Sinhronicitet - Princip akauzalnih veza

Јединство случајног и намерног јесте синхроницитет или где низ каузалних догађаја који је привидно без сврхе, заправо се показује као сврсиходан.

Не смемо никада заборавити поделу на појаву и ствaр по себи јер је у њој кључ разумевања јединства случајног и намерног а то ћу и објаснити:

Појава, или опажајни свет слика око нас, а који зовемо "реалан свет", везана је формама опажања разума или простором и каузалитетом. Значи, све у појави биће повезано везом узрока и последице и на тај начин показивати се као нужно или као случајно. У тој вези узорка и последице нећемо наћи вољу, јер воља није нешто што се може опазити или део ланца узрока и последице. Воља је доступна искуству једино у самосвести не и кроз опажање. Тако да ће се веза спољних догађаја показивати сазнању као нужна.. као случајна ..као без икакве сврхе. Међутим, ако погледамо другу страну тог догађања или свет као вољу, у самосвести где појам СВРХЕ једино има своје извориште; видећемо да је тај случајни низ каузалних промена стања у спољњем, емпиријском свету, заправо прожет вољом...ПРОЖЕТ СВРХОМ....а то је управо синхроницитет...јединство случајног и намерног где је свет као представа парада случајног, али у исто време и демонстрација воље. Оно што је објективно каузални случај ..субјективно је воља.

Догађаји у животу човека стајали би у знаку две у основи различите везе: прво: У објективној, каузалној повезаности природног тока и друго, у субјективној повезаности која је у односу само са оним што је доживео појединац и која је толико субјективна као и снови дотичне индивидуе, и где је њихова сукцесија и садржај исто тако нужно одређен, али на начин одређености сцена једне драме утврђене планом песника. Да истовремено постоје ове две врсте веза и да се у актуелни догађај, обе тачно уклапају као карике два сасвим различита ланца, због чега судбина једног човека увек одговара судбини другог и да је херој своје драме, истовремено статиста у туђој; то је, наравно, нешто што превазилази све наше моћи разумевања и само захваљујући чудесној harmonia praestabilita може се замислити као могуће.
Шопехауер
 
Јединство случајног и намерног јесте синхроницитет или где низ каузалних догађаја који је привидно без сврхе, заправо се показује као сврсиходан.

Не смемо никада заборавити поделу на појаву и ствaр по себи јер је у њој кључ разумевања јединства случајног и намерног а то ћу и објаснити:

Појава, или опажајни свет слика око нас, а који зовемо "реалан свет", везана је формама опажања разума или простором и каузалитетом. Значи, све у појави биће повезано везом узрока и последице и на тај начин показивати се као нужно или као случајно. У тој вези узорка и последице нећемо наћи вољу, јер воља није нешто што се може опазити или део ланца узрока и последице. Воља је доступна искуству једино у самосвести не и кроз опажање. Тако да ће се веза спољних догађаја показивати сазнању као нужна.. као случајна ..као без икакве сврхе. Међутим, ако погледамо другу страну тог догађања или свет као вољу, у самосвести где појам СВРХЕ једино има своје извориште; видећемо да је тај случајни низ каузалних промена стања у спољњем, емпиријском свету, заправо прожет вољом...ПРОЖЕТ СВРХОМ....а то је управо синхроницитет...јединство случајног и намерног где је свет као представа парада случајног, али у исто време и демонстрација воље. Оно што је објективно каузални случај ..субјективно је воља.


Upravo o tome sam komentarisao na tvom blogu i sada ću reći isto:
Slučajnost NE-postoji.
Postoji Svjesno i Ne-Svjesno viđenje izbora i posledice tog izbora. Kada čovjek gleda istu situaciju Svjesno i Ne-Svejsno on je doživljava drugačije upravo zbog toga što je svjestan ili ne-svjestan procesa njene manifestacije. Kao što tvrdiš (slažem se :)), Volja (kao mehanizam) se ne može vidjeti u fizičkoj akciji ali se kroz fizičku akciju može naslutiti. Zato u 'realnom svijetu' doživljavamo podjelu na namjerne i ne-namjerne akcije ne videći da i jedne i druge uistinu jesu NAMJERNE. Ne postoji sinhronicitet Znanja i ne-zanja u jednom, te stoga ne postoji niti sinhronicitet slučajnog ili nužnog sa namjerenim. Postoji dake samo razumijevanje istine o procesu ili pak NE-razumijevanje istine o istom. Razumijevanje je prožeto Znanjem a ne-razumijevanje NE-Znanjem. To je stvarni, odlučujući faktor u viđenju 'nužnog-slučajnog' ili pak namjerenog ili izabranog.
 
Poslednja izmena:
Јединство случајног и намерног јесте синхроницитет или где низ каузалних догађаја који је привидно без сврхе, заправо се показује као сврсиходан.
Svrha je idejna kategorija a ideja je kauzalna bez trunke slučajnosti.
Не смемо никада заборавити поделу на појаву и ствaр по себи јер је у њој кључ разумевања јединства случајног и намерног а то ћу и објаснити:

Појава, или опажајни свет слика око нас, а који зовемо "реалан свет", везана је формама опажања разума или простором и каузалитетом. Значи, све у појави биће повезано везом узрока и последице и на тај начин показивати се као нужно или као случајно.
E ovo slučajno prihvatiću samo kao deo vokabulara koji se koristi za ono za šta se razumom ne vidi direktna veza.

У тој вези узорка и последице нећемо наћи вољу, јер воља није нешто што се може опазити или део ланца узрока и последице.
E ovo ti je na mestu. Ali opažanje volje u ovom kontekstu (ako je neko opaža bilo bi privid, iluzija i greška).
Воља је доступна искуству једино у самосвести не и кроз опажање. Тако да ће се веза спољних догађаја показивати сазнању као нужна.. као случајна ..као без икакве сврхе.
Jeste, tako će subjekti to doživljavati jer ne mogu videti kauzalitet. Čitava nauka se sjatila da nađe kauzalne veze i još ima da traga, otkriva, greši i ide stranputicama.
Међутим, ако погледамо другу страну тог догађања или свет као вољу, у самосвести где појам СВРХЕ једино има своје извориште; видећемо да је тај случајни низ каузалних промена стања у спољњем, емпиријском свету, заправо прожет вољом...ПРОЖЕТ СВРХОМ....а то је управо синхроницитет...јединство случајног и намерног где је свет као представа парада случајног, али у исто време и демонстрација воље. Оно што је објективно каузални случај ..субјективно је воља.
E sad si uspeo da u ovako malo reči sve zgužvaš i napraviš papazjaniju. Poistovetio si volju i svrhu. De definiši ono o čemu govoriš. Ko određuje SVRHU? I šta je SVRHA? Ja tu svrhu mogu da nazovem nužnošču i to je pravi izraz. Volja nije polazište već ishod jer volja ima svoj izvor. Ne zavisi izvor od potoka već potok od izvora.
I onda vidis flasu… sa kapljicama… kako se okrece...
Dobro, zar ove reklame za pivo ne mogu da budu manje debilske?
 
