Saradnja četnika sa ustašama

Jeste, ja inace pisem ekavicom:hahaha: Izvor je " NAW, T-314, Roll 566, 000709-10: Lista sporazuma potpisanih između bosanskih četnika i vlasti NDH u periodu između 28. maja 1942. i 16. januara 1943":hahaha:

Kopi pejst je isto pisanje, a s obzirom da si ti osoba koja je malopre pomešala 65 - godišnjaka bez jedne ruke sa tridesetogodišnjakom koji ima obe ruke, kredibilan si za ovu raspravu koliko i moja roletna za nuklearnu fiziku :hahaha1: :hahaha1: :hahaha1: :hahaha1: :hahaha1: :hahaha1: :hahaha1: :hahaha1:
 
I poslije 2 svjetskog rata se desio nastavak stare ustasko cetnicke fasisticke ljubavi , naravno van Jugoslavije iz koje su zajedno zbog partizana morali uteci :hahaha:

Druzenje, Stojadinovic-Pavelic:mrgreen:

pavelic-stojadinovic.jpg
 
I poslije 2 svjetskog rata se desio nastavak stare ustasko cetnicke fasisticke ljubavi , naravno van Jugoslavije iz koje su zajedno zbog partizana morali uteci :hahaha:

Druzenje, Stojadinovic-Pavelic:mrgreen:

Pogledajte prilog 1153656

Pri tome ne treba zaboraviti da je upravo četnik Blagoje Jovović došao glave ***********i Paveliću :whistling: Nego, jesi li siguran da je ovo na slici baš Pavelić, pošto si ranije pokazao da ne umeš da razlikuješ tridesetogodišnjake i šezdesetogodišnjake? :hahaha1::hahaha1::hahaha1::hahaha1::hahaha1::hahaha1:
 
Pri tome ne treba zaboraviti da je upravo četnik Blagoje Jovović došao glave ***********i Paveliću :whistling: Nego, jesi li siguran da je ovo na slici baš Pavelić, pošto si ranije pokazao da ne umeš da razlikuješ tridesetogodišnjake i šezdesetogodišnjake? :hahaha1::hahaha1::hahaha1::hahaha1::hahaha1::hahaha1:
Neka si ti pokazao da su Hrvati mogli da okupiraju sami sebe ili bilo ko drugi na planeti :hahaha::hahaha::hahaha::hahaha::hahaha::hahaha: Jedan dio Hrvata je mogao da izda svoju zemlju, tadasnju Jugoslaviju kao sto su i Cetnici, ali je nikako nisu mogli okupirati:hahaha:

Nakon Drugoga svjetskog rata Stojadinović odlazi u emigraciju, te od 1948. godine živi i posluje u Argentini. Za hrvatski emigrantski časopis Izbor daje 1953. godine intervju, u kojem se zalaže za mirnu razgradnju Jugoslavije, što on vidi kao način "da se konačno stane na kraj međusobnom uništavanju, jer Srbi i Hrvati su stotinama godina živeli u posebnim državama i uvek u najboljem prijateljstvu te sam siguran da ćemo opet biti upućeni jedni na druge i pomagati se u obrani zajedničkih interesa". Godine 1954. ulazi u bliske - čak prijateljske - odnose s Antom Pavelićem, koji pokazuje stanovitu spremnost za dogovor o podjeli Jugoslavije, gdje bi Hrvatskoj uz područje današnje Republike Hrvatske pripalo približno polovica Bosne i Hercegovine. Makar je Stojadinović pripremio tekst sporazuma (u kojoj se predviđalo da Srbiji pripadnu Sarajevo i Dubrovnik), izgleda da Pavelić nije parafirao njegov tekst; osobito pak nisu Pavelić i Stojadinović okupili najistaknutije predstavnike hrvatske i srpske emigracije da zajednički potpišu sporazum:hahaha:

  1. Davor Soha, "Racun bez Krcmara", Ilustrovana Politika, br. 2088
 
Ne baš, ***********e su se fino stopile nakon rata menjajući uniforme k'o danas što klinci menjaju sličice, prosto su voleli jedni druge i nisu želeli da ih razdvaja takva sitnica poput rata :whistling:
Takvi poput tebe kada lazu sami sebi vjeruju, a to je ozbiljan mentalni poremecaj :hahaha:

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
GLAVNI STAN POGLAVNIKA
GSP. Br. 1070-1942.
Zagreb, 30. lipnja 1942.
MINISTARSTVU UDRUŽBE

Do sada je Glavni stan Poglavnika preko ovoga povjerenstva vodio pregovore sa sliedećim četničkim grupama:
1. Grupa Ozrenskih četnika, sastojeći se iz Ozrenskog i Trebavskog odreda-(na području Velike župe Usora i Soli te Posavje).
2. Grupa Majevičkih četnika (na području Velike župe Usora i Soli, te Posavje) i
3. Grupa Zeničkih četnika-Zenički četnički odred-(na području Velike župe Lašva i Glaž).
Osim toga po opunomoćenicima vodjeni su pregovori sa četnicima na području velikih župa Sana i Luka, te Pliva i Rama, zasjecajući i područja velikih župa Livac i Zapolje, te Posavje.

