Ovi jedan
Domaćin
- Poruka
- 3.634
Nešto iz poglavlja broj osam pošto pripada i ovoj temi:
Poglavlje VIII. - Velika ili Bijela Hrvatska. Razjasniti pitanje etnogeneze i etnogeneze galicijskih i dalmatinskih Hrvata
"Galičko evanđelje je jezični spomenik Hrvata. Unatoč složenosti razjašnjavanja problema, može se reći da karpatska grana Hrvata, koja je ostala živjeti u svojoj drevnoj domovini, Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj, u jezičnom smislu pripada istoj južnoj grani Hrvata koja se preselila na jug.
Napomenimo samo da je Galičko evanđelje, koje datira iz 1144. godine, napisano na hrvatskom jeziku. Galičko evanđelje ostaje zasad jedini uvjerljivi izvor koji u lingvističkom smislu ujedinjuje obje grane hrvatske etničke skupine i daje za pravo iznijeti hipotezu da su još u 12. stoljeću dalmatinski i galicijski Hrvati bili jedna etnička skupina."
.jpg "013(1).jpg")
Izvadak iz jednog članka u kojem se i sam autor poziva na gorespomenutog ukrajinskog povjesničara Vikotora Idzia uz par primjera koji su svojestveni naškim jezicima:
Galičko evanđelje jedan je od najstarijih spomenika Kijevske Rusije. Napisano je statutom na pergamentu. Stranice 1-228 napisane su u drevnoj Galiciji u razdoblju od 1. listopada do 19. studenog 1144. (o tome se nalazi dodatak na stranici 228), a preostalih 32 stranice napisane su tamo u 12.-13. stoljeću. Galičko evanđelje objavio je 1882.-1883. arhimandrit Amfilohije. Galičko evanđelje ima srebrni kožni uvez i 260 pergamentnih stranica.
Jezik Evanđelja ima svoje osobitosti. Njegova osnova su riječi karakteristične za južnu Rusiju, odnosno staroukrajinski. Posebnosti kombinacija slova „žč“, „šč“ i „žd“ (na primjer, u riječima „džd“, „džčit“, „rožč“, „došč“) svojstvene su srpskohrvatskom jeziku. Umjesto „vъ“ – „уопрашаю“ koristi se i „уо“. U galicijskom Evanđelju postoje zapisi završetaka riječi koji su karakteristični samo za njegov jezik: „ле“, „ю“, „лы“, „ию“, „или“, nakon „ц“ uvijek se piše „а“ – „отца“ (listovi 47, 73, 122, 127 i drugi), „слёпца“ – listovi 107, 226 i drugi. Nakon "ch" također se piše "a" - "chasha", "chasyu", "khr" se često piše umjesto "kr" - "khrëestity", "khrstytël", "khrëshchen" i drugi.
Za one kojima je promaklo par crtica o drevnom gradu Galiču(Haliču) di je pronađeno ovo evanđelje i po kojem nosi ime:
"Stari Halič se u nekim ukrajinskim izvorima naziva i Kneževski Halič kako bi se razlikovao od suvremenog grada. Danas je Stari Halič, kao naselje Stare Rusi (Rusi), arheološka znamenitost na području Ivano-Frankivske oblasti. Smješten na ušću Dnjestra i njegovih pritoka, Stari Halič nastao je na temelju nekoliko ranih naselja i trgovačkih mjesta Bijelih Hrvata, koja su se u 12. i 13. stoljeću spojila u jednu konurbaciju."
Nije zgorega napomenit kako je na koncu i slavna pokrajina Galicija ime dobila upravo po tom središtu Bijelih Hrvata:
"Naziv regije potječe od srednjovjekovnog grada Halycha, i prvi put se spominje u mađarskim povijesnim kronikama 1206. godine kao Galiciæ"
Poglavlje VIII. - Velika ili Bijela Hrvatska. Razjasniti pitanje etnogeneze i etnogeneze galicijskih i dalmatinskih Hrvata
"Galičko evanđelje je jezični spomenik Hrvata. Unatoč složenosti razjašnjavanja problema, može se reći da karpatska grana Hrvata, koja je ostala živjeti u svojoj drevnoj domovini, Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj, u jezičnom smislