rijeka
u svakoj običnoj kapi
toliko je neobična sama sebi
da se ponekad upita povraćajući bijelu krv
preko zuba od kamena
zna li ona uopšte taj put
kojim je milijardu puta prošla
i mora ponovo
i najponovije.

Treba vratiti nevraćeno
pa makar u kamenu bila voda
a u vodi kamen.
Bože kuda ću noćas kad nisam ni zastava
ni svjetlost
ni vrisak
a u biti lepršam
svijetlim
i vrištim.
Još jedna molitva u kamenu:
Ja samo hoću da ovu noć umirim svoju nemirnu
bijelu krv
bez rakije
i bez noža.
I samo zato peta kolono moga srca
večeras lupaj lakše
večeras pronadji ritam
uz koji se može igrati zatvorenih očiju
a da se ne strmoglavi.
Kuda će noćas tvoj osmi patuljak?

Miladin Berić

 

[Vatreni Kamen]

..."kao da imam
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesretnika."...

 

[PetarSamotnjak]

DILEMA U NESANICI

Počinjem li
ili prestajem postojati
dok iskisla noć
nesanicom
puzi oko mene
dok sklopam oči
da vratim se
ka onom
što je još preostalo
od sebe i svoga
onom malo
što je još negdje
preživjelo
u zdjeli vremena

Jovica Letić

 

[Poli46]

Moja dusa,nevidjena,neuhvacena,neshvacena...nosi me tamo odakle je ona,
vodi me na ono mesto,gde mom materijalnom telu ,nije moguce otici..ona me vodi,
a ja sam sigurna,,sa njom,i ona u meni..

 

[gost 362975]

 

[ROMANTICUS_]

Svaki dan je poseban, kada te samo vidim,

svakoga dana, brojim sekunde do trenutka kada cu te sresti,

svakoga dana, tvoje dodire osecam narednih 24 sata,

svakoga dana, zelim da te imam, da sam sa tobom,

svakoga dana, ne bih ni znao koji je to dan, jer ti si moj sat,

svakoga dana, vreme pocinje u mojim mislima sa tobom,

i tako se svake veceri i zavrsava. UVEK SA TOBOM...

 

[PetarSamotnjak]

KORAKOM RANJENE KORNJAČE


Pjesniku je ljubav igra
u kojoj je jedini rezultat tuga
zato nemoj noćas da budeš na nekim slikama starim
nemoj da ličiš na nju
jer tek sam pobjegao iz kruga
ne gledaj me njenim očima
i ne daj da prokrvarim.

Hiljadu zvijezda i pola lune
zaspalo noćas iznad Une
i sjenke se nekud izgubile

eh da mi je još jednom moći
kao stranac u noći
kao kralj bez krune
tamo gdje su me ljubile
tamo gdje su me ubile
njene oči.

Riječi lutaju, bole me,
šutaju
riječi me lome
ja nemam kuda...ja nemam kome.

Pjesniku je i osmijeh varka
mogućnost trenutnog ludila
zato kad šetaš snovima ne daj da ti se otima
iz stanja lažne sreće
nemoj da bi me budila
u meni dovoljno ljubavi
jos uvijek za nekog ima.

Noć guta vrbake
korakom ranjene kornjače
svici glumili svjetiljke
a zrikavci svirače

slučajno me dodirnula bedrom

eh kada bih mogao noćas
bar u kočijama od misirače
da gledam mrak nad Sedrom
i mjesec kako plače
tamo gdje su me ubile
tamo gdje su me ljubile
njene oči.

Rijeci lutaju, bole me,
šutaju
riječi me lome
ja ne znam gdje ću
ja nemam kuda...ja nemam kome.

Pjesnik je na vječitoj straži
izmedju inja i ruža
izbjeglica u rođenoj kuci i uvijek izvan kruga
hitar kao kometa
i prespor poput puža
ne gleda me njenim očima
jer je rezultat tuga.


Pjesniku je ljubav igra
u kojoj je jedini rezultat tuga
zato nemoj noćas da budes na nekim slikama starim
nemoj da ličiš na nju
jer tek sam pobjegao iz kruga
ne gledaj me njenim očima
i ne daj da prokrvarim.

Hiljadu zvijezda i pola lune
zaspalo noćas iznad Une
i sjenke se nekud izgubile

eh da mi je jos jednom moći
kao stranac u noći
kao kralj bez krune
tamo gdje su me ljubile
tamo gdje su me ubile
njene oči.

Riječi lutaju, bole me,
šutaju
riječi me lome
ja nemam kuda...ja nemam kome.

Pjesniku je i osmijeh varka
mogućnost trenutnog ludila
zato kad šetaš snovima ne daj da ti se otima
iz stanja lažne sreće
nemoj da bi me budila
u meni dovoljno ljubavi
jos uvijek za nekog ima.

Noćguta vrbake
korakom ranjene kornjače
svici glumili svjetiljke
a zrikavci svirače

slučajno me dodirnula bedrom

eh kada bih mogao noćas
bar u kočijama od misirače
da gledam mrak nad Sedrom
i mjesec kako plače
tamo gdje su me ubile
tamo gdje su me ljubile
njene oči.

Rijeci lutaju, bole me,
šutaju
rijeci me lome
ja ne znam gdje cu
ja nemam kuda...ja nemam kome.

Pjesnik je na vječitoj straži
između inja i ruža
izbjeglica u rodjenoj kući i uvijek izvan kruga
hitar kao kometa
i prespor poput puža
ne gleda me njenim očima
jer je rezultat tuga.

Miladin Berić

 

[Poli46]

Mislim upravo sada ,sta radi moja dusa ,zar joj nije dosadila moja vecita potraga,za necim neuhvatljivim?

 

[PetarSamotnjak]

CIRKUS


Cirkus i bol
bol i cirkus.

Čovjek bez žice svira na gitari bez žica
pjesmu o relativitetu
donose mu omot u kom se nalaze tri ključa
jedan ulazni i dva izlazna
ključeve od vrata moždanog testamenta
sa deformisanom slikom u oku.

Za divno čudo niko se ne smije
ili je ovdje uvijek cirkus?

Tamo gdje niko nikoga a svi sve
na rukama se hoda kroz prašumu
od žice i rešetaka

Kraj čuvara u bijelim mantilima
gitarista prstom pokazuje smjer
reflektori se gase
nečiji poderan glas ječi u mikrofon
pjesmu bez riječi.

Masa je uzbudjena
neka oproste svi oni
koji su večeras došli zbog majmuna
jednostavno pod ovim šatorom
večeras svi nastupamo
bez njih.

Uostalom ovdje se oduvijek znalo
ko je u cirkusu.

Vjerujem da razumijete
stvar je opipljiva i kristalno jasna
večaras nastupamo bez majmuna
kao što i oni sada negdje nastupaju
bez nas.

Ako vam se ne svidja uzimite ogledalo
i sve će biti u redu
jer oni koji primjećuju razliku
ne dolaze u ovakav cirkus
da slušaju pjesmu od suza.

Čovjek bez žice
svira na gitari bez žica
za divno čudo masa umire od smijeha.

Bol i cirkus
cirkus i bol.

Miladin Berić

 

[Siver]

...
Trovalo me je podmuklo, gnjilo,
al' ipak necu nikoga klet',
što god je muke na mene bilo,
da nikog za to ne krivi svet.
Jer, što je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dušilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!
...

Laza Kostić

 

[PetarSamotnjak]

LJUBAV I HRABROST

Volio sam onu priču
gdje Kegni boksuje
u ringu,
dobija batine
da dođe do para,
za časove muzike
svoga brata -
brata koji želi da bude
pijanista.
Rekli su da je
veliki talenat,
ali obojica su došli iz
bijednog predgrađa i
tako se Kegni penje u ring
nanovo i nanovo
da bi njegov talentovani brat
postao pijanista.
Kegni čak gubi djevojku –
u korist svoga brata
i završava se tako što brat uspijeva
(u Karnegi Holu, čini mi se)
a Kegni
izubijan i poluslijep,
stoji kraj kioska
i sa radija sluša prenos
koncerta svog brata
i, naravno, djevojka je u
dvorani
puna obožavanja,
ushićenih očiju,
a Kegni grije ruke nad
vatricom,
sam na zimi
sluša radio
dok njegov brat svira
na klaviru.
Kegni
koji pojma nema o muzici
čuje aplauz i
vjeruje da su
sve te batine što ih je dobio,
vrijedile nešto.

Čarls Bukovski

 

[Poli46]

Sad se pitam ,igrajuci se sa svojom dusom,jedno vecito pitanje,krajnje neromanticno,
vise metafizicko...Sta je starije ?Jaje ili kokoska,dobro u prilozenom slucaju petao??

 

[PetarSamotnjak]

ZOVI ME


Za blagost koju si našla u samoći mojoj
uzneću te iznad ljudi svojim glasom košnice
napuštene.
Otrgnuću sa prstiju tvojih sve ono što te okiva,
svaki beleg koji zatamljuje tvoju kožu
i neće više biti prstenja u žilama tvojim.
Onda ćeš mi doći tako nova
kao da nikad teret nisi osetila na plećima svojim.

Vratiću ti krv nataraške
da te vidim u petnaestoj godini kako jedeš trešnje.

Ja sam onaj koga si kao devojčica
u školjkama čula kako plovi.

Onaj koji je slatke priče narandžama pričao
kada si se sa prstenom ponovo igrala.

Onaj koji je tkao lanene snove i anđele
na oltarnicima belim.

Onaj koji je na dan tvoga prvoga straha
stavio bulke u ložnicu tvoju.

Još pesnik bio nisam,
ali narandže su već naslućivale cvetove svoje;
mislio sam

Kada te budem sreo,
nastaviću da te tražim svakoga dana.

Ljubiću te u različite sate
da bih izmenio dolazak noći.

Ostavićeš na njivi svoju odeću sa mirisom žene
da bi zemlja znala da treba da procveta.

Kad dođe vreme orhideja, staviću ti ih u kosu.
Tvoje malene uši će ih postideti.

Ješćemo plodove šumske i hodaćemo bosi
da nam usne imaju ukus rose.

Nećemo ulaziti u gradove ni u hramove
da ne bi bilo ljudske tvorevine između kože i boga.

Bićeš povratak za onog sina moga
koji je izgubljen od početka sveta.

Kad budeš njihala ruke i bude te ganula
uspavanka,
razmišljaće vrba što bdi nad obalama.

I tvoja belina će umilostiviti vodu
gde vodenica sanja svoje najbolje brašno.

A kada bude trebalo bdeti radi hleba,
napunićeš mi usta gradom da umiriš poljupce.

Sklonićeš se od kiše u školjku,
a moja će ruka uzeti tvoju pesmu i podići je do
mog uha.

Skočićeš u rečnu dubinu
da bi ne padajući skočila sa oblaka na oblak.

Zarićeš ruke u zemlju vlažnu od kiše
da bi označila mesto za ljiljane.

Prvog dana kada budeš zapevala, posećićemo drveće
jer tog dana gnezda će biti nepotrebna.

Kad čuju tvoj glas, pčele će prestati da rade, a saće će ostati prazno.
To ti ja govorim.
Sad slušaj šta ti velim

Pevaj dok ne osetiš
da te bole ošni kapci.
Misli na mene dok ti san
ne odleti sa lastavicama.
sanjaj me dok noć ne bude
primorana da se sakrije u zvonima.

Voli me dok ti se oči
ne napune suzama.

Plači dok od suza
ne pobegnu ptice.
Zovi me dok ne poraste
trnje u mojim ušima.
Čekaj me dok ribe
ne popiju sve reke i zapevaju.
Jer jednoga dana to će se dogoditi.

Horhe Rohas

 

[Suljo.L]

Ponekad ti duso moja samnom nije lako,znam ja to a dali bi nasla boljeg vlasnika od mene ,sumnjam,iskreno.

 

[PetarSamotnjak]

KAD ŽENA TE IZDA


Kad žena te izda, ti na drugu tad
Uparavi pogled svoj smjeli.
Al’ bolje će biti da ostaviš grad.
Na rame torbu, i -seli!

I jezero modro ćeš naći. Ko krug
Vrbici tu turobni stoje.
Pa isplči ondje sav sitni svoj vaj
I sićušne bolove svoje.

I dok ćeš na strme se bregove pet,
Daščući gazit ćeš sporo.
Al kada se popneš na kameni vrh,
Nad tobom kreštat će oro.

Sam bit ćeš oro, preporođen sav
Na onoj planinskoj klisi;
I doznat ćeš kako na tom našem dnu
Izgubio mnogo baš nisi.

Hajnrih Hajne

 

[Beskraj]

Osecam da neces moci jos dugo cutati.
Osecam da ces se pojaviti.Da ces me za
sve okriviti.Da ti nisam bila dovoljno
dobra,da te nisam cekala,mozda ces
reci da te nisam volela.Da sam te zaboravila.
Osecam...ali ti to necu priznati.Da san bez
tebe nisam imala.Da mi je svaka noc
bila kao godina.Da bez tebe nisam zivela.
Mracna je moja sudbina.Mracna su moja
vrata kroz koja sam prolazila.Svetlost nisam
nazirala.Osim tvojih reci,za koje sam se drzala,
reci koje su mi bila uteha...nada, da ce doci
dan pokajanja i prastanja.Sve sam mogla
da osetim,osim da ces me zaboraviti.Da ces
mi glavu okrenuti i da ces mi zbogom reci.
Povenuti list na vetru ce odleteti,sunce ce
i dalje sijati,tvoje nerazlucno ime u mome
srcu ce uvek ziveti.
Beskraj