Evo necega sto sam sasvim bez razloga napisala. Nije nesto,doslo mi je u trenutku.
Po ko zna koji put od nastanka sveta, rodio se mesec- blistav i prelep, kakav je oduvek bio. Hladnjikavi povetarac je njihao travke, mirisalo je na svezinu... Sedela sam sama, u dvoristu, zagledana u daljinu, zaokupljena lelujavim mislima koje su ,munjevito navirale...
Zasto postojim? Bilo je to tako jednostavno pitanje, a ipak na njega nisam umela dati odgovor... Cudno je to. Radjamo se, umiremo i taj proces traje i traje i ko zna kad ce se zavrsiti... Plasila sam se. Iskreno i svim svojim bicem. Plasim se i sada. Smrt je tako zagonetna stvar... Sta se posle desava? Covek je prkosio mnogim stvarima, a onoj najizazovnijom jos nije uspeo da ,,pomrsi konce". Hoce li ikada? Vreme prolazi. Razmisljala sam o vremenu uopste... Setila se svojih prijateljica. Dodju kod mene, i kazu dokle mogu da ostanu. I super se zabavljamo, a ja svaki put gledam na sat i tesim sebe da ima jos vremena. Ali vremena je sve manje i manje... I onda one odu... A sat nastavi mirno da kuca, kao da se nista nije desilo...
I smrt je poput toga- neki gledaju na sat, neki zaborave. A on kuca i kuca... Ja sam davno pocela da gledam, pre tri godine... Ali ne znam dokle mogu da ostanem...