Lelija Sočanac: Talijanizmi u hrvatskome jeziku, Suvremena lingvistika, Vol.53-54 No.1-2 Rujan 2002.
Hrvati su dolaskom na istočni Jadran došli u dodir s domaćim romanskim
stanovništvom koje je živjelo u primorskim gradovima. Konstantin Porfirogenet,
čija su djela najvažniji, a često i jedini izvor za najraniju hrvatsku povijest,
u opseg bizantske Dalmacije uključuje romanske gradove na obali: Zadar, Trogir,
Split, Dubrovnik i Kotor, te tri grada na otočju: Krk, Osor i Rab. Ti su
gradovi bili prostorno odvojeni, te su ih povezivali samo morski putovi, a politički
spajao pojam bizantske vrhovne vlasti i njezina upravnog ustrojstva. U
kulturnopovijesnom pogledu grad je značio sponu s rimskim svijetom kao faktor
kontinuiteta kasnoantičke civilizacije (Katičić, 1998: 105). Hrvatski, pretežno
ruralni tip naseljavanja, odražavao se u imenima mjesta, tako da se velika
većina najstarijih slavenskih toponima nalazi izvan starih primorskih gradova
i uglavnom se odnose na konfiguraciju obale, uzvisine i obradive čestice (Skok,
1950: 13).
Romanski je sloj bio vrlo važan u razvoju hrvatskih zemalja, prvenstveno u
gradskim središtima na istočnom Jadranu. Jadranski su Romani bili nositeljima
urbanog i društvenog kontinuiteta, koji su uspostavljali vezu između obalnog
pojasa i europskomediteranskog prostora. Hrvatska se mogla uključiti u
društveni razvoj mediteranskog prostora premošćivanjem jaza između romanskih
gradova pod bizantskom vlašću i slavenskog stanovništva u zaleđu. Stupanj
hrvatskoromanskog prožimanja ovisio je o geopolitičkim i etnodemografskim
okolnostima. Jake romanske ili hrvatske jezgre uvjetuju pojave etnokulturne
otpornosti ili akulturacije na pojedinim područjima. Primjerom djelovanja
jake romanske jezgre bio je prostor srednjovjekovne Istre, gdje je suprotnost
između romanskih gradova i hrvatskoga seoskog prostora bila temeljnom
odrednicom čitavog srednjovjekovlja (Raukar, 1997: 1378). Za razliku od Istre,
srednjovjekovni su dalmatinski gradovi bili nužno usmjereni prema zaleđu, te
je ovdje do prožimanja između romanskog i hrvatskog stanovništva dolazilo
mnogo brže. Obiteljskim vezama Hrvati ulaze i u sloj gradskog patricijata, u
kojemu je već u ranom srednjem vijeku primjetna izrazita romanskohrvatska
dvojezičnost. Od XII. stoljeća, kada počinje naglo širenje komuna, procesi simbioze
se ubrzavaju, a gradska društva ulaze u razdoblje kroatizacije.
Svjedočanstva o etapama postepene slavizacije primorskih gradova nalazimo
prvenstveno u onomastičkim izvorima, na temelju kojih se moe zaključiti da
hrvatski postepeno preuzima ulogu jezika obitelji (Jakić-Cestarić, 1974: 332).
Postepeno društveno stapanje Hrvata i Romana najprije dovodi do dvojezičnosti,
a kasnije i do prevage hrvatskog elementa. Simbiotski su procesi u svakom
gradu imali vlastiti tijek i ritam. Romanska je tradicija u Zadru, metropoli bizantske
Dalmacije, bila jača nego u Splitu i Trogiru. Mnogo dulje nego u tim
gradovima zadržala se uporaba domaćega romanskog jezika u Dubrovniku,
gdje raguzejski izumire u XV. stoljeću, te osobito na Krku, gdje je posljednji
govornik veljotskog, Antun (Tone) Udina, umro krajem XIX. stoljeća.
Do nestajanja dalmatskog dolazi kako zbog djelovanja slavenskog adstrata
tako i uslijed konvergencije sa srodnim romanskim idiomom mletačkim. Mletački
je tijekom četiri stoljeća neprekinute mletačke vlasti (14201797) bio prisutan
kao jezik uprave u Dalmaciji, a bio je važan i kao jezik trgovine i plovidbe.
Nadalje, usko je vezan uz višejezičnost, budući da je bio u stalnom dodiru
s drugim jezicima na Sredozemlju. Tako je i sam preuzimao grčke termine, na
primjer, a venecijanizmi su u velikom broju ulazili u druge jezike. Tako je stoljećima
funkcionirao kao osnova linguae francae na Mediteranu. Istočnojadranske
mletačke varijante mogu se smatrati kolonijalnima jer ne predstavljaju autohtoni
romanski idiom, već se razvijaju na slavenskom adstratu ili romanskom
supstratu. Važna je osobina kolonijalnih jezika konzervativizam, do kojega
dolazi zbog prostorne izoliranosti. S druge strane, javljaju se i inovativne
tendencije koje su rezultat dodira s neposrednom okolinom, koje dakle dolaze
iz periferije, a ne iz centra (Folena, 1968: 348).