Svrha je idejna kategorija a ideja je kauzalna bez trunke slučajnosti.

Сврха је воља. Радити нешто са сврхом значи следити вољу а та воља одређује сврху. Ако нема воље нема ни сврхе. А каузалитет је потпуно случајан у смислу да ту нема воље. То немање воље појму "случајан" једино и даје важење. или случајно...значи да није вољно.

Али биће ти јасније ако употребимо примере уместо ових апстракција.

Рецимо да каузални низ узрока и последица, који сеже од почетка времена коначно учини да капи кише уклоне ослонац неког црепа, и тај цреп падне неком човеку на главу.

Да ли се то десило случајно или је било неке намере?

Очито да у овом случају није било намере и зато кажемо да се то десило случајно. Међутим, ако откријемо да је неки човек намерно гурнуо цреп СА СВРХОМ да он падне овом на главу..онда већ то није било случајно већ вољно.
А опет, ако је тај човек нехотице гурнуо цреп, опет ћемо рећи да је тада то урадио случајно ЈЕР НИЈЕ ИМАО НАМЕРУ... није био вођен вољом!

Из овога можеш видети да је супротност случајном вољно, и да само та два чиниоца имамо у рачуну. Друга је ствар што сирови материјалисти виде само ово случајно а вољно игноришу иако несвесно морају признавати вољно кад год употребе реч случајно.

E ovo slučajno prihvatiću samo kao deo vokabulara koji se koristi za ono za šta se razumom ne vidi direktna veza.

Врати се на претходни одговор и разјасни себи шта је случајно а шта вољно.

E sad si uspeo da u ovako malo reči sve zgužvaš i napraviš papazjaniju. Poistovetio si volju i svrhu. De definiši ono o čemu govoriš. Ko određuje SVRHU? I šta je SVRHA? Ja tu svrhu mogu da nazovem nužnošču i to je pravi izraz. Volja nije polazište već ishod jer volja ima svoj izvor. Ne zavisi izvor od potoka već potok od izvora.
I onda vidis flasu… sa kapljicama… kako se okrece...
Dobro, zar ove reklame za pivo ne mogu da budu manje debilske?

Такође, врати се на претходни одговор и пример човека и црепа. Такви примери могу разјаснити ствари. Каузалитет је заправо прост за разумети али примери у филозофији доказују супротно, где камара филозофа није себи разјаснила шта је заправо каузалитет а камоли шта је његова супротност тј. воља.. а самим тим и појам случајно им није јасан који је релативан појам и односи се само на односе између тога два... воље и каузалитета.
 
Uvek mi zasmeta kada neko o nečemu o kom se inače ništa ne zna izjasni da sve zna i da je sve jasno.Nema govora da se ja tako izjasnim...
Nauke su komparativne i ni jedan ozbiljan naučnik ne tvrdi da nešto šta je ustanovio (kao teoriju,kao naučnu činjenicu...)univerzalno važi u celokupnom postojanju.
Ili je filozofija prisvojila ekskluzivno pravo na univerzalije ili su nauke skromne pa neće da tvrde previše,a biće da su obe stvari u pitanju bar donekle...
Dijalektika i kauzalna povezanost svega su najblaže rečeno samo jezički izrazi.Uzrok i posledica nisu fizički zakoni postojanja!Kauzalitet nije fizički zakon jer fizički zakon možemo matematički postaviti!
Moguće da se kauzalitet odnosi na ezoterične (nematerijalne)ideje,koje nemaju uticaja na OBJEKTIVNU STVARNOST,u tom slučaju nemam ništa protiv-mogu i da to pozdravim...Međutim,u objektivnoj stvarnosti važe objektivni zakoni (Njutnovi,Ajnštajnovi,Teslini,Kopernikovi itd...)...
Negde na granicama (hipotetičnim)postojanja moguće da se ovi zakoni dodiruju i da TAKO DOLAZI DO SINHRONIZACIJE! Ipak.još smo daleko od tog saznanja,a ovo šta tvrdite su puka nagađanja od kojih se neka i"utrefe"kao približna...I reči "slučajnost","volja" "svrha" "nužnost" valja analitički promisliti i značenje ponovo dovesti u iste konstelacije-odnose i videti pravo značenje,Te reči se pogrešno koriste tako da ti iskazi nešto i ne znače ili su značenja sasvim drukčija...Tako da ne valja baš kategorički tvrditi da je nešto-nešto.
 
Сврха је воља. Радити нешто са сврхом значи следити вољу а та воља одређује сврху. Ако нема воље нема ни сврхе. А каузалитет је потпуно случајан у смислу да ту нема воље. То немање воље појму "случајан" једино и даје важење. или случајно...значи да није вољно.
Ako je svrha volja, čemu onda dva pojma. Onda su to sinonimi.
Ali ajede da nastavimo.

Али биће ти јасније ако употребимо примере уместо ових апстракција.

Рецимо да каузални низ узрока и последица, који сеже од почетка времена коначно учини да капи кише уклоне ослонац неког црепа, и тај цреп падне неком човеку на главу.

Да ли се то десило случајно или је било неке намере?
Nije bilo namere.
I sa ovim se slažem ako čovka ili druga bića stavimo u centar posmatranja.
Ali ako sve procese neklasifikovano da li pripadaju biću ili ne uzmemo u obzir onda nije slučajno ali nije ni namerno jer je namera proizvod mentalnih procesa u okviru bića.

Очито да у овом случају није било намере и зато кажемо да се то десило случајно. Међутим, ако откријемо да је неки човек намерно гурнуо цреп СА СВРХОМ да он падне овом на главу..онда већ то није било случајно већ вољно.
А опет, ако је тај човек нехотице гурнуо цреп, опет ћемо рећи да је тада то урадио случајно ЈЕР НИЈЕ ИМАО НАМЕРУ... није био вођен вољом!
I ovo će naravno pod određenim i navedenim uslovima da stoji.