Svi pregovori, osim onih pod točkom 2. uspjeli su i zapisnički je utvrdjeno, da četnici priznaju vrhovničtvo Nezavisne Države Hrvatske i kao njeni državljani izražavaju odanost i lojalnost njenom Poglavaru-Poglavniku i privrženost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, te da prekidaju neprijateljstva prema vojnim i građanskim oblastima Nezavisne Države Hrvatske i obavezuju se u svakom pravcu
pomagati državne oblasti u sredjivanju obćih prilika na cielom dielu Hrvatskog državnog područja, te im u tu svrhu pružati svaku pomoć.
U ostalim podrobnostima ugovarajuće strane sporazumile su se u sliedećem:

a) dok se organiziraju obćinska poglavarstva samoupravnu vlast na dotičnom području mogu vršiti zapoviednici četničkih odreda, odnosno po njima imenovane obćinske vlasti, no pod kontrolom vlasti Nezavisne Države Hrvatske.

b) dok postoji opasnost od partizanskih oružanih bandi, četničke postrojbe mogu dobrovoljno surađivati sa hrvatskim oružanim snagama na suzbijanju i uništavanju partizana, te u tu svrhu mogu zadržati oružje pod kontrolom hrvatskih vojnih vlasti.

c) zapoviednici četničkih postrojbi moraju se obvezati da će u što kraćem roku, a najdalje za mjesec dana, dostaviti nadležnom zapoviedniku divizije izkaz svojih postrijbi (ljudstva i naoružanja) sa podatcima navedenim u dva obrasca, koja su im u tu svrhu predložena.

d) svaki onaj, koji se zatekne sa oružjem, a nije naveden u izkazima ima se smatrati za obje strane kao odmetnik

e) kad prestane potreba za držanje oružja kod četničkih postrojba ove će ge predati uz nagradu hrvatskim državnim vlastima koje će nagradu odrediti

f) hrvatske državne vlasti izdavat će četničkim postrojbama streljivo u koliko to situacija bude zahtjevala

g) četnici, koji budu ranjeni u borbi s partizanima mogu se liečiti u bolnicama i ambulantama, kao i ostali pripadnici oružane snage Nezavisne Države Hrvatske

h) pripadnicima četničkih postrojbi mogu se dati nagrade i odlikovanja u koliko se istaknu u borbi proti partizanima

i) udovicama i siročadi četnika, čiji su hranitelji pali u borbi proti partizana može se dodieliti potpora od strane države u smislu postojećih zakonskih propisa, koji vriede za sve državljane Nezavisne Države Hrvatske

j) žitelji dotičnog područja u pogledu prehrane uživaju ista prava kao i ostali državljani

k) obiteljima, čiji su hranitelji u njemačkom zarobljeništvu, a ne pripadaju partizanima, isplaćuju se podpore u smislu zakonskih propisa, a mogu se izplaćivati mirovine i rente radničkog osiguranja svima onima, koji na to imaju zakonsko pravo, a lojalni su građani

l) žiteljstvu dotičnog područja u koliko bude imalo preporuku od četničkih zapoviednika može se dozvoliti zaposlenje na državnim i drugim javnim radovima

m) po preporuci četničkih zapoviednika mogu se vratiti svojim kućama one osobe, koje se nalaze u logorima, u koliko tomu ne stoje na putu kakvi drugi važni zakonski razlozi

n) svim izbjeglicama dozvolit će se nesmetan povratak svojim kućama, u koliko se nalaze u državi i koliko su stradale može im se dodieliti pomoć kao i svim ostalim državljanima Nezavisne Države Hrvatske

o) svima se ima dozvoliti kretanje i izmjena dobara kao i ostalim građanima Nezavisne Države Hrvatske u smislu postojećih propisa

p) konačno se može omogućiti izmjena još sada postojećih jugoslavenskih novčanica sa dotičnog područja, a po izkazu koga će predložiti četnički zapoviednici.

Sve ovo odnosi se na pripadnika odnosno državljanina Nezavisne Države Hrvatske..

U koliko na tom području ima inozemaca, imaju zemlju ostaviti, a nesmetan odlazak ima im se omogućiti.Četničke postrojbe sudjelovat će dobrovoljno u suzbijanju i uništavanju komunističko-boljševičkih bandi zajedno sa oružanom snagom Nezavisne Države Hrvatske, pod obćom zapoviedi zapoviednika ove oružane snage, pri čemu će zapoviednici četničkih postrojbi zapoviedati svojim postrojbama.Četničke postrojbe mogu izvoditi samostalne potrebne akcije protiv partizana, no u ovome će na vrieme izviestiti zapoviednike Hrvatske oružane snage.Zapisnički su se obje strane obavezale, sve gore navedeno točno ispunjavati i sve učiniti, da se obje strane sporazuma pridržavaju.
Val želje četnika za mirnim životom i pregovorima i dalje se osjeća, te se i dalje sklapaju sporazumi.Potrebno je da izvršni organi i svu dužnostnici na terenu budu obaviešteni o načinu
svoga djelovanja pri uvođenju primljenih obaveza u život, te je radi toga nužno izdati podrobne upute na temelju obćih smjernica za sklapanja ugovora sa četnicima (dostavljena od Glavnog stana Poglavnika sa Gsp. Br.1035-42.), da bi se ugovori de facto i izvršivali.
Nadležni će, svaki u svom djelokrugu, zapoviedati i regulirati sva ona posebna pitanja, koja spadaju u njihovu kompetenciju i dostaviti na izvršenje podređenim i onih oblasti na području Velikih župa Bosne, Hercegovine i obalnog pojasa, koji za sada još nisu obuhvaćene, da bi u danom slučaju svi državni organi, bez zatezanja, mogli točno uredovati po svim pitanjima političko-socijalnog odnosno vojnog značenja.

Za točnost:
Zapoviednik Glavnog stana Poglavnika:
General Prpić v. r.
Vojskovođa Kvaternik v. r.
 
Slozna fasisticka braca, identicno nazadnog mentalnog sklopa se vrlo lako dogovore u zajednickoj borbi protiv partizana, sluzeci njemackog, italijanskog itd okupatora, vrseci izdaju drzave :hahaha:

Drenovic i brraca po fasisticko kriminalnom mentalnom sklopu :hahaha:

Pogledajte prilog 1153473
На фотографији није Дреновић и нема четника, о томе је нашироко писано али тебе занима само комунистичка пропаганда без покрића.

18. srpnja 1942. Četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin sa sjedištem u Splitu :hahaha:


Pogledajte prilog 1153529
Докле ћеш да се брукаш оваквим изјавама?
 
