Primjeri hrvatskog/srpskog/..jezika kroz povijest

[Urvan Hroboatos]

Ne znam baš koliko je jezik u Dušanovim tekstovima
moderniji (kao vernakular) od onoga u povelji Kulina bana.
Npr.

Dok Kulin ima već štokavski prijelaz v' u u, dotle ovi tekstovi zadržavaju v', va, vo,..
Isto, Kulin ima -oga, dok Dušanove povelje imaju staro -ago, -ogo (svetago itd.).

Naravno, teško je na osnovu nekoliko stvari izvoditi njeke zaključke, no čini mi se
da je jezik iz Dušanovih tekstova "crkvenoslavenskiji" od Kulinova (a pogotovo u odnosu na suvrjemene bosanske povelje).

 

[Urvan Hroboatos]

Petstota je Držićeva obljetnica proslavljena kako dolikuje- uz iće i piće, fešte i govorancije pretilih dužnosnika i kulturnjaka, te uz ponjeko izdanje.
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac381.nsf/AllWebDocs/Tko_je_nama_Drzic_
http://www.lzmk.hr/izdanjeZavod.aspx?id=57

Pretiskan je i editio princeps pjesama i komedija iz 1551.
Ovo je prva stranica izvornoga djela, sadržeća veći dio posvete.

Moderan oblik:

 

[Mrkalj]

Ne znam baš koliko je jezik u Dušanovim tekstovima
moderniji (kao vernakular) od onoga u povelji Kulina bana.
Npr.

Dok Kulin ima već štokavski prijelaz v' u u, dotle ovi tekstovi zadržavaju v', va, vo,..
Isto, Kulin ima -oga, dok Dušanove povelje imaju staro -ago, -ogo (svetago itd.).

Naravno, teško je na osnovu nekoliko stvari izvoditi njeke zaključke, no čini mi se
da je jezik iz Dušanovih tekstova "crkvenoslavenskiji" od Kulinova (a pogotovo u odnosu na suvrjemene bosanske povelje).

1) Za povelju Kulina Bana se ne zna da li je u pitanju original, ili su sva tri primerka prepisi.

2) Govorili smo o Dušanovom zakoniku, koji je intencionalno bio sa manje elemenata crkvenoslovenskog, a više narodnog jer je narodu i bio namenjen. Ali tebi je sve to, očigledno, isto.

3) Vremenska neujednačenost razvoja štokavštine nije ništa neočekivano, ali njeno praćenje kroz pisane dokumente nema realnog značaja ni ishoda. Pisani tekst u mnogome zavisi od stila teksta i od stila pisanja pisara pa je gotovo nemoguće na osnovu pisanih dokumenata proceniti stepen razvoja vernakulara.

4) Da si imao strpljenja i pročitao tekst koji citiraš video bi da je stil pisanja više crkvenoslovenski od onog u Zakoniku upravo stoga što je crkvenim dostojnicima i namenjen:

Izvolenijem božijem i pospešenijem svetago duha va troicje podpisa se sji hram gospoda boga vsedržitelja va pamet i va pomen gospodina bogom prosvještenago i svatorodnago i svetago i samodrživago vse srbskije i pomorskije zemlje Stefana kralja Uroša. g. go, jemu že budi vječna pamet. Vo dni sina jego blagovjernago i svetago i slavnago i previskokago gospodina prvago cara Stefana vse srbskije i grčkije i pomorskije zemlje i sina jego Stefana kralja Uroša va ljeto 1348, indikta 25. bog da prostit prvago igumena Arsenija, trudivšago se o mjestje sem svetjem.​

Dakle, jezik je prilagođen primaocu.

 

[Mrkalj]

Petstota je Držićeva obljetnica proslavljena kako dolikuje- uz iće i piće, fešte i govorancije pretilih dužnosnika i kulturnjaka, te uz ponjeko izdanje.
http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac381.nsf/AllWebDocs/Tko_je_nama_Drzic_
http://www.lzmk.hr/izdanjeZavod.aspx?id=57

Pretiskan je i editio princeps pjesama i komedija iz 1551.
Ovo je prva stranica izvornoga djela, sadržeća veći dio posvete.

http://img687.imageshack.us/img687/8445/drzic.jpg

Moderan oblik:

http://img688.imageshack.us/img688/5554/drzicpiesni.jpg

Držićev jezik je primer srpskog književnog jezika vernakularne stilizacije.

Ovde ćemo prikazati kako je Držić video Hrvate - njegov lik "Gulisav Hrvat".

U velikoj Držićevoj komediji Dundo Maroje, njegovom najboljem delu, prikazani su, kako pisac kaže, "našijenci u Rimu". "Našijeci" su najpre Dubrovčani, stari trgovac Dundo Maroje koji juri rasipnog sina Mara, Marova ostavljena verenica Pera, zatim naši ljudi iz drugih krajeva, Tripče Kotoranin, Pavo Novobrđanin i njegov sin Grubiša i dr.

Gulisav Hrvat po jeziku se razlikuje od našijenaca, pri čemu njegov jezik biva izvor smeha, čime pisac jasno stavlja do znanja da jezik Dubrovčana nije hrvatski jezik.

Uporedite sami koliko se srpski jezik (Pomet) razlikuje od hrvatskog (koliko ga je hrvatskim, budući da mu nije maternji, Držić tada umeo dočarati) jezikom Gulisava. Takođe obratite pažnju koliko se malo - praktično nimalo! – srpski jezik promenio za pola milenijuma, (Dundo Maroje je iz 1551).

POMET: Odkle si ti? Tko si ti?

GULISAV HRVAT: Prijatelj sam, nebore, približaj se.

POMET: Brate, prosti; i neprijatelji većekrat tako reku, a kordom se ukažu neprijatelji. Ma te vidim dobra čovjeka; da' mi ruku! Odkle te imamo?

GULISAV HRVAT: Dobar junače, idem iz tudeške zemlje velicijem poslom. Posila me Ondarda Tudešak, vlastelin od Auguste, jeda mu kćer najdem ku je, jesu osam godišta, izgubio.

POMET: Kako je toj kćeri njegovo' bilo ime?

GULISAV HRVAT: Mandalijena. Ondardo ovde stao u Bnecijeh, veliko brijeme na trgovine nastojeći, i tu u Bnecijeh obljubi jednu vladiku bnetačku; š njom ima kćer Mandalijenu. Tu tu kćer uza se uzdrži; djevojka uzraste, u njoj se učini golema vladika. Htjedbude nesrjeća, jedan susid vlastelin bnetački vrže oko na djevojku, a djevojka na njega. Jedan dan izvede devojku iz kuće od oca; s divojkom umaha uteče. Otac velike stvari čini za opet imat devojku, devojka, kako pobježe, veće se ne vrati.

POMET: Ter što bi htio sad taj otac? Onda ju nije mogao nać, a sad, do sto godiš, gdje da ju nađe?

GULISAV HRVAT: Gospodin Ondardo u početak je veoma iskao tu divojku, pak, kad se je u svoj dom u Augustu vrnuo i oženil se i imal djecu, veće nije mario za devojku Mandalijenu.

POMET: Da sada što bi htio?