Каузалитет је заправо прост за разумети али примери у филозофији доказују супротно, где камара филозофа није себи разјаснила шта је заправо каузалитет а камоли шта је његова супротност тј. воља.. а самим тим и појам случајно им није јасан који је релативан појам и односи се само на односе између тога два... воље и каузалитета.
Mi možemo izuzeti volju i izdvojiti od ostalih procesa. Ali volja podleže kauzalitetu. Konflikt između mišljenja filozofa je samo kvazi konflikt koga ne bi bilo kada bi se preciznije definisalo na šta se misli i izvršile pojmovne podele. Homonimi umeju da zbune. Koristiti iste pojmove u različitim značenjima i kontekstima. Raqzmisli o ovome malo.
 
Naravno Ozi da se nameće da mentalni procesi budu izdvojeni i obrađeni u okviru opštih procesa i naravno da i to može i mora biti u okviru interesovanja filozofije.
Mada je teško odrediti jasnu granicu između opštih i mentalnih procesa.
Ali se mora naglasiti kada se govori o mentalnim procesima da ne bi bilo zabune.
Otuda i opravdanost upotrebe pojmova - svrhe, volje i slučajnosti. Pa nisu ti pojmovi bez veze stvoreni.
 
Naravno Ozi da se nameće da mentalni procesi budu izdvojeni i obrađeni u okviru opštih procesa i naravno da i to može i mora biti u okviru interesovanja filozofije.
Mada je teško odrediti jasnu granicu između opštih i mentalnih procesa.
Ali se mora naglasiti kada se govori o mentalnim procesima da ne bi bilo zabune.
Otuda i opravdanost upotrebe pojmova - svrhe, volje i slučajnosti. Pa nisu ti pojmovi bez veze stvoreni.

Aко ствари узимамо на тај апсурдни начин реализма онда се намеће то што кажеш. Онда имамо реалан објективни свет као такав постојећи независно од тих менталних процеса...који су смештени у том спољњем обејективном реалнсо свету тј. у слици опажају коју зовеш "мозак".
Или имамо реалан свет а сви ментални процеси су нешто секундарно... неки епофеномен тог објективног реалног света.

Ако хоћеш расправљати на том апсурду онда пређи на форум Природне науке...овде се питањима прилази на много дубљи и фундаменталнији начинод од гледања у епрувеете и реторте.

Мнетални процеси нису епифеномен спољашњег света већ је спољашњи реалан свет епифеноемен тих менталних процеса прожет формама интелекта.. простором и временом и каузалитетом. све то су априроне форме наше моћи опажања све то јее ДУХ. Духовно је супстанција!
И сада ти очекујеш да одбацимо сва та открића филозофије за којима је човечанство вековима трагалао и тешком муком открило... Да искључимо мозак и размишљамо на темељу сировог ..наивног реализма.

Можда неко хоће на тај начин да расправља и на форуму филозфија..Ево рецимо Ковиакс ...али ја не!
 
Mislim da smo Ozi dovoljno " raspravljali"...Ali Ti i ne možeš drugo da prihvatiš osim misli i tu je tačka gde Ti ostaješ unutar misli,a ja slobodno "izlećem" svojom imaginacijom u stvarni svet,istina komparativno i iz svoje refleksije,ali dovoljno efikasno za opstajanje i (o gle čuda)napredovanje...Pre više decenija sam "proleteo" i izleteo odatle gde si ti još uvek . Nemam ja problem s rečima-nisu dovoljno moćne da skrenu tok mojih misli gde neću!!! Tebi je to problem,a ne vidim kako to da još nisi analizom jezika se poigrao...No to je moguće usled neopravdanog fiksiranog animoziteta idealiste prema pozitivnim idejama...Ja nemam animozitete prema ezoteričnom (idi u blogove i vidi po neku moju pesmu-uveri se...),ali ne vraćam se na apsolvirano davno da bih to ponovo...šta?Učio ponovo algebru za šesti razred osnovne? Ezoterično se dešava u stvarnom svetu osim u svetu ideja i pokazuje se več i sada da su epruvete i retorte ipak delotvornije od pukih nagađanja idealista...Još jednom:ovo kako komuniciramo,činimo kroz epruvete i retorte,a kroz Arturove još nismo u stanju osim golubovima pismonošama...Metafizičko je sastavni začin univerzuma i STVARNO,a to što je u fazi saznavanja na početcima (u ponečem i odmaklo!),ne znači da treba odustati i zabiti kao noj glavu u pesak! Jeste,Ozi,istina nije u nama,istina je negde tamo...Teško nama -kad bi bilo do nas...
 
Sta zena radi kad joj sunes neprijatnu istinu u lice?
Pita te, jel pada neka zena na te fore.....

Sta radi nemocan da obori neku tvrdnju?
Ruga se ili je ignorise...

Sta rade oni koji nemaju sta da kazu, ali imaju sta da prodaju?
Ponavljaju pricu i "traze" potrebe gde ce ono sto prodaju da bude moguce resenje...
 
A tek oni koji o sinhronizaciji imaju najmenje šest emotivnih mišljenja od kojih im nijedno nije dobro jer se ne slažu ni sa samim sobom.Mislim da čak nije ni interesantno pročitati komentar o prethodnoj rečenici koju oni zaborave mnogo pre nego su stigki do kraja A4...Nema tu pomoći...:D
Mada,hajde,ako mogu nekako...
 
@oziman
Догађаји у животу човека стајали би у знаку две у основи различите везе: прво: У објективној, каузалној повезаности природног тока и друго, у субјективној повезаности која је у односу само са оним што је доживео појединац и која је толико субјективна као и снови дотичне индивидуе, и где је њихова сукцесија и садржај исто тако нужно одређен, али на начин одређености сцена једне драме утврђене планом песника. Да истовремено постоје ове две врсте веза и да се у актуелни догађај, обе тачно уклапају као карике два сасвим различита ланца, због чега судбина једног човека увек одговара судбини другог и да је херој своје драме, истовремено статиста у туђој; то је, наравно, нешто што превазилази све наше моћи разумевања и само захваљујући чудесној harmonia praestabilita може се замислити као могуће.
Шопехауер
Šopenhauer je to mnogo bolje objasnio i nemam primedbi. Imam utisak kao da ne pišeš u skladu sa onim što si citirao. Odnosno, deluje nejasno i nerazgraničeno. Stičem utisak kao da ni sam ne znaš o čemu pišeš iako su svi elementi tu.
Skoro da sam sve boldovao jer skoro nema reči koja je nebitna i suvišna.
Međutim:
то је, наравно, нешто што превазилази све наше моћи разумевања
Ovo, barem u prevodu, deluje pomalo nejasno.
Pa ako je uslov da razumemo osnovu onda ne prevazilazi sve naše moći razumevanja.
Ali da bi zaista sagledali, i to ne sve, tokove i tako dođemo do razumevanja, onda je to nemoguće. Nemoguće čak iako se radi o nečemu prilično jednostavnom.
Šopenhauer je razgraničio ono što ti ne želiš da razgraničiš i iskazuješ nerazumevanje prema svrsishodnosti ili nužnosti nauke. Tim stavom pobijaš ono o čemu inače govoriš u ovoj temi. Ili to ne uviđaš. Nauka nije tu slučajno, ma kako se tebi čini. Povezana je sa filozofijom (i ne samo filozofijom već i sa tobom i plametom zemljom), "и само захваљујући чудесној harmonia praestabilita може се замислити као могуће".
A kada govorim o sinhronicitetu ne mislim na onako površan sinhronicitet koji u primerima daje Jung u svojoj knjizi. Ne osporavam ga već kritikujem to što toliko banalno to iznosi da se stiče neki misteriozni i magični utisak umesto da bude razjašnjeno i demistifikovano.
 