I poslije 2 svjetskog rata se desio nastavak stare ustasko cetnicke fasisticke ljubavi , naravno van Jugoslavije iz koje su zajedno zbog partizana morali uteci :hahaha:

Druzenje, Stojadinovic-Pavelic:mrgreen:

Pogledajte prilog 1153656
А Стојадиновић је канда неки четник?
Знаш ли када је он напустио Југославију?
Тај састанак између њега и Павелића је и организовала УДБА, али ти то није очито познато као и много тога другог па зато млатиш свакакве глупости који немају никакве везе са истином.
 
На фотографији није Дреновић и нема четника, о томе је нашироко писано али тебе занима само комунистичка пропаганда без покрића.

Докле ћеш да се брукаш оваквим изјавама?

Imam jedan predlog. S obzirom na to da se već toliko pisalo o svemu tome, i ako jeste van bilo kakve sumnje dokazano da su to falsifikati, sledeći put kad neko potegne takve fotografije u već poznate svrhe, dobije automatski ban na makar tri dana. Čisto da se malo uozbilji podforum, da ne bude kao politika, jer takve stvari neminovno povlače prepucavanje sa sobom. Da ne pričam o 75 godina od kraja tog rata, ima li neke priče da nije ispričana već milion puta?
 
Imam jedan predlog. S obzirom na to da se već toliko pisalo o svemu tome, i ako jeste van bilo kakve sumnje dokazano da su to falsifikati, sledeći put kad neko potegne takve fotografije u već poznate svrhe, dobije automatski ban na makar tri dana. Čisto da se malo uozbilji podforum, da ne bude kao politika, jer takve stvari neminovno povlače prepucavanje sa sobom. Da ne pričam o 75 godina od kraja tog rata, ima li neke priče da nije ispričana već milion puta?
Мислим да је то више ствар личности него правилника форума.
Са друге стране осим тих фалсификата ништа им друго није ни остало, о чему би онда дискутовали.
 
На фотографији није Дреновић и нема четника, о томе је нашироко писано али тебе занима само комунистичка пропаганда без покрића.

Докле ћеш да се брукаш оваквим изјавама?
Brukas se ti sa usiljenim pokusajem da cinjenice iz 2 svjetskog rata, kojima su upoznati mnogi siri svjetski izvori, silom progalsis falsifikatima.

Niko ne zna kako je izgledao cetnicki izdajnik Drenovic, i ti ces nam pored zivih ociju i uma, kazati da to nije on, i da Cetnici nisu saradjivali sa Ustasama, iako sam u 34535 fotografija i dokumenata dokazao da jesu.

Sa FB stranice " Ustase su najveca sramota Hrvata" o Drenovicu:

ZAPISNIK O SPORAZUMU PREDSTAVNIKA ČETNIČKOG ODREDA »KOČIĆ« I NDH OD 27. APRILA 1942. O PRIZNAVANJU VLASTI NDH I SARADNJI U BORBI PROTIV NOP-a1

ZAPISNIK

sastavljen u kotarskom predstojništvu u Varcar Vakufu2 dana 27/IV. 1942. g. u svrhu smirenja i pacificiranja cielog područja, a u smislu postojećih odredaba danas su se sastali u kotarskom predstojništvu ispred hrvatskih vlasti g. Emil Rataj — bojnik, kao predstavnik domobranstva, g. Marko Jungić — kotarski predstojnik, kao predstavnik upravnih vlasti i g. Konstantin Uru-mović, kao predstojnik kotarskog suda, kao politički predstavnik, a sa srpske strane odnosno četničke komande »Kočić« g.

Uroš Drenović,3 komandant četničke organizacije, i g. Tode Mitrović, kao predstavnik političkih četničkih organizacija.4 Na sastanku je zaključeno slijedeće:

I.

Na obim stranama pokazana je volja i spremnost za likvidiranje uzajamnog neprijateljstva.5

II.

Zajedničkim saradnjama ima se odmah nakon ovoga sastanka poraditi na pomoći svih stanovnika kako u gradu tako i u selu. Time se podrazumjeva uzajamni saobraćaj i zamjena svih dobara, a u tu svrhu omogućiti nesmetani dolazak i odlazak seljaka bez razlike u grad. Državne vlasti će svojim autoritetom kao i materijalnom pomoći obnavljanje porušenih ili popaljenih domova.

III.

Hrvatske oružane snage će svojom snagom zaštićivati srpska sela u zajednici sa četnicima od napada komunista odnosno t.zv. »partizana«.

IV.

Ima se odmah ustanoviti i imenovati općinski povjerenik za sela Podbrdo, Podrašnica, Medna, Baraći i Gerzovo, koji će sarađivati sa kotarskom oblasti.

V.

Hrvatske oružane snage zajedno sa četnicima u gradu kao i na terenu suzbijati će i uništavati komunističke bande.

VI.

Obitelji čiji su branioci u zarobljeništvu, a koji ne pripadaju komunističkoj partiji dobivati će odmah podporu u smislu postojećih odredaba i to za ženu 16 Kn, a za djete po 10 kn dnevno.

VII.

Isto tako sve udovice koje su stradale prilikom akcija oko suzbijanja pobuna a čiji hranilac nije bio komunista, dobit će odmah podporu od strane države.

VIII.

Svim stanovnicima pravoslavne vjeroispovjesti garantuje se apsolutno slobodno ispovjedanje svoje vjere, slavljenje svojih vjerskih praznika i slave, kao i jednakost pred zakonima. U tu svrhu svećenici pravoslavne vjere mogu slobodno vršiti svoju dužnost. Državne i vojne vlasti materijalno će pomoći oko popravljanja porušenih crkava.

IX.

Sve akcije oko uništenja komunističkih bandi vršit će sporazumno zapovjednik hrvatskih oružanih snaga i zapovjednik četničkih organizacija.

Pročitali smo i saglasni smo:

Komandant četničkih organizacija: »Kočić« — Drenović v.r.

Predstavnik političkih organ. Tode Mitrović v.r.