GULISAV HRVAT: Žena mu umri, djeca mu pomriše, imanje veliko ima. Spomenul se je od divojke Mandaline; mene je poslao da išćem, da pitam, da gledam, da obećam tko bi ju iznašao.

POMET: Da što obećaš?

GULISAV HRVAT: Pineza sto škudi, tko mi ju obnajde.

POMET: I ti ne bi zao kolač bio! Ma to gdje da se nađe?

GULISAV HRVAT: Ako je živa, moj junače, obnajti se će.

POMET: Da, da ka druga Mandalijena reče: "Ja sam" za uljesti u imanje, a ne bude njegova kći? Er se u duga godišta obrazi priobražaju.

GULISAV HRVAT: Junače, zlamenja su! Pod livom sisom ima madež i na ruci ima zlamenje koje ja znam. Babka je š njome, ako nî priminula s segaj svita.

POMET: Dobar junače, čuo sam; i ja ću poispitat, jeda i ja sto škudi dobudem. Gdje ćeš na stan?

GULISAV HRVAT: Ovdi ću na voštariju bit della grassezza; hod' da sa mnom piješ.

POMET: Hvala, junače, opet se ćemo stat - imam sad njeku potrjebu.​

Koliko je znao i umeo Marin Držić je Gulisavu stavljao u usta hrvaštinu.

Vuk i Daničić su objasnili razliku između srpskog i hrvatskog jezika:
http://kovceg.tripod.com/razlike_hrvatski-srpski.htm

 

[Mrkalj]

Đura Daničić:

Da bi što koristi od ovoga članka bilo i onim Srbima koji ne čitaju rado ovako suhoparnih stvari, evo nekoliko vrsta iz knjige, koja je pisana Hrvatskim jezikom najčistijim između sviju drugih koje imah pred sobom pišući ovaj članak.

Pistule i evanyelya po sfe godischie harvatschim yazichom stumacena,
nouo pristampana i s pomgnom priuiyena,
po nacinu nouoga missala nareyena po sfetoy materi crichui. V Bnetcih 1586​

Pistule 19. Jov. 5.

U originalu je od slova do slova ovako:

1. Bisce dan blagdana xudiyschoga, i vzide Issus u Yerusalem. 2. A yest v Yeruzolimu loqua ka se zove xudyschi Betsaida, a to yest kadi se ofçe za posuetilischie perihu, i ocholo sebe pet pristriscach imisce. 3. I v gnih lexasce veliko mnoxtuo nemochnichof, slipaç, hromih i susih, ki cechachu ganutye node. 4. Anyel tada Boxyi po vrimenu shoyasce v lochuu i smuchievasce vodu. I chij naypria slizisce v loquu po smuchenyu vode, zdraf budisce, od ke godi nemochi nemochian bisce. 5. A bisce niki clouik onde trideset i ossam godisch imiyuki v nemoki suoyoy. 6. Ouoga kako vidi Issus lexechi, i pozna da velicho vrime bisce imil v nemochi svoyoy, rece gniemu: hockiesc li da budesc zdraf? 7. Odgouori mu nemochinich: gospodine, clouicha nimam chi bi me postauil v loquu onda kada se smuti voda. Jere dochle ya pridu, ili pri mene v gnin slizu. 8. Rece njemu Issus: ustani se, i vazmi postegliu tuoyu, i hodi. 9. I tudye zdrf bi clouich, i vaze posteglu suoyu, i hoyasce. A bisce subota v oni dan. 10. I gouorahu xudiyi onomu chi zdraf bisce vcignien: subotta yest danas, ne pristoyi se tebi vzeti postegliu tuoyu. 11. A on gnim odgouori: chi ye mene zdraua vcinil, on mi ye rekal: vazmi postegliu tuoyu i hodi. 12. I vpitasce gniega: tcho ye on clouich, ki ti ye rekal: vazmi postegliu tuoyu i hodi? 13. A ouf, ki bisce ozdraufglien, ne znasce tcho bisce. Issus tada vchloni se od mnoxtua, cho se bisce scupilo onde. 14. Po tom toga najde ga Issus v templu, i reche gniemu: eto si vchignien zdraf, yure ne htiy vechie sagrisciti, da ti yosc gore nic ne pride. 15. I poyde ou chlouch i navisti xudiem da Issus bisce, chij zdraua gniega yest vcinil.​

Prema ćiriličnoj transliteraciji Đure Daničića:

1. Biše dan blagdana žudijskoga, i vzide Isus u Jerusalem. 2. A jest v Jeruzolimu lokva ka se zove žudijski Betsaida, a to jest kadi se ovce za posvetilišće perihu, i okolo sebe pet pristrišak imiše. 3. I v njih ležaše veliko množtvo nemoćnikov, slipac, hromih i susih, ki čekahu ganutje node. 4. Anjel tada Božji po vrimenu shojaše v lokvu i smućevaše vodu. I ki najprija sliziše v lovku po smućenju vode, zdrav budiše , od ke godi nemoći nemoćan biše. 5. A biše niki človik onde trideset i osam godišć imijući v nemoći svojoj. 6. Ovoga kako vidi Isus ležeći, i pozna da veliko vrime biše imil v nemoći svojoj, reče njemu: hoćeš li da budeš zdrav? 7. Odgovori mu nemoćnik: gospodine, človika nimam ki bi me postavil v lokvu onda kada se smuti voda. Jere dokle ja pridu, ili pri mene v njin slizu. 8. Reče njemu Isus: ustani se, i vazmi postelju tvoju, i hodi. 9. I tudje zdrv bi človik, i vaze postelju svoju, i hojaše. A biše subota v oni dan. 10. I govorahu Žudiji onomu ki zdrav biše učinjen: subota jest danas, ne pristoji se tebi vzeti postelju tvoju. 11. A on njim odgovori: ki je mene zdrava učinil, on mi je rekal: vazmi postelju tvoju i hodi? 12. I vpitaše njega: tko je on človik, ki ti je rekal: vazmi postelju tvoju i hodi? 13. A ov, ki biše ozdravljen ne znaše tko biše. Isus tada ukloni se od množtva, ko se biše skupilo onde. 14. Po tom toga najde ga Isus v templu, i reče njemu: eto si učinjen zdrav, jure ne htij veće sagrišjati, da ti još gore nič ne pride. 15. I pojde ov človik i navisti Žudiem da Isus biše, ki zdrava njega jest učinil.​

​

 

[Tandoori Masala]

Spojler

 

[Urvan Hroboatos]

Spojler

Vrlo interesantno. Mislio sam da znam praktički sve
srpske "vernakularce" iz toga razdoblja- a za ovoga nisam čuo.
Dobro veli Konfucije: Nisam se učen rodio. Tražim znanje.

 

[Urvan Hroboatos]

Đura Daničić:

Da bi što koristi od ovoga članka bilo i onim Srbima koji ne čitaju rado ovako suhoparnih stvari, evo nekoliko vrsta iz knjige, koja je pisana Hrvatskim jezikom najčistijim između sviju drugih koje imah pred sobom pišući ovaj članak.

Pistule i evanyelya po sfe godischie harvatschim yazichom stumacena,
nouo pristampana i s pomgnom priuiyena,
po nacinu nouoga missala nareyena po sfetoy materi crichui. V Bnetcih 1586​

Pistule 19. Jov. 5.

U originalu je od slova do slova ovako:

1. Bisce dan blagdana xudiyschoga, i vzide Issus u Yerusalem. 2. A yest v Yeruzolimu loqua ka se zove xudyschi Betsaida, a to yest kadi se ofçe za posuetilischie perihu, i ocholo sebe pet pristriscach imisce. 3. I v gnih lexasce veliko mnoxtuo nemochnichof, slipaç, hromih i susih, ki cechachu ganutye node. 4. Anyel tada Boxyi po vrimenu shoyasce v lochuu i smuchievasce vodu. I chij naypria slizisce v loquu po smuchenyu vode, zdraf budisce, od ke godi nemochi nemochian bisce. 5. A bisce niki clouik onde trideset i ossam godisch imiyuki v nemoki suoyoy. 6. Ouoga kako vidi Issus lexechi, i pozna da velicho vrime bisce imil v nemochi svoyoy, rece gniemu: hockiesc li da budesc zdraf? 7. Odgouori mu nemochinich: gospodine, clouicha nimam chi bi me postauil v loquu onda kada se smuti voda. Jere dochle ya pridu, ili pri mene v gnin slizu. 8. Rece njemu Issus: ustani se, i vazmi postegliu tuoyu, i hodi. 9. I tudye zdrf bi clouich, i vaze posteglu suoyu, i hoyasce. A bisce subota v oni dan. 10. I gouorahu xudiyi onomu chi zdraf bisce vcignien: subotta yest danas, ne pristoyi se tebi vzeti postegliu tuoyu. 11. A on gnim odgouori: chi ye mene zdraua vcinil, on mi ye rekal: vazmi postegliu tuoyu i hodi. 12. I vpitasce gniega: tcho ye on clouich, ki ti ye rekal: vazmi postegliu tuoyu i hodi? 13. A ouf, ki bisce ozdraufglien, ne znasce tcho bisce. Issus tada vchloni se od mnoxtua, cho se bisce scupilo onde. 14. Po tom toga najde ga Issus v templu, i reche gniemu: eto si vchignien zdraf, yure ne htiy vechie sagrisciti, da ti yosc gore nic ne pride. 15. I poyde ou chlouch i navisti xudiem da Issus bisce, chij zdraua gniega yest vcinil.​

Prema ćiriličnoj transliteraciji Đure Daničića:

1. Biše dan blagdana žudijskoga, i vzide Isus u Jerusalem. 2. A jest v Jeruzolimu lokva ka se zove žudijski Betsaida, a to jest kadi se ovce za posvetilišće perihu, i okolo sebe pet pristrišak imiše. 3. I v njih ležaše veliko množtvo nemoćnikov, slipac, hromih i susih, ki čekahu ganutje node. 4. Anjel tada Božji po vrimenu shojaše v lokvu i smućevaše vodu. I ki najprija sliziše v lovku po smućenju vode, zdrav budiše , od ke godi nemoći nemoćan biše. 5. A biše niki človik onde trideset i osam godišć imijući v nemoći svojoj. 6. Ovoga kako vidi Isus ležeći, i pozna da veliko vrime biše imil v nemoći svojoj, reče njemu: hoćeš li da budeš zdrav? 7. Odgovori mu nemoćnik: gospodine, človika nimam ki bi me postavil v lokvu onda kada se smuti voda. Jere dokle ja pridu, ili pri mene v njin slizu. 8. Reče njemu Isus: ustani se, i vazmi postelju tvoju, i hodi. 9. I tudje zdrv bi človik, i vaze postelju svoju, i hojaše. A biše subota v oni dan. 10. I govorahu Žudiji onomu ki zdrav biše učinjen: subota jest danas, ne pristoji se tebi vzeti postelju tvoju. 11. A on njim odgovori: ki je mene zdrava učinil, on mi je rekal: vazmi postelju tvoju i hodi? 12. I vpitaše njega: tko je on človik, ki ti je rekal: vazmi postelju tvoju i hodi? 13. A ov, ki biše ozdravljen ne znaše tko biše. Isus tada ukloni se od množtva, ko se biše skupilo onde. 14. Po tom toga najde ga Isus v templu, i reče njemu: eto si učinjen zdrav, jure ne htij veće sagrišjati, da ti još gore nič ne pride. 15. I pojde ov človik i navisti Žudiem da Isus biše, ki zdrava njega jest učinil.​

​

Dobro-kako te nije sramota navoditi te pisanije, koje su dosta dobar (za ono doba) opis njekih različajnica između čakavskoga i štokavskoga narječja, no nemaju veze sa srpskim i hrvatskm jezicima kao takvim ? Kad se sam Daničić odrekao tih mladenačkih zabluda, nastalih u klimi Miklošiča i comp.

 

[Tandoori Masala]

 

[Urvan Hroboatos]

Na googlebooks ima izdanje iz 1801., cijelo u pdf-u. To su izdanje vjerojatno
koristili i čitali Mažuranić, Karadžić, Gaj, Babukić, ...

No, ovo je izvorno ....

 

[vandalija]

Ovaj urvan hrobatos je baš neki šaljivdžija i majstor za zamenu teza i postavke original falsifikata

 

[Tandoori Masala]

.

Cvito Fiskovic, Splitska renesansna sredina, Mogucnosti, 1976.
32) Vicko Solitro, Documenti storici sull'Istria e la Dalmazia, 1844, str. 244.


. .

Petar Hektorovic: Ribanje i Ribarsko prigovaranje, 1568.

PASKOJE:

"Dva mi sta* siromaha dugo vrime drugovala,
Lipo ti sta drugovala i lipo se dragovala,
Lipo plinke dilila i lipo se razdiljala,
I razdiliv se opet se sazivala.

Već mi nigda zarobiše tri junačke dobre konje dva siromaha,
Tere sta dva konjica mnogo lipo razdilila.
O trećega ne mogoše junaci se pogoditi
Negli su se razgnivala i mnogo se sapsovala.

Ono to mi ne bihu, družino, dva siromaha,
Da jedno mi biše vitez Marko Kraljeviću,
Vitez Marko Kraljeviću i braćen mu Andrijašu, mladi vitezi
Tuj si Marko potrže svitlu sablju pozlaćenu
I udari Andrijaša brajena u srdašce.

On mi ranjen prionu za njegovu desnu ruku
Tere knezu Marku potihora besijaše:

Jeda mi te mogu, mili brate, umoliti,
Nemoj to mi vaditi sabljice iz sardašca, mili brajane,
Dokle ti ne naručam do dvi i do tri beside.
Kada dojdeš, kreže Marko, k našoj majci junačkoj,

Nemoj to joj, ja te molim, kriva dila učiniti,
I moj dil ćeš podati, kneze Marko, našoj majci,
Zašto si ga nigdar veće od mene ne dočeka.
Ako li te bude mila majka uprašati, viteže Marko:

Što mi ti je, sinko, sabljica sva karvava?
Nemoj to joj, mili brate, sve istinu kazovati
Ni naju majku nikako zlovoljiti,
Da reci to ovako našoj majci junačkoj:

Susrite me, mila majko, jedan tihi jelenčac
Koji mi se ne hti sa drumka ukloniti, junačka majko,
Ni on meni, mila majko, ni ja njemu.

I tuj stavši potrgoh moju sablju junačku
I udarih tihoga jelenka u srdašce,
I kada ja pogledah onoga tiha jelenka
Gdi se htiše na drumku s dušicom razdiliti.

Vide mi ga milo biše kako mojega brajena, tihoga jelenka,
I da bi mi na povrate, ne bih ti ga zagubio.
I kada te jošće bude naju majka uprašati:
Da gdi ti je, kneže Marko, tvoj brajen Andrijašu?

Ne reci mi našoj majci istine poništore,
Ostao je, reci, junak, mila majko, u tujoj zemlji
Iz koje se ne može od milin'ja odiliti, Andrijašu;
Onde mi je obljubio jednu gizdavu devojku.

I odkle je junak tuj devojku obljubio,
Nikad veće nije pošal sa mnome vojevati,
I sa mnome nije veće ni plinka razdilio.

Ona t' mu je dala mnoga bilja nepoznana
I onoga vinca junaku od zabitja, gizdava devojka.
Li uskori mu se hoćeš, mila majko, nadijati.
A kad na te napadu gusari u čarnoj gori,

Nemoj to se prid njimi, mili brate, pripadnuti,
Da izglasa poklikni brajena Andrijaša
Bud da me ćeš zaman, brate, pri potribi klikovati
Kada mi te začuju moje ime klikujući, kleti gusari,

Taj čas će se od tebe junaci razbignuti
Kako su se vasdakrat, brajene, razbigovali
Kada su te začuli moje ime klikovati,
A neka da ti vidi tvoja ljubima družina

Koji me si tvoga brata brez krivine zagubio!
Vesel budi, gospodaru, i vesela ti družina, naš gospodaru!
Ova pisan da bude tvoj milosti na počten'je".


http://2.***************/_-j_isHxkBoc/R1BYKdpOUnI/AAAAAAAAAOI/SyGH_4uGQrg/s1600-R/samohajdukvl4.jpg

 

[Mrkalj]

Dositej Obradović, Život i priključenija, 1783

Ljubezni Haralampije, O Srbima triju verozakona, 1783

Govoreći za narode koji u ovim kraljevstvam i provincijam živu, razumevam koliko grčke crkve, toliko i latinske sljedovatelje, ne isključavajući ni same Turke Bošnjake i Hercegovce, budući da zakon i vere može se promeniti, a rod i jezik nikada. Bošnjak i Hercegovac Turčin – on se Turčin po zakonu zove, a po rodu i po jeziku, kako su god bili njegovi čukundedovi, tako će biti i njegovi poslednji unuci: Bošnjaci i Hercegovci, dogod bog svet drži. Oni se zovu Turci dok Turci tom zemljom vladaju, a kako se pravi Turci vrate u svoj vilajet otkuda su proizišli, Bošnjaci će ostati Bošnjaci i biće što su njihovi stari bili.

Za sav dakle srpski rod ja ću prevoditi slavnih i premudrih ljudi misli i sovjete, želeći da se svi polzuju. Moja će knjiga biti za svakoga koji razumeva naš jezik i ko s čistim i pravim srcem želi um svoj prosvetiti i narave poboljšati. Neću nimalo gledati ko je koga zakona i vere, niti se to gleda u današnjem veku prosveštenom. Po zakonu i po veri svi bi ljudi mogli dobri biti. Svi su zakoni osnovati na zakonu jestestva. Nijedan zakon na svetu ne veli: čini zlo i budi nepravedan; no naprotiv, svi što ih je gođ, od strane božje nalažu i zapovedaju: nikom nikakva zla ne tvoriti, dobro tvoriti i ljubiti pravdu. Bog je sama večna dobrota i pravda; što god nije dobro i pravedno, nije od boga. A zašto dakle u svakom zakonu ima zlih i nepravednih ljudi? Nije tomu zakon uzrok, nego nerazumije, slepota uma, pokvareno, pakosno i zlo srce i preko mere ljubov k samom sebi. Ovo su izvori iz kojih izviru sve strasti koje uznemiravaju rod čelovečeski i koje čine da čovek na čoveka mrzi, jedan drugoga huli, goni, udručava, ozlobljava, proklinje, u večnu muku šilje i vragu predaje – a što je najgore – pod imenom vere i zakona, prevraćajući i tolmačeći zakon svoj po zlobi i po strasti srca svoga.​

http://kovceg.tripod.com/dositej_zivot_prikljucenija.htm

 

[Urvan Hroboatos]

Držićev jezik je priměr srpskog književnog jezika vernakularne stilizacije.

Ovdě ćemo prikazati kako je Držić viděo Hrvate - njegov lik "Gulisav Hrvat".

U velikoj Držićevoj komediji Dundo Maroje, njegovom najboljem dělu, prikazani su, kako pisac kaže, "našijenci u Rimu". "Našijeci" su najprě Dubrovčani, stari trgovac Dundo Maroje koji juri rasipnog sina Mara, Marova ostavljena věrenica Pera, zatim naši ljudi iz drugih krajeva, Tripče Kotoranin, Pavo Novobrđanin i njegov sin Grubiša i dr.

Gulisav Hrvat po jeziku se razlikuje od našijenaca, pri čemu njegov jezik biva izvor směha, čime pisac jasno stavlja do znanja da jezik Dubrovčana nije hrvatski jezik.

Uporedite sami koliko se srpski jezik (Pomet) razlikuje od hrvatskog (koliko ga je hrvatskim, budući da mu nije maternji, Držić tada uměo dočarati) jezikom Gulisava. Takođe obratite pažnju koliko se malo - praktično nimalo! – srpski jezik proměnio za pola milenijuma, (Dundo Maroje je iz 1551).

POMET: Odkle si ti? Tko si ti?

GULISAV HRVAT: Prijatelj sam, nebore, približaj se.

POMET: Brate, prosti; i neprijatelji većekrat tako reku, a kordom se ukažu neprijatelji. Ma te vidim dobra čovjeka; da' mi ruku! Odkle te imamo?

GULISAV HRVAT: Dobar junače, idem iz tudeške zemlje velicijem poslom. Posila me Ondarda Tudešak, vlastelin od Auguste, jeda mu kćer najdem ku je, jesu osam godišta, izgubio.

POMET: Kako je toj kćeri njegovo' bilo ime?

GULISAV HRVAT: Mandalijena. Ondardo ovde stao u Bnecijeh, veliko brijeme na trgovine nastojeći, i tu u Bnecijeh obljubi jednu vladiku bnetačku; š njom ima kćer Mandalijenu. Tu tu kćer uza se uzdrži; djevojka uzraste, u njoj se učini golema vladika. Htjedbude nesrjeća, jedan susid vlastelin bnetački vrže oko na djevojku, a djevojka na njega. Jedan dan izvede devojku iz kuće od oca; s divojkom umaha uteče. Otac velike stvari čini za opet imat devojku, devojka, kako pobježe, veće se ne vrati.

POMET: Ter što bi htio sad taj otac? Onda ju nije mogao nać, a sad, do sto godiš, gdje da ju nađe?

GULISAV HRVAT: Gospodin Ondardo u početak je veoma iskao tu divojku, pak, kad se je u svoj dom u Augustu vrnuo i oženil se i imal djecu, veće nije mario za devojku Mandalijenu.

POMET: Da sada što bi htio?

GULISAV HRVAT: Žena mu umri, djeca mu pomriše, imanje veliko ima. Spomenul se je od divojke Mandaline; mene je poslao da išćem, da pitam, da gledam, da obećam tko bi ju iznašao.

POMET: Da što obećaš?

GULISAV HRVAT: Pineza sto škudi, tko mi ju obnajde.

POMET: I ti ne bi zao kolač bio! Ma to gdje da se nađe?

GULISAV HRVAT: Ako je živa, moj junače, obnajti se će.

POMET: Da, da ka druga Mandalijena reče: "Ja sam" za uljesti u imanje, a ne bude njegova kći? Er se u duga godišta obrazi priobražaju.

GULISAV HRVAT: Junače, zlamenja su! Pod livom sisom ima madež i na ruci ima zlamenje koje ja znam. Babka je š njome, ako nî priminula s segaj svita.

POMET: Dobar junače, čuo sam; i ja ću poispitat, jeda i ja sto škudi dobudem. Gdje ćeš na stan?

GULISAV HRVAT: Ovdi ću na voštariju bit della grassezza; hod' da sa mnom piješ.

POMET: Hvala, junače, opet se ćemo stat - imam sad njeku potrjebu.​

Koliko je znao i uměo Marin Držić je Gulisavu stavljao u usta hrvaštinu.

Vuk i Daničić su objasnili razliku između srpskog i hrvatskog jezika:
http://kovceg.tripod.com/razlike_hrvatski-srpski.htm

Tekst dobar kao ilustracija, jer se jezik "Gulisava Hrvata" (bizarno i nepostojeće ime) ni u čem bitno ne razlikuje od Pometova, a još manje od jezika Dubrovčana koji pisahu istovrjemeno i kasnije od Držića. Stara srpska politika brojanja izoglosa, kao da one nješto ključno znače. Kažeš ča, i odmah si čakavac, iako si u drugim stvarima štokavac-jekavac, kao Lastovljani. Ili kažeš šć i jd mjesto dj-đ, i odmah si sumnjivi štokavac jer nisi istočni štokavac niti novoštokavac.

* to nije razlika između čakavskog i štokavskoga narječja, niti između jekavice i ikavice

*nema razlika ni u sintaksi i morfologiji

* postoje-nesustavno- jedino razlike u tom što "Gulisav", osim jekavski, govori i ikavski ekvaski (divojku, devojku); dočetak u participu 3.o.jd. na -l (oženil, imal); metateza (jd- mjesto -đ: najde/nađe; šć mjesto št u išćem.

I to je to.

Sve te odlike, pa i "prave" čakavske, nalazimo i Dubrovačana (zač, tač, misal, najti,.), a šć u šćakavsko-jekavskim govorima istočne i srednje bosne (kliješća, prišć, šća, ..)- što sve spada u zapadnoštokavski sustav povezan s čakavskim, dok od čakavštine kod Gulisava malo ima, ona je više staroštokavština u prijelaznom razdoblju.

Nema futura od biti, nego od httjeti (ja budu, nego ja ću); nema v, a ne u; nema samo iakavizam i pokoji ekavizam (ne govorim o čakavsko-jekavskom ovoru Lastova), name čakavsko tve, me, segaj

Pa da vidimo po čemu je taj Gulisav bitno drugačiji i od kasnijih i ranijij dubrovačkih štokavsko-jekavskih pisaca;

Šiško Menčetić, prije 1500.:

KOJI ČTIŠ SEJ PJESNI
Koji čtiš sej pjesni, molim te veselo
Tako ti ljuvezni, veseli tve čelo.
Ako što zadoh ja, ne prija, tužicu,
Odvrzi draču tja, a vazmi ružicu.
Toj li jur sad bolje ti moreš, ti tvori;
Oto ti jur polje: što umiš govori.
A meni jur kosti prigrizat, čuj, nemoj,
Da još tej gorkosti ne ćutim uz trud moj.

MISAL MI ZANOSI
Misal mi zanosi ovaj vil gdi pušta
Dva prama od kosi niz lišca gorušta,
Ali kad otvori dva svitla pozora
Ter bjelji svit stvori nego li dan zora.
Rozom jes povezla obličje veselo,
A džiljom prinesla bijeli vrat i čelo,
Iz koga jezera može bit da nose
S koraljom bisera, čim usti nje rose;
Ar iz njih leti glas za ki svak svidoči
Da rajsku ima slas ter miris s istoči.

Dinko Zlatarić, 1597.

PRIDRAGI SINKO MOJ

"U smrt Šimuna sina svoga prvorođenoga koji živje godiste i dva mjeseca i petnaes dana; umrije na tri setembra godišta 1592."
Pridragi sinko moj, ki razlog ovo bi,
Da oči ovakoj zatvorim ja tebi,
Na mojoj što smrti od tebe prijat mnjah?
Evo mi umrije ti, a ja živ, jaoh!, ostah.
Sunce svoj okoliš jednokrat obiđe
I mjesec još ne triš, ti k nami da priđe.
Malo ti postoja, hrlo t’ nas ostavi,
O diko sva moja i moja ljubavi!
Ter brži od strile odletje u mal caš
I tvoje sve mile razblude skri od nas.
Već nećeš ćačka zvat da te u svoj kril primi,
Ni njegov grlit vrat rukami drazimi.
Prvo si veselje od srca moga bil;
Jaoh! sad si dreselje i vječni plač i cvil.
Koli se promini moja čes u kratko
I gorko učini ufanje prislatko!
Ne bude sunce zać ni isteć vas moj vik
Što sa mnom neće nać i oći plač velik;
Jer s tobom radosti umriješe se sve meni,
I sa mnom svitlosti očiju mojijeh ni.

Pravi dubrovački tekstovi su, glede uzoglosa, štokavsko-čakavski:

Džore Držić

Moj dragi Ljubmire, što tuj meu knezovi?
A ovce tve tire po gorah vukovi!
Ke t' bjehu najdraže, ginu t', ja t' svjedoču,
Tač pusto bez straže mlijeko i psi loču.
Ini po dubravi ovčari stanuju
Ter s igrom u slavi veselo miruju,
A tebi čude se, ki te gnjiv tuj vodi
I nevolja nese po gori i vodi?
Hoti mi reć uzrok, prašam te srčano,
Još da je ki prirok, mož' mi reć ufano.
Znaš da t' sam vinu bil vjeran u potribi,
Dilom te još ljubil pri tvojoj pogibi.
Oh, jeda s' obljubil gdi koju od vila,
Kroz ku se s' izgubil i ka te smamila,
Ter ljubav nemirna goji t' se u prsi
Toliko čemerna, život tvoj da t' mrzi?
Cić ke se jur vidi, kako se usiše
I licem još blidi a srcem uzdiše.
Ti m' je se slobodi na pospih najbrže,
Pri ner se rasplodi i žile razvrže.
Ako se ukrijepi u tebi taj trava,
Tko da ju skorijepi, ljubav je koštrava!
Toli ni ljubavi razmi ka ina zled,
Sad meni objavi, jeda t' se da ki red.

Dok su čakavski ništa nerazumljiviji od dubrovačke mješavine:

Hanival Lucić, cca. 1550.

Jur nijedna na svit vila
Lipotom se već ne slavi,
Jer je hvale sve skupila
Vila kâ mi sarce travi.
Ni će biti, ni je bila,
Njoj takmena kâ se pravi.
Lipotom se već ne slavi
Jur nijedna na svit vila.

I u starijim tekstovima, "hrvatske" osobine (pojde, vsi, ikavizam, ..) prisutne su još više:

Grgur Vukosalić Hrvatinić, gospodar južnoga Zahumlja, 1418

..Ja knez Grgur Vukosalić daju va s'vidinie vsakomu, kako po navodu zla človika postavih' pri Stonom' na Zablatku carinu, tko godi grede u Ston' ili dubrovčanin' ili vlah' ili sr'blin ili tko ini, i takođe i(z) Stona, da plaća carinu....koi gredu priko moe zemle u Ston', koliko koi gredu i(z) Stona priko moe zemle, i za to svrgoh ju..

.

Uzalud vam trud svirači, jer sve osobine koje je mladi Daničić naveo
kao razlike među čakavskim i štokavskim narječjem, nalaze se u 15. i 16. st. na štokavskom hrvatskom području.

A Gulisav je sve ogulio, posvetilo mu se ime.

 

[Koča]

Dositěj Obradović, Život i priključenija, 1783

Ljubezni Haralampije, O Srbima triju věrozakona, 1783

Govoreći za narode koji u ovim kraljevstvam i provincijam živu, razumevam koliko grčke crkve, toliko i latinske sljedovatelje, ne isključavajući ni same Turke Bošnjake i Hercegovce, budući da zakon i vere može se promeniti, a rod i jezik nikada. Bošnjak i Hercegovac Turčin – on se Turčin po zakonu zove, a po rodu i po jeziku, kako su god bili njegovi čukundedovi, tako će biti i njegovi poslednji unuci: Bošnjaci i Hercegovci, dogod bog svet drži. Oni se zovu Turci dok Turci tom zemljom vladaju, a kako se pravi Turci vrate u svoj vilajet otkuda su proizišli, Bošnjaci će ostati Bošnjaci i biće što su njihovi stari bili.

Za sav dakle srpski rod ja ću prevoditi slavnih i premudrih ljudi misli i sovjete, želeći da se svi polzuju. Moja će knjiga biti za svakoga koji razumeva naš jezik i ko s čistim i pravim srcem želi um svoj prosvetiti i narave poboljšati. Neću nimalo gledati ko je koga zakona i vere, niti se to gleda u današnjem veku prosveštenom. Po zakonu i po veri svi bi ljudi mogli dobri biti. Svi su zakoni osnovati na zakonu jestestva. Nijedan zakon na svetu ne veli: čini zlo i budi nepravedan; no naprotiv, svi što ih je gođ, od strane božje nalažu i zapovedaju: nikom nikakva zla ne tvoriti, dobro tvoriti i ljubiti pravdu. Bog je sama večna dobrota i pravda; što god nije dobro i pravedno, nije od boga. A zašto dakle u svakom zakonu ima zlih i nepravednih ljudi? Nije tomu zakon uzrok, nego nerazumije, slepota uma, pokvareno, pakosno i zlo srce i preko mere ljubov k samom sebi. Ovo su izvori iz kojih izviru sve strasti koje uznemiravaju rod čelovečeski i koje čine da čovek na čoveka mrzi, jedan drugoga huli, goni, udručava, ozlobljava, proklinje, u večnu muku šilje i vragu predaje – a što je najgore – pod imenom vere i zakona, prevraćajući i tolmačeći zakon svoj po zlobi i po strasti srca svoga.​

http://kovceg.tripod.com/dositej_zivot_prikljucenija.htm

 

[Mrkalj]

Hroboatos: Stara srpska politika brojanja izoglosa, kao da one nješto ključno znače. Kažeš ča, i odmah si čakavac, iako si u drugim stvarima štokavac-jekavac, kao Lastovljani. Ili kažeš šć i jd mjesto dj-đ, i odmah si sumnjivi štokavac jer nisi istočni štokavac niti novoštokavac.

* to nije razlika između čakavskog i štokavskoga narječja, niti između jekavice i ikavice

Opet menjaš teze. Uopšte nije u opticaju pitanje da li Gulisav Hrvat govori čist čakavski=hrvatski već je u pitanju konstatacija da se jezik Gulisava Hrvata razlikuje od jezika Pometa koji je Dubrovčanin. Ponavljam, razlikuje se onoliko i na onaj način koliko je i kako Marin Držić umeo da dočara hrvaštinu, budući da mu hrvatski nije bio ni maternji ni književni jezik.

Hroboatos: *nema razlika ni u sintaksi i morfologiji

Razlikā u sintaksi ima. Pronađi primer reda reči kao u Gulisavljevoj rečenici "obnajti se će" kod ma kojeg od našijenaca. Nema.

Što se tiče morfologije, slatko se nasmejah; na prvi pogled, imaš "posila me" od hrvatskog glagola (po)silati u značenju slati, dok bi prema dubrovačkoj morfologiji bilo pošiljati.

* postoje-nesustavno- jedino razlike u tom što "Gulisav", osim jekavski, govori i ikavski ekvaski (divojku, devojku); dočetak u participu 3.o.jd. na -l (oženil, imal); metateza (jd- mjesto -đ: najde/nađe; šć mjesto št u išćem.

I to je to.

I više nego dovoljno za datu poentu:

Gulisav Hrvat po jeziku se razlikuje od našijenaca, pri čemu njegov jezik biva izvor smeha, čime pisac jasno stavlja do znanja da jezik Dubrovčana nije hrvatski jezik.

Uzalud vam trud svirači,

I to primetno velik trud.

 

[Mrkalj]

Marin Držić: Grižula


RADOJE i MIONA

RADOJE:

Mionice moja mila,
vazda mi si draga bila.

MIONA:
Ti s' Radoje, oko moje:
tobom gledam, nu ti ne dam!
Hrabar mladi kupus sadi;
djevojka mu ručak nosi.
Djevojčici hrabar prosi:
"Daj to, djevo, zdravo t' živo!"
Ona veli: "I ne želi
što t' ne more, hrabro, biti".
Radoju t' mi ovo na čâs
ki mi obeća zlatan pojas.

RADOJE:

Mionica t' mi reče: "Rade", -
ka mi okom srce krade,
"bit ću, mladi hrabro, tvoja,
kad mi reče majka moja".
Majka veli mladu Radi:
"Daću, momu, Rade mladi,
ko mi 'e dvori i udvori".

MIONA: Radoje, za tu ti pjesan pô ove grudice.

RADOJE: Brižna ne hodila, čemu bi na paši bez tvoga Radoja?

MIONA: Sjetan ne hodio, čemu bi ti bez tvoje Mione?

RADOJE:

Miona Radi
tere Radi!

Na, polovicu ti ove brašnenice.

MIONA:

Mioni Rade
srce ukrade!

Radoje, hvala! - Kec, kozlići u žito!

....

VUKOSAVA i STANIŠA

VUKOSAVA: Staniša, ovo naše dijete mi ne nahodimo, ni, bijedna, umijem ni znam što ću.

STANIŠA: Vule, s djece t' mi nije sada neg se brižit, neg se tužit! Djeca t' mi sada što luda i preluda; a sve, er bič majčin ne rabi, a ćaće se malo haju. Da je istom dijete zdravo, a za čovječtvo se ne mari; da je dijete sito i odjeveno, a budi oslasto kako mu drago; da mu stari ostave hrane, a budi lud i bez pameti, djevojkom ga svak zatječe. Ludos vlada, moja sestrice, današnji dan, mudros je pogrđena. Djeca udriše, kako konji bez uzde, u polje od svijeh zlijeh djela, a nije tko da ih uzdom od razuma ustegne. A kad iz mlada zalude, u ludosti se i staraju; a gdi nije staraca razumnijeh, teško domu, teško selu, teško gradu! Mudros uzdrži svijet u dobru, a ludos u zlu; ludos rasiplje i rasčinja, mudros umnaža i uzdrži. Ma, bijedan, u pustinji se vika: svak je gluh na dobro, glusijem se pripovijeda; na ludosti svak otvara uši. Ima gdje su zakoni dobri, razumni, gdi je njih bič koji lude frustavaše, koji lude činjaše da nijesu ludi; zaludješe i zakoni naši u nas ludijeh! - Goro pusta, goro i gluha, tebi govorim, tebi se tužim, er ljudi ogluhoše, - ne ima se komu pripovijedat!

VUKOSAVA: Staniša brate, i ja viđu er zaludje svijet: starice se pomamiše mlade se čineći i vjetrom se pasući; mlade se bez srama uzdvigoše po funjestrah u smijesijeh, u jezičenju, u gizdah, u magli i u vjetru, u neslušanju starijeh. Djevojke bez kraliješa, su ušima ovolicijem za čut kugodi ludos a s očima vazda otvorenim za uzrit svudije, gluhe na dobar nauk, pune misli ludijeh; gospođe od kuća bezbrižne, malo umjeteone. A gdje su glave bez razuma, tu čeljad ne more neg luda bit; a gdje nije naredbe, tu je smeća; a gdi se, moj brate, ne moli Bog, tu nije milosti Božije. I hod'mo veće: ovoga djeteta izgubismo mi.

STANIŠA: Što je ovdi ova vrjeća, Vukosava bijedna? Što će ovoj bit?

VUKOSAVA: Daj da vidimo što je unutra. Nu da' nožić, da odperemo.
GRIŽULA: Ah, u mrtve, brajo, ne tiči,

ne vad' noža,
zla ti koža;
pođi, pođi,
već ne dođi!

Oh, oh, oh!

VUKOSAVA: Bijedna, sjetna, tužna!

STANIŠA: Nesrjećan, što ovo bi? Bježi, Vukosava, nemani su!

 

[Urvan Hroboatos]

Opet měnjaš teze. Uopšte nije u opticaju pitanje da li Gulisav Hrvat govori čist čakavski=hrvatski već je u pitanju konstatacija da se jezik Gulisava Hrvata razlikuje od jezika Pometa koji je Dubrovčanin. Ponavljam, razlikuje se onoliko i na onaj način koliko je i kako Marin Držić uměo da dočara hrvaštinu, budući da mu hrvatski nije bio ni maternji ni književni jezik.



Razlikā u sintaksi ima. Pronađi priměr reda rěči kao u Gulisavljevoj rečenici "obnajti se će" kod ma kojeg od našijenaca. Nema.

Što se tiče morfologije, slatko se nasmějah; na prvi pogled, imaš "posila me" od hrvatskog glagola (po)silati u značenju slati, dok bi prema dubrovačkoj morfologiji bilo pošiljati.



I više nego dovoljno za datu poentu:

Gulisav Hrvat po jeziku se razlikuje od našijenaca, pri čemu njegov jezik biva izvor směha, čime pisac jasno stavlja do znanja da jezik Dubrovčana nije hrvatski jezik.



I to primětno velik trud.

Idemo redom (iako ne znam koliko je sugovornik sposoban za razumijevanje argumenata):

* pojam "Hrvat" u to doba češće je označavao ne etničku, nego regionalnu pripadnost, i to područje koje pokriva sadanje zadarsko zaleđe, te bihaćko i banjolučko područje. Držić rabi pojmove slovinski za svoj jezik, no njegovi suvrjemenici koji pišu i njemu nadgrobnice, i prijatelji su mu, koriste pojam hrvatski i za svoj jezik i etnos (Nalješković, Vetranović,..) Nema njeke razlike izmežu Držićeva jezika i jezika tih auktora.

* "Gulisav" je nepostojeće ime, i radi se o rugu, kao i u drugim komendijama, gdje se prikazuju drugi razni regionalni tipovi ( Kotoranin itd.)

* skoro svi elementi (južno)čakavskoga narječja nalaze se kod Dubrovčana u to doba, a u manjoj mjeri i kasnije:

+ikavizam (svitlo, vrime,..)
+zač, tač (ali ne ča)
+dočetci na -l, a ne na -o (misal, pisal, govoril,..)
+metateza (pojde, dojde,----uz pođe, dođe)
+..

* u Držićevoj komediji ismijavaju se svi likovi s karakterističnim govorima (koliko
je Držić mogao razabrati), no to nema veze s čakavštinom. Dapače, čakavski je plemenit jezik, lingua nobilissima, i njim govore vile i božanska bića, dok je štokavština (dubrovačka) zemna i često prizemna. Čakavština se ne veže za Hrvate u modernom shvaćanju kao takve (što su i drugi, kao slavist Murko, zapazili: "Odustajem od daljnjih navoda i priloga za hrvatsko ime u 16. do 18. stoljeća, jer već dosada izneseni dovoljnim su dokazom, da se ime ilirsko, slovinsko i hrvatsko upotrebljavalo kao sinonim" (Die Bedeutung der Reformation, Prag 1927., str.106), nego lik u drami koji se zove "Gulisav Hrvat" ukazuje na uže, sjeverno regionalno podrijetlo te osobe- vjerojatno iz područja Zadra, Šibenika ili sjeverozapadne Bosne.

Futur je u južnočakavski pisaca uglavnom štokavski, uz htjeti, a ne biti (ja ću pisati, rjeđe ja budu pisati)

Dio je tih sastavnica i oznaka starijih štokavskih oblika, pogotovo u sintaktičkom obliku, gdje nema razlike između čakavskih i štokavskih skladanja:
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=11759829&postcount=77

Npr. reprezentativni čakavski tekst iz približnoga razdoblja:
http://hr.wikisource.org/wiki/U_pohvalu_grada_Dubrovnika

Li pokli jur pravu neizmirnu tvoju,
Dubrovniče, slavu stavih se da poju,
Visokim rad bih ja glasom zazvoniti
I tvoje hvale tja do neba poniti,
Dubrovniče, časti našega jezika,
Ka cvateš i cvasti vazda ćeš dovika:
Da 'vo je mlohav duh od garla mojega,
Li nemoj zato sluh otklonit od njega,
Garlo ako liha i glas ne prostira,
Volja je zaliha kâ ga nadomira.
Ti on temeljiti, Dubrovniče, si dub
..

Sve ostalo su smiješni pokušaji da se dijalektološko-etničke projekcije slavistike Kopitara, Šafarika i Miklošiča prebace u ono doba.
http://www.hercegbosna.org/ostalo/jezik2.html

1. U oblikovanju i životu južnohrvatskog renesansnog pjesničkog kruga na relaciji Hvar- Korčula-Dubrovnik nastale su i mnoge prigodne pjesme, npr. poslanice koje su pjesnici jedni drugima upućivali. Te su pjesme, prvenstveno, pratile stvaranje drugih „važnijih" književnih ostvarenja, ali su i one same po sebi književna djela i književna ostvarenja. S književno-historijskog aspekta te pjesme su zrcalo u kojemu se reflektira ne samo suvremena književnost nego i postojanje jednog okvira i atmosfere koja književnost označava i u sklopu koje atmosfere stanovita književnost postaje svjesna sama sebe na svim razinama i relacijama.
Tako je npr. tipična humanističko-renesansna želja za međusobnim pohvalama i isticanje pjesnikova odlaska među izabrane na vrhunce Parnasa, tj. do slave, dovela do otvoreno iskazanih najvećih i najširih vizija i termina. U međusobnom dopisivanju Dubrovčanin Nikola Nalješković (o. 1500-1587) ističe 1564. g. da je korčulanski pjesnik Ivan Vidal (u. 1570) postao već toliko poznat da „narod Hrvata vapije i viče" kako je Vidal „kruna od zlata kojom se svi diče". Nalješković u tom komparatističkom isticanju, nakon što je izrekao i obaveznu izjavu kako Vidala „štuju i gospoda bnetačka", kaže da svi gradovi u kojima živi i cvjeta književnost, a to su. kaže Nalješković, Korčula, Dubrovnik, Hvar, Zadar, Kotor i Šibenik, slave Vidala. Vidal, dakako zna što su sve ti gradovi postigli u humanističko-renesansnoj književnosti pa u svom odgovoru i on to ističe, ali pri tome želi i uspoređivati i tako u stilu humanističke poetike doći do najviše ocjene. Najveći i najslavniji grad. za Korčulanina Vidala, je, dakako. Dubrovnik pa ovaj pjesnik zaključuje:

Dubrovnik grad svitli i slavan zadosti svake Bog nadili obilno milosti; gospodom ga uresi, zakonmi i pravdom razlicim uzvisi imanjem i blagom. Svuda ga jes puna slava, svud on slove, hrvatskih ter kruna gradov se svih zove
(SPH,V,352)

Svoga prijatelja Nalješkovića koji djeluje u tom gradu Vidal posebno
apostrofira: „hrvatskoga diko i slavo jezika" (SPH, V, 351). Ova ista
humanistička želja da se prijatelja smjesti u okvir slave i veličine došla je do izražaja i prigodom bolesti Hvaranina Petra Hektorovića u ljetu 1557. g. i upravo nakon što je u travnju te godine bio posjetio Dubrovnik da vidi kako kaže, „stare prijatelje i nove". Čuvši da je bolestan, prijatelj mu Nikola Nalješković piše iz Dubrovnika, proklinje bolest i "upozorava" je:

Molim te togaj rad, nemoj svi Hrvati
da na te plaču sad hotjej ga parjati.
(SPH, V, 334)

Hektorovićeva bolest pokrenula je i starog Mavra Vetranovića pa i on piše pismo--poslanicu hvarskom prijatelju, s kojim se i inače rado dopisivao. U pismu Vetranović kaže kako su Hektorovićeva slava, ures, razum i vrijednost poznati u „razlikim državama" - ,,a navlas kud jezik harvatski prohodi" (Archiv fur slv. Phil, 23).

 

[Mrkalj]

Što se toliko trudiš da se prikažeš informisanim kad sam ti pokazao da ne znaš. Slovima: ne znaš, nemaš znanje. Promašio si za sintaksu i morfologiju. Nema dalje, kapiši? Nisi prošao kvalifikacije.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Ne znam baš koliko je jezik u Dušanovim tekstovima
moderniji (kao vernakular) od onoga u povelji Kulina bana.
Npr.

Dok Kulin ima već štokavski prijelaz v' u u, dotle ovi tekstovi zadržavaju v', va, vo,..
Isto, Kulin ima -oga, dok Dušanove povelje imaju staro -ago, -ogo (svetago itd.).

Naravno, teško je na osnovu nekoliko stvari izvoditi njeke zaključke, no čini mi se
da je jezik iz Dušanovih tekstova "crkvenoslavenskiji" od Kulinova (a pogotovo u odnosu na suvrjemene bosanske povelje).

Vrlo interesantno. Mislio sam da znam praktički sve
srpske "vernakularce" iz toga razdoblja- a za ovoga nisam čuo.
Dobro veli Konfucije: Nisam se učen rodio. Tražim znanje.

Spomenuta je bila u razgovoru sa tobom ranije...samo tada si opet počeo onu čudnu frazu 'da li je Vuk S. Karadžić u nekom od do danas očuvanih zapisa spominje' i slično, pa te upitah zašto to spominješ/pitaš, a ti opet muk.

Što se tiče toga gore, pa zar nisi samo prije nekoliko nedjelja govorio kako je prvi V. S. Karadžić pisao na vernakularu, i pisao si da nisi čuo za Boj zmaja s orlovi, pa ni za Račane, ni za narodno kod Dositeja, ni Orfelina, do najmanjih koji su doprinijeli kao npr. Đaja itd...

 

[Urvan Hroboatos]

Spomenuta je bila u razgovoru sa tobom ranije...samo tada si opet počeo onu čudnu frazu 'da li je Vuk S. Karadžić u nekom od do danas očuvanih zapisa spominje' i slično, pa te upitah zašto to spominješ/pitaš, a ti opet muk.

Što se tiče toga gore, pa zar nisi samo prije nekoliko nedjelja govorio kako je prvi V. S. Karadžić pisao na vernakularu, i pisao si da nisi čuo za Boj zmaja s orlovi, pa ni za Račane, ni za narodno kod Dositeja, ni Orfelina, do najmanjih koji su doprinijeli kao npr. Đaja itd...

Jel' treba po 10 puta ? To kaže Vuk.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Jel' treba po 10 puta ? To kaže Vuk.

And here we go again...

Zaista njekada se baš praviš...pravim Srbinom...

 

[Urvan Hroboatos]

"Čalabrčak dok prispije ručak".
Vuk

 

[Tandoori Masala]

.

.

.


Cekaj, ba, sto ti ne govoris svojim internetskim jaranima o ovim novijim istrazivanjima?




Srbi i Zapad, mora da je neka grijeska u pitanju...

 

[Pumpaj Dinstanović]

Pa ček, to je odavno ustanovljeno. To i wikipedija na hrvatskom jeziku priznaje:

http://hr.wikipedia.org/wiki/Srpski_jezik