Ranka Kuić "Velšanka" (1925-2003), keltomanija i "epigram" u Prizrenu

Skice koje je Milojković objavio nisu autentične. Izvršen je uvid u starije publikacije natpisa, kao i u njegove današnje fotografije i može se videti da su skice dosta loše napravljene, prepune grešaka (ovde, ovde i ovde). Evo primera najstarije publikacije jednog od tih spomenika koji se čuvao u to vreme, u razdoblju Kraljevine Jugoslavije, u Arheološkom muzeju u Skoplju (odakle je bio prenet iz bakteriološke stanice u Prizrenu). Br. 71 Spomenika Srpske kraljevske akademije iz 1931. godine (rad Antički spomnici u Srbiji), u kojem navodi da je spomenik bio otkriven ne prilikom tamo nekakvog nekakvog izlivanja Bistrice 1979. godine (kako je jako lošim prepričavanjem reči novinara Dragana Jovanovića ispalo), već još u vreme Prvog svetskog rata (1914-1918).

Pogledajte prilog 1640258

Ovaj spomenik je objavljen, kao što rekosmo, u 71. broju Spomenika SKA, 1931. godine (Beograd). Serija članaka je nosila drugačije ime, doduše. Naslov koji sam naveo ovde je pogrešan i tiče se nekog što je pre jugoslovenskog ujedinjenja Vulić objavio. Referentni članak se zove zapravo Antički spomenici naše zemlje (redni br. natpisa 324, str. 134). U momentu objavljivanja, on se nalazio u gradskom muzeju Skoplja, odakle je bio prenet iz bakteriološke jedinice u Prizrenu.

Nakon ovoga, spomenik je bio vraćen iz Skoplja u Prizren. Osim u doba Kraljevine, publikovan je bio i u drugoj Jugoslaviji. Tekst natpisa objavljen je u Ljubljani 1986. godine u izdavaštvu ljubljanskog narodnog muzeja inscriptiones Latinae quae in iugoslavia inter annos MCM et MCMXL repertae et editae sunt (zbirka latinskih natpisa pronađenih na području bivše Jugoslavije između 1900. i 1940. godine). Konkretno, reč je o 3. tomu (prva dva toma izašli su 1963. i 1978. godine) i o ovom natpisu informacije se nalaze u natpisu pod rednim br. 1440, na str. 61:

1440.jpg


Natpis na tom spomeniku, skroz levo na skici koju je Milojković objavio u Galaksiji, tj. delu tzv. „trodelnog“ spomenika iz nekakve nekropole o kojoj Ranka priča, ide ovako:

D M
SEPT PITTA
VIX ANN XL
DUNNUS
PATER FILIAE
CARE POS

Vulićevo čitanje natpisa:

Dis Manibus
Septimia Pitta
vixit annis XL
Dunnus
pater filiae
care posuit

Spomenikom se bavila i 2003. godine ga analizirala Edžlale Dobruna Salihu, a 2006. godine čak je za Kulturno nasleđe bez granica on bio i na koricama, kao naslovni spomenik antičkog nasleđa Prizrena:

2006Kso.png

Današnji izgled spomenika, koji je izložen u dvorištu Arheološkog muzeja u Prizrenu (fotografija iz 2013. godine):

DanasnjiSept.PNG


Prevod natpis:

Posvećeno duhovima mrtvih,
Septimija Pita
živeše 40 leta
otac kćeri
Dun
s ljubavlju podigao.

Sam natpis ovog spomenika, uglavnom je korektno publikovan u Milojkovićevom članku '91. Takođe, i Ranka Kuić je Jovanov crtež iz Galaksije u ovom slučaju objavila autentično, bez modifikacija kakva postoji u slučaju menjanja reči I u T. Ono što se u skici razlikuje u odnosu na autentični spomenik jeste izvesni prazan deo u dnu centralnog segmenta sa natpiso, pre ukrasnog dela ispod. Pored toga što je TA na kraju prvog reda bilo pogrešno pročitano kao M, dok je NN XL zapisano kao NIML. Jedno upoređenje fotografije spomenika sa skicom koju je objavio Milojković (i prenela Kuićka):

SpomenikOcuvan.png

Ovo je jako važno za razumeti, zato što je ova zabuna bila korišćena prilikom crtanja po fotografijama koje je za Ranku nabavio ministar Đoko Stojičić i koje je ona objavila u Politici '99. godine:

Skicirato.png


Zašto je ovo bitno? Zato što nam pokazuje da su fotografije spomenika koje je Ranka 1999. godine objavila neautentične. One se zasnivaju, pošto su očigledno bile jako lošeg kvaliteta, na kasnijim doradama pre objavljivanja u Politici. Neko je fotku doradio tako što je crtao po fotografiji, na osnovu skica koje je u Glasaksiji 8 godina ranije objavio Milojković.

To se vrlo jasno vidi po tome što se ovaj peharski ornament u dnu spomenika nalazina Rankinoj fotografiji dva puta. jednom u dnu, tamo gde se nalazi, i potom docrtan nanovo u centralni deo ploče, na osnou skice iz Galaksije.

Ovako ide Rankin prevod ovog tobože keltsko-latinskog natpisa:

SEPT IM PIT
ŽIVLJAŠE U NIMI
DUNUMU
OTAC SINO
VA MILIH

Ranka je rekla da je Sept ime klana, slično klanovima u Irskoj, udruženim potomcima zajedničkog davno umrlog pretka. IM PIT nije prevela uopšte, a (fiktivno) slovo M na kraju PITM (u stvarnosti piše PITTA) samo preskočila.

U drugom redu je prvu reč prevela sa latinskog jezika (življaše), slovo A je prevela kao u, dok je (fiktivno) NIML (u stvarnosti stoji NNXL) prevela kao NIMI. To je objasnila da je neim znači, tobože, „sveto mesto“. Mada nejasno zašto je zapisano kao NIML (ranka je odlučila da fiktivno L na kraju reči jednostavno preskoči).

Treći jed je samo prevela jao DUNUMU.

Na kraju je prevela sa latinskog relativno korektno, s tim što je kćeri prevela kao sinova.

Sve u svemu, jedna prava papazjanija. Teško je shvatiti kako joj je ovako nešto moglo pasti na pamet, i ako preskočimo celu fantazmagoriju o tome da ovaj spomenik nije odavno poznat, objavljivan i pročitan, i da se uopšte nije pojavio u vreme kada se izlila Bistrica '79. godine, već još u vreme Prvog svetskog rata.
 
Poslednja izmena:
Pogledajte prilog 1647703

Branko Radun je poznatiji kao novinar i politički komentator, član uredničkog odbora RTS-a i poznatiji je značajno više potforumu Politika, nego ovo.

Ali, treba se podsetiti (u ovom slučaju pomalo tragično) da je čovek barem po školovanju istoričar.

Radun će uvek moći da kaže da ništa nije pogrešio. Da li se spomenik datira u prve vekove nove ere - datira se. Da li je ona pročitala da piše 'praotcem' - jeste, ona je to tako pročitala. Da li je shvatila da su Srbi duže nego što BB škola kaže - "shvatila" je.

To je Radun.
 
Radun će uvek moći da kaže da ništa nije pogrešio. Da li se spomenik datira u prve vekove nove ere - datira se. Da li je ona pročitala da piše 'praotcem' - jeste, ona je to tako pročitala. Da li je shvatila da su Srbi duže nego što BB škola kaže - "shvatila" je.

To je Radun.

Da, to bi rekao, istina. Međutim, ako neko tvrdi da je nešto negde pročitao, ne znači da zaista i jeste. On je napisao pročitala je, a ne tvrdila je da je pročitala, što bi mu omogućilo da se efikasnije izvuče.
 
Ovaj spomenik je objavljen, kao što rekosmo, u 71. broju Spomenika SKA, 1931. godine (Beograd). Serija članaka je nosila drugačije ime, doduše. Naslov koji sam naveo ovde je pogrešan i tiče se nekog što je pre jugoslovenskog ujedinjenja Vulić objavio. Referentni članak se zove zapravo Antički spomenici naše zemlje (redni br. natpisa 324, str. 134). U momentu objavljivanja, on se nalazio u gradskom muzeju Skoplja, odakle je bio prenet iz bakteriološke jedinice u Prizrenu.

Nakon ovoga, spomenik je bio vraćen iz Skoplja u Prizren. Osim u doba Kraljevine, publikovan je bio i u drugoj Jugoslaviji. Tekst natpisa objavljen je u Ljubljani 1986. godine u izdavaštvu ljubljanskog narodnog muzeja inscriptiones Latinae quae in iugoslavia inter annos MCM et MCMXL repertae et editae sunt (zbirka latinskih natpisa pronađenih na području bivše Jugoslavije između 1900. i 1940. godine). Konkretno, reč je o 3. tomu (prva dva toma izašli su 1963. i 1978. godine)

Ilustracija 3. spomenika, koji je bio objavljen u istoj hrestomatiji natpisa pronađenih u vreme Kraljevine Srbije, SHS i Jugoslavije (pronađen u vreme Prvog svetskog rata, on je prvi put bio kritički obrađen i objavljen 1981. godine; premijerno objavljen u francuskom godišnjaku epigrafskih natpisa L'Année épigraphique 1981. godine, pod rednim brojem 727):

1983Ljb.JPG


Crtež iz Rankine knjige:

Milojkovic.JPG


Može se uporediti sa Milojkovićevim crtežom iz članka u Galaksiji, izašlog 5 godina nakon gorepomenute edicije. Ovde ne deluje da je bilo nekakvih modifikacija kao na onom centralnom natpisu (gde je I bilo promenjeno da više liči na T).

Skica spomenika koju je na osnovu fotografije Đoke Stojičića Ranka objavila u Politici 1999. godine:

Politika.png


Kao što se može videti, odnosno kao što već pominjasmo i ranije, fotke koje je '99. godine u Politici objavila Ranka naknadno su obrađene. I nominalno u tome ne postoji ništa loše. Kada je reč o fotografijama lošeg kvaliteta, one često prolaze kroz obrade kojima bi postale čitkije, a što je posebno dragoceno kada je bitno identifikovati tekst. Međutim, šta ovde saznajemo? Kao što vidimo Ranka je koristila crteže iz Milojkovićevog članka da po fotografijama ispiše tekst.

Dakle, Ranka uopšte nije koristila same natpise koji su se čuvali (odnosno koji se čuvaju i danas i dalje) u Arheološkom muzeju u Prizrenu. Ispis teksta sa njih — uopšte nikada nije ni pravila. Iako bi se moglo reći da je fotografija objavljena u Politikinom feljtonu nešto bolja od onog što vidimo iz Galaksije, zato što je crtež u Milojkovićevom članku tako loše nacrtan da ispada da je gotovo sve ispod D(is), a skoro ništa preostalo ispod M(anibus).

Natpis je vrlo čitak i danas. Fotografija iz 2013. godine:

POSSIDONIUS.png


https://edh.ub.uni-heidelberg.de/edh/foto/F029510

Ovo je tekst sa natpisa (ovaj spomenik bi trebalo da je čak i drugačijeg porekla, pronađen negde bliže prema Đakovici, kod Orahovca):

D M
POSSIDO
NIVS BIT
I VIXIT A
NN LXX
IVSTA CO
IVNX ET H
ERES MARI
TO ET SIBI VI
VA B M
POSVIT

Čitanje:

Dis Manibus
Possidonius Biti vixi annos LXX Iusta conniunx et heres marito et sibi viva bene merentibus posuit.

Prevod:

Posvećeno duhovima preminulih,
Posidonije Bitov, živeše 70 leta. Justa, supruga i naslednik, podigla ovo živa za svog zaslužnog supruga i sebe.

Justa je bila ostavljena kao udovica. Na natpisu stoji da je ona naslednica Posidonija Bitovog, što će reći da oni nisu imali dece, ili su eventualno deca u vreme njegove smrti bila još uvek maloletna (ne znam koliko bi ovo potonje bilo realno, ukoliko je Posidonije preminuo mator čak 70 godina). Iako žene nisu u ta vremena posedovale bog zna kakva prava, udovice jesu i predstavljale su pojedine izolovane slučajeve kada je obična slobodna žena mogla imati izvesna prava koja su je približavala muškarcu. U ovom slučaju, Posidonijeva supruga Justa je očigledno nasledila imovinu svog supruga i organizovala stvari oko njegovog pogreba, odredivši grobno mesto i za njega i sebe u budućnosti, te podila ovaj spomenik.
 
Poslednja izmena:
pronađen u vreme Prvog svetskog rata, on je prvi put bio kritički obrađen i objavljen 1981. godine; premijerno objavljen u francuskom godišnjaku epigrafskih natpisa L'Année épigraphique 1981. godine, pod rednim brojem 727:

Malena ispravka, ovde. Prvi ga je objavio Zef Mirdita u članku o epigrafskim spomenicima Dardanije (Novitates epigraphicae e Dardania collectae) 1980. godine, u 31. broju Arheološkog vestnika. str. 188 (redni br. spomenika 4), a odatle je i fotografija koju sam okačio:

Mirdita.png

https://ojs.zrc-sazu.si/av/article/view/9357/8448

Kod mjesta Xerxe (Zrze), 1,5 km jugoistočno od Švanjskog mosta, otkrivena je antička nekropola. Između ostaloga materijala, otkrivena je i nadgrobna stela od bijelog mermera i pri dnu natpisnog polja popreko prelomljena. Dimenzije su slijedeće: visina 148 cm; širina 55 cm; debljina 21,5 cm. Dimenzije natpisnog polja su: visina 60 cm, a širina 29 cm. Na gornjem dijelu je zabat sa malo izbočenim akroterijima. U centru zabata je rozeta, a ispod zabata edikula, na kojoj su predstave muža i žene. Žena preko glave ima maramu, otvorenih je očiju sa istaknutim usnama i nosom. Muškarac je pak sa bradom i istaknutim nosom, široka lica sa bradom i otvorenih očiju. Obučeni su jednostavnim haljinama. Između edikula i natpisnog polja nalazi se traka, čija je visina 10 cm, na čijoj se sredini susreću dvije grančice od loze, koje izlaze na dnu u sredini iz pehara i penju se uz ivice natpisa do vrha. Natpis je veoma čitak i glasi:
D(is) M(anibus) | Possido\nius Bit\i vixit a\5nnis L X X [et] | lusta co\iux et h\eresmari\to et sibi vi\va b(ene) m(erentibus) | posuit.
Slova su lijepo i dosta duboko urezana i u čitavom su tekstu iste veličine, cca 4 cm. Po svim obilježjima natpis ide u red običnih nadgrobnih stela. U 3. redu, iako je oštećen, jasno se vidi S; također i u 5. redu stoji et u lig. Grčko ime Possidonius, koje je veoma često rasprostranjeno u Rimskome carstvu i to osobito na Istoku, a i kod kršćana, na dardanskom području posvjedočeno je samo u Nišu. Patronim Bitus je svuda rasprostranjen. Na dardanskom području je posvjedočen još pet puta. Obično se smatra za tračko ime. Također i ime lusta je poznato svuda, osobito u keltskim provincijama, a i na Istoku i kod kršćana. Na dardanskom je području posvjedočeno tri puta, i to u Scupiju, Gračanici i u Ulpiani. Ono se smatra za latinsko, a Untermann uvrštava ga u venetski imenski materijal.
Vrijeme nastanka ovog natpisa je kraj II. i početak III. st. n. e. Na to nas upućuju pored hederae distinguentes, koje su karakteristične za sve natpise I.—IL st. n. e., a i za kršćanske natpise, također i riječi vivus sibi posuit, koje su na nadgrobnicima karakteristične za kasno doba principata.
 
Epigrafski spomenici i romanizacija srednjebalkanske oblasti Svetlane Lome iz 1992. godine:

D(is) M(anibus)
Iaroni
Pradi con(iugi)
vix(it) ann(is) LX
et Aur(elio) Dasio
ves(it) (!) ann(is) XXX
Tattuni Veneti vivae
Aur(elius) Prora
cus pater p(osuit)
Ime Iaro, -onis (Laro po Gabričevićevom čitanju) nije nigde drugde potvrđeno, ali u keltskoj onomastici postoji ime izvedeno od iste osnove, Iaronius, a u Polimlju od istog korena Iarito (q.v.). Ime oca Pradus posvedočeno je na jednom natpisu iz Majnca: Pradus Sarni f(ilius) mil(es) ex coh(orte) VII Braucorum (BRGK 40/1959 187, br. 170). Dasius je opšteilirsko ime. Venetus je posvedočeno takođe u ilirskoj onomastici (Delmati, Pirusti u Dakiji, Dirahij). Proracus je možda varijanta imena Proradus (od Preuradus sa eu > o, v. Mayer 1957, 280) koje je potvrđeno na teritoriji Desitijata (Spomenik 77/1934, 40, br. 16, Visoko) i u okolini Aranđelovca (IMS I br. 166); po sredi bi bila alternacija sufiksa -adus/-acus. Ovakva onomastika se uglavnom uklapa u Katičićevu dalmatsko-panonsku oblast. Problem je ime Tattu. Za isto ime imamo tri potvrde i to u Noriku (ILLPRON s.v.), a uz jedno od nih stoji ilirsko ime Varro kao patronimik: Tattu Var(r)onia filia sibi et marito. Prema Močijevom Nomenklatoru ime Tatu (bez geminate) posvedočeno je dva puta u Panoniji kao muško. Ako Falkner tumači keltskim uticajem vokalizam u ilirskih imena u Noriku (op. cit., 50: "die keltisierten illyrischen Masculina und Feminina auf -u(n)"), kako tumačiti pojavu takvih imena na srednem Balkanu gde, kako kaže Falkner (op. cit., 51) ne treba računti sa jačim keltskim uticajem? Ako se pretpostavi da su u pitanju došljaci, odakle oni onda mogu poticati? Sa širokog prostora neke dalmatsko-panonske oblasti u koju bi se najzad mogo smestiti i ovaj zapadni deo Dardanije? Kako uopšte tumačiti vokalizam u kod on- osnova na Balkanu, koje se ipak ne mogu zanemariti tako što bi se sve pripisale došljacima? Nazad, uz navedeno ime Tattu stoji ilirski patronimik. Da li je vokalizam u možda bio prvobitan i u balkanskim obrazovanjima, na šta bi ukazivalo ime Batun i mesapsko δαζουν? (u grčkom je ου grafija za dugo zatvoreno o).
 

Back
Top