M.P.

Velika župa Pliva i Rama Jajce

Zapovjednik bojnik: Emil Rataj v.r.

Predstojnik kot. suda:

Konstantin Urumović v.r.

Kotarski predstojnik:

Marko Jungić



Za točnost prepisa:

Pročelnik operativnog odjela

glavnostožerni pukovnik

Dragojlov

Nema potrebe da ponovo stavljam fotografije, jer izgleda da nekima trebaju naocale da bi utvrdili koga vide na njima.
 
Brukas se ti sa usiljenim pokusajem da cinjenice iz 2 svjetskog rata, kojima su upoznati mnogi siri svjetski izvori, silom progalsis falsifikatima.

Niko ne zna kako je izgledao cetnicki izdajnik Drenovic, i ti ces nam pored zivih ociju i uma, kazati da to nije on, i da Cetnici nisu saradjivali sa Ustasama, iako sam u 34535 fotografija i dokumenata dokazao da jesu.
Зна се како је изгледао и оно није он.
Uros Drenovic3.jpg

Ниси ти доказао ништа, чак мислим да ниси ни способан да докажеш био шта.
Sa FB stranice " Ustase su najveca sramota Hrvata" o Drenovicu:

ZAPISNIK O SPORAZUMU PREDSTAVNIKA ČETNIČKOG ODREDA »KOČIĆ« I NDH OD 27. APRILA 1942. O PRIZNAVANJU VLASTI NDH I SARADNJI U BORBI PROTIV NOP-a1

ZAPISNIK

sastavljen u kotarskom predstojništvu u Varcar Vakufu2 dana 27/IV. 1942. g. u svrhu smirenja i pacificiranja cielog područja, a u smislu postojećih odredaba danas su se sastali u kotarskom predstojništvu ispred hrvatskih vlasti g. Emil Rataj — bojnik, kao predstavnik domobranstva, g. Marko Jungić — kotarski predstojnik, kao predstavnik upravnih vlasti i g. Konstantin Uru-mović, kao predstojnik kotarskog suda, kao politički predstavnik, a sa srpske strane odnosno četničke komande »Kočić« g.

Uroš Drenović,3 komandant četničke organizacije, i g. Tode Mitrović, kao predstavnik političkih četničkih organizacija.4 Na sastanku je zaključeno slijedeće:

I.

Na obim stranama pokazana je volja i spremnost za likvidiranje uzajamnog neprijateljstva.5

II.

Zajedničkim saradnjama ima se odmah nakon ovoga sastanka poraditi na pomoći svih stanovnika kako u gradu tako i u selu. Time se podrazumjeva uzajamni saobraćaj i zamjena svih dobara, a u tu svrhu omogućiti nesmetani dolazak i odlazak seljaka bez razlike u grad. Državne vlasti će svojim autoritetom kao i materijalnom pomoći obnavljanje porušenih ili popaljenih domova.

III.

Hrvatske oružane snage će svojom snagom zaštićivati srpska sela u zajednici sa četnicima od napada komunista odnosno t.zv. »partizana«.

IV.

Ima se odmah ustanoviti i imenovati općinski povjerenik za sela Podbrdo, Podrašnica, Medna, Baraći i Gerzovo, koji će sarađivati sa kotarskom oblasti.

V.

Hrvatske oružane snage zajedno sa četnicima u gradu kao i na terenu suzbijati će i uništavati komunističke bande.

VI.

Obitelji čiji su branioci u zarobljeništvu, a koji ne pripadaju komunističkoj partiji dobivati će odmah podporu u smislu postojećih odredaba i to za ženu 16 Kn, a za djete po 10 kn dnevno.

VII.

Isto tako sve udovice koje su stradale prilikom akcija oko suzbijanja pobuna a čiji hranilac nije bio komunista, dobit će odmah podporu od strane države.

VIII.

Svim stanovnicima pravoslavne vjeroispovjesti garantuje se apsolutno slobodno ispovjedanje svoje vjere, slavljenje svojih vjerskih praznika i slave, kao i jednakost pred zakonima. U tu svrhu svećenici pravoslavne vjere mogu slobodno vršiti svoju dužnost. Državne i vojne vlasti materijalno će pomoći oko popravljanja porušenih crkava.

IX.

Sve akcije oko uništenja komunističkih bandi vršit će sporazumno zapovjednik hrvatskih oružanih snaga i zapovjednik četničkih organizacija.

Pročitali smo i saglasni smo:

Komandant četničkih organizacija: »Kočić« — Drenović v.r.

Predstavnik političkih organ. Tode Mitrović v.r.

M.P.

Velika župa Pliva i Rama Jajce

Zapovjednik bojnik: Emil Rataj v.r.

Predstojnik kot. suda:

Konstantin Urumović v.r.

Kotarski predstojnik:

Marko Jungić



Za točnost prepisa:

Pročelnik operativnog odjela

glavnostožerni pukovnik

Dragojlov

Nema potrebe da ponovo stavljam fotografije, jer izgleda da nekima trebaju naocale da bi utvrdili koga vide na njima.
Записник са састанка који се десио и који не значи сарадњу.
Постави га још неки пут...................
Дивна страница, усташе сарађују са Србима и зато су срамота Хрвата!!!!
 
Зна се како је изгледао и оно није он.

Ниси ти доказао ништа, чак мислим да ниси ни способан да докажеш био шта.

Записник са састанка који се десио и који не значи сарадњу.
Постави га још неки пут...................
Дивна страница, усташе сарађују са Србима и зато су срамота Хрвата!!!!
Sramota je hrvatskih fasista u vidu Ustasa sto su saradjivali sa srpskim fasistima Cetnicima, a ti ako ne vidis dobro da ti jos jednom pokazem Drenovica .

Domobranski major Emil Rataj, ustaški logornik Konstantin Urumović, četnički vojvoda Uroš Drenović i ustaški kotarski predstojnik Marko Jungić, u Mrkonjić Gradu 1942.



