- Poruka
- 30.582
Дакле побегао си са дискусије о оној фотографији и прешао на генерала Ђукића.Bas sam postavio samo jedan dokument i jednu fotografiju, jedan cetnicki sporazum sa njemackim, italijanskim, ustaskim fasistima, jer je izdajnik i ratni zlocinac Drenovic iznimka
Svetomir Đukić (Ražana kod Kosjerića, 29. maj 1882 — Duizburg 19. oktobar 1960) bio je oficir vojske Kraljevine Srbije i divizijski general u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Za vreme Drugog svetskog rata bio je pripadnik obaveštajne službe Jugoslovenske vojske u Otadžbini. Bio je otac srpskog i jugoslovenskog olimpizma.
U Kraljevini Jugoslaviji bio je vodeća ličnost olimpijskog pokreta. Godine 1940, penzionisan je u činu divizijskog generala. Za vreme Drugog svetskog rata priključio se Jugoslovenskoj vojsci u Otadžbini.
Polovinom aprila 1945. Đukić se sreo sa Dražom Mihailovićem koji mu je naložio da se sretne sa poglavnikom Nezavisne Države Hrvatske Antom Pavelićem. Đukiću je naloženo da zatraži od Pavelića bezbedan prolazak četnicima kroz hrvatsku teritoriju, kao i pomoć u hrani i municiji. U Zagreb je stigao 17. aprila. Sa njim je išao i inženjer Vladimir Predavac, sin potpredsednika HSS Josipa Predavca.
Ovi pregovori su bili iskučivo vođeni između četnika Draže Mihailovića i hrvatskih državnika, bez učešća predstavnika nacističke Nemačke. Prvog dana Đukić i Predavac su imali sastanak sa Pavelićem i Andrijom Artukovićem. Drugog dana Đukiću su se pridružili major Žika Andrić i Mihailovićev predstavnik Ranko Brašić,[4] dok su umesto Artukovića razgovorima prisustvovali generali Đorđe Grujić i Maks Luburić. Treći i poslednji sastanak je održan 22. aprila, pošto je Luburić otputovao za Bosnu, gde su vojnici NDH u to vreme masakrirali zarobljene četnike Pavla Đurišića. Posle poslednjeg sastanka, Pavelić je pristao na Đukićeve zahteve. Ovo je Pavelić potvrdio u svojoj knjizi „Hrvatska država živi“ (1949).
Ipak, za nešto manje od tri nedelje je nastupio potpuni slom NDH, pa do realizacije Mihailovićevog zahteva za slobodnim prolazom nije došlo. Đukić, Brašić i Andrić su zajedno sa ustašama pobegli u inostranstvo. Đukićevi memoari su kasnije objavljeni u Buenos Ajresu 1955. pod naslovom „Iz šume u emigraciju - Dražine poruke Paveliću“.
Occupation and Collaboration. Stanford: Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-3615-2
Pogledajte prilog 1156221
И о њему сам писао у дискусији са Никитом па погледај да се не понављам.
Елем Дража није Ђукића послао код Павелића него код Мачека, а ту делегацију није ни водио Ђукић него Владимир Предавец као његов опуномоћеник.Међутим заробљени су и одведени пред Павелића, о свему томе пише сам Владимир Предавец и то сам постављао.
Инжењер Владимир Предавец, у зиму 1943/44, у области Равне Горе
Ђукић је већину рата провео потпуно неактиван у свом селу Ражани будући да је пред рат и пензионисан.