@oziman

Međutim:

Ovo, barem u prevodu, deluje pomalo nejasno.
Pa ako je uslov da razumemo osnovu onda ne prevazilazi sve naše moći razumevanja.

Није оно што ти не разумеш аутоматски грешка у преводу. Када би знао поделу на појаву и ствар по себи онда ти не би чудно звучала тврдња о границама људског сазнања. А самим тим ти не би ни научни метод изгледао као средство којим ћемо спознати суштину света и живота већ би био светсан још давног Хјумовог дефинитивног разграничења науке и филозофије.. при чему се ова прва бави само појавом..само површином ствари док је суштина света и живота остављена филозофији.

Нису сви на овом свету заробљени у тај уски метод мишљења а ја немам намару да распрваљам са сваким ко иступи са простим ставовима материјалзима и позитивизма давно проглашеним за апсурде. Прво се распитај шта је појава и ствар по себи.
 
Nešto šta se nalazi iz našeg saznajnog horizonta,a mnogi su to nazivali raznim nazivima i ukalupljivali u razne kalupe i sisteme,a čini da našim prisustvom menjamo kvantne i druge događaje,da se dešavaju sinhroni događaji,da se materijalizuju objekti iz "ničega" i sl. tek treba da istražujemo!
Ezoterično je i objektivno i obrnutoALI...Ali ne brzajte kao ždrebad...Polako i BEZ NAGAĐANJA i naravno lupetanja jer tako može biti anatemisana i dobra ideja ili predlog načina istraživanja...To ipak neće imati veze s Kantom,Berklijem,Šopenhauerom...U to sam siguran jer su to jednostrane doktrine dok će ona koja se "oslika"biti ,najverovatnije, polimorfna i uz to promenljiva u svojim principima...
 
Није оно што ти не разумеш аутоматски грешка у преводу. Када би знао поделу на појаву и ствар по себи онда ти не би чудно звучала тврдња о границама људског сазнања. А самим тим ти не би ни научни метод изгледао као средство којим ћемо спознати суштину света и живота већ би био светсан још давног Хјумовог дефинитивног разграничења науке и филозофије.. при чему се ова прва бави само појавом..само површином ствари док је суштина света и живота остављена филозофији.

Нису сви на овом свету заробљени у тај уски метод мишљења а ја немам намару да распрваљам са сваким ко иступи са простим ставовима материјалзима и позитивизма давно проглашеним за апсурде. Прво се распитај шта је појава и ствар по себи.

Da li ti čitaš sve što napišem ili samo površno pogledaš?
I nije pitanje šta je pojava i stvar po sebi već šta je TEBI pojava i stvar po sebi. Za šta koristiš te pojmove.
I čemu priča o stvari po sebi?
при чему се ова прва бави само појавом..само површином ствари док је суштина света и живота остављена филозофији.
Pa lepo je to razgraničeno, ali imam utisak nipodaštavanja prema onima koji se bave pojavom. Baviti se pojavom je i baviti se sobom. Baviti se sobom je i baviti se suštinom.
No filozofe, dokle se stiglo u tom bavljenju suštinom? Kakve i kolike to praktične koristi izvlačimo iz toga?
Da nije možda bavljenje sa stvari po sebi bavljenje suštinom?
Misliš li da je pojava slučajna i da ništa ne govori. Glavna bit egzistencije i poimanja sveta ljudskog bića je upravo pojava. Zbog tih pojava ti živiš ili umireš. Srećan si ili nesrećan. Šta hoćeš da negiraš? Suštinu ljudskog bića i njegove mentalne procese. Da nije ovakvog funkcionisanja i razmišljanja već milenijumima, ova vrsta odavno bi izumrla.
O korisnom uticaju gladi najbolje se razmišlja posle jela.
O suštini sveta najbolje se razmišlja kada nemaš previše brige za opstanak.
Iz tvoje skučene perspektive ne vidiš vezu između onoga što nazivaš suprotnostima (a deo su istog).
Stvar po sebi je izmislila filozofija da bi saopštila kako je ona za nas suštinski nedodirljiva i nesaznatljiva. Izmisliš nešto da bi pobio. Ko je ikada pre toga i govorio o stvari po sebi. Mi baratamo sa pojavama tako kako smo programirani i to je vrlo praktično i za filozofiju koja će se zbog jednostranih poput tebe svesti na puko palamuđenje. Jesi li postao svesniji? A zašto se baviš tako trivijalnim stvarima kao što je hrana i sranje. Ili možda niti jedeš niti sereš? Da nisi ti čisti um? Kada budeš vladao umom svojim procesima i idejama i to ti bude jedina hrana, uvažiću tvoje kritike i nipodaštavanje nauke. Baš su naučnici budale. Kako ne uviđaju da su prevaziđeni. Letiš u oblacima Ozi, još kad ne bi morao da sletiš da bi jeo i kakio, gde bi ti kraj bio. E je... i to je ideja. A interesantna je zakonitost koja je uporno održava i skrnavi vaše uzvišene misli.
I ne lupaj molim te. To što si pročitao Šopenhauera ne znači i da si ga razumeo. No ne kažem ni da nisi. Ali imam utisak da nisi potpuno.
Čovek ti pokaže put a ti zaletiš i probiješ ogradu.
Pa ti si veći Šopenhauer od samog Šopenhauera. Normalno bi bilo i da jesi i da napraviš korak dalje. Ali isključivost ne verujem da je odlika filozofskog razmišljanja. I ne verujem da je korist ma kakva bila samo na jednoj strani. Da nije svega onoga što nipodaštavaš ne bi se sada ni mogao baviti filozofijom već površinom kao i svi ostali. Ili tačnije sam sobom s tim što ne bi znao da se baviš sam sobom i da je ceo svet u tebi samom (pripada tebi i tvome viđenju). Pod uslovom da znamo šta si to TI a samim tim i TVOJE... Čime ti garantuješ da tvoje viđenje nije zapravo deo mene. Jer ne možeš da ne primetiš da ne vladaš i ne upravljaš svim pojavama koje svesno primećuješ. Kako znaš da ja nisam "BOG" (nazovi kako hoćeš) koji se igra tobom i tvojom predstavom sveta? Odgovori mi ovo poslednje i šta sada misliš o suštini? Znaš kada ćeš stići do nje? NIKADA. Kao što ni nauka neće imati sva saznanja koja je, i koja će je, zanimati.
Ali postoji smisao, i ja pošto sam "Bog", stavljam ti ga u glavu. Ti smisao ne misliš već osećaš. Tek nakon toga što osećaš ti misliš. I to je toliko jako da ne primećuješ.
A gde je volja? Volja je moja. I kada bih ti dao bilo kakve činjenice o tome ti ne bi mogao da budeš siguran u to. A posebno što ti nikakve činjenice neću dati. I šta misliš da znaš? Dokle si stigao u ovoj igri? Do kog nivoa?
:hahaha: :rotf: :bye:
 