Uroš_Drenović.jpg
 
Sramota je hrvatskih fasista u vidu Ustasa sto su saradjivali sa srpskim fasistima Cetnicima, a ti ako ne vidis dobro da ti jos jednom pokazem Drenovica .

Domobranski major Emil Rataj, ustaški logornik Konstantin Urumović, četnički vojvoda Uroš Drenović i ustaški kotarski predstojnik Marko Jungić, u Mrkonjić Gradu 1942.



Pogledajte prilog 1154259
Па јел изгледају исто?
Дреновић на овој фотографији и било ко на оној другој?
 
Naravno da izgledaju isto, i na fotografiji koju si ti stavio i na fotografiji gdje se sepuri sa domobransko ustasklim fasistima.
Не изгледају исто јер то није он.
Чак Дреновића и не помињу на тој фотографији ни у музеју где се та фотографија налази.
 
Naravno da jeste isti covjek .Kojeg god sam cetnika stavio i dokazao saradnju sa njemacko italijanskim fasistima i sa ustasama, to po tebi zapravo nije taj covjek :hahaha:
Откуд знаш да јесте јер имају шубаре или јер имају браду обојица!
На другој слици јесте Дреновић и објаснио сам и како је настала, на оној првој није.
 
Откуд знаш да јесте јер имају шубаре или јер имају браду обојица!
На другој слици јесте Дреновић и објаснио сам и како је настала, на оној првој није.
Najneverovatnija i začuđujuća delatnost u okviru saradnje četnika sa okupatorima i kvislinzima, odigravala se u domenu četničko-ustaških odnosa. To je najbolnija strana četničkog kolaboracionizma. Četnička propaganda je tvrdila kako se Mihailovićeve formacije na teritoriji NDH, tobože, bore protiv ustaša radi spasavanja Srba i srpstva od ustaških genocidnih postupaka prema srpskom narodu. Praksa i stvarnost su, međutim, bile drugačije. Saradnja četnika odvijala se ne samo sa ustašama i drugim vojnim ili poluvojnim formacijama NDH, već i sa vlastima te marionetske tvorevine, u svim svojim aspektima.

Kontakt između Mihailovićevog predstavnika Dobrosava Jevđevića, italijanskog konfidenta, sa Pavelićevim izaslanikom logornikom Poljakom, održan je u Splitu, 30 decembra 1941. Razgovaralo se o opštim sukobima i odnosima Srba i Hrvata. Takođe je bilo reci o favorizovanju jednih ili drugih od strane Italijana. Poljak je pozvao Jevđevića da dođe u Zagreb radi razgovora sa Pavelićem. Jevđević je to prihvatio, rekavši: “Do viđenja, dakle, u Zagrebu i pozdravite mi ministra dr Artukovića'”.

U Bosni i Lici, kao i u nekim drugim krajevima, izvršeni su u prvoj polovini 1942. od strane pročetničkih pristalica, mnogi pučevi u partizanskim odredima. U tome su značajnu ulogu igrale italijanska, nemačka i ustaška obaveštajna služba. Povod za prelazak iz partizanske na četničku stranu, najčešće se među samim četnicima objašnjavao tako što se govorilo da su u partizanske jedinice počeli da se “uvlače” Hrvati i muslimani, koje su, bez razlike, optuživali za masakre nad Srbima. Sa tim “dželatima” nisu mogli biti u istom stroju. Otvoren sukob u redovima srpskuh ustanika, zbog pučista i “odmetnika” od partizanskih odreda, rezultirao je podelom na dosledne antifašiste i one koji će naći izgovor za saradnju sa naci-fašistima.

Budući da su se vođe vojno-četničkih odreda osećali nedovoljno snažnim da osiguraju svoj opstanak, našli su oslonac u sporazumevanju sa ustašama. Četnički komandanti su rešenost na izdaju svojih saboraca i orjentaciju na zbližavanje sa okupatorima i Pavelićevim režimom, objašnjavali kao da žele “da na taj način zaštite narod od daljeg klanja i uništavanja narodne imovine pljačkom i paljevinom”. Tako se u praksi četničko spasavanje Srba od ustaša, svelo na saradnju četnika sa ustašama u borbama protiv samih Srba, to jest antifašističkih boraca u partizanskim redovima. Ubrzo su uspostavljeni čvršći kontakti sa predstavnicima vlasti NDH, a posle toga usledili su sporazumi između četnika i ustaških predstavnika.

Jedan od prvih koji je potpisao sporazum sa predstavnicima NDH o priznavanju ustrojstva te tvorevine bio je Uroš Drenović. On je to uradio 27. aprila 1942. u Mrkonjić Gradu (oni vele u Varcer Vakufu). S pravne tačke gledišta, ugovor je veoma stručno sastavljen, precizan i obavezujući. Naglašena je odredba kojom je regulisano da će četnici zajedno sa oružanim formacijama NDH “zaštićavati srpska sela’ od napada “komunista odnosno tzv. partizana”. Zanimljiva je Drenovićeva izjava, kojom iskazuje spremnost da će se, nakon što zajedno likvidiraju partizanske snage, sa svojim ljudstvom staviti na raspolaganje ustaško-domobranskoj komandi. Sadržaj ovoga ugovora po mnogo čemu odražava bit sadržaja ostalih ugovora koje su drugi četnički komandanti sklopili sa predstavnicima NDH na teritoriji Bosne.

