Rad i nerad

gost 88651

Iskusan
Banovan
Poruka
6.079
„Moji roditelji su, da navedem još jedan primer njihovog razlikovanja u odnosu na mog strica Georga, mrzeli takozvani nerad, jer nisu mogli da zamisle da čovek od duha uopšte ne zna za nerad, da ga sebi uopšte ne može dozvoliti, da čovek od duha egzistira u krajnjoj napregnutosti i najvećoj zainteresovanosti upravo onda kad takoreći služi neradu, jer oni sa svojim istinskim neradom zaista ništa nisu umeli da počnu, jer se u njihovom neradu zaista ništa nije zbivalo, jer oni uistinu i u stvarnosti uopšte nisu bili u stanju da misle, a kamoli da vode neki duhovni proces. Čoveku od duha takozvani nerad je čak nemoguć. Njihov nerad je svakako bio pravi nerad, jer se u njima ništa nije zbivalo kad ništa nisu radili. Međutim, čovek od duha je upravo onda najdelotvorniji kada takoreći ništa ne radi.“

Brisanje, Tomas Bernhard


šta mislite...
 
'Ne verujem da bi on mogao da je vidi onakvu kakva je ona zaista. Kao osobu doživotno lišenu ikakvog
razumevanja ili sklonosti za poetska strujanja koja
prožimaju sve oko nas. Mogla bi isto tako da bude i mrtva, a da ipak živi dalje, zastaje pred delikatesnim radnjama, odlazi kod psihoanalitičara, proguta po roman
za veče, navlači steznik, kuje planove za Mjurielino zdravlje i sreću. Volim je. Smatram je neizrecivo hrabrom.’

Visoko podignite krovnu gredu, tesari, Selindžer
 
Шта је рад а шта је нерад?
Ако рад долази као израз воље онда је то рад, Али ако радимо што морамо, из страха за егзистенцију или мрзовоље изражене на неки други начин онда је наш рад раван нераду.Прави рад који долази од воље смислом мотивисаног човека уноси радост у живот и не умара човека. Док рад који није такав који долази од морања и с мрзовољом умара човека и уноси незадовољство у човеков живот. Осећања која гајимо према раду су показатељ какви смо ми у односу према раду. Три ствари чине живот вредним живљења а то су Љубав, Смисао и Истина, Неко би рекао Правда, али будући да правда извуре из Истине то му дође исто. Па ако наш рад није подупрт овим трима битним стварима он ће у нама изсзивати незадовољство и чак и да радимо 24часа дневно ми смо нерадници.
 
Ako rad ima predmet rada i tim radom ga menja u željenom pravcu,to je opredmećen rad...
E sad ...Društveno vrednovanje tog rada je posebna tema.
I sam umni rad ima predmet rada,mada on množe biti i apriorna zamisao...
 
"Rad" je jako sirok pojam, najbitniji je pre svega kreativni i duhovni rad i rad na obogacivanju svog duha i sebe kao osobe , sad mozda neko ne voli obaveze , da bude necija radna snaga i ne voli tu vrstu psiholoskog pritiska (verujem da ne voli niko) , ali recimo i citanje, pisanje, crtanje, ucenje, rekreacija, kretanje i upoznavanje novih ljudi , kultura.....itd su takodje neka vrsta rada , nazalost ovde vlada onaj primitivni stereotip i razmisljanje kako rad zapravo podrazumeva samo rmbacenje u nekoj fabrickoj hali ili gradjevini od jutra do mraka, tezak rad na njivi ili zavrtanje tocka i sad svako ko se bas ne uklapa u tu pricu ili je sebi omogucio da zivi malo lagodnije on je odma "neradnik" , ili ona logika " joooj bruka da me komsija vidi kako sa knjigom ili sa laptopom sedim u hladu umesto sad da okopavam bastu ili da cistim stalu".
 
Шта је рад а шта је нерад?
Ако рад долази као израз воље онда је то рад, Али ако радимо што морамо, из страха за егзистенцију или мрзовоље изражене на неки други начин онда је наш рад раван нераду.Прави рад који долази од воље смислом мотивисаног човека уноси радост у живот и не умара човека. Док рад који није такав који долази од морања и с мрзовољом умара човека и уноси незадовољство у човеков живот. Осећања која гајимо према раду су показатељ какви смо ми у односу према раду. Три ствари чине живот вредним живљења а то су Љубав, Смисао и Истина, Неко би рекао Правда, али будући да правда извуре из Истине то му дође исто. Па ако наш рад није подупрт овим трима битним стварима он ће у нама изсзивати незадовољство и чак и да радимо 24часа дневно ми смо нерадници.

Ja lepše i pametnije nisam pročitao skoro na forumu...
Manje se zamorimo kad kopamo svoju njivu nego ako moramo nečiju tudju za male pare jer tu bude i onaj stres koji ka nama stiže od vlasnika....
Umesto da nas hvali što zahvaljujući nama ne mora da radi dodatni posao on je našao bolestan model da nas ponižava u pokušaju da nas iscedi.
Još kad se doda da živimo u Srbiji koju ne zanima dal ti se rad kod Kurte i Murte beleži u doprinos društvu pa radiš neprijavljen i bez penzionog...
onda je motivisanost još manja.

Mislim da je ceo taj proces neodgovorne države namerno podvaljen i da su neznalice olako pristale.
Sa ovakvim trendom mi jednostavno moramo propasti.

- - - - - - - - - -

Poltronstvo kao prva faza, Nepotizam kao druga i Korupcija kao poslednja faza predstavljaju OBLIKE NERADA
Paničan strah da se neradom zaradjuje stvara još veću nesreću i često dovede do REVOLUCIJE ili RATA
 
Evo da povodom ove teme citiram Pekica; ''Sposobnost je bozji dar, rad - bozja kazna. Oni ne idu ruku pod ruku.
Sposobni su ljudi, prirodno, izuzeti od kazne vec i time sto su darovani sposobnoscu. Ona je, u vidu konjskog
rada, rezervisana za - nesposobne.''
 
I Bukovski je rekao nešto slično – “Svaka budala može da izmoli neki posao; samo mudri mogu da ne rade ništa.”

Mada, ima i ono, možeš kako hoćeš, al’ ne možeš do kad hoćeš…
 
„Moji roditelji su, da navedem još jedan primer njihovog razlikovanja u odnosu na mog strica Georga, mrzeli takozvani nerad, jer nisu mogli da zamisle da čovek od duha uopšte ne zna za nerad, da ga sebi uopšte ne može dozvoliti, da čovek od duha egzistira u krajnjoj napregnutosti i najvećoj zainteresovanosti upravo onda kad takoreći služi neradu, jer oni sa svojim istinskim neradom zaista ništa nisu umeli da počnu, jer se u njihovom neradu zaista ništa nije zbivalo, jer oni uistinu i u stvarnosti uopšte nisu bili u stanju da misle, a kamoli da vode neki duhovni proces. Čoveku od duha takozvani nerad je čak nemoguć. Njihov nerad je svakako bio pravi nerad, jer se u njima ništa nije zbivalo kad ništa nisu radili. Međutim, čovek od duha je upravo onda najdelotvorniji kada takoreći ništa ne radi.“

Brisanje, Tomas Bernhard


šta mislite...

Svet oko nas ima nekakvu strukturu. Da bismo pravilno shvatili komponente te strukture, moramo im dati određene jezičke naznake, a posebno moramo obratiti pažnju na logične veze među njima. U suprotnom, informacija koja se obrazlaže, ne samo da biva lišena smisla, već i same istine. U citatu iz romana, pisac razmatra dve pojave kojima daje jezičke naznake : nerad i nazovi nerad. Da bi jasnije čitaocima predočio predmet svog razmišljanja i podvukao razliku, bolje rečeno suprotnost među pojavama kao što su nerad i nazovi nerad, na scenu je uveo likove svojih roditelja i sebe suprotstavio njima. Pri svemu tome, on iznosi informacije koje su besmislene, lišene logike i visokoparane, a iznete sa namerom da stvori privid lične mudrosti, nauštrb roditeljske „plitkosti“.

Drugačijim jezičkim naznakama izrečena, misao pisaca glasi: postoji dokolica i ona se po kvalitetu razlikuje od čoveka do čoveka po tome što „čovek od duha“ u dokolici intenzivno radi, promišlja, a „čovek bez duha“ svakako dokoličari jer je lišen duhovnog procesa.

Kao što se na početku citata vidi, njegovi roditelji su, zahvaljujući duhovnom procesu, odnosno „stanju da misle“ došli do zaključka da dokolica jeste vredna prezira, odnosno, mrzeli su nerad, bolje rečeno, mrzeli su duhovni rad. Ako su mogli da dođu do zaključka, onda je besmisleno tvrditi da oni nemaju sposobnost za „duhovni proces“ kako pisac tvrdi.

S druge strane, duhovni rad takođe može biti vredan prezira, isto koliko i nerad, ali samo ukoliko su mu rezultati loši, pogrešni, a rezultat duhovnog rada Bernharda Tomasa je konstatacija da je on sposoban za duhovni proces, a njegovi roditelji nisu.

Ali, Bernhard ne gaji prezir samo prema inteligenciji svojih roditelja, on je svoja književna dela utemeljio na toj matrici nipodaštavanja tuđih inteligencija, ukusa, postupaka, ponašanja, a da pri svemu tome nije rekao ništa pametno što će dokazati njegovu superiornost nad čitavim svetom.
 
Svet oko nas ima nekakvu strukturu. Da bismo pravilno shvatili komponente te strukture, moramo im dati određene jezičke naznake, a posebno moramo obratiti pažnju na logične veze među njima. U suprotnom, informacija koja se obrazlaže, ne samo da biva lišena smisla, već i same istine. U citatu iz romana, pisac razmatra dve pojave kojima daje jezičke naznake : nerad i nazovi nerad. Da bi jasnije čitaocima predočio predmet svog razmišljanja i podvukao razliku, bolje rečeno suprotnost među pojavama kao što su nerad i nazovi nerad, na scenu je uveo likove svojih roditelja i sebe suprotstavio njima. Pri svemu tome, on iznosi informacije koje su besmislene, lišene logike i visokoparane, a iznete sa namerom da stvori privid lične mudrosti, nauštrb roditeljske „plitkosti“.

Drugačijim jezičkim naznakama izrečena, misao pisaca glasi: postoji dokolica i ona se po kvalitetu razlikuje od čoveka do čoveka po tome što „čovek od duha“ u dokolici intenzivno radi, promišlja, a „čovek bez duha“ svakako dokoličari jer je lišen duhovnog procesa.

Kao što se na početku citata vidi, njegovi roditelji su, zahvaljujući duhovnom procesu, odnosno „stanju da misle“ došli do zaključka da dokolica jeste vredna prezira, odnosno, mrzeli su nerad, bolje rečeno, mrzeli su duhovni rad. Ako su mogli da dođu do zaključka, onda je besmisleno tvrditi da oni nemaju sposobnost za „duhovni proces“ kako pisac tvrdi.

S druge strane, duhovni rad takođe može biti vredan prezira, isto koliko i nerad, ali samo ukoliko su mu rezultati loši, pogrešni, a rezultat duhovnog rada Bernharda Tomasa je konstatacija da je on sposoban za duhovni proces, a njegovi roditelji nisu.

Ali, Bernhard ne gaji prezir samo prema inteligenciji svojih roditelja, on je svoja književna dela utemeljio na toj matrici nipodaštavanja tuđih inteligencija, ukusa, postupaka, ponašanja, a da pri svemu tome nije rekao ništa pametno što će dokazati njegovu superiornost nad čitavim svetom.

razumem šta pišeš, ima smisla...
ni ja ne volim da čitam kad neko piše nešto ružno o svojim roditeljima, porodici, ali ne znam koja je bila njegova tzv. "realna" situacija, znam samo ono što sam pročitao...
on je, koliko sam shvatio, smatrao da bi bio egoizam da nekako proba da ulepšava tu svoju situaciju, i to šta je proživeo...
s jedne strane, stric Georg, i on, kao ljudi koji su se zanimali za umetnost, filozofiju itd. (“crne ovce” familije), a sa druge strane ostatak porodice…
ne znam šta dalje da napišem o tome, ne pokušavam da opravdam, ali ne želim ni da osuđujem, jer ne znam...
inače, mislim da je njegovo pisanje stilski sjajno i zanimljivo, iako prilično pesimistično...
eto, to je ono što mi ostaje od njega...
 
Да је рад добар не би био казна за грех. Да се подсетимо како је настао рад: Адам и Ева греше и Бог их изгони из раја говорећи: Од сад ћете ун зноју лица свог јести хлеб. Рад је дошао са падом. Рекли би смо то је било некад и да то нема везе са нама. Али погледајмо: ми смо првенствено ум па тек онда тело. И као умови ми би требало да радимо умне послове. Међутим живот модерног човека се свео на посао, забава, спавање. Чак и да радимо као писци, као програмери, ми не радимо оно што је посао једног ума: Маштање, осмишљавање живота, преиспитивае себе , својих мисли и идеја које се рађају у нашем уму, рад на контроли својих осећања, све је то посао једног ума. А ми то запостављамо и постали смо модерни робови. рад, забава сан. Има ли нешто духовно у делима палог човека? Модерни робови мисле да су слободни кад чине неморал. Робови који мисле да су слободни су најбољи робови. Раде а не размишљају. Ко роботи: екстра ствар. И кад им поменеш да су робови они се буне, ругају се. кажу да само глупи људи верују у Бога. Какво слепило.
 
Poslednja izmena:
U Srbiji živi posebna klapa ljudi. Možda ta klapa živi i u drugim zemljama, ali ne znam, jer nikada nisam napustio ovu od Boga zaboravljanu zemlju. Ta klapa ljudi ne može da sedne sama sa sobom niti jedan minut. Onog crva što kopka i nagriza i pita "što, čemu, zašto živiš" ućutkuju večitim metlanjem, skupljanjem prašine. Vele "dokon um - djavolje igralište" pa jeste kad nas tera da zaronimo u ambis naše ultimativno besmislene egzistencije.
 
U Srbiji živi posebna klapa ljudi. Možda ta klapa živi i u drugim zemljama, ali ne znam, jer nikada nisam napustio ovu od Boga zaboravljanu zemlju. Ta klapa ljudi ne može da sedne sama sa sobom niti jedan minut. Onog crva što kopka i nagriza i pita "što, čemu, zašto živiš" ućutkuju večitim metlanjem, skupljanjem prašine. Vele "dokon um - djavolje igralište" pa jeste kad nas tera da zaronimo u ambis naše ultimativno besmislene egzistencije.
Заборављаш да смо ми ти умови који треба да осмислимо своју егзистенцију. Ти си изгледа само још један ум који не ради свој посао и кука на недостатак смисла.
 

Back
Top