Da li ovaj primer ima veze sa onim Sopenhauerovim izuzetkom?
Sef muci sekretaricu na poslu, izivljava se i omalovazava je neprekidno vec duze vreme. On u svemu tome uziva. Ljudi mu govore da prestane da muci jadnu zenu ali on nece da slusa. Ne moze to da promeni tek tako. Jedan dan nakon posla oni izlaze na ulicu. Sef se zamisli i ne primeti kola koja idu ka njemu, sekretarica ga gurne u stranu i spasi mu zivot. Nakon toga on otkriva iluzornost njegovog ponasanja i postaje potpuno drugi covek.
Kad smo vec kod ovoga spomenucu jos jednom ono vezano za pusenje. Mozda si mislio da sam se salio sa tobom kad sam spomenuo ali nisam.

Alan Car je kroz citavu knjigu zapravo govorio o negaciji volje a da ni sam nije bio svestan toga. Nisam ni ja, tek kad sam ovde nesto procitao shvatio sam da je u pitanju negacija volje. Kroz celu knjigu on govori o iluzornosti pusenja i na taj nacin ubija svaku ZELJU za pusenjem kod citaoca. Govori kako snagom slobodne volje nista ne moze da se ucini (naravno on nije znao o slobodi volje ono sto ti znas) jer uvek cemo zeleti iznova i kad tad onaj koji trpi i zeli i dalje propusice kad-tad ponovo. Jedina sansa je odbaciti celokupnu zelju za pusenjem i upravo o tome i pise, dakle ne zastrasivanjem o bolestima (ovo me potseti na pakao

) niti nekom nagradom vec samo otkrivanje iluzornosti tj zablude kod uzivanja na mudar nacin rekao bih. Nije li to negacija volje?