Ubrzo su i ostali četnički komandanti, poput Rade Radića, Lazara Tešanovića, popa Save Božića, Cvijetina Todića i Radivoja Kerovića, sklopili pisane sporazume sa ustaškim predstavnicima. U, bezmalo, svim ugovorima stoji naglašena klauzula, da četnici “Priznaju vrhovništvo Nezavisne Države Hrvatske i kao njeni državljani izrazuju lojalnost i odanost njenom poglavaru, poglavniku i privrženost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”. Slične sporazume o saradnji četnika sa ustašama i priznavanju NDH, potpisali su i neki četnički komandanti u Lici, kao što su major Slavko Bjelajac i kapetan Miodrag Kapetanović. Momčilo Đujić je vrlo rano uspostavio veze sa predstavnicima ustaške države. Sagovornik sa ustaške strane i organizator susreta sa Đujićem bio je veliki župan u Kninu David Sinčić. On je Đujiću dodelio veću sumu novca, pomoć u hrani i drugim ratnim potrebama. Đujić je, proširujući saradnju sa ustašama, u prvom redu u zajedničkim borbenim akcijama sa njima, stekao veliko poverenje i kod najviših vlasti
NDH.

Poglavnik Ante Pavelić nije imao nikakve rezerve niti bojazni od “osvetničkog” ispada četnika prema formacijama i vlastima NDH. Zato je 21. decembra 1944. naredio da se izađe u susret Đujiću sa njegovih 6.000 četnika kako bi se povukli ispod udara snaga NOVJ i izvukli se u Istru i Slovenačko primorje. Podstrek za saradnju sa ustašama četnički komandanti su našli u činjenici da je to bilo u sferi strateških opredeljenja Draže Mihailovića u odnosu na okupatore i njihove satelite. Vojvoda Uroš Drenović, čija saradnja sa ustašama i vlastima NDH, personifikuje četničko-endehazijske odnose, poveo se postupkom Draže Mihailovića. Objašnjavajući kako je došlo do potpisivanja sporazuma sa ustašama, Drenović je naveo: “Ja sam odmah u početku i prvi slao svoje kurire u Srbiju. Pošto su na mome sektoru bili Italijani, moja komanda mi je naredila da radim sporazumno sa fašistima, ja sam to i radio jer sam dobio takva uputstva”. Dalje, Drenović kaže: “I Draža Mihailović je 1 marta 1942. napravio sporazum sa Hrvatima i Slovencima. Taj zapisnik nije daleko od ovoga našega”.

U jednom nedatiranom dokumentu iz 1942. godine, Mihailović opravdava sporazume “četnika u Bosni i Hercegovini i Lici i Pavelićevih vlasti”. Jedino što se Mihailoviću nije dopalo, jeste to što su sporazumi bili formlni, zvanični i javni, i što ljaga za to pada na četnički vojno-politički vrh. Mihailović, međutim, nije iskazao ljutnju niti zamerke Drenoviću, pa ni onda kada su Mihailovića viši četnički funkcioneri upozoravali na preterano i, za opštu četničku stvar, štetno zajedništvo Drenovića i ustaša. Komandant četnika u zapadnoj Bosni major Vranješević, nadležni Drenovićev starešina, izvestio je 3. februara 1943. Dražu Mihailovića daje Drenović “bolesno ambiciozan”, te “se ne ustručava da zapliva u Nemačke i Hrvatske vode”, što je “dovelo do propasti njegovog odreda”. Dalje, Vranješević piše: “Slao je poklonstvenu deputaciju u ime Bosanske Krajine da izjavi lojalnost poglavniku i vladici Germogenu u Zagreb. Večito je sa Hrvatima i Nemcima u B. Luci.”

Petar Baćović je 7. februara 1943. izvestio Mihailovića da “Drenović ide zajedno sa Nemcima i Hrvatima”. Mihailović je, međutim, smatrao da je to model i način na koji četnici “spasavaju” Srbe, pa je sutradan obavestio Zaharija Ostojića da “Drenović ide zajedno sa Nemcima i ustašama i Lorković ga hvali”. Kada je Mihailović pobegao iz Srbije u Bosnu, lično je u ime Kralja Petra, unapređivao ustaške oficire, delio im odlikovanja i radio na objedinjavanju četničkoustaških borbenih aktivnosti. Obim, vreme i modalitete četničko-ustaške saradnje određivao je Mihailović, a potčinjeni su to u praksi, na terenu realizovali.

Vrhunac odnosa sa ustaškim vlastima, predstavlja svakako upućivanje Mihailovićeve delegacije u aprilu 1945. poglavniku Paveliću radi sporazumevanja o zajedničkim naporima da se zaustavi oslobođenje zemlje od strane snaga Jugoslovenske armije. U delegaciji su bili general Svetomir Đukić, major Žika Andrić, inženjer Vladimir Predavač i dr Ranko Brašić. Oni su pregovarali sa delegacijom u kojoj su bili Pavelić, Andrija Artuković, ustaški generali Ante Maškov, Đorđe Gruić i Vjekoslav Luburić, kao i pukovnik Jozo Rukavina. Da bi izrazio važnost i potrebu zajedničkih dogovora, Mihailović je poslao lična pisma: jedno za Alojzija Stepinca, a drugo naslovljeno na advokata Ranka Brašića, s čijom je sadržinom ovaj upoznao Pavelića.

Izvod iz “Dr Branko Latas: Dokumenti o saradnji četnika sa Osovinom”
 
Najneverovatnija i začuđujuća delatnost u okviru saradnje četnika sa okupatorima i kvislinzima, odigravala se u domenu četničko-ustaških odnosa. To je najbolnija strana četničkog kolaboracionizma. Četnička propaganda je tvrdila kako se Mihailovićeve formacije na teritoriji NDH, tobože, bore protiv ustaša radi spasavanja Srba i srpstva od ustaških genocidnih postupaka prema srpskom narodu. Praksa i stvarnost su, međutim, bile drugačije. Saradnja četnika odvijala se ne samo sa ustašama i drugim vojnim ili poluvojnim formacijama NDH, već i sa vlastima te marionetske tvorevine, u svim svojim aspektima.

Kontakt između Mihailovićevog predstavnika Dobrosava Jevđevića, italijanskog konfidenta, sa Pavelićevim izaslanikom logornikom Poljakom, održan je u Splitu, 30 decembra 1941. Razgovaralo se o opštim sukobima i odnosima Srba i Hrvata. Takođe je bilo reci o favorizovanju jednih ili drugih od strane Italijana. Poljak je pozvao Jevđevića da dođe u Zagreb radi razgovora sa Pavelićem. Jevđević je to prihvatio, rekavši: “Do viđenja, dakle, u Zagrebu i pozdravite mi ministra dr Artukovića'”.

