RODITELJSKE GRESKE

:oops: MOJ najveci zivotni uspeh je sto sam prezivela njihovo VASPITANJE koje se moze podvesti pod "NE MOZE " i " ZATO STO TO TAKO JA KAZEM" ! Osvetila sam im se tako sto sam decu podigla LJUBAVLJU I POSTOVANJEM ! Ali, kako mi je moj divni Dr. rekao jednom" ZNATE, MAJKA STE ILI NISTE, TO SE RADJA. MNOGO BOLNA TEMA :cry:
 
A ono: "Ma mozes ti to, sta je to za tebe, ti si pametna, mi verujemo u tebe..."

Sta kazete na te tzv podrske koje su veliko mucenje za onog ko je" podrzan "...ono kad je to "nista za tebe", ne zelite da razocarate, a ne postizete...Znate ono npr, "laki" ispiti i ostali primeri...

Kada na nekoga vrse direktan pritisak, prete i kaznjavaju, svima je ocigledno da je to maltretiranje nekoga, a kada vas PODRZAVAJU onda uopste ne shvatate u cemu je problem, jer VERUJU u vas i VOLE vas. Volela bih da neko prokomentarise.
 
Cesto razgovaram sa prijateljima na temu da li je normalno da nas, odrasle ljude od tridesetak godina, i dalje pogadjaju postupci roditelja jos iz vremena kada smo bili deca. Boli nas i sada kada smo mi u naboljim godinama a oni vec na zalasku. Svi se slazemo da to treba prevazici, a onda u realnosti svi se i dalje osecamo kao deca: oni koji nisu smeli nista da traze od roditelja ni sada se ne usudjuju nista da ih zamole, oni koje su makar nehotice ponizili u detinjstvu ni danas nemaju poverenja u roditelje, a oni kojima su govorili da "nemaju pojma", da su glupi, nesposobni lenji ni danas nemaju samopouzdanja.

Da li uspevate da prevazidjete to sto vas je bolelo?
 
Никад ме није нешто тако јако заболело.

У мене су моји тако ВЕРОВАЛИ али нисам то никада доживљавала као тешкоћу. То ми је некако ваљда био мотив, јер нисам желела да их изневерим...и углавном сам успевала у свему уз такав њихов став.
 
sejač:
Ja ništa ne zameram ni onima ispred, ni ovima iza mene.

A na optužbu: "Nije ti stalo..." - odgovaram:

"O, ne, naprotiv, baš zato što mi jeste stalo."


pa izvini, ali i nije ti neki stav za divljenje. to je parafraziranje onog cuvenog "ja mislim da je to najbolje za tebe". a nije bas uvek tako.
mislim, ako dodje do optuzbe "nije ti stalo..." doslo je do nje najcesce zbog toga sto se dete tako oseca, a to je vec problem u komunikaciji u razmeni emocija...
bar je iz moje perspektive, kao deteta tako...
 
gurmanci:
Cesto razgovaram sa prijateljima na temu da li je normalno da nas, odrasle ljude od tridesetak godina, i dalje pogadjaju postupci roditelja jos iz vremena kada smo bili deca. Boli nas i sada kada smo mi u naboljim godinama a oni vec na zalasku. Svi se slazemo da to treba prevazici, a onda u realnosti svi se i dalje osecamo kao deca: oni koji nisu smeli nista da traze od roditelja ni sada se ne usudjuju nista da ih zamole, oni koje su makar nehotice ponizili u detinjstvu ni danas nemaju poverenja u roditelje, a oni kojima su govorili da "nemaju pojma", da su glupi, nesposobni lenji ni danas nemaju samopouzdanja.

Da li uspevate da prevazidjete to sto vas je bolelo?
Da, ja sam zaista uspela. Potrosila sam ogromnu energiju, mnogo vremena na to, ali sam bila svesna da je to JEDINI nacin da izgradim sebe na pravi nacin, i da ne saplicem sebe projekcijama svojih roditelja, koje bi se svesno ili nesvesno uvek nasle na mom putu.. Oboje su bili jake licnosti, extremi, cak suprostavljeni, a ja cerka jedinica na kojoj su se slamala koplja - zaista komplexna i mucna situacija, koja je postala jos tragicnija nakon bolesti i smrti majke kada sam imala 15 god. Analiticnost i upornost su se isplatili, i srecna sam sto sam uspela da izgradim srecnu i zdravu porodicu svojoj deci.
 
mene brine jedna stvar....što mi roditelje znamo samo otkako smo se mi rodili! A šta je bilo PRE ? :? :lol: Kakvi su likovi bili kad su bili mladi & ludi? :P mene nervira što ne znam SVE :lol: ah, dobro je da pa je ovo wav i avi era :.....:)
 
Pa nisu mi bili nikada podrška, sve što sam radila i uradila (a nisam bog zna šta) uradila sam sama...
Ima tu svašta, ali se više ne usuđujem ovde da pišem o tome, dobijam niske komentare...
 
Betty:
mene brine jedna stvar....što mi roditelje znamo samo otkako smo se mi rodili! A šta je bilo PRE ? :? :lol: Kakvi su likovi bili kad su bili mladi & ludi? :P mene nervira što ne znam SVE :lol: ah, dobro je da pa je ovo wav i avi era :.....:)
Ih, jedno vreme sam bila opsednuta prošlošću moje majke, pa sam je manijakalno ispitivala... Bila sam u njenoj polusrušenoj, staroj kući, pa me to motivisalo...
I dosta mi je pomoglo da je razumem, mada ne i da je opravdam za neke stvari... Zašto da ne, vole oni da pričaju :D
Samo mi nemamo vremena da slušamo, posebno kada ostare :(
 
Lexa:
Samo mi nemamo vremena da slušamo, posebno kada ostare :(


Ja tek sada upoznajem svoju majku onako zaista. Zivele smo u razlicitim gradovima godinama, ona je nekad bila prezauzeta i sada kada je u penziji pricamo zaista mnogo. Bilo je mnogo svadja u pocetku, ali sada kada sam rekla sve sto me boli jos uvek, (ili je nekada) to je nestalo - katarza :P

Treba i njima dati priliku da kazu. Mislim da je mnogo vazno da se rasciste sve bolne teme i tek onda nastaje bliskost. :P
 
Mene ne interesuje kakvi su mi roditelji bili pre braka i kada su bili mladi. Nesto moze da se nasluti iz toga kakvi su danas a ostalo bas i ne moram da znam. I inace mislim da treba da postoji neka distanca izmedju dece i roditelja u tom smislu: neke stvari se kazu mami, a neke samo drugarici. Imam drugarice kojima je majka najbolja prijateljica i uvek imam osecaj da ih te majke na neki nacin vozaju, da ne kazem manispulishu. Mislim da je i sa ljudima kao sa zivotinjama - ima ih koji prozdiru vlastiti podmladak :)

Ah, da: jedino sto prebacujem roditeljima je sto su oboje ludi :) Inace su sasvim ok, cak i fantasticni, imala sam tako lepo detinjstvo da i dalje odbijam da odrastem. A, da! Prebacujem i sto me nisu naucili da stedim - ali to nikome nije u krvi - svi smo raspikuce. Ko mi brani da pocnem sad da stedim? Potrosacke traume iz detinjstva :)
 
Roditelje ne mozemo da biramo, sta nam zapadne to nam je. Ne vredi im ni oprastati, ni vecno kriviti jer se time nista ne moze postici, samo se uludo rasipa energija. Zivot nekom uvali lose karte, ali igrac i od njih moze da napravi nesto korisno.

Kako sve roditelji mogu da upropaste decu to je neverovatno. Nekad cak i ono sto se cini da je za primer drugima u sustini ne daje prave rezultate. Ovo znam, jer sam kroz tako nesto prosao i morao da preispitam mnoge svoje principe i okrenem stvari za 180! Jbga.
 
U detinjstvu sam mnogo patila zbog postupaka mojih roditelja prema meni.Dali su me tetki kad sam imala 2 godine.Jos veci udarac mi je bio kada me tetka koju sam zavoljela umesto majke nakon 12 godina vratila ohladnjelim roditeljima kao da sam stvar.Majka me nije prihvatila ali jeste otac koji je priznao da mu je to najveca greska u zivotu sto su me dali.Taj period mi je obelezen nocnim morama iz kojih sam se budila vristeci i neutesno placuci.10 godina sam spavala sa upaljenim svetlom.Zavidela sam drugoj deci koju je kuci cekao topao rucak,osmeh,lepa rec,oprana odeca,nalozena pec.Patila sam dugo od kompleksa nize vrednosti,mislila sam da je greska u meni kada me odbacuju i zanemaruju pa sam se trudila da dobro ucim,puno radim ali dobivala sam samo pogrde pa sam presla u drugu krajnost.Dzabe,ne vredi kucati na vrata kuce u kojoj niko ne zivi.Onda sam se okrenula sebi i posvecivala im paznju po reciprocitetu.Moja bol se pretvorila u ravnodusnost i nakon analize shvatila sam da sam bolje prosla od mog brata koji je celo vreme bio uz njih i okruzen njihovom ljubavlju i paznjom.Upropastili su mu zivot.Zive jako daleko od mene.Kontaktiramo,obidjem ih,pomognem im koliko mogu,oprostila sam im odavno.Oni nisu bili sposobni i nisu ni znali sta da mi pruze.Emocija bas i nemam osim postovanja i sazaljenja.Kakvi su takvi su,moji su iako ni u jednoj kriznoj situaciji u zivotu nisu bili uz mene.Promenili su se na bolje.Nakon pola zivota.
 
Nemam nesto posebno da im zamerim osim sto su me ucili postenju,dobroti, uvek su mi spominjali moto :"dobro cini, dobro ti se vraca" samo to dobro nikako da dodje meni,da budem fer sa svima, da se ne zameram ljudima, sto su me ucinili perfekcionistom, sto sve mora da bude na svom jebenom mestu i to me uzasno nervira, sto su me naucili da zapazam sitnice,detalje, ....
i da zameram im sto prave razliku izmedju mene i brata,..ono po principu On je musko ne treba nista da radi po kuci i on je jos mali pa ne zna (a ima 18godina + ima devojku i prave ga debilom)
 
KOCKARKA:
U detinjstvu sam mnogo patila zbog postupaka mojih roditelja prema meni.Dali su me tetki kad sam imala 2 godine.Jos veci udarac mi je bio kada me tetka koju sam zavoljela umesto majke nakon 12 godina vratila ohladnjelim roditeljima kao da sam stvar.Majka me nije prihvatila ali jeste otac koji je priznao da mu je to najveca greska u zivotu sto su me dali.Taj period mi je obelezen nocnim morama iz kojih sam se budila vristeci i neutesno placuci.10 godina sam spavala sa upaljenim svetlom.Zavidela sam drugoj deci koju je kuci cekao topao rucak,osmeh,lepa rec,oprana odeca,nalozena pec.Patila sam dugo od kompleksa nize vrednosti,mislila sam da je greska u meni kada me odbacuju i zanemaruju pa sam se trudila da dobro ucim,puno radim ali dobivala sam samo pogrde pa sam presla u drugu krajnost.Dzabe,ne vredi kucati na vrata kuce u kojoj niko ne zivi.Onda sam se okrenula sebi i posvecivala im paznju po reciprocitetu.Moja bol se pretvorila u ravnodusnost i nakon analize shvatila sam da sam bolje prosla od mog brata koji je celo vreme bio uz njih i okruzen njihovom ljubavlju i paznjom.Upropastili su mu zivot.Zive jako daleko od mene.Kontaktiramo,obidjem ih,pomognem im koliko mogu,oprostila sam im odavno.Oni nisu bili sposobni i nisu ni znali sta da mi pruze.Emocija bas i nemam osim postovanja i sazaljenja.Kakvi su takvi su,moji su iako ni u jednoj kriznoj situaciji u zivotu nisu bili uz mene.Promenili su se na bolje.Nakon pola zivota.

:cry:
šta reći a ne slagati? :neutral:

Gledaj da barem ono što od tebe zavisi bude u redu, evo ja ti držim palčeve :)
 
snimim temu i kao "sad tju da im se neybem majke shto su me naterali da uchim za ovo zlo"...i snimim vetj odgovorio...ne al stvarno kao upishi upishi shta ima veze ako budesh hteo fax mozhesh i iz medicinske...a gimnaziju ako zavrshish a ne upishesh fax nisi nishta zavrshio i tako ja upishem shugavu medicinsq...ljudi moji kakvo je to dno dna...to vam je kao one shkole za metaloglodache gde su mahom svi idioti...samo je ovo za zhene...jaaao kakavih tu kretena ima pa to je chudesno...kao svi jao blago tebi ti uchish sa devojkama...more mursh kake devojke sve degenerici...i tako sam ja izgubio 4 godine zhivota...udaljio se od drugova koji upisashe gimnaziju...vremenom sam i prestao da idem u shkolu tj nisam isho svaki drugi dan...pa dodjem i zaspim i totalnome ne zanima posle jurim neke veze da popravljam kecheve i sve tako...jedva zavrshim a nisam bio tako losh u osnovnoj chak naprotiv...i zavrshim i odma ajd na poso...setjam se imo sam 15dana pauze izmedju diplomiranja i radnog mesta od 7 do 2...uzhas uletish u kolosek samo takav a sa 19god...tuga jedna majke mi...odma se tu nadju iste one karakondzule iz srednje koje kontaju da si dobra prilika i da treba da se zhenish...oooo kako mrzim sve to...to im zameram mnoogo...al dobro kontam ja netju govoriti svojoj deci shta da rade...
 
Zamerke roditeljima, pa bilo ih je nekada dosta, vremenom sve manje... nekad mi se cini smesnim sta sam sve zamerala roditeljima.. Npr. tati sam jedno vreme strasno zamerila sto je umro, a mami sto nije mogla da se nosi sa time .. a pa ima postupaka maminih koji su me strasno vredjali i kad sam ih jednog dana prezentovala, ona ih se jedva secala i napravila bolnu grimasu, "nisam znala da te vredjam" bilo joj je zao, pokusavala je da seti zasto je tako postupila... i kako da joj ne oprostim... bila je mlad roditelj, ne uvek dobar, ne uvek na visini zadatka ali ono sto joj ne mogu zameriti je veeelika ljubav koju je nama, svojoj deci uvek nesebicno davala, i koje smo uvek bili svesni.. (danas sam dobre volje pa to ovako pisem ima dana kada sizim, greske roditelja>krug bez kraja ..)
 
AntunTun:
snimim temu i kao "sad tju da im se neybem majke shto su me naterali da uchim za ovo zlo"...i snimim vetj odgovorio...ne al stvarno kao upishi upishi shta ima veze ako budesh hteo fax mozhesh i iz medicinske...a gimnaziju ako zavrshish a ne upishesh fax nisi nishta zavrshio i tako ja upishem shugavu medicinsq...ljudi moji kakvo je to dno dna...to vam je kao one shkole za metaloglodache gde su mahom svi idioti...samo je ovo za zhene...jaaao kakavih tu kretena ima pa to je chudesno...kao svi jao blago tebi ti uchish sa devojkama...more mursh kake devojke sve degenerici...i tako sam ja izgubio 4 godine zhivota...udaljio se od drugova koji upisashe gimnaziju...vremenom sam i prestao da idem u shkolu tj nisam isho svaki drugi dan...pa dodjem i zaspim i totalnome ne zanima posle jurim neke veze da popravljam kecheve i sve tako...jedva zavrshim a nisam bio tako losh u osnovnoj chak naprotiv...i zavrshim i odma ajd na poso...setjam se imo sam 15dana pauze izmedju diplomiranja i radnog mesta od 7 do 2...uzhas uletish u kolosek samo takav a sa 19god...tuga jedna majke mi...odma se tu nadju iste one karakondzule iz srednje koje kontaju da si dobra prilika i da treba da se zhenish...oooo kako mrzim sve to...to im zameram mnoogo...al dobro kontam ja netju govoriti svojoj deci shta da rade...


e a meni bas zao sto nisam strucnu skolu iako sam zavrsila faks posle gimanazije...ima nas raznih... :D
sad bih imala jos jednu profesiju...
ako ce to da te utesi, meni su takodje protracene te godine u srednjoj u smislu napredovanja - nije mnogo vredelo sto sam bila okruzena ok likovima i sto je u pitanu bila prirodno-matematicka gimnazija, najjace odeljenje u skoli...
tad sam se odvojila od roditelja a i nisam bas bila spremna i zrela pa sam se glupirala 4 godine umesto da se bavim nekim normalnim stvarima...prestala da ucim, prestala da citam knjige, prestala da razmisljam o zivotu i sustinski bitnim stvarima...sve u svemu uludo protraceno vreme. u periodu u kome sam trebala da najvise sazrim sazrela sam najmanje...a bila sam pametno dete. mislim da sam ipak kasnije to uspela da nadomestim..
tako da bezveze pravis filmove u glavi sta bi bilo kad bi bilo...ko to zna...
takodje, uvek je bolje da budes u podsticajnom okruzenju umesto sa mrtvim puvalima i osobama koje stetno uticu po tvoje mentalno zdravlje, ali ako ti u sebi imas dovoljno energije koja te goni napred to nije nesto sto moze da te nepovratno unazadi.
tako da mi na kraju krajeva nije jasno zasto te je ( i da li te je uopste to o cemu pricas) sprecilo da kasnije upises faks..
 
AntunTun:
snimim temu i kao "sad tju da im se neybem majke shto su me naterali da uchim za ovo zlo"...i snimim vetj odgovorio...ne al stvarno kao upishi upishi shta ima veze ako budesh hteo fax mozhesh i iz medicinske...a gimnaziju ako zavrshish a ne upishesh fax nisi nishta zavrshio i tako ja upishem shugavu medicinsq...ljudi moji kakvo je to dno dna...to vam je kao one shkole za metaloglodache gde su mahom svi idioti...samo je ovo za zhene...jaaao kakavih tu kretena ima pa to je chudesno...kao svi jao blago tebi ti uchish sa devojkama...more mursh kake devojke sve degenerici...i tako sam ja izgubio 4 godine zhivota...udaljio se od drugova koji upisashe gimnaziju...vremenom sam i prestao da idem u shkolu tj nisam isho svaki drugi dan...pa dodjem i zaspim i totalnome ne zanima posle jurim neke veze da popravljam kecheve i sve tako...jedva zavrshim a nisam bio tako losh u osnovnoj chak naprotiv...i zavrshim i odma ajd na poso...setjam se imo sam 15dana pauze izmedju diplomiranja i radnog mesta od 7 do 2...uzhas uletish u kolosek samo takav a sa 19god...tuga jedna majke mi...odma se tu nadju iste one karakondzule iz srednje koje kontaju da si dobra prilika i da treba da se zhenish...oooo kako mrzim sve to...to im zameram mnoogo...al dobro kontam ja netju govoriti svojoj deci shta da rade...

A koliko sad imas godina? Mozda jos uvek mozes da upises fakultet? Fakultet u stvari i nema veze sa godinama - mozes da ga upises i u cetrdesetoj - ako imas uslove. Idi, sto da ne :) Mislim, bas zvucis nezadovoljno - a ne mora tako da bude. Pozdrav.
 

Back
Top