Pošto si realizovao svest za 360 stepeni(nadam se ne na C)gde si sada?:)

Nisam rekao da jesam. Ali takvih danas ima više nego što možeš pretpostaviti.
Bilo bi jako dobro kada bi se neko stvarno zainteresovao da nešto više sazna umesto da samo krade Bogu dane na Forumu.

Mnogi na forumu znaju reči, "Kada vidim poverovaću" a da ne shvataju da lični svet čoveka operiše suprotno tome a u smislu "Kada poverujem videću."

Gola filozofija je jako otrcana, štura, prazna i jalova Dragi Coviax.
 
Pod uslovom da znamo šta si to TI a samim tim i TVOJE...


Ne stavljam se u odbrani Ozimana već dodajem svoje objašnjenje... :)

Moje, Tvoje viđenje...je samo MOJE ili samo TVOJE.
To se zove percepcija. Ono što prethodi percepciji jeste ono što stvara ono što Ti i Ja vidimo. Ono što stvara ono što ćemo vidjeti kao Ti i Ja jeste JEDNO Biće. To Biće ili POSTOJANJE iz Sebe i po Sebi stvara postajuće Izraze Sebe koje mi ljudi nazivamo bićima (ljudsko biće recimo)...Ja bi ga radije nazvao Biće-čovjek. Biće je dakle isto JEDNO a iskustvo tog Bića ili njegov Izraz jeste Čovjek. Biće je prisutno u svakom svom Izrazu te nije čudo da se jedan i drugi Izraz osjećaju postojećim...jer Biće jeste Svjesnost o Sebi kao postojanju (Biće=BITISANJE=POSTOJANJE...prošireno: Biće=Svjesnost o Sebi postojanju).

Kada Ti kao Biće-čovjek doživljavaš Sebe kao Centar svog Svijeta, ni to nije čudo jer se Svjesnost Bića KOJE JESI nalazi u tvom Ja, prateći inicijalno Znanje o Sebi oko kojega se stvara Duša. Ipak, tokom projekcije iskustava, dakle u pojavi, Biće se poistovjećuje sa razum-tijelom entitetom, te videći Sebe kao tijelo (pojavu) odvojenu od drugih tijela (pojava) ono stvara ubjeđenje o Sebi kao postojanju te suštinu svog postojanja počne tražiti u samoj pojavi. Suština se ne može pronaći na pojavnom nivou. Na pojavnom nivou postojanja (postajanja) Biće može MISLITI o suštini, da, ali samo mišljenje jeste pojava, takođe. Pri tome, gledajući pojave oko sebe Biće svojom imaginacijom može da premjesti Centar svog Svijeta na Sunce recimo, te da zaključi da Centar njegovog Svijeta nije u njemu (u pojavi) već u Suncu, ili u Univerzumu... A gdje je taj iluzorni Centar samog univerzuma? Taj Centra je toliko daleko od NAS samih koliko smo mi dalje od Istine o Sebi.





Čime ti garantuješ da tvoje viđenje nije zapravo deo mene. Jer ne možeš da ne primetiš da ne vladaš i ne upravljaš svim pojavama koje svesno primećuješ. Kako znaš da ja nisam "BOG" (nazovi kako hoćeš) koji se igra tobom i tvojom predstavom sveta?

Tvoje viđenje, nikako ne može da bude dio mog viđenja...ali svakako jeste dio JEDNOG Bića KOJE JESTE...nazovi 'BOG'.
Tvoje viđenje je uvijek samo TVOJE jer predstvalja individualnu predstavu percepcije onoga što jeste ili šta taj dijalog Ja-Ti uistinu jeste. Iako je istina da smo i Ti i Ja u istom tom dijalogu podjednako, dakle, bez Tebe Ja ne mogu da doživim sebe kao odvojenost u tom dijalogu, niti obrnuto. Ipak, kada Ja doživljavam taj dijalog Ti si u tom dijalogu OBJEKAT a Ja sam Subjekat...i obrnuto, kad Ti koji si dio tog dijaloga doživljavaš Sebe kao Subjekat...Ja sam u tvojoj projekciji tvoje realnosti objekat. Objekat ni po čemu ne može da uslovljava Subjekat. Uvjek je Subjekat onaj koji je Centar svog iskustva a osjećanje da se Centar pomijera na objekte dolazi iz ne-razumijevanja stvranosti projekcije. Pri ovoj projekciji sam Subjekat takođe nije Biće KOJE JESMO, već je to ono inicijalno Znanje sa kojim se Biće poistovijetilo pri izboru svojih Namjera, svoje duše. Kasnije sa tog inicijanog Znanja o Sebi Biće prenosi svoj Centar na ego dok duša kao pokretačka energija isksutava ostaje u sjenci...

