Kafić Priče iz prošlog veka V - Krčma „Vrbopuc pod dudom” ✨️💞


Otjerali me u zemlju snova
1761462013283.gif


Jeste promijenili temu poslije ili da ne čitam propušteno? :cistinaocare:
 
Jezera volim, volim, volim! Ali ih se bojim, za plivanje. Vjerujem da je to zato što se kod nas, u Bosni, najviše ljudi utopi ljeti baš u jezerima, nama more blizu, kad već dođem do najbližeg jezera u kojem se može kupati šta mi teško produžiti malo i do mora, jezero više od pola puta do mora :)
Oko mene ovde sve jezera - od velikih jezera, do mnostva manjih. Ali uglavnom budu hladna. Odnosno, jako mali period ljeta bude ok za kupanje.

Prednost mnogih mjesta uBosni je bas sto je more blizu (osim pojedinih mjesta koja su nesto udaljenija). Ipak znaci kad si za nekoliko sati na plazi - a ne moras da putujes cijeli dan ili noc.
 
Ne, meni je ok da gledam dole kad sam na sigurnom, ograđena, zaštićena.
Kad sam recimo na terasi koja nema ogradu, a visoka je, osjećam nelagodnost, neovisno gledam li gore, dole, lijevo, desno 🤣
I kod mene je slicna stvar. Ne volim se priblizavati ivici tamo gdje nema ograde, dok je sa ogradom druga prica. Isto tako ne volim nestabilno podnozje - recimo kad stojim na platformi koja se ljulja. Kad sam radio oko aviona, nisam volio to kad moras da se penjes na neke dijelove, ili kada moras da budes na platformi. :D . Mislim da su nizi ljjudi stabilniji od visocijoih.
 
Kako misliš plašila?
Pa plašim se i sada, nenormalno.
I vatrometa, petardi, grmljavine, ali to kontam da su posljedice rata, život mi je počeo u granatiranju, već sam dobro znala za sebe kad sam znala kad puno udara da mi nije nikako lijepo, da smo u podrumu i da svi plaču. A mraka se bojim zbog loših ljudi :(
Ja ne volim to iznenadno pucanje, ne znam od kada. Mozda kad sam bio mali, na jednoj svadbi, gdje je moj djed uzimao pistolj da puca maltane na nekoliko metara od mene. Ono sto sam bio kratko na pocetku rata nije ostavilo neke strahove, cak se nisam ni bojao. mada me bilo strah snajpera, a tada je bilo snajperista na raznim lokacijama. Ne mozes ih vijdteti, a znas da opasnost moze da vreba. Tad jos nisu bile uspostavljene linije, i jedva se znalo ko je gdje i ko ce odakle zapucati. U podrum nisam ni silazio, nego smo se sakrivali u hodniku stana.

Pricao mi je drug koji je proveo dobar dio rata kao vozac vozeci hranu na polozaje na brdima oko SA (u srpskom dijelu grada) da je bilo dana kada je bukvalno vozio kroz kisu granata. Jednom mu je ispala sofersajba od detonacija.
A sjecam se i kada je ujak izasao autom iz ratnog podrucja, retrovizori i instrument-tabla su bili polomljeni od detonacija.
 
Poslednja izmena:
Nisi? Uuuuuuuuuuuu ne znaš ti onda šta je pravi strah!

Koliko pamtim nisam :huh:

Možda kad sam bila baš mala da ne pamtim sad, ali od trenutka kad sam počela izlaziti, nikad mi nije bio problem da se sama vraćam u pola noći kroz pola grada :rumenka:

a i u prostoru gdje spavam mora biti apsolutni mrak
1761464465865.gif
 
Ja se plašim mraka, ne mogu zaspati ako mi je u sobi totalni mrak :sad2:

Joj :(

Moja drugarica ima isti strah, sjetih se sad kad smo bile na putu i ona ostavila upaljen televizor, a ne bi meni ni smetao televizor da ga nije pojačala, a bio film gdje se samo ubijaju i pucaju. Pravi za laku noć. 🤣
 

Back
Top