Klikneš na prekidač i u kolu struje na kom se nalazi sijalica nema vise el.energije i sijalica ne svetli!
Isto se desi kad izbije osigurač
zbog nekog kvara...Tad ni pokvarena grejalica ne greje...A i živi organizam
počne da se hladi...Po temperaturi leša,patolog zna pre koliko je pokojnik drapnuo...I naravno-taj vise
nije
"pri svesti"!
Šopi bi dobio keca iz patologije...
Čak i da je u pravu.taj njegov "predstavljajući subjekat" ima criknuti mozak kao predstavu i nema čime da misli...
Nešto kao mladoženja bez kereca!
Interesantno je to da je Šopenhauer u pravu ali ovaj ozimanov citat na koji si dao svoj komentar nema nikakvih dokaza da je to tako. Iako nema dokaza oziman u njemu vidi sve dokaze svijeta jer... kažem JER... ispod tih (kako oziman voli da kaže praznih pojmova) stoji potpis: Šopenhauer. Hahaha
.
Ali, da, kada je pažnja Bića (koje doživljava sebe čovjekom) pokrenuta izvan tog sklopa-čovjeka, duša je pomjerena iz tog sklopa i 'električna energija' više ne prolazi kroz njega sa istim ciljem. Dakle, ta vitalna komponenta čovjeka je napustila sklop i informacije više ne protiču kroz njega na način na koji su do tada prolazile, stvarajući pri tom percepcije tih informacija i na račun tih percepcija stvarajući akcije ili pak reakcije iz kojih se rađa subjektivna REALNOST. Tijelo je mrtvo jer u njemu nema upravljača... šofer je napustio vozilo... vozilo trune i njegovo tijelo i motor trunu. Raspadaju se dakle jer u njima nema Centra oko kojega se, gravitacijom nagona za samoodržanjem entiteta, njihove individualne ćelije održavaju u jedinsvu, u cjelini.
Biće je povuklo dušu iz tog sklopa, jer je osigurač pregorio, jer se motor pokvario i taj sklop stoga više nema onu namjensku svrhu koju je do tada imao. Biće pokreće svoje inicijalno JA is tog sklopa kao i sve preostale nerealizovane namjere (dušu) te se napuštanje duše drugim subjektima doima kao napuštanje vitalne energije iz tog tijela, prestnak postojanja entiteta.
Ono što ti nazivaš 'crknutim mozgom' više se i ne može nazvati mozgom već materijom koja je poslije odvajanja duše od tijela u procesu raspada. Samo onda kada je duša prisutna u toj materiji ona ima funkciju i ta funkcija je mozak organizma. Kada se duša odvoji od tijela mozak i svi ostali organi tijela su samo masa elemanta koji se postepeno vraćaju izvoru odakle su pozajmljeni, vraćaju se zemlji (dust to dust). A Zemlja, šta je to Zemlja? To je entitet koji takođe ima dušu razum i tijelo i koji služi kao ženski oplodni princip iz čije se memorije (kolektivno nesvjesnog razuma) pozjamljuju sirovine (ćelije) da bi se fabrikovala individualna iskustva bazirana na tim Zemaljskim elementima.
Svako to individualno iskustvo jeste bazirano na jednom subjektu i taj subjekat zahvaljujući kompleksnosti svog razuma doživljava sebe dijelom kolektivne realnosti. On kolektiv percipira svojim mentalnim sklopom a tu percepciju onda projektuje u sospstvenu predstavu. Razum, stoga, ne prestaje da funkcioniše smću tijela, prestankom rada srca i mozga... razum je sastavni dio namjere, duše. Zato je moguće da Biće kao subjekat doživljava i nastavak realnosti poslije smrti tijela jer se memorija iskustva u tijelu zadržava u razumu te Biće nastavlja da živi kao 'duh' čije tijelo nema zemaljske elemente za svoju osnovu već eterične. Ti eterični elementi tijela nemajui isti denzitet te i ne mogu da služe Biću da na isti način komunicira sa entitetima koji za osnovu svog tijela imaju zemaljske elemente.
Dakle, taj subjekat koji je zajedno sa dušom napustio tijelo više ne upravlja umrlim tijelom, ali i te kako može da ga vidi, koristeći svoj razum i svoje eterično tijelo. I to je opet njegova PREDSTAVA (to je i princip astralnih projekcija). A mi koji ostajemo u ovoj realnosti, dakle koji smo još uvijek dušom i razumom vezani za ovozemaljsko tijelo, mi vidimo umrlo tijelo ali ne i ono eterično, ne onaj duh koji 'lebdi' u eteru i gleda i nas i svoje umrlo tijelo kao sopstvenu predstavu. Svako od nas, svaki subjekat, stvara sopstvenu predstavu o 'sebi i svijetu' a to nam se čini tako uvjerljivo da smatramo da je 'stavran' svijet ono što projektujemo u prostoru, dakle u našoj predstavi, a da ga mi svojim čulima a na račun njegovog 'fizičkog postojanja' primjećujemo i stvaramo slike o njemu u svom umu. Totalno miskoncepcija i obrnuta percepcija i 'svijeta' i samog mehanizma percepcije i projekcije.
Naravdno da MI, tj, ono što mi uvijek jesmo-POSTOJANJE (Biće), nastavlja da postoji i poslije smrti tijela. Međutim, to postojanje nije uslovljeno prošlim tjelesnim iskustvima već ima moć da sopstvena iskustva gradi na zaboravu, ulazeći u nova tjelesna iskustva sa nepogrešivim ciljem; s ciljem da omogući samorealizaciju duše.
Stoga, u sledećem iskustvu ja više neći biti ovaj čovjek... ali ću uvijek i nepogrešivo znati da sam to JA. 
akle, jedino u odnosu na pojave pojmovi prestanka i trajanja nalaze svoju primenu, a ne u odnosu na ono što se u pojavama manifestuje, to jest u odnosu na suštinu-po-sebi stvari; zato, primenjeni na tu suštinu, ti pojmovi više nemaju nikakvog smisla. To se vidi i u činjenici da je nemoguće odgovoriti na pitanje koje polazi od tih vremenskih pojmova, i da je svaka tvrdnja u davanju takvog odgovora, svejedno s koje strane dolazila, izložena ubedljivim prigovorima. Mogli bismo, doduše, tvrditi da naša suština-po-sebi traje i posle smrti, zato što bi bilo pogrešno reći da ona propada; ali, mogli bismo isto tako da tvrdimo kako ona propada, zato što bi bilo pogrešno reći da ona traje i posle smrti; u stvari, tačno je i jedno i drugo. Tu bi se, dakle, moglo postaviti nešto nalik antinomiji. Međutim, ta bi antinomija počivala isključivo na negacijama. U njoj bi se subjektu suda odricala dva kontradiktorno suprotna predikata, ali samo zato što cela kategorija tih predikata ne bi bila primenljiva na taj subjekt. Ako se, međutim, njemu ta dva predikata odriču ne zajedno već pojedinačno, stiče se utisak da se kod njega dokazuje predikat kontradiktoran predikatu koji mu se odriče u tom trenutku. A to se zasniva na činjenici da se tu porede nesamerljive veličine, ukoliko nas problem premešta na teren koji ukida vreme, a ipak nam postavlja pitanje o vremenskim odrednicama, koje je, dakle, jednako pogrešno i pripisati i odreći subjektu; to upravo znači: problem je transcendentan. U tom smislu smrt ostaje tajna.
