Siromastvo u porodici.

Mi u svojoj zemlji hoćemo da ne radimo nikakve ili barem ne teške poslove a da imamo sav luksuz.
Kad odemo na zapad mi radimo svakakve pa i najteže poslove i ne smeta nam da štedimo do te mjere da moramo živjeti kao najsiromašniji u našoj zemlji.
 
Mi u svojoj zemlji hoćemo da ne radimo nikakve ili barem ne teške poslove a da imamo sav luksuz.
Kad odemo na zapad mi radimo svakakve pa i najteže poslove i ne smeta nam da štedimo do te mjere da moramo živjeti kao najsiromašniji u našoj zemlji.

Prica mi drugarica....rekli joj kao "ti breee radis tolike godine u inostranstvu,a ni kucu nisi sagradila..." misliiim strasno...sad mnogi misle da ona tamo zivi tesko,da nije uspjela,jer nista nema ovamo da se vidi sta je zaradila....a ona tamo ima sasvim normalan zivot....:)
 
Ja svoj dzeparac zaradjujem sam i u tom poslu uspevam skoro da mogu da zivim sam...i ta poso mi mnogo prija za sebe ostavim onoliko koliko mi treba a ostalo dam onom kom treba.....
 
Poslednja izmena:
Dobro,tema nije loša samo moraš malo da nas podstakneš za razgovor.Možda djelujemo kao neko ko uvijek može mlatiti praznu slamu ali eto vidiš da nije tako.Napiši zašto baš o tome (siromaštvu) želiš da pišemo,zašto misliš da ono nije sramota,neko iskustvo,primjer,bilo šta...

Siromaštvo nije sramota kada je izazvano spoljnim faktorima (nezaposlenost, nemogućnost zaposlenja, firma loše stoji pa su plate male i neredovne...). Sramota je samo onda kada posla ima, a ne postoji volja da se radi, ili kada je uzrok siromaštva nesrazmerna potrošnja novca koji pritiče u porodicu. Npr. : alkoholizam, kocka, trošenje novca na nebitne stvari na uštrb dobrobiti porodice, ulaganje u "poslove" sumnjivog karaktera zarad "ogromne" zarade bez rada...).
 
Prica mi drugarica....rekli joj kao "ti breee radis tolike godine u inostranstvu,a ni kucu nisi sagradila..." misliiim strasno...sad mnogi misle da ona tamo zivi tesko,da nije uspjela,jer nista nema ovamo da se vidi sta je zaradila....a ona tamo ima sasvim normalan zivot....:)

Ako nije zapustila potrebe porodice (ne znam da li ima porodicu), i živi normalno, i zadovoljna je svojim životom, onda su takvi komentari malograđanština. Ima ih koji "napolju" jedu "suva leba" samo da se pokažu pred "ovima ovde" kako su "uspeli", a život im prolazi isključivo u sticanju materijalnih stvari koje se vide spolja, ne za sebe, već za posmatrače. I kada dođe vreme za miran život u starosti, oni bolesni, ili nezadovoljni svojim životom, a kasno... Život im prošao, a nisu ni malo uživali unjemu.
 
Mi u svojoj zemlji hoćemo da ne radimo nikakve ili barem ne teške poslove a da imamo sav luksuz.
Kad odemo na zapad mi radimo svakakve pa i najteže poslove i ne smeta nam da štedimo do te mjere da moramo živjeti kao najsiromašniji u našoj zemlji.

Da, ali nas tamo niko ne poznaje, pa možemo da izigravamo "uspešne" kada dođemo ovamo na godišnji odmor.
 
Ako nije zapustila potrebe porodice (ne znam da li ima porodicu), i živi normalno, i zadovoljna je svojim životom, onda su takvi komentari malograđanština. Ima ih koji "napolju" jedu "suva leba" samo da se pokažu pred "ovima ovde" kako su "uspeli", a život im prolazi isključivo u sticanju materijalnih stvari koje se vide spolja, ne za sebe, već za posmatrače. I kada dođe vreme za miran život u starosti, oni bolesni, ili nezadovoljni svojim životom, a kasno... Život im prošao, a nisu ni malo uživali unjemu.

Pa to i pricam...ona tamo zivi jedan normalan zivot,i ne opterecuje se takvim glupostima...tipa napravicu kucu da zavide komsije...
 
Ne treba se stideti slazem se.
Ali je tesko ziveti sa tim,i potrebna je ogromna volja i duhovna snaga da bi se covek pomirio(bar priveremeno)sa tom situacijom i pronasao lepotu u nekim drugim stvarima.
A opet mislim da je najgore onim ljudima koji naprsno postanu siromasni,a da su naprimer pre toga lepo ziveli.
Cesto se,desava da se te porodice koje dozive takav pad,raspadaju i postaju zaista nesrecne.
 
Ne treba se stideti slazem se.
Ali je tesko ziveti sa tim,i potrebna je ogromna volja i duhovna snaga da bi se covek pomirio(bar priveremeno)sa tom situacijom i pronasao lepotu u nekim drugim stvarima.
A opet mislim da je najgore onim ljudima koji naprsno postanu siromasni,a da su naprimer pre toga lepo ziveli.
Cesto se,desava da se te porodice koje dozive takav pad,raspadaju i postaju zaista nesrecne.

Da, to je ono: "imao pa nemao", to se najteže podnosi, mada, posle prvobitnog kraha, takvi ljudi imaju bolje šanse da se ponovo podignu, jer znaju način kako se bolje živi; ne mislim na novac, već na organizaciju života. Naravno to zavisi, osim od okolnosti nad kojama nemamo kontrolu, i od snage karaktera osobe, inteligencije, jačine volje, podrške porodice i, naravno, od životnog doba, jer nije isto kada neko sa izvesnim iskustvom i u "punoj snazi" počinje ispočetka, ili ako je dete ili stara osoba.
Oni koji su "oduvek" siromašni i ne znaju baš tačno šta bi sve mogli kada bi... itd. Znaju samo za ono što im u sadašnjem statusu nedostaje, a čitava lepeza raznih pogodnosti ( i lepote) im je nepoznata, kao i razni načini kako da poboljšaju svoj status. Prosto su im suženi vidici.
 
Kod mene na posao je dolazila jedna devojka od nekih 20ak godina, svaki dan da se raspita da li ima nešto po kraju što bi mogla da radi jer ima dvoje dece a muž joj je tu u komšiluku u padinskoj skeli. Posle deset dana svakodnevnog dolaženja mom mužu bilo žao i on joj ponudi da tri puta nedeljno po par sati dodje da pomete prašinu, oriba kupatilo i usisa radnju, za 1500 din po danu.
Pojavila se dva puta, pa joj je onda dete bilo bolesno, pa svekar, pa joj muž izlazi i nikad više nije došla. Eto to je priča o siromaštvu u Srbiji.
 
Kod mene na posao je dolazila jedna devojka od nekih 20ak godina, svaki dan da se raspita da li ima nešto po kraju što bi mogla da radi jer ima dvoje dece a muž joj je tu u komšiluku u padinskoj skeli. Posle deset dana svakodnevnog dolaženja mom mužu bilo žao i on joj ponudi da tri puta nedeljno po par sati dodje da pomete prašinu, oriba kupatilo i usisa radnju, za 1500 din po danu.
Pojavila se dva puta, pa joj je onda dete bilo bolesno, pa svekar, pa joj muž izlazi i nikad više nije došla. Eto to je priča o siromaštvu u Srbiji.

Nije to samo u Srbiji. Stvar je u tome da se i siromašni ljudu razlikuju međusobno, i samo ističe značaj domaćeg vaspitanja. Jedino je loša strana siromaštva u porodici, što, ako roditelji ne mogu da nađu posao duže vremena, deca ne viđaju novac od rada u kući, ni roditelje da rade, već viđaju da se novac "dobija" ( socijalna pomoć, krađa, prevara, prosjačenje, manje je važno ). i ne stiču radne navike. Znam jednu mladu ženu iz vrlo dobro stojeće porodice, fakultetski obrazovanu, lepu i inteligentnu, eno, roditelji "čupaju kosu" od muke: uticajni su, i nalazili su joj u (današnje vreme, kada je teško naći bilo kakav posao) posao u struci nekoliko puta, i svaki put mu je našla neku zamerku, i odbila, sa raznim argumentima, a ovaj poslednji, bio je i dobra odskočna daska za buduću karijeru, i nije imala bolji argument, nego: "da ja svaki dan moram da dolazim na vreme i ostajem do kraja radnog vremena, za tu platu, (500 evra) ne dolazi u obzir! Takav joj je i muž, i roditelji ih izdržavaju, oboje su jedinci i naslediće dosta toga, ali ne baš bogatstvo, samo neće biti gladni. Ne ide mi u glavu kako nemaju baš nikakav cilj u životu. Dece nemaju. Nisu ih vaspitavali da steknu radne navike, nego su ih razmazli (kad nismo mi imali, neka oni bar imaju - ne moraju da se muče kao mi). A ta što joj je muž u Padinjaku, verovatno je kao i on - ne verujem da im se može pomoći, i ne treba. Treba pomagati one što hoće da učine nešto pozitivno sa svojim životom.
 

Back
Top