Dakle ne govorimo niti o jednom jedinom istorijskom izvoru, bilo narativnom bilo dokumentarnom, niti o ikakvom materijalnom ostatku. Znači nema apsolutno nićega od čvršćeg značaja o doseljavanju Srba na Balkansko poluostrvo osim terciarnog vira koji se temelji na predanju. Slažeš li se po tome?
Ne baš Možda bih se mogao složiti samo jednim dijelom. Za početak, jedini najdirektniji narativni istorijski izvor koji govori o seobi jeste
DAI. I on datira iz perioda
čitava tri stoljeća nakon što se navodna seoba bila desila. Ne postoji očuvan nijedan jedini nekakav drugi zapis iz vremena bliskog tim događajima koji bi nešto o tome i svjedočio. Ne postoje apsolutno nikakvi drugi materijalni ostaci koji bi nam mogli priču o seobi potvrditi, jer se (suprotno tezama Đorđa Jankovića, koji je u njima ostao usamljen i od strane eksperata naučno pobijen) ne postoji nikakva
srpska arheološka kultura odnosno praktično je nemoguće je pratiti pojavu Srba i njihovo nekakvo eventualno širenje po balkanskom području.
Kao prvo, nejasno mi je čemu insistiranje na tom izrazu iz slovenačkog jezika (
terciarni vir).
A)
Gordoservon. Kao drugo, imamo
Gordoservon iz druge polovine VII stoljeća (
Akti VI Vaseljenskog sabora; episkop Isidor, 680/1. godina). Znam šta bi sada rekao - to je igranje sa toponimijom jer se izvlače zaključci na osnovu imena. Međutim ovdje to nije puki slučaj jer se koristi
komplementarno s drugim istorijskim izvorima, koji jasno svjedoče da je u tom krajičku zapadne Male Azije bila romejska kolonija slovenskog življa. S obzirom da nikakvih Srba nema u prijašnjem periodu, a da je pojava ovog naselja neuobičajeno bliska vremenu vladavine cara Iraklija (610-641) taj izvor pruža izvjesnu potporu nečemu što kroz
DAI poznajemo samo u vidu nekakve pripovijesti - ako ne ičega, odnosno da možemo reći da nemamo predstave oko toga što je fikcija a što ima nekakvu osnovu, onda jeste vrlo indikativno da se
seoba Srba zaista odvila u VII stoljeću naše ere.
B)
Servija: Kao treće, iako ovo nije nekakav posebno značajni argument, može se dodati podatak o ovoj našoj balkanskoj
Serviji. Mnogi su ga usvajali, drugi odbacivali kao carevo etimološko naklapanje; međutim Živković jeste dobro zaključio da nema podataka o postojanju nekakve
Serbije tamo u ranijem periodu, kao što nema ni nigdje drugdje na Balkanskom poluostrvu. Međutim ja bih po ovoj tački izrazio značajnu dozu rezerve, zato što su potrebni neki drugi istorijski izvori; komplementarni (kao što recimo imamo u slučaju azijskog
Srbograda), kako bi bilo potvrđeno tako nešto. Za sada možemo reći da to ostaje izričito u okvirima jedne teze, jer nedostatak izvora o postojanju tog naselja u pređašnjem periodu ne mora nužno govoriti o tome da ono zaista i nije postojalo ranije. Na kraju mora se zapaziti da je ta potencijalna slučajnost vrlo interesantna tako da, i ako kažemo da cijeloj priči o onoj "dvostrukoj seobi" i pojedinačnim detaljima nismo u mogućnosti da damo kredibilitet, pojava Srba
može poslužiti kao određena potvrda samog doseljavanja Srba, zato što je najraniji istorijski izvor u kojem upoznajemo Serviju taj Porfirogenitov zapadni izvor iz poznog IX stoljeća. Naravno, ništa tu nije definitivno i nužno je nastaviti istraživanja u dva smjera po ovom pitanju - s jedne strane, provjeriti istorijsko javljanje dva toponima u blizini Servije;
Servohori i
Zerve - i s druge, vršiti arheološkog iskopavanje na podružju Servije i njenog užeg okolišja. Što se tiče toponima, djeluje da su u pitanju nazivi naseobina koje je Živković bio prosto našao na (današnjoj) karti, tako da je bez nekih novih informacija pomalo teško svariti sve to.
C)
Sjeverni Srbi: Priča o seobi koju u pisanoj formi dobijamo u
O upravljanju Carstvom govori o dva brata i o narodu koji je bio raspolučen. Postoje vrlo jaki izgledi da ova legendarna pripovijest ima određene istorijske osnove. Naime, na sjeveru su postojali
Srbi u Polablju (čiji danas
ostatak ostataka predstavljaju Lužički Srbi). Ovo je vrlo interesantna slučajnost koja se poklapa sa onom pričom koju nam u X stoljeću donosi Porfirogenit. Da bismo oborili tu priču, trebalo bi da pronađemo
još neke Srbe koji kao narod postoje u nekom drugom kraju Evrope u isto vrijeme sa ovim drugima. Međutim toga nema; imamo samo
polapske i
balkanske Srbe. Određeni izraz sumnje bi navodilo ako govorimo o narodima koji pripadaju različitim granama indoevropske familije (a posebno ukoliko je i šire); ali to uopšte nije tačno -
oba naroda su slovenska. Ostaje kao pitanje da li su ova dva naroda
povezana ili je u pitanju
puka slučajnost što se oni tako zovu. Nije nazamislivo da je tradicija koju
DAI na kraju donosi konstrukcija nastala sa ciljem da poveže ova dva naroda (to su, na kraju krajeva, stariji stručnjaci gotovo u preovlađujućoj mjeri i mislili). Međutim; poznato je da su stručnjaci stoljećima pokušavali odgonetnuti porijeklo etnonima Srba, što predstavlja možda jednu od najvećih misterija u etnologiji slovenskog svijeta. Moje lično mišljenje uvažava zaključke pojedinaca koji sve više i više kreću se u tom smjeru da porijeklo etničkoga naziva možda treba tražiti i
izvan slovenskih jezika. To po mom mišljenju
još drastičnije umanjuje statističku mogućnost da možemo u slučaju Južnih i Sjevernih Srba govoriti o pukoj slučajnosti. Dakle ako uzmemo za uzev da istovjetnost njihovih etnonima
nije slučajnost, onda se postavlja pitanje -
jesu li se prvo pojavili Srbi na Balkanu ili u Polablju? Ovako kažu onovremeni izvori:
1) Prvi se javljaju Polapski Srbi, čitava dva stoljeća prije Balkanskih: Govorim o
Fredegarovoj hronici (631. godina).
2) Za Južne Srbe znamo tek od IX stoljeća: mislim na podatak od Ajnharda, iz franačkih
Malih kraljevskih anala (822. godina) - čak i ukoliko bismo usvojili
posredno zaključujući argumenat od 'grada Srba' na orijentu, hronologija i dalje ide 'u korist' ovih prvih
Naravno, nedostatak istorijskih izvora je nešto što samo po sebi ne mora nužno govoriti o
nepostojanju nečega, kao što sam već to bio naglasio. Treba imati na umu da su VII i VIII stoljeće u vizantinologiji uopšteno poznati kao određeno
mračno doba, usljed nedostatka pisanih ostataka iz tog vremenskog perioda. Međutim, to zaista čini neku alternativu
manje, odnosno više vjerovatnom. U ovom konkretnom slučaju to znači da je, posebno imajući na umu da su
Srbi Sloveni, odnosno da se
slovenska seoba na Balkan odvila u VI i VII stoljeću, u potpunosti izvjesno da
srpsku prapostojbinu treba tražiti u sjevernim krajevima, a ne na jugu.
D)
Gdje su Srbi: ovo vjerovatno ne bi trebalo izdvajati kao zasebnu tačku u odnosu na prethodnu. Za period prije prve polovine VII stoljeća ne postoje nikakve bilo direktne bilo indirektne indicije o pojavi Srba na Balkanskom poluostrvu. To je samo po sebi potencijalno vrlo značajni ukazatelj da su se oni bili odnekuda doselili, a Srbi na slovenskom Sjeveru (v. pod C)) poprilično ukazuju da se to zaista i desilo.
E)
Postojala je tradicija o tome da su Srbi doseljenici kod samih naših ljudi: Ovdje su, naši ljudi, smatrali da su Južni Sloveni doseljenici, a samim tim i Srbi kao jedno od slovenskih plemena. Ponekad su se razlikovale imenoslovlja, a svakako hronologija, ali jedno je vrlo jasno -
narod se doselio. Najstariji sačuvani izvor koji sadrži tradiciju o seobi jeste famozni i kontroverzni
Ljetopis Popa Dukljanina iz poznog XIII stoljeća. Taj
gotoslovenski narod kako ispada po tom spisu, doselio se na ove prostore u ranom VI stoljeću (a Srbi su jedno od brojnih imena koje je ovdje počeo nositi taj narod). Dotično je prilično izvjesno i u
Solinskoj hronici koju je u približno isto vrijeme bio sastavljao Toma Arhiđakon, kao i nešto docnije u
Komentarima Dubrovčanina Ludovika Crijevića Tuberona. Tradicija o seobi
postojala je kod naših učenih ljudi i oni su je prenosili, s koljena na koljeno. iz izvora u izvor.
Nije postojala tradicija o autohtonosti Srba, odnosno da se oni uopšte nikada nisu ni doselili (prije nego što je počivala da bude skovanom i razvijanom u XVI stoljeću), koja je jedan naknadni romantičarski konstrukt (počev od dalmatinskih humanista do velikih nacionalističkih sanjara u poznijim modernim vremenima; na kraju tog kontinuiteta danas se nalaze i moderni predstavnici Srpske autohtonističke škole konkretno u slučaju Srba, samo što im nedostaje erudicija, načitanost, talenat, napor i uopšteno sposobnosti njihovih prethodnika; zaista, od sijaseta imena novoromantičara ne postoji niti jedan jedini koji bi se mogao izdvojiti kao vrijedan spomena izuzev
Milića od Mačve - i to kao slikara, ne i onoga koji koristi izraz kroz riječi).
F)
Prvi proučavaoci Srba iz drugih krajeva njih doživljavaju kao doseljenike: pitanjem seobe Srba mnogi su se bavili. Prvi ljudi koji su kretali u istraživački poduhvat, pokušavajući da utvrde njihov istorijat, smatrali su Srbe doseljenicima. Taj se utisak stiče kada se čita Laonik Halkokondil, Laskaris Kananos i brojni drugi pojedinci iz različitih krajeva i kultura, koji su se bavili Srbima. Utisak koji stoji je da je opšta tendencija da se smatra da su Srbi doseljeni iz
sjeverozapadnog smjera. Ako ne govorimo
eksplicitno o Srbima, već uopšteno o Slovenima, u tekstovima koji nekad i izričito napominju Srbe a nekada ne (ili recimo samo Hrvate) ne bismo mogli naći kraja spisku...Flavio Bjondo, Antonije Bonfinije, Martin Kromer, itd...