U Bosni i Lici, kao i u nekim drugim krajevima, izvršeni su u prvoj polovini 1942. od strane pročetničkih pristalica, mnogi pučevi u partizanskim odredima. U tome su značajnu ulogu igrale italijanska, nemačka i ustaška obaveštajna služba. Povod za prelazak iz partizanske na četničku stranu, najčešće se među samim četnicima objašnjavao tako što se govorilo da su u partizanske jedinice počeli da se “uvlače” Hrvati i muslimani, koje su, bez razlike, optuživali za masakre nad Srbima. Sa tim “dželatima” nisu mogli biti u istom stroju. Otvoren sukob u redovima srpskuh ustanika, zbog pučista i “odmetnika” od partizanskih odreda, rezultirao je podelom na dosledne antifašiste i one koji će naći izgovor za saradnju sa naci-fašistima.

Budući da su se vođe vojno-četničkih odreda osećali nedovoljno snažnim da osiguraju svoj opstanak, našli su oslonac u sporazumevanju sa ustašama. Četnički komandanti su rešenost na izdaju svojih saboraca i orjentaciju na zbližavanje sa okupatorima i Pavelićevim režimom, objašnjavali kao da žele “da na taj način zaštite narod od daljeg klanja i uništavanja narodne imovine pljačkom i paljevinom”. Tako se u praksi četničko spasavanje Srba od ustaša, svelo na saradnju četnika sa ustašama u borbama protiv samih Srba, to jest antifašističkih boraca u partizanskim redovima. Ubrzo su uspostavljeni čvršći kontakti sa predstavnicima vlasti NDH, a posle toga usledili su sporazumi između četnika i ustaških predstavnika.

Jedan od prvih koji je potpisao sporazum sa predstavnicima NDH o priznavanju ustrojstva te tvorevine bio je Uroš Drenović. On je to uradio 27. aprila 1942. u Mrkonjić Gradu (oni vele u Varcer Vakufu). S pravne tačke gledišta, ugovor je veoma stručno sastavljen, precizan i obavezujući. Naglašena je odredba kojom je regulisano da će četnici zajedno sa oružanim formacijama NDH “zaštićavati srpska sela’ od napada “komunista odnosno tzv. partizana”. Zanimljiva je Drenovićeva izjava, kojom iskazuje spremnost da će se, nakon što zajedno likvidiraju partizanske snage, sa svojim ljudstvom staviti na raspolaganje ustaško-domobranskoj komandi. Sadržaj ovoga ugovora po mnogo čemu odražava bit sadržaja ostalih ugovora koje su drugi četnički komandanti sklopili sa predstavnicima NDH na teritoriji Bosne.

Ubrzo su i ostali četnički komandanti, poput Rade Radića, Lazara Tešanovića, popa Save Božića, Cvijetina Todića i Radivoja Kerovića, sklopili pisane sporazume sa ustaškim predstavnicima. U, bezmalo, svim ugovorima stoji naglašena klauzula, da četnici “Priznaju vrhovništvo Nezavisne Države Hrvatske i kao njeni državljani izrazuju lojalnost i odanost njenom poglavaru, poglavniku i privrženost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”. Slične sporazume o saradnji četnika sa ustašama i priznavanju NDH, potpisali su i neki četnički komandanti u Lici, kao što su major Slavko Bjelajac i kapetan Miodrag Kapetanović. Momčilo Đujić je vrlo rano uspostavio veze sa predstavnicima ustaške države. Sagovornik sa ustaške strane i organizator susreta sa Đujićem bio je veliki župan u Kninu David Sinčić. On je Đujiću dodelio veću sumu novca, pomoć u hrani i drugim ratnim potrebama. Đujić je, proširujući saradnju sa ustašama, u prvom redu u zajedničkim borbenim akcijama sa njima, stekao veliko poverenje i kod najviših vlasti
NDH.

Poglavnik Ante Pavelić nije imao nikakve rezerve niti bojazni od “osvetničkog” ispada četnika prema formacijama i vlastima NDH. Zato je 21. decembra 1944. naredio da se izađe u susret Đujiću sa njegovih 6.000 četnika kako bi se povukli ispod udara snaga NOVJ i izvukli se u Istru i Slovenačko primorje. Podstrek za saradnju sa ustašama četnički komandanti su našli u činjenici da je to bilo u sferi strateških opredeljenja Draže Mihailovića u odnosu na okupatore i njihove satelite. Vojvoda Uroš Drenović, čija saradnja sa ustašama i vlastima NDH, personifikuje četničko-endehazijske odnose, poveo se postupkom Draže Mihailovića. Objašnjavajući kako je došlo do potpisivanja sporazuma sa ustašama, Drenović je naveo: “Ja sam odmah u početku i prvi slao svoje kurire u Srbiju. Pošto su na mome sektoru bili Italijani, moja komanda mi je naredila da radim sporazumno sa fašistima, ja sam to i radio jer sam dobio takva uputstva”. Dalje, Drenović kaže: “I Draža Mihailović je 1 marta 1942. napravio sporazum sa Hrvatima i Slovencima. Taj zapisnik nije daleko od ovoga našega”.

