Sloboda volje

У случају никотина и уопште опојних дрога, привлачан је тај осећај који оне изазивају а који је веома јак мотив за вољу. И он остаје такав све док га не смени јачи противмотив. При томе се воља не мења.

Оно што тебе збуњује је привидна промена јер како кажеш пушача после пет година не привлаче цигарете као после неколико дана од престанка па ти из тога закључујеш да се воља променила. Није . Променио се мотив. Уз мотив цигарета , за тих пет година пришла је гомила противмотива не само у виду неких максима разума, неких поука, квећ уопште... дешавања у појавном свету заједно мењају мотив који је некада деловао. Тако да на вољу те особе тај ,мотив више не може деловати како је деловао јер више не постоји као такав. Измењен је Уз њега су неповратно пришли противмотиви и од тада су они неодвојиво везани за њега.
Он , мотив, је тиме промењен а не воља.

Када би било могуће уклонити те противмотиве воља би деловала онако како је деловала пред тим мотивом, онако ,какав је њен интелигиблни карактер.

Motiv je vezan za nas um i on ne moze da utice na zudnju tela sam po sebi u smislu da potpuno eliminise ili promeni u daljem toku zivota smer volje ali to nije dokaz da volja ne moze da se promeni u bilo kom slucaju, prijatan osecaj nastaje zbog naviknutosti tela. Nikome se ne svidja po prirodi stvari to, zivotinje cak beze glavom bez obzira u prirodi a ljudi jedva cekaju da zapale. To je jedna od onih stvari koje su Apsolutne bez obzira sto se pojavljuju u svetu relativnosti. Jer nema coveka koji od prvog dima moze da ucini da njegova pluca to prime kao kod onoga koji pusi 20 godina. Pitaj neke poznanike slobodno (dobro ne moze slobodno al ajde :mrgreen:). Prvo nastaje neprijatan osecaj pa tek onda prijatan a to jeste promena. On je najpre odbojan volji a to je u domenu volje i ne mozes odbaciti, cak je i primarno. Ti otkrivas da te ne privlaci u pocetku ali isto tako otkrivas i da te privlaci kasnije. A tu je rec o volji a ne motivu. Pa otkud ta promena onda koju konstatujes nezavisno od motiva odnosno ona koja se tice toga sta jesi a ne sta cinis? Sad ako posle 10 godina nekoga ne privlaci pusenje niti oseca potrebu niti priziva motive po kom osnovu tvrdis da on i dalje to hoce samo je prizvao protivmotive kada ih vise ni ne priziva niti mu pada na pamet? Zato sto je uzivao? Pa jeste uzivao za vreme kada je promenio metabolizam ali ne uziva sada kada mu se metabolizam unormalio. I jedno i drugo je realan dozivljaj. I osecaj odvratnosti i osecaj ugode. Nemamo nikakvog osnova reci da je jedno istina a drugo iluzija osim ako nismo skloni da opravdamo neku tezu. Znaci postavlja se pitanje da li moje telo trazi cigaru, ne um. Ako ne trazi onda nema razloga da kazem da je moja volja da pusim kada u sebi ne nalazim nista slicno tome. U slucaju da opet zapalim ja volju za pusenjem necu prepoznati kao moje htenje niti cu uzivati u tome a MORAO BIH da prepoznam da je volja ostala ista. Vecina stvari zavisi od karaktera to je tacno ali ne sve.
Nije njemu ostala volja za cigaretom jer u njegovom organizmu nema nicega (ako nema) sto bi pokrenulo na izvrsenje te volje (u slucaju da se bio sistem vratio u normalu), ono zavisi od bioloskog procesa u telu, ono sto ga pokrece nije vise volja za pusenjem kao takva nego secanje na "lepe" trenutke koje ima samo u apstrakciji. A u toj apstrakciji nema nicega sto bi nazvali "meni telo trazi nikotin".