Dakle, Ti nikome nisi 'BOG' koji se igra ičijim predstavama svijeta...ali zato Ti JESI 'BOG' koji se igra svojim predstavama svijeta i realnosti za Tebe, kroz Tebe, za to svoje unikatno iskustvo kroz dušu...Ti kao Svjesnost o Sebi doživljavaš i Sebe i svijet...po Sebi, onako kako ga ti percipiraš. Pri tome, Ja i svako drugi ti služimo kao frekvencije koje ti izabiraš i onda ih slažeš u sliku koju sam po Sebi i za Sebe stvaraš. Stvarnost je, recimo, da ti hodaš ulicom i da imaš svoje misli u svojoj glavi...i da te Ja vidim kako hodaš ulicom sa svojim mislima u glavi...i da ti je kosa ovakva ili onakva, da ti je nos, ako bolje pogledam, ovakav ili onakav...ali realnost iznad te realnosti jeste da Ti hodaš ulicom koja je, kao uostalom i Ti i Ja, INFORMACIJA koja vibrira i u svojoj vibracji ima nerpogrešivu frekvenciju koju i Ti i Ja čitamo svojim čulima-receptorima, stvarajući pri tome percepciju stvarnosti svojom logikom razuma. Tu percepciju onda projektujemo čulima-projektorima u sopstvenu čulnu-fizičku realnost. Tu realnost, koju doživljavamo za Sebe i po Sebi, emitujemo (opet) kao INFORMACIJU koju svi oni kojima je naše iskustvo potrebno primaju svojim čulima-receptorima, kako bi mogli uvjerljivo nadgradili svoje. To što ti hodaš ulicom, to jeste tvoja 'istina' (realnost), ali je takođe i moja, samo što tvoja realnost proističe iz tvog ličnog dizajna situacije a moja istina o tebi i ulici i tvom hodanjeu proističe iz mog individualnog dizajna kojeg stvaram svojim aktivnim izborom i percepcijom-manifestacijom istog. Te istine su dakle realtivne, relativne našim iskustvima. Apsolutna istina o nama je iznam logike.



Odgovori mi ovo poslednje i šta sada misliš o suštini? Znaš kada ćeš stići do nje? NIKADA. Kao što ni nauka neće imati sva saznanja koja je, i koja će je, zanimati.
Razumom ne možeš do suštine. :)



Ali postoji smisao, i ja pošto sam "Bog", stavljam ti ga u glavu. Ti smisao ne misliš već osećaš. Tek nakon toga što osećaš ti misliš. I to je toliko jako da ne primećuješ.

Smisao se ne osjeća već ZNA (ili NE-Zna).
Osjećanja su IZVJEŠTAJI Biću KOJE JESMO o stanju Projekcije.
Kroz osjećanja Biće doživljava iskustva kao ispunjenje Namjere duše (kao pozitivno osjećanje) ili pak iskrivljenje namjere duše (kao negativno osjećanje).
Osjećanje ili intuicija je način te spoznaje...dok je emocionalnost znak iskrivljenja ovog mehanizma. Pri emocionalnosti isti izvještaj koji je bio namijenjen Biću IZNAD situacije (iznad projekcije) biva zatvoren unutar same projekcijei njenog mehanizma, unutar Razum-tijela entiteta sa kojim se Biće poistovijetilo i u koje je premjestilo svoj Centar Svjesnosti o Sebi. Odatle, slika o tom izvještaju poprima personalni oblik i svoj opseg viđenja stvarnosti.

A gde je volja? Volja je moja. I kada bih ti dao bilo kakve činjenice o tome ti ne bi mogao da budeš siguran u to. A posebno što ti nikakve činjenice neću dati. I šta misliš da znaš? Dokle si stigao u ovoj igri? Do kog nivoa?
:hahaha: :rotf: :bye:


Tvoja volja je dio mehanizna projekcije i sa svojom Voljom Ti ne možeš da promijeniš ničiju do SVOJU stvarnost.
Tako i na kolektivnom nivou, oni koji svojom voljom nameću realnost drugima, uistinu čine to zato što ti 'drugi' svojom voljom izabiraju da dožive iskustvo 'prihvatanja' tuđe volje nad sobom...dakle, Biće u tim Izrazima Sebe je preselilo svoj Centar (svoju moć odluke) u one (dakle na OBKEKAT ili OBJEKTE) kojima onda predaje svoju individualnu moć projekcije. Objekat može da ima moć nad subjektom samo onda i onoliko kada i koliko taj subjekat da moć tom objektu. Davanjem moći objektu sam subjekat proporcionalno tome postaje slabiji za toliko. Takođe, centrirajući moć u Sebi sam subjekat za toliko postaje moćniji...jedina razlika u primjeni te moći jeste Svjesnost Subjekta pri toj promjeni. Svjesni Subjekat će da koristi moć ne zahtijevajući patnju objekata u svojoj realnosti dok NE-Svjestan subjekat ne bira način ispoljavanja moći da bi došao do istog cilja: Centriranja u Sebi.
 
Poslednja izmena:
Tvoja volja je dio mehanizna projekcije i sa svojom Voljom Ti ne možeš da promijeniš ničiju do SVOJU stvarnost.
Tako i na kolektivnom nivou, oni koji svojom voljom nameću realnost drugima, uistinu čine to zato što ti 'drugi' svojom voljom izabiraju da dožive iskustvo 'prihvatanja' tuđe volje nad sobom...dakle, Biće u tim Izrazima Sebe je preselilo svoj Centar (svoju moć odluke) u one (dakle na OBKEKAT ili OBJEKTE) kojima onda predaje svoju individualnu moć projekcije. Objekat može da ima moć nad subjektom samo onda i onoliko kada i koliko taj subjekat da moć tom objektu. Davanjem moći objektu sam subjekat proporcionalno tome postaje slabiji za toliko. Takođe, centrirajući moć u Sebi sam subjekat za toliko postaje moćniji...jedina razlika u primjeni te moći jeste Svjesnost Subjekta pri toj promjeni. Svjesni Subjekat će da koristi moć ne zahtijevajući patnju objekata u svojoj realnosti dok NE-Svjestan subjekat ne bira način ispoljavanja moći da bi došao do istog cilja: Centriranja u Sebi.
Govoreći mi ono što već znam zadržaću se na ovom poslednjem.
Znaš li odakle dolaze tvoje misli i šta je njihov uzrok? Rećićeš da dolaze iz mozga. A taj mozak je proizvod tvoje ideje.
Tačan odgovor je da nemaš pojma. Tek kad počneš da misliš svoje misli one postaju tvoje - odnosno, prisvajaš ih.
Ti ne vidiš nikakvu suštinu, ti uočavaš ideje koje se čine tvojima.
Govoriš o meni.
Ko sam ja? - Slova na tvome monitoru, koji je takođe tvoja ideja čije poreklo takođe ne možeš da znaš. To je istina koja se ne prati već se svet sagledava drugačije. Ideje i stvarnost su dobile svoje pojmove i podele u okviru "sopstvenih" mentalnih procesa. Pojave su postale realnost isto kao što su i snovi realnost dok sanjaš.
Ali ti ne možeš znati da ja ne mogu da menjam ničiju stvarnost, misli, ideje... Ti ne možeš znati da ja ne upravljam tobom. Čak i kada bi ti verovao da upravljaš sa mnom i dalje ne možeš biti siguran da ja u stvari ne upravljam tobom (i obrnuto). Zapravo, to se zasniva na veri a ne na znanju. Bez obzira što imaš argumente da u nešto veruješ to je i dalje vera.

Ono do čega se delom dana u pauzi od filozofiranja mora doći, to je da se moramo podrediti tome da jedemo i seremo što nas vraća na prektični i upotrebljivi deo života koji smo do pre nekoliko trenutaka možda nipodaštavali.

Pošto jedino možemo govoriti o sopstvenoj volji, moramo doći dotle da je ona naša jer smo je mi prisvojili a ustvari je deo impulasa koji dolazi do našeg uma.
Odakle dolazi? Iz podsvesti? Iz čije podsvesti? Iz mozga? Ko ti garantuje da mozak nije samo tvoja ideja i da je stvaran samo u okvitu nje? Kako znaš odakle dolaze sve tvoje misli i slike i da ovaj svet nije samo tvoj? A taj svet koji "vidiš" jeste samo tvoj jer si ga prisvojio bez obzira da li neko upravlja njime ili ne. Ili misliš da tim svetom upravljaš ti?

Na kraju nema ti druge nego da se pomiriš sa njime takvim kakav je.
A pitanja će da ostanu zauvek.

Tu ti ni Ozi ne može pomoći.
 
Poslednja izmena:
Govoreći mi ono što već znam zadržaću se na ovom poslednjem.
Znaš li odakle dolaze tvoje misli i šta je njihov uzrok? Rećićeš da dolaze iz mozga. A taj mozak je proizvod tvoje ideje.
Tačan odgovor je da nemaš pojma. Tek kad počneš da misliš svoje misli one postaju tvoje - odnosno, prisvajaš ih.
Ti ne vidiš nikakvu suštinu, ti uočavaš ideje koje se čine tvojima.
Govoriš o meni.
Ko sam ja? - Slova na tvome monitoru, koji je takođe tvoja ideja čije poreklo takođe ne možeš da znaš. To je istina koja se ne prati već se svet sagledava drugačije. Ideje i stvarnost su dobile svoje pojmove i podele u okviru "sopstvenih" mentalnih procesa. Pojave su postale realnost isto kao što su i snovi realnost dok sanjaš.
Ali ti ne možeš znati da ja ne mogu da menjam ničiju stvarnost, misli, ideje... Ti ne možeš znati da ja ne upravljam tobom. Čak i kada bi ti verovao da upravljaš sa mnom i dalje ne možeš biti siguran da ja u stvari ne upravljam tobom (i obrnuto). Zapravo, to se zasniva na veri a ne na znanju. Bez obzira što imaš argumente da u nešto veruješ to je i dalje vera.

Ono do čega se delom dana u pauzi od filozofiranja mora doći, to je da se moramo podrediti tome da jedemo i seremo što nas vraća na prektični i upotrebljivi deo života koji smo do pre nekoliko trenutaka možda nipodaštavali.

Pošto jedino možemo govoriti o sopstvenoj volji, moramo doći dotle da je ona naša jer smo je mi prisvojili a ustvari je deo impulasa koji dolazi do našeg uma.
Odakle dolazi? Iz podsvesti? Iz čije podsvesti? Iz mozga? Ko ti garantuje da mozak nije samo tvoja ideja i da je stvaran samo u okvitu nje? Kako znaš odakle dolaze sve tvoje misli i slike i da ovaj svet nije samo tvoj? A taj svet koji "vidiš" jeste samo tvoj jer si ga prisvojio bez obzira da li neko upravlja njime ili ne. Ili misliš da tim svetom upravljaš ti?

Na kraju nema ti druge nego da se pomiriš sa njime takvim kakav je.
A pitanja će da ostanu zauvek.

Tu ti ni Ozi ne može pomoći.

Ja mislim, dragi moj prijatelju da ti uopšte nisi pročitao ono što sam napisao...

Prvo, ja nikada ne govorim o 'mozgu' kao izvoru misli i ideja,
Drugo, to što ti misliš da ja ne znam porijeklo misli...to je tvoje mišljenje, i ostanimo na tome.
Treće, da jesi pročitao šta sam pisao, vidio bi da svo vrijeme govorim o PERCEPCIJI... Ako se vratiš pa pročitaš (a nije moranje, ovo je slobodna diskusija) vidjet' ćeš kako objašnjavam PERCEPCIJU...itd.(neću da ponavljam, vrati se samo na moj komentar na koji si dao ovaj svoj pa ga pročitaj :)).

Četvrto, ono sa upravljanjem...opet kažem, upravljanje se ne dešava SPOLJA (ni na šta) već iznutra...Biće BIRA i svojim izborom stvara realnost kakva mu se onda manifestuje...

Peto...PODSVEST ili Pod-Svijest o kojoj govoriš...NE POSTOJI....to je još jedan grdno razumljen pojam kojeg se ne možete osloboditi.



A tek onda ...postoji Pod-Svjesni Razum (kao dio mehanizma: Svjesnog, Pod-Svjesnog, NE-Svjesnog Razuma koji interakcijom ovih slojeva omogućava stvaranje perepcije realnosti kao i njene Projekcije), ali zato, samo JEDNA SVIJEST KOJA JESTE....JESTE...apsolut.
 
Poslednja izmena:
Јединство случајног и намерног јесте синхроницитет или где низ каузалних догађаја који је привидно без сврхе, заправо се показује као сврсиходан.

Не смемо никада заборавити поделу на појаву и ствaр по себи јер је у њој кључ разумевања јединства случајног и намерног а то ћу и објаснити:

Појава, или опажајни свет слика око нас, а који зовемо "реалан свет", везана је формама опажања разума или простором и каузалитетом. Значи, све у појави биће повезано везом узрока и последице и на тај начин показивати се као нужно или као случајно. У тој вези узорка и последице нећемо наћи вољу, јер воља није нешто што се може опазити или део ланца узрока и последице. Воља је доступна искуству једино у самосвести не и кроз опажање. Тако да ће се веза спољних догађаја показивати сазнању као нужна.. као случајна ..као без икакве сврхе. Међутим, ако погледамо другу страну тог догађања или свет као вољу, у самосвести где појам СВРХЕ једино има своје извориште; видећемо да је тај случајни низ каузалних промена стања у спољњем, емпиријском свету, заправо прожет вољом...ПРОЖЕТ СВРХОМ....а то је управо синхроницитет...јединство случајног и намерног где је свет као представа парада случајног, али у исто време и демонстрација воље. Оно што је објективно каузални случај ..субјективно је воља.
Neću se podsmehnuti ovoj Tvojoj opservaciji koja je inače izgleda alfa i omega sveg Tvog shvatanja...Jer postoje u ZAVRŠNIM događanjima elementi
MATERIJALIZACIJE volje ili delimične materijalizacije...Tada zapažamo sinhronizovani događaj!
Ali,Ozi,to nije opšte pravilo fenomenalnog sveta...To da noumeni sačinjavaju fenomene i da su njihova suština!
Jer...Tabula raza i kad je "prazna"-šta je ona?Šta je naš um bio kad smo bebeči proderali se od bola u grudima od prvog udaha vazduha?Prazna tabla?
I ta prazna tabla bez pravila pisanja po njoj?
Da li je malom bebcu bila dovoljna volja da "vidi"u sebi sliku pojavnog sveta ne razumevajući je, naravno...Ali,da li je bebac bio začuđen i iznenađen,a pre svega uplašen?Pa da li je to baš tako prazna ta tabula raza?Vraćam te na početak Tvog razmišljanja-možda dovedeš u sumnju to zatvoreno u tamnicu uma promišljanje pojavnog sveta...
Stići do kraja saznajnog horizonta je moguće samo nepristrasnim ljudima koji opušteno,meditirajući posmatraju U SEBI svet oko sebei samog sebe -pomoću tog krivog ogledala u kom su pojave izreflektovane razumljivo našem umu...Čudno-neke se mogu matematički tačno upoređivati i između njih USPOSTAVITI ODNOSI ovakvi ili onakvi,zavisno od pravila koja im se zadaju...
Voljom zadaš događajima zadatak da se dese i onda se Fruška Gora i Kosmaj-nikad ne sretnu...Jer srce hoće,a zadnji kraj srca-klopoće...
Između mogućeg i onog šta se dešava postoji interakcija,ali nije kauzalna-kauzalnost je samo u jeziku...
Kauzalna veza je kad se realizuje volja jer ljudi misle kauzalno-sem mudraca...Mudraci vide i ono što je drugima pretrpano rečima i mislima.Jednostavno...A može svako da to vidi-vidljivo je...
našom voljom...ali samo u našem umu...Koja će se zadovoljiti samo tom jednostavnom konstatacijom ili "poleteti"ka novim saznanjima...Svodeći taj pokušaj na prvobitni-nema novih saznavanja...
 
Poslednja izmena:
Kovikas je na drugoj temi o синхроницитету написао ово:

Junga su upleli u idealizam nagovorivši ga da se pozabavi sinhronicitetom...Njegov skarabej je več antologijski...
Matematika to objašnjava veoma lako teorijom verovatnoće primenjenoj na velike skupove...Nema tu nikakve mistike, a ni
metafizike...Normalno je da postoje podudaranja u velikim sistemima koji su delimično navođeni (koeficijent navođenja...)

Синхроницитет нису изоловани случајеви попут тог класичног Јунговог са Скарабејем, већ је синхорництет нешто најопштије у свету око нас.

Вратићу се на онај пост где сам објаснио да је сваки догађај одређен везом узрока и последице на нужан начин...механички. Тј. то што ја рецимо подигнем руку, одређено је као физички догађај каузалном везом узрока и последице,. акције и рекације делова мог тела, у вези са целокупним спољњим светом, а који сеже до првог узрока (да тако метафорично кажемо, иако први узрок не постоји).

Хоћу рећи да сваки покрет човека или било чега другог сеже у својим узроцима еонима у прошлост баш попут домина које обарају једна друг и сваки покрет је на тај начин нужно одређен да се деси ево рецимо управо сад.

Међутим, на том каузланом ланцу узрока и последице .нема воље, НЕМА МИСЛИ. Воља није део појавног света. Па ипак, када се после еона коначно деси у свету догађај подизања руке. То се деси управо истовремено са мојом жељом и мишљу о томе.

А то је синхориницетет! И он се дешава стално. Док сам куцао ову поруку десили су се стотине хиљада синорнистичких догађаја око мене и мог тела да би ево, оно што сам мислио и желео да напишем појавило испред мене као овај пост.

Сихнронизам описује везу духа и тела. Везу интелигибилиног и емпиријског света.

Везу воље и појаве!
 
Kovikas je na drugoj temi o синхроницитету написао ово:



Синхроницитет нису изоловани случајеви попут тог класичног Јунговог са Скарабејем, већ је синхорництет нешто најопштије у свету око нас.

Вратићу се на онај пост где сам објаснио да је сваки догађај одређен везом узрока и последице на нужан начин...механички. Тј. то што ја рецимо подигнем руку, одређено је као физички догађај каузалном везом узрока и последице,. акције и рекације делова мог тела, у вези са целокупним спољњим светом, а који сеже до првог узрока (да тако метафорично кажемо, иако први узрок не постоји).

Хоћу рећи да сваки покрет човека или било чега другог сеже у својим узроцима еонима у прошлост баш попут домина које обарају једна друг и сваки покрет је на тај начин нужно одређен да се деси ево рецимо управо сад.

Међутим, на том каузланом ланцу узрока и последице .нема воље, НЕМА МИСЛИ. Воља није део појавног света. Па ипак, када се после еона коначно деси у свету догађај подизања руке. То се деси управо истовремено са мојом жељом и мишљу о томе.

А то је синхориницетет! И он се дешава стално. Док сам куцао ову поруку десили су се стотине хиљада синорнистичких догађаја око мене и мог тела да би ево, оно што сам мислио и желео да напишем појавило испред мене као овај пост.

Сихнронизам описује везу духа и тела. Везу интелигибилиног и емпиријског света.

Везу воље и појаве!

J b t, pa što to odmah nisi kazao?
 
Zanima me ova tema već duže vreme, al ni posle čitanja do sada napisanog nisam uspeo sebi dalje da osvetlim. Ljudi traže svrhu u sinhronicitetu, a po mom mišljenju vrlo često je nema, barem ne onako kako mi zamišljamo svrhu. Ako idem ulicom i mislim na Anđelinu Džoli i onda neko ko prođe pored mene izgovori njeno ime tu nema posebne svrhe - neke frekfencije su se poklopile ( kako tačno u prostor-vremenu nemam pojma ). Inače, slažem se sa jednim od forumaša da sam bog ne postoji, postoji samo bog-čovek koji se može realizovati u svakom od nas ali se u velikoj većini slučajeva to ne dešava jer smo karmički limitirani. Viša sila smo u stvari mi u astralnom svetu. Zato slobodna volja i postoji i ne postoji.
Sinhronicitet se po mom mišljenju ne može objasniti verovatnoćama i matematikom, mada poštujem ako neko misli da može.
 

Back
Top