Ja bih krenuo od Nemanje, ili bar od Rastka. Zašto nekad u mojim tekstovima o njemu može da se oseti netrpeljivost. U principu, čovek me ne bi zanimao da nije postao glavni srpski svetac. Šta ta činjenica poručuje Srbima?
Ispravi me ako negde pogrešim. Koliko znam on se zamonašio, pa se razmonašio, pa je nelegalno pazario autokefalnost. Bio je više političar nego sveštenik. Nije razjašnjen njegov odnos sa bratovljevom sestrom. ne znam da li je imao dovoljno godina da se malo uprlja u zločinima nad Bogumilima, ali, i ako nije, on je oca koji je te zločline počinio proglasio za sveca.
Ovo je kratak presek na osnovu viđenja bosanskih i hrvatskih sajtova. Ne znam da li sau negde napravili faktografsku grešku?
O pitanju autokefalnosti, kada si jednom ga bio pokrenuo, već smo imali prilike diskutovati. Pitanje je u određenoj mjeri kontroverzno i ovisi od tačke gledišta - objektivno govoreći,
ne može se reći da je Sava
nelegalno zadobio autokefalni status za srpsku Crkvu. Kao što sam već jednom čini mi se napisao, Ohridska je crkva bila
nekanonska po mnogo čemu u očima vaseljenske patrijaršije. To je počelo tako što je ona još od XI stoljeća bila utemeljena kao Crkva kojoj prostom odlukom car u Konstantinopolju, bez ikakvih potreba konsultacija, postavlja na tu poziciju ličnost koju god želi. Iako je bilo momenata koji ukazuju da između carigradske i ohridske Crkve nije bilo uvijek potpunog raskola, već su one čak i odnose održavale, jasno je da taj potez u Carigradu nikada nije bio izravnije priznat, a kroz istoriju (kako prije tako i poslije Savine epohe) obje su Crkve znale i boriti se za pojedinačne eparhije svim raspoloživim sredstvima.
Tako da, u očima
Ohridske crkve, on je počinio nekanonski čin tako što se nije obratio Majki crkvi. U očima
Carigradske - to je učinjenu u skladu sa svim kanonskim normama. On je zaobišao
nekanonsku Crkvu i obratio se
legalnom nosiocu nadležnosti za srpske zemlje, (izmještenom) u Nikeji. Sava je bio vrlo dobro svjestan toga i znao je da Homatijan, koji je naveliko pravno obrazlagao zašto je
nekanonsko odvajanje Crkve u Srbiji, neće imati glasa u pravoslavnom svijetu. Oni koji koriste Homatijanova pisma kao istorijske izvore prelaze preko ovog carigradsko-ohridskog spora olako, ne vršeći analizu
samog Homatijana, koji je bio sam po sebi jedan vrlo pragmatičan čovjek i usklađivao sve (koristeći svoju ogromnu načitanost) ličnim interesima. Tako je, recimo, jednog čovjeka čak krunisao za cara (iako na to nije imao nikakva prava) i postao činjenično nekakav
patrijarh na svom području. A sve je pravdao raspadom Carstva koje je prouzrokovao IV krstaški rat.
Teško je izvući, kao i uvijek, neko potpuno objektivno gledište...ali jedno je jasno - ne može se reći da je Srpska crkva 1218, 1219. ili 1220. (da navedemo sva potencijalna datovanja) na nelegalan način stekla autokefalni položaj. Postoje određeni argumenti da nije bilo sve
najčišće, jer nikejski patrijarh je bio samo nasljednik vaseljenskoga, u čijem izboru i koncilu
nije učestvovala cijela vizantijska Crkva. Međutim, to pitanje je
naknadno riješeno, jer od reuspostave Patrijaršije 1268. godine autokefalni položaj nije bio osporavan, čak ni u vrijeme upravo Mihajla VIII Paleologa.
Ako se sada osvrnemo isključivo na pitanje, strožije govoreći,
kanonskog prava, onda je jedan problem jasan - nije uopšte nešto sporno oko sticanja autokefalnosti, već
izgona postojećih episkopa Grka iz zemlje (postojale su na području buduće Srpske crkve tri eparhije - raška, prizrenska i lipljanska - sa eparsima grčke narodnosti na njihovom čelu). Sava je, prema izvorima, orkestrirao njihovo zbacivanje sa tih stolica i ukoliko me sjećanje dobro služi prognanje iz zemlje (konkretno recimo prizrenskog episkopa).
Netačan je i podatak da se
razmonašio. U pravoslavnoj ekumeni uobičajeno je od starih vremena da su eparsi i autokefalni poglavari - monasi. I danas je to slučaj (kao i sa drugima) i sa SPC. Patrijarh Irinej zamonašen je bio u manastiru Rakovica 1959. godine.
Ne razumijem o kojoj
bratovljevoj sestri je bilo riječ...valjda bi ona došla i samom Rastku sestra? Imali su dvije sestre, ali nema tu ničeg (po pitanju njihovog međusobnog odnosa) nerazjašnjenog.
Podatak da je Simeona za sveca proglasio Sava je netačan, ili barem neprecizan. Svetogorski sabor ga je kanonizovao; Sava je vjerovatno imao nekog udijela u tome, tj.
učestvovao u kampanji, ali to nije bila tek tako njegova odluka. No stvari treba gledati istoricistički, onovremenim očima, a to znači da to uopšte nije bio nekakav užasan čin (posebno kada se vidi da gro državničkih svetaca čine najblaže rečeno kontroverzni ljudi, među njima i pokoji monstrouzni koljač; pomenimo samo Konstantina i Karla Velikog).
Što se tiče miješanja u politiku, naveo bih isto iznad - govorimo o vremenu kada su Crkva i država simbiotski postojale kao dva krila jednoga tijela. Nema tada poimanja
razdvojenosti toga tako da je ne samo normalno nego i očekivano da se Crkva miješa u (pa i
vodi) politiku. Isto da se i država miješa u crkvena pitanja.