O tome i govorim. Protivmotive kasnije ne mozemo ukloniti (u ovom slucaju) jer ih ni nema, oni su vec uklonjeni. On se dima ni ne seca pa ne moze ni imati volju za njim cak i kada bi mu se kutija prikazala kao moguce resenje jer to je sada prosto ono sto on jeste, sve sto moze je da napravi vestacku atmosferu i sebi ispere mozak kako vise nije srecan sto ne pusi ali to je vec stvar uma a ne volje koja bi u tom slucaju ponovo stvorila isti zacarani krug. To je sve povezano. Ne razumem zasto se odvaja.
 
To što vi pišete bi moglo biti da ste neki urbani pustinjaci...Nije ni čudo što tako
mislite jer ste introvertovani solipsističkim stavovima u svakom pogledu.
Radi se o tome da mi postojimo i kao društveno biće,tj,takvi smo društveni uglavnom.
Čitav jedan naš psifički segment svesti-superego je društven i "zbirka" matrica i
ponašanja...Taj superego je nastajao kako je nastajala civilizacija,na osnovi genetskih kodova
održanja i produženja i u većinipokreta ponašanja odigrava artikulišaću ulogu...
Ovo nemojte tražiti kod Junga-on to zove arhetipovima...
Kako god,radi se o JA U SVETU,a nikako o individualnoj volji...Filozofija,umetnost,
kreativno mišljenje i sl.prave racionalni ili iracionalni otklon od JA U SVETU i stvaraju
iluziju slobode!
A radi se uistinu od delimićnog odbacivanja tek manje grupacije matrica -obrazaca ponašanja
superega! O čisto fiziološkom činu-kao kad u toku veselije večeri s veselim društvom odeš da
se olakšaš...:mrgreen:
Tako da je sloboda od te (strašne)"kolektivne volje",modernog izraza "mejnstrim" (;))lucidno
pišanje na dalekovod Ljube Tadića i Šerbeđije u ,zaboravio sam kom, filmu...
Senzibilitet individue je ,dakle,slika na (čuvenoj)Tabuli raza koju je ispisalo društvo i u
stvari su sećanja na ponavljanja i preklapanja reagovanja,roditelja,okolnih ljudi itd...
I to sećanja sada!:hahaha:(nema trajanja gospodo i kojekakvog dokonog razvlačenja...):mrgreen:
 
Hocete li vi filozofi na radnu akciju u obnovu ljudskosti, imovine i gubitaka zrtava visedecenijskih i nekih neslucajnih propusta naseg uspavano-posrnulog sistema ili cete ignorisati slobodu volje pozivara na humanost?
Mislim da je lakse baratati krampovima i lopatama nego isterati slobodu individualne volje na forumu. Ako nisam u pravu, molim argumente.
 
Hocete li vi filozofi na radnu akciju u obnovu ljudskosti, imovine i gubitaka zrtava visedecenijskih i nekih neslucajnih propusta naseg uspavano-posrnulog sistema ili cete ignorisati slobodu volje pozivara na humanost?
Mislim da je lakse baratati krampovima i lopatama nego isterati slobodu individualne volje na forumu. Ako nisam u pravu, molim argumente.
100% si u pravu, ali je nama lepše da se pridružimo tebi ovde na forumu i da nam se ebe za sve drugo.
 
Ја не верујем у слободу воље. Шопенхауерове речи: “Човек може да чини шта хоће да чини, али не може да жели оно што жели” пратиле су ме у свим ситуацијама у моме животу и помириле ме са деловањима других људи чак и када су она била прилично болна за мене самог. Ова свест о недостатку слободне воље сачувала ме је од тога да превише озбиљно схватим самога себе као и моје пријатеље када су деловали и одлучивали индивидуално, а сачувала ме је и да не изгубим своје живце.

Алберт Ајнштајн
 
Ја не верујем у слободу воље. Шопенхауерове речи: “Човек може да чини шта хоће да чини, али не може да жели оно што жели” пратиле су ме у свим ситуацијама у моме животу и помириле ме са деловањима других људи чак и када су она била прилично болна за мене самог. Ова свест о недостатку слободне воље сачувала ме је од тога да превише озбиљно схватим самога себе као и моје пријатеље када су деловали и одлучивали индивидуално, а сачувала ме је и да не изгубим своје живце.

