Teško pitanje.. znam samo da se "pomiriti" sa nekom situacijom, znači predati se bez borbe bez želje, za.. mi smo društvena bića, uzimamo i dajemo. Usamljeno st nije poželjna opcija. Naše ljubavne, društvene i sl veze su ključ naše neke mentalne snage i stabilnosti.
Ne bih da "ne očekujem ništa".. zašto ne?
Zašto da vjerujemo da ćemo biti odbijeni, neprihvaćeni? jedna kolegica u tom "stadijumu" kaže, "vidjela sam kako me gledaju"? Kako, pobogu.. ljudi ponekad imaju prazne poglede, zabavljeni sopstvenim mislima, problemima.. i nisu u tom fahu da vas procjenjuju, sažaljevaju, ocjenjuju.. kako god.
Nikad se ne zna šta donosi sutra.. život se nenadano 100% promjeni na bolje, kada najmanje očekujemo. Da, nije to rezervisano za tamo neke, treba vjerovati u sebe.
KOliko je osoba sličnih nama, koji su u istoj "situaciji", istim stavovima i mišljenjima... nismo sami, niti posebni, niti izdvojeni u nekom svom svijetu.
Najbitnije je da mislimo pozitivno, da se okrenemo vedrijim stvarima, da ne prihvatamo skoro ništa zaozbiljno.. to se i te kako vidi i ogleda na nama. Bit ćemo veseliji, opušteniji pa i srećniji.. skoro, svako od nas zaslužuje neku sreću u životu.. znam, teško je naći, ali.. ne predavati se nikako. Ima i te kako srodnih duša, za koje ne bi ni pomislili da postoje.. ali tu su kao i mi što smo.. nikad se ne zna kada možemo sudbinski da ih (su)sretnemo, bilo kad i bilo gdje.
Sorry ako sam malo pretjerao..