Podrijetlo Hrvata?

[Ovi jedan]

Nešto iz poglavlja broj osam pošto pripada i ovoj temi:

Poglavlje VIII. - Velika ili Bijela Hrvatska. Razjasniti pitanje etnogeneze i etnogeneze galicijskih i dalmatinskih Hrvata


"Galičko evanđelje je jezični spomenik Hrvata. Unatoč složenosti razjašnjavanja problema, može se reći da karpatska grana Hrvata, koja je ostala živjeti u svojoj drevnoj domovini, Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj, u jezičnom smislu pripada istoj južnoj grani Hrvata koja se preselila na jug.


Napomenimo samo da je Galičko evanđelje, koje datira iz 1144. godine, napisano na hrvatskom jeziku. Galičko evanđelje ostaje zasad jedini uvjerljivi izvor koji u lingvističkom smislu ujedinjuje obje grane hrvatske etničke skupine i daje za pravo iznijeti hipotezu da su još u 12. stoljeću dalmatinski i galicijski Hrvati bili jedna etnička skupina."

Izvadak iz jednog članka u kojem se i sam autor poziva na gorespomenutog ukrajinskog povjesničara Vikotora Idzia uz par primjera koji su svojestveni naškim jezicima:


Galičko evanđelje jedan je od najstarijih spomenika Kijevske Rusije. Napisano je statutom na pergamentu. Stranice 1-228 napisane su u drevnoj Galiciji u razdoblju od 1. listopada do 19. studenog 1144. (o tome se nalazi dodatak na stranici 228), a preostalih 32 stranice napisane su tamo u 12.-13. stoljeću. Galičko evanđelje objavio je 1882.-1883. arhimandrit Amfilohije. Galičko evanđelje ima srebrni kožni uvez i 260 pergamentnih stranica.


Jezik Evanđelja ima svoje osobitosti. Njegova osnova su riječi karakteristične za južnu Rusiju, odnosno staroukrajinski. Posebnosti kombinacija slova „žč“, „šč“ i „žd“ (na primjer, u riječima „džd“, „džčit“, „rožč“, „došč“) svojstvene su srpskohrvatskom jeziku. Umjesto „vъ“ – „уопрашаю“ koristi se i „уо“. U galicijskom Evanđelju postoje zapisi završetaka riječi koji su karakteristični samo za njegov jezik: „ле“, „ю“, „лы“, „ию“, „или“, nakon „ц“ uvijek se piše „а“ – „отца“ (listovi 47, 73, 122, 127 i drugi), „слёпца“ – listovi 107, 226 i drugi. Nakon "ch" također se piše "a" - "chasha", "chasyu", "khr" se često piše umjesto "kr" - "khrëestity", "khrstytël", "khrëshchen" i drugi.

Za one kojima je promaklo par crtica o drevnom gradu Galiču(Haliču) di je pronađeno ovo evanđelje i po kojem nosi ime:

"Stari Halič se u nekim ukrajinskim izvorima naziva i Kneževski Halič kako bi se razlikovao od suvremenog grada. Danas je Stari Halič, kao naselje Stare Rusi (Rusi), arheološka znamenitost na području Ivano-Frankivske oblasti. Smješten na ušću Dnjestra i njegovih pritoka, Stari Halič nastao je na temelju nekoliko ranih naselja i trgovačkih mjesta Bijelih Hrvata, koja su se u 12. i 13. stoljeću spojila u jednu konurbaciju."


Nije zgorega napomenit kako je na koncu i slavna pokrajina Galicija ime dobila upravo po tom središtu Bijelih Hrvata:

"Naziv regije potječe od srednjovjekovnog grada Halycha, i prvi put se spominje u mađarskim povijesnim kronikama 1206. godine kao Galiciæ"

 

[Ovi jedan]

Čisto u svoju obranu i da ne ispadne kako objavljujem baš sve šta piše Viktor Idzio kojeg citiram zadnjih dana čisto ka primjer uzet ću ovaj dio o navodnom hrvatskom knezu za kojeg nisam pronaša nikakvog drugog spomena van njegove knjige pa mi bilo glupo objavljivat(citat je iz poglavlja broj pet o kojem sam odma na početku govoria):


"U IX. stoljeću, kako svjedoči Konstantin, Hrvati su imali svog neovisnog, nekrštenog kneza. U X. stoljeću, kako svjedoči poljski kroničar Jan Dlugosz, poznat je bio veliki hrvatski knez Vsevolodomer."

"U ovo razdoblje spada i spominjanje anonimnog izvora ugarskog kralja Bele o gradu Halychu ili galičkom knezu, koji je bio sastavni dio teritorija Hrvata. U opisu događaja s kraja 9. stoljeća spominje Halych i galičkog kneza, koji je gostoljubivo primio ugarskog vođu Almoša kada su Mađari prešli u Panoniju. Očito je Halych krajem 9. stoljeća već bio središte kneževske moći neke lokalne hrvatske dinastije. Poljski kroničar Jan Długosz, oslanjajući se na nama nepoznate izvore, kako je gore navedeno, spominje posljednjeg hrvatskog kneza Vsevolodimera, koji je poginuo na bojnom polju 992. godine tijekom rusko-hrvatskog rata poznatog iz ruskih izvora. Jan Dlugosz naglašava da je sestra Vsevolodimere, hrvatska princeza, bila supruga Boleslava Hrabrog u drugom braku, što motivira Boleslavove pretenzije i okupaciju Hrvatske i Červenskih Gradova 1018. godine."


Pokuša sam vidit i u Dlugoszevim kronikama kojeg autor spominje za svoj izvor, al nisam naiša na nikakvu potvrdu ni u nekim njegovim kronikama iako nisam bogzna koliko ni tražia:

Historia Polonica. Vol. 1
Historia Polonica. Vol. 2
Historia Polonica. Vol. 3

 

[Ovi jedan]

Naletia na ovaj članak o značenju riječi "sinje" koja je u našem narodu najpoznatija po stihu iz himne, ali mnogima će ako ne prva onda druga asocijacija biti na lektiru iz OŠ i "Družinu sinjeg galeba". Iako sam tu rič prvenstveno uvik doživljava samo ka drugi naziv za naše more i da označava "plavo" izgleda da taj naziv ipak ima malo drugačije značenje u praslavenskom jeziku. A ono šta je najzanimljivije od svega(bar meni) da Ukrajinci(a i Rusi) i danas koriste tu rič "sinje" za plavu boju. Ili bar jednu od nijansi ako sam dobro povata. Al ajmo za početak vidit šta kažu naši domaći stručnjaci:

Sinje more, galeb i kukavica

"I opet se, kao i uvijek, utječem praslavenskom (*sin’ü znači sinji, modar, siv, sivkast, crn; rus. siny, češ. siny), što je pak akvizicija iz ie. korijena *sk’ei, a znači svijetliti, ljeskati se, zasjati, prosinuti (usp. lat. scintilla, iskra). Od prasl. *si- nastalo je i sinuti, što pak znači da se iz tame odjednom pojavilo svjetlo. Figurativno, i za ideju kažemo da nam je sinula, što znači da se iz prethodnoga „mraka neznanja“ javilo (kao suncem obasjano ili munjom ošinuto) novo znanje ili smo se prisjetili elemenata koje smo doveli u takvu vezu da nam je puknula pred očima smislena cjelina. Sinuti (prasl. *sino¸ti, njem. scheinen, engl. shine) i sjati vezuju se i uz boju sjajećeg neba, pa neki etimolozi dovode i mjesec prosinac u vezu s tim glagolima, kad počinje jače prosijavati sunce. No od ie. korijena *kei- izvode se, osim sinji, i pridjevi sijed, sijer i siv. Sijer najslabije razumijemo, pa evo nekoliko objašnjenja. Vrte se oko nijanse modrobijeloga, zelenkastoga, sivoga, žućkastoga, pepeljastoga, ali, kao imenica, sijer znači i osvit, praskozorje (i zora, znamo to, puca, praska, premda bezglasno). Jedno mu je značenje (doslovno) izrazito slatko – to je slatka rosa koja pada po drveću i bilju, kao što medljika pada u proljeće na lipu, a ujesen na vrijes, što je mamac za pčele. I sinj i sijer vezuju se i uz ovcu – to su ovce crno-bijele vune, koje se u očima promatrača stapaju u sivu boju. Sera, sjera ili sirina jest i voda u kojoj je potopljena vuna za pranje ili u kojoj se prala vuna. Na Kosovu se čuje i serljiva voda i sirljiva voda, a sama sjera / sera znači neoprana vuna. U stočarskim krajevima nije čudo što imaju vrlo razgranat vokabular za sve poslove sa stokom i oko stoke, pa tako u brdskim krajevima Crne Gore imaju i poseban izraz, s´era, za žutocrvenkastu materiju na vuni ovaca koja ljeti nastaje znojenjem, a upotrebljava se za pranje rublja. Kao metafora, s´era je i naziv za snijeg pomiješan s vodom. Kad već govorim o vuni, u Dalmatinskoj zagori obojci ili nazuvci ispleteni od vune i kostrijeti zovu se sinjaši (opet je izronila sinja ovca).

I ptica sjenica nazvana je tako po sinjoj, modroj boji krilnih pera, kao i šojka, čije se postanje imena na prvi pogled ne vidi, no već sam spomenula ie. korijen *sk’ei, svijetliti, ljeskati se – dakle, i njezinu je imenu kumovala boja perja. Zanimljivo je da npr. glagol sinjaviti znači gubiti boju (i sijede vlasi rezultat su gubljenja one prijašnje boje kose), da sinja (osim češćega galeba) može biti i ovca, a vidjeli smo što se sve prenijelo i na vunu. Sinjasto sukno bit će razumljivije ako kažemo sivkasto, a planina Sinjajevina (Babji zub, 2277 m) u Crnoj Gori, ta kamena gromada, valjda prosine kad je obasjaju sunčane zrake, pa se doima plavom. No kod Čubranovića sinje znači crninu. Sada se približavamo onoj naoko nespojivoj boji sa svijetlom, sivom, modrom – crnoj. Osim značenja „koji je boje ugljena ili čađi“, opaljen od sunca, nečist, zamazan (crne ruke, crno pod noktima, crna posteljina), crn znači i „koji je bez svjetla“, mračan (crna noć), ali u prenesenom smislu i težak, tužan, mučan, teško podnošljiv, zlokoban, nesretan (crne slutnje, crne misli, crna sudbina, crni dani – dani oskudice). Sinja kukavica i crna kukavica (bez obzira na boju perja) u ovim značenjima već dobro idu ruku pod ruku, jer i jedna i druga izražavaju prenesena značenja – nesretna, jadna, bijedna, kukavna osoba. Takve su osobe i prozvane kukavicama po ptici selici koja obično ne savija vlastito gnijezdo, nego ostavlja jaja u tuđem (pod poznatim geslom: brigo moja, prijeđi na drugoga). Dakako da to nije časno nego – kukavički. Kukavica je dobila ime po onomatopeji kojom se glasa (ku – ku), što su kasnije iskoristili spretni urari, tvorci švicarskih satova u obliku alpske kućice. Izvan prenesena značenja, to je samo njezin prepoznatljiv glas, ali zakukati kao sinja / crna kukavica znači cviljeti, jako plakati, naricati. Treba ipak reći da se sinji i crni mogu zamjenjivati samo u ovom slučaju. Ne može se reći sinji petak, nego samo crni petak (vrlo nesretan dan); sinja zemlja ne ide umjesto crne zemlje (simbola smrti, groblja; težak kao crna zemlja – zato se pokojniku na rastanku često želi da mu bude „lahka zemlja / zemljica“), kao što i crni Ciganin / crna Ciganka (najsiromašniji, najgori čovjek – „Danas bi se oženio i crnom Cigankom, samo da ne bude sam“) trebaju ostati u ovom obliku, što ne znači da im želim život u vječnom siromaštvu."


I jedan vaš jezikoslovac mi je "otvoria" oči u jednom svom osvrtu na temu plave boje:

"Svi koji su branili plave boje svog nacionalnog “tima” i mešali dve nijanse u srednje plavu, ne znaju da plava nekada nije značila ono što danas znači, već je bila sinonim za svetla. Jedan od dokaza je da se plavušama sa plavom kosom zovu ljudska bića ženskog roda koja imaju izrazito žutu kosu. “Plavoj” i danas ruskom znači svetao i svetložut.

Stari izvorni izraz za plavo u današnjem smislu je modro. A plavo je preuzelo ulogu modrog, jer se tim pridevom opisivalo svetlo dnevno nebo. Iako svaki Srbin i danas zna da je modro modro, to zvuči arhaično. Modro se sačuvalo u reči modrica. To je ono kada neko nekoga dobro oplavi."


Znači iako danas ta riječ u slavenskom svitu primarno označava "plavo" ona bi u nekom svom izvornom obliku tribala zapravo označavat cilu paletu boja, al u tom nekom svjetlom/sjajnom/svjetlucavom tonu koje u sebi imaju i tu neku preljevajuću nijansu koja daje odsjaj ili bljesak. Ne znam jesam li sročia najbolje, al mislim da ova slika najbolje dočarava šta su naši stari mislili pod tim "sinje more" i ako se mene pita bolje mu ime nisu mogli dat.

PS i ka bonus, jedno od dva Sinja jezera u Ukrajini s tim da je jedno nalazi naravski u pramajci Galaciji u samom srcu Karpata Синє озеро (Карпати)

Sinje jezero svijetu reci
Da svoj narod Bijelohrvat ljubi