Алберт Ајнштајн
A s druge strane ulice (stanuju devojčice...)...
Čika Albert nije sebe ne ozbiljno,već nije tragično shvatio...:hahaha:
Radi se o tome da događaji tvrdoglavo slede određene algoritme...
Ubacivanje novog algoritma u sled je moguće,ali ni on ,a još ni mi nismo za to
ni blizu sposobni ni moćni!
Ali,bozoni koji su pokretači,ujedno su i nosači novih prethodnih "pamćenja" odnosno
algoritma nastajanja i sleda.
Malo je rano o tome još ,dok se u CERNu ne istraži bar osnovno do kraja (početka:mrgreen:)...
 
A s druge strane ulice (stanuju devojčice...)...
Čika Albert nije sebe ne ozbiljno,već nije tragično shvatio...:hahaha:
Radi se o tome da događaji tvrdoglavo slede određene algoritme...
Ubacivanje novog algoritma u sled je moguće,ali ni on ,a još ni mi nismo za to
ni blizu sposobni ni moćni!
Ali,bozoni koji su pokretači,ujedno su i nosači novih prethodnih "pamćenja" odnosno
algoritma nastajanja i sleda.
Malo je rano o tome još ,dok se u CERNu ne istraži bar osnovno do kraja (početka:mrgreen:)...
Da, a baš im je dobro krenulo. Još kad bi znali šta to razbijaju. Čestice ili svoju ideju o česticama. :)
 
A s druge strane ulice (stanuju devojčice...)...
Čika Albert nije sebe ne ozbiljno,već nije tragično shvatio...:hahaha:
Radi se o tome da događaji tvrdoglavo slede određene algoritme...
Ubacivanje novog algoritma u sled je moguće,ali ni on ,a još ni mi nismo za to
ni blizu sposobni ni moćni!
Ali,bozoni koji su pokretači,ujedno su i nosači novih prethodnih "pamćenja" odnosno
algoritma nastajanja i sleda.
Malo je rano o tome još ,dok se u CERNu ne istraži bar osnovno do kraja (početka:mrgreen:)...

mislim da je ajnstajn bio osoba neobicnog karaktera. znam da je jednom za zene rekao da ako se na odredjeni put zena uputi sama, krocice tamo gde niko do sada nije prosao. takodje je bio svestan toga da je svejedno ko je prljaviji i ko vise dismr fashista ili zidov te se bavio nekim pametnijim idejama.:mrgreen:
 
To što vi pišete bi moglo biti da ste neki urbani pustinjaci...Nije ni čudo što tako
mislite jer ste introvertovani solipsističkim stavovima u svakom pogledu.
Radi se o tome da mi postojimo i kao društveno biće,tj,takvi smo društveni uglavnom.
Čitav jedan naš psifički segment svesti-superego je društven i "zbirka" matrica i
ponašanja...Taj superego je nastajao kako je nastajala civilizacija,na osnovi genetskih kodova
održanja i produženja i u većinipokreta ponašanja odigrava artikulišaću ulogu...
Ovo nemojte tražiti kod Junga-on to zove arhetipovima...
Kako god,radi se o JA U SVETU,a nikako o individualnoj volji...Filozofija,umetnost,
kreativno mišljenje i sl.prave racionalni ili iracionalni otklon od JA U SVETU i stvaraju
iluziju slobode!
A radi se uistinu od delimićnog odbacivanja tek manje grupacije matrica -obrazaca ponašanja
superega! O čisto fiziološkom činu-kao kad u toku veselije večeri s veselim društvom odeš da
se olakšaš...:mrgreen:
Tako da je sloboda od te (strašne)"kolektivne volje",modernog izraza "mejnstrim" (;))lucidno
pišanje na dalekovod Ljube Tadića i Šerbeđije u ,zaboravio sam kom, filmu...
Senzibilitet individue je ,dakle,slika na (čuvenoj)Tabuli raza koju je ispisalo društvo i u
stvari su sećanja na ponavljanja i preklapanja reagovanja,roditelja,okolnih ljudi itd...
I to sećanja sada!:hahaha:(nema trajanja gospodo i kojekakvog dokonog razvlačenja...):mrgreen:

Kladim se (u 100 e) da ces se pitati jesil ti ovo trabunjo! :rotf:
 
Poslednja izmena:
Онај ко једном разуме да немамо слободу воље у деловању, да смо вођени мотивима као марионете концима апсолутно подвргнути нужности.
Тај се оправдано може запитати како онда уопште можемо говорити о о спасењу, о негацији воље о метафизичкој промени?