U jednom nedatiranom dokumentu iz 1942. godine, Mihailović opravdava sporazume “četnika u Bosni i Hercegovini i Lici i Pavelićevih vlasti”. Jedino što se Mihailoviću nije dopalo, jeste to što su sporazumi bili formlni, zvanični i javni, i što ljaga za to pada na četnički vojno-politički vrh. Mihailović, međutim, nije iskazao ljutnju niti zamerke Drenoviću, pa ni onda kada su Mihailovića viši četnički funkcioneri upozoravali na preterano i, za opštu četničku stvar, štetno zajedništvo Drenovića i ustaša. Komandant četnika u zapadnoj Bosni major Vranješević, nadležni Drenovićev starešina, izvestio je 3. februara 1943. Dražu Mihailovića daje Drenović “bolesno ambiciozan”, te “se ne ustručava da zapliva u Nemačke i Hrvatske vode”, što je “dovelo do propasti njegovog odreda”. Dalje, Vranješević piše: “Slao je poklonstvenu deputaciju u ime Bosanske Krajine da izjavi lojalnost poglavniku i vladici Germogenu u Zagreb. Večito je sa Hrvatima i Nemcima u B. Luci.”

Petar Baćović je 7. februara 1943. izvestio Mihailovića da “Drenović ide zajedno sa Nemcima i Hrvatima”. Mihailović je, međutim, smatrao da je to model i način na koji četnici “spasavaju” Srbe, pa je sutradan obavestio Zaharija Ostojića da “Drenović ide zajedno sa Nemcima i ustašama i Lorković ga hvali”. Kada je Mihailović pobegao iz Srbije u Bosnu, lično je u ime Kralja Petra, unapređivao ustaške oficire, delio im odlikovanja i radio na objedinjavanju četničkoustaških borbenih aktivnosti. Obim, vreme i modalitete četničko-ustaške saradnje određivao je Mihailović, a potčinjeni su to u praksi, na terenu realizovali.

Vrhunac odnosa sa ustaškim vlastima, predstavlja svakako upućivanje Mihailovićeve delegacije u aprilu 1945. poglavniku Paveliću radi sporazumevanja o zajedničkim naporima da se zaustavi oslobođenje zemlje od strane snaga Jugoslovenske armije. U delegaciji su bili general Svetomir Đukić, major Žika Andrić, inženjer Vladimir Predavač i dr Ranko Brašić. Oni su pregovarali sa delegacijom u kojoj su bili Pavelić, Andrija Artuković, ustaški generali Ante Maškov, Đorđe Gruić i Vjekoslav Luburić, kao i pukovnik Jozo Rukavina. Da bi izrazio važnost i potrebu zajedničkih dogovora, Mihailović je poslao lična pisma: jedno za Alojzija Stepinca, a drugo naslovljeno na advokata Ranka Brašića, s čijom je sadržinom ovaj upoznao Pavelića.

Izvod iz “Dr Branko Latas: Dokumenti o saradnji četnika sa Osovinom”
Дакле других доказа ни ти ни Латас немате, осим што обојица имају браде па су зато ето четници и то баш један четник Дреновић.

Писала је та комунистичка сподоба доста о четницима, по принципу што је баби мило то јој се и снило, уз коришћење фалфификованих докумената која су чак и на суђењу Дражи одбачена.
 
Дакле других доказа ни ти ни Латас немате, осим што обојица имају браде па су зато ето четници и то баш један четник Дреновић.

Писала је та комунистичка сподоба доста о четницима, по принципу што је баби мило то јој се и снило, уз коришћење фалфификованих докумената која су чак и на суђењу Дражи одбачена.
Bas sam postavio samo jedan dokument i jednu fotografiju, jedan cetnicki sporazum sa njemackim, italijanskim, ustaskim fasistima, jer je izdajnik i ratni zlocinac Drenovic iznimka :hahaha:

Svetomir Đukić (Ražana kod Kosjerića, 29. maj 1882 — Duizburg 19. oktobar 1960) bio je oficir vojske Kraljevine Srbije i divizijski general u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Za vreme Drugog svetskog rata bio je pripadnik obaveštajne službe Jugoslovenske vojske u Otadžbini. Bio je otac srpskog i jugoslovenskog olimpizma.

U Kraljevini Jugoslaviji bio je vodeća ličnost olimpijskog pokreta. Godine 1940, penzionisan je u činu divizijskog generala. Za vreme Drugog svetskog rata priključio se Jugoslovenskoj vojsci u Otadžbini.



Polovinom aprila 1945. Đukić se sreo sa Dražom Mihailovićem koji mu je naložio da se sretne sa poglavnikom Nezavisne Države Hrvatske Antom Pavelićem. Đukiću je naloženo da zatraži od Pavelića bezbedan prolazak četnicima kroz hrvatsku teritoriju, kao i pomoć u hrani i municiji. U Zagreb je stigao 17. aprila. Sa njim je išao i inženjer Vladimir Predavac, sin potpredsednika HSS Josipa Predavca.



Ovi pregovori su bili iskučivo vođeni između četnika Draže Mihailovića i hrvatskih državnika, bez učešća predstavnika nacističke Nemačke. Prvog dana Đukić i Predavac su imali sastanak sa Pavelićem i Andrijom Artukovićem. Drugog dana Đukiću su se pridružili major Žika Andrić i Mihailovićev predstavnik Ranko Brašić,[4] dok su umesto Artukovića razgovorima prisustvovali generali Đorđe Grujić i Maks Luburić. Treći i poslednji sastanak je održan 22. aprila, pošto je Luburić otputovao za Bosnu, gde su vojnici NDH u to vreme masakrirali zarobljene četnike Pavla Đurišića. Posle poslednjeg sastanka, Pavelić je pristao na Đukićeve zahteve. Ovo je Pavelić potvrdio u svojoj knjizi „Hrvatska država živi“ (1949).:mrgreen:



Ipak, za nešto manje od tri nedelje je nastupio potpuni slom NDH, pa do realizacije Mihailovićevog zahteva za slobodnim prolazom nije došlo. Đukić, Brašić i Andrić su zajedno sa ustašama pobegli u inostranstvo. Đukićevi memoari su kasnije objavljeni u Buenos Ajresu 1955. pod naslovom „Iz šume u emigraciju - Dražine poruke Paveliću“.

Occupation and Collaboration. Stanford: Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-3615-2


Svetomir_Đukić.jpg
 

Back
Top