На то питање је детаљно одговорио Шопенхауер и пренећу тај цитат:

"Možda bismo mogli svoje čitavo, sada okončano izlaganje onog što ja nazivam opovrgavanjem volje da smatramo nespojivim s ranijim raspravljanjem o nužnosti koja je svojstvena motivaciji u istoj meri kao i svakom drugom obliku načela razloga i shodno kojoj su motivi, poput svih uzroka, samo slučajni uzroci na kojima karakter razvija svoju suštinu i nju obelodanjuje s nužnošću kakvog prirodnog zakona, te smo zato prosto-naprosto poricali slobodu kao liberum arbitrium indifferentiae. Ali ni najmanje ne bivajući sklon da ovde osporavam maločašnju tvrdnju, ja ipak skrećem na nju pažnju. U stvari, prava sloboda, to jest nezavisnost od načela razloga svojstvena je samo volji kao stvari po sebi, a ne i njenoj pojavi, čiji je suštinski oblik svuda samo načelo razloga, element nužnosti. Jedini slučaj, međutim, gde ta sloboda može da i neposredno postane vidljiva u pojavi jeste onaj gde ta sloboda okončava ono što se pojavljuje, a kako pri tom puka pojava, ukoliko je ona beočug u lancu uzroka, živo telo, i dalje traje u vremenu, koje sadrži samo pojave, to onda volja koja se obelodanjuje kroz tu pojavu stoji s njom u protivrečnosti jer opovrgava ono što pojava izražava.... "

"Ta realna protivrečnost što proističe iz neposrednog zakoračivanja slobode volje po sebi, slobode koja ne zna za nužnost, a nužnost pojave volje jeste - samo filozofskim recima rečeno - protivrečnost između naših tvrdnji o nužnosti određenja volje motivima shodno karakteru, s jedne strane, i, s druge strane, o mogućnosti potpunog ukidanja volje, čime motivi postaju nemoćni. Ključ za razrešenje te protivrečnosti jeste u činjenici da stanje u kojem je karakter oslobođen moći motiva ne potiče neposredno od volje, već od promenjenog načina saznanja. Dok god je, naime, saznanje posve sputano principiumom individuationis i naprosto sledi načelo razloga, snaga motiva ostaje neodoljiva; ali kada se prozre principium individuationis, kada se ideje, čak suština stvari po sebi, neposredno saznaju kao ista volja u svemu i kada iz tog saznanja nastane opšti kvijetiv htenja, onda pojedinačni motivi bivaju nedelatni, jer je način saznanja koji odgovara motivima zamračen i zamenjen sasvim drugačijim načinom saznanja. S tog se razloga karakter nikad ne može promeniti delimično, već mora, s doslednošću prirodnog zakona, u pojedinostima činiti šta nalaže volja, čija je on, uzet u celini, pojava. Ali upravo ta celina, sam karakter, može da bude sasvim ukinuta gore-pomenutom promenom saznanja. To ukidanje jeste ono što Asmus, kako je već ranije navedeno, naziva „katoličkom, transcendentalnom promenom", i kojoj se divi. To je takođe ono što se u hrišćanskoj crkvi sasvim tačno zove preporodom, a saznanje iz kojeg ovaj preporod potiče crkva naziva dejstvom blagodati B o ž j e.upravo zato što nije reč o promeni karaktera, već o njegovom potpunom ukidanju, događa se da karakteri, ma koliko pre ukidanja bili različiti, ipak nakon ukidanja pokazuju veliku sličnost u svom načinu ponašanja, iako svaki od njih i dalje, već shodno svojim pojmovima i dogmama, govori veoma različito."

Шопенхауер "Свет као воља и представа 1" глава 70.
 
Pomagajte sestre moje i braco moja. U dilemi sam velikoj.
Sinoc zena zove u sobu na jedan brzinski, a ja odgovorih da nemam volje. Pogledala me ispod oka i dobacila, kako imam volje za pisanjem?!
Prva dilema mi je imam li volju ili nemam volju? Nesto mi apstraktno zvuci da je imam i nemam u isto vrijeme.
Druga dilema je, da li sam ipak izrazio nekakvu slobodnu volju i ostao pisati? Da li bi prinudna volja bilo to da sam, protiv svoje volje, pristao na jedan brzinski?

Primjeri sa bilijarskim kuglama, vodom, kvantnom mehanikom, horoskopom itd. razbacaju mi mozak po zidovima. Aj sto ga moram satima skupljati, al nemam nesto volje da ga sa zidova struzem.
 
Kladim se (u 100 e) da ces se pitati jesil ti ovo trabunjo! :rotf:
Evo ja sam sad pročitao umesto Dragoljuba...Pa...sasvim je čova u pravu!:lol::mrgreen:

- - - - - - - - - -

Pomagajte sestre moje i braco moja. U dilemi sam velikoj.
Sinoc zena zove u sobu na jedan brzinski, a ja odgovorih da nemam volje. Pogledala me ispod oka i dobacila, kako imam volje za pisanjem?!
Prva dilema mi je imam li volju ili nemam volju? Nesto mi apstraktno zvuci da je imam i nemam u isto vrijeme.
Druga dilema je, da li sam ipak izrazio nekakvu slobodnu volju i ostao pisati? Da li bi prinudna volja bilo to da sam, protiv svoje volje, pristao na jedan brzinski?

Primjeri sa bilijarskim kuglama, vodom, kvantnom mehanikom, horoskopom itd. razbacaju mi mozak po zidovima. Aj sto ga moram satima skupljati, al nemam nesto volje da ga sa zidova struzem.
Evo,mi s Krste ćemo ti pomognemo...msm,za pisanje...:mrgreen:
 
Ове Шопнехаурове речи написане су у циљу објашњења естетске контемплације, то јест спознања идеја, али могу се употребити и у питању слободе воље.
"Što se tiče objektivnog karaktera takvog estetskog sagledavanja (platonovske) ideje, njega možemo opisati kao ono što bismo imali pred sobom kada bismo uklonili vreme, ovaj formalni i subjektivni uslov našeg saznanja, kao što bismo uklonili staklo iz kaleidoskopa. Mi, na primer, gledamo razvoj pupoljka, cveta i ploda, i čudimo se sili koja deluje u njima i koja se nikad ne umara dok stalno iznova prolazi ovaj ciklus. Ovo bi čuđenje nestalo kada bismo mogli da saznamo da se u svim tim promenama pojavljuje samo jedna i nepromenljiva ideja biljke koju, međutim, ne možemo sagledati kao jedinstvo pupoljka, cveta i biljke, već smo prinuđeni da je shvatimo preko forme vremena, pa, prema tome, preko pomenutih sukcesivnih stanja u kojima je ta ideja data našem intelektu".

Шопенхауер "Парерга и паралипомена 2"

Једна идеја биљке, развија се дуж времена ређајући слике пупољка, цвета и плода, при чему изван појаве све то постоји заједно у идеји, виртуелно стопљено, а једино опросторено време, које је форма представљајуће свести, чини да опажамо след једног, после другог.
То веома подсећа на филм, тачније филмску траку која садржи све фрејмове заједно, али убацивањем у кинематограф, филмска трака се одмотава ређајући следом један фрејм за другим.

Пренесимо сада ту ситуацију на наш живот. Ту се такође намеће поређење са филмском траком. Јер своје реговање на мотиве, то јест свој карактер, откривамо постепено и потпуно емпиријски. Баш као када гледамо филм и одвијањем радње филма откривамо карактер главног лика.
Међутим, као што лик у филму не може изменити ништа од своје судбине, која је већ забележена на наредним фрејмовима, исто тако ни ми не можемо ништа променити од филма кога зовемо живот, јер је све већ "записано" на филмској траци која је изван појаве, изван нашег домашаја, а што би био "интелигибилни карактер".

Тачно, интелигибилни карактер има апсолутну слободу, али ми као индивидуе већ смо "ушли у филм", већ смо део истог, и самим тим нас чекају фрејмови, или нужност. Као индивидуе немамо више никаквог утицаја на појаву, једноставно смо осуђени да одгледамо свој филм до краја, фрејм по фрејм.

Можда су изрекли велику мудрост они Зен филозофи у Јапану који су дошли до концепта "Ву Веи" или неделања, препуштања току. Јер ништа као индивидуе не можемо променити од својих реакција на мотиве, можемо само констатовати, проматрати одвијање филма, узалудно интуицијом осећајући слабе одјеке своје интелигибилне слободе, која нажалост, не може допрети до нас индивидуа, јер смо већ заробљени у филму.
 
Пренесимо сада ту ситуацију на наш живот. Ту се такође намеће поређење са филмском траком. Јер своје реговање на мотиве, то јест свој карактер, откривамо постепено и потпуно емпиријски. Баш као када гледамо филм и одвијањем радње филма откривамо карактер главног лика.
Међутим, као што лик у филму не може изменити ништа од своје судбине, која је већ забележена на наредним фрејмовима, исто тако ни ми не можемо ништа променити од филма кога зовемо живот, јер је све већ "записано" на филмској траци која је изван појаве, изван нашег домашаја, а што би био "интелигибилни карактер".

Тачно, интелигибилни карактер има апсолутну слободу, али ми као индивидуе већ смо "ушли у филм", већ смо део истог, и самим тим нас чекају фрејмови, или нужност. Као индивидуе немамо више никаквог утицаја на појаву, једноставно смо осуђени да одгледамо свој филм до краја, фрејм по фрејм.

Можда су изрекли велику мудрост они Зен филозофи у Јапану који су дошли до концепта "Ву Веи" или неделања, препуштања току. Јер ништа као индивидуе не можемо променити од својих реакција на мотиве, можемо само констатовати, проматрати одвијање филма, узалудно интуицијом осећајући слабе одјеке своје интелигибилне слободе, која нажалост, не може допрети до нас индивидуа, јер смо већ заробљени у филму.
Da, samo što pasivno prepuštanje nizvodnom toku nije suština wu wei-a

Jer taoistička maksima u celosti glasi: The Way never acts, yet nothing is left undone

Postoji nešto paradoksalno u puštanju pokušavanja da se upravlja pojavom, tj nedelanju, i stavljanje u poziciju Puta, identifikovanja sa inteligibilnom suštinom, delovima nas koji nisu ušli u pojavu, što na kraju učini da se sve stvari dese u skladu sa tom suštinom/slobodom.

To ipak nije nedelanje u smislu pasivnog prepuštanja i gledanja kako se smenjuju frejmovi samsare, već druga vrsta nedelanja. Zapravo, to je suštinsko delanje.
 
Da, samo što pasivno prepuštanje nizvodnom toku nije suština wu wei-a

Jer taoistička maksima u celosti glasi: The Way never acts, yet nothing is left undone

Postoji nešto paradoksalno u puštanju pokušavanja da se upravlja pojavom, tj nedelanju, i stavljanje u poziciju Puta, identifikovanja sa inteligibilnom suštinom, delovima nas koji nisu ušli u pojavu, što na kraju učini da se sve stvari dese u skladu sa tom suštinom/slobodom.

To ipak nije nedelanje u smislu pasivnog prepuštanja i gledanja kako se smenjuju frejmovi samsare, već druga vrsta nedelanja. Zapravo, to je suštinsko delanje.

Можемо се ми идентификовати са својом интелигибилном суштином али поента је да су нам њени акти воље (нама индивидуама са представљајућом свести) дати у целини а не "фрејм по фрејм". Као када дистрибутер преда филмску траку кино оператеру, тако нам је интелигибилна воља "предала свој чин", у целини. Јер интелигибилна воља јесте недељива, она не познаје простор и време. Њени актови су метафизички једно.

Пада ми на памет, онај филм "From Dusk Till Dawn" а где је Квентин Тарантино сценариста али и један од главних глумаца.
Сада, узмимо да он као лик из тог филма дође до самосвести о себи као сценаристи, и помисли у себи. "Хеј, па ја сам све ово смислио, ово што се дешава је моја воља". Али упркос томе, он као индивидуа, то јест као лик из филма, не може ништа мењати, фрејмови га чекају.

Слично томе, ми се у својим просветљенијим тренуцима сећамо своје интилигибилне слободе, имамо осећај слободе, али као индивидуе не можемо исту применити у пракси, у представи. Осуђени смо да одгледамо филм до краја онакав какав је и свиђао нам се или не.

Шопенахуер је о томе, између осталог, писао и у "Два основна проблема етике - O temelju morala", где је указао на Платонов мит из друге књиге Државе:
Ko je u stanju da ono suštinsko za jednu misao prepozna i u njenim sasvim različitim preobukama, zajedno sa mnom uvideće da je ovo Kantovo učenje o inteligibilnom i empirijskom karakteru do apstraktne jasnosti uzdignuti uvid koji je imao još Platon, no ovaj ga je, zato što nije poznavao idealnost vremena, morao izložiti samo u vremenskoj formi, dakle, samo u vidu mita i u vezi s metempsihozom.

А и цитирао је Порфиријеву парафразу тог Платновог мита која гласи:
Čini se da je sve što Platon hoće da kaže sledeće: duše imaju slobodu volje da pre no što udјu u tela i različite forme života izaberu jednu ili drugu formu života, koju onda izvode kroz odgovarajući život i telo prikladno duši. Ali ova sloboda volje ukida se čim je duša dospela u bilo koje takvo telo. Jer nakon što su duše dospele u tela i od slobodnih duša postale živa bića, one imaju samo onu slobodu koja je svojstvena sklopu dotičnog živog bića".
 
Postoji nešto paradoksalno u puštanju pokušavanja da se upravlja pojavom, tj nedelanju, i stavljanje u poziciju Puta, identifikovanja sa inteligibilnom suštinom, delovima nas koji nisu ušli u pojavu, što na kraju učini da se sve stvari dese u skladu sa tom suštinom/slobodom.

Парадоксално је сматрати себе нечим што се идентификује са својом интелигибилном суштином, јер само обрнуто може бити истина. Сушаственост, супстанцијалност је на страни интелигибилног, не емпиријског. Интелигибилна суштина је та која се идентификује са једном буквално сликом.
Па тако имамо парадоксалну ситуацију да једно слободно, свемоћно биће, скоро потпуно заборавља само себе а да би се идентификовало са опет понављам, буквално сликом окруженој сликама, и потпуно везаној нужношћу, као лик у филму. Па се онда то слободно биће чуди зашто тај нацртани лик (са којим се идентификовало) делује увек нужно, када оно има осећај слободе. Па су зато били потребни векови мислилаца и коначно један Кант да измири "слободу са општом природном нужношћу".

Шопенахеур je писао и о томе:
Kada neka individua oseća samrtni strah, imamo, u stvari, čudan, skoro i smešan prizor da gospodar sveta, koji sve ispunjava svojim bićem, koji jedino daruje egzistenciju svemu što jeste, klone duhom i strahuje da će propasti, da će utonuti u ponor večnog ništa, dok je, u stvari, sve njega puno, i nema mesta na kome on ne bi bio, nijednog bića u kome on ne bi živeo, jer egzistencija ne nosi njega, već on nosi nju".

А и Бергсон је на много места у својим делима указивао на "два ЈА", на суштинско и опросторено.
Ево једног од тих места:
Ispod homogenog trajanja, ekstenzivnog simbola pravog trajanja, pažljiva psihologija razaznaje jedno trajanje čiji se heterogeni trenuci prožimaju, ispod numeričke množine svesnih stanja, kvalitativnu množinu; ispod našeg ja, sa stanjima jasno definisanim, jedno ja gde uzastopnost podrazumeva fuziju i organizaciju.
Međutim, mi se najčešće zadovoljavamo prvim, to jest senkom našeg ja projektovanom u homogen prostor. Svest, mučena nezasitom željom da razlikuje, zamenjuje realnost simbolom ili realnost uočava samo kroz simbol. Kako tako prelomljeno i samim tim izdeljeno ja mnogo bolje odgovara zahtevima društvenog života uopšte a jezika posebno, svest mu daje prevagu i postepeno gubi iz vida suštinsko ja.

 
Парадоксално је сматрати себе нечим што се идентификује са својом интелигибилном суштином, јер само обрнуто може бити истина. Сушаственост, супстанцијалност је на страни интелигибилног, не емпиријског. Интелигибилна суштина је та која се идентификује са једном буквално сликом.
Па тако имамо парадоксалну ситуацију да једно слободно, свемоћно биће, скоро потпуно заборавља само себе а да би се идентификовало са опет понављам, буквално сликом окруженој сликама, и потпуно везаној нужношћу, као лик у филму. Па се онда то слободно биће чуди зашто тај нацртани лик (са којим се идентификовало) делује увек нужно, када оно има осећај слободе. Па су зато били потребни векови мислилаца и коначно један Кант да измири "слободу са општом природном нужношћу".

Шопенахеур je писао и о томе:


А и Бергсон је на много места у својим делима указивао на "два ЈА", на суштинско и опросторено.
Ево једног од тих места:

Ti se uhvatiš za reč (deo nas) i onda odgovaraš na to. Deo nas koji nije ušao u pojavu je cela konstrukcija, i ne znači bukvalni deo, za šta si se ti uhvatio, jer, jelte, deo podrazumeva druge delove, dakle, prostor i relaciju. Nego znači da se, koliko god bili oprostoreni i ovremenjeni, nismo u potpunosti odvojili od svoje transc. suštine, jer je nešto tako nemoguće. Ta veza se kod nekoga javlja kao daleki eho koji ga bezuspešno doziva, a kod nekoga je ta veza jača, i jačina veze određuje stepen slobode. Na sličan način na koji je stepen slobode različit između minerala, biljke, životinje, i čoveka, različit je i između ljudi.

Možda ljudi misle da su svoje telo, ali šta oni misle je nebitno, kad de fakto žive identifikovani sa voljom koja je iza tog tela, koja ga nosi. Ljudi će spoznati to čudno nekauzalno poklapanje volje i tela tek u momentima introspekcije ili depersonalizacije tokom dugotrajnog gledanja sebe u ogledalo, kad postaje i više nego jasno da je telo ili lice u koje zurimo samo slika. To ne menja činjenicu da sve nas, dok živimo, nosi volja, a ne slika. Sa slikom se identifikujemo kad je vidimo i kad se u njoj pogubimo, kao Narcis. Sva sreća pa momenti čistog življenja prevažu nad momentima zurenja u sliku.

Screenshot_20210223_194208.jpg

Odatle dolazi taj osećaj slobode, pa čak i prepoznavanje neslobode (jer prepoznati da nije slobodno, može samo biće čija je suština slobodna i koje se protiv te neslobode pobunilo), kao i odgovornosti. Jer, ako će ishod svega uvek biti isti, prepustili se kao gledalac u bioskopu i čekali kraj filma, ili gurali uprkos svim preprekama, čemu guranje?

Prepuštanje toku skoro uvek vodi većoj entropiji, a evolucija i istorija ipak svedoče da nešto ipak gura protiv te entropije. Ako je svejedno, zašto guramo? Ipak život nije pasivno prepuštanje toku, i nijedno biće koje oseća unutrašnju odgovornost koja proizilazi iz spoznaje unutrašnje slobode, neće živeti tako.

Ima još jedna zen izreka koju bezuspešno pokušavam da nađem ovih dana, pa ću je parafrazirati: sve u prirodi (biljke, životinje) je spontano (u skladu sa Tokom), samo čovek mora da radi da bi bio spontan.

To je paradoks i teret egzistencije koja poseduje intelekt. Zato njegov wu wei, bivanje u skladu sa Tokom, nije pasivno prepuštanje toku, već delanje na jedan drugi način, drugačiji od delanja putem manipulisanja slika koje pogrešno uzima za suštinu, delanje koje "nikad ne dela, ali ništa ne ostavlja neobavljeno".
 

Slične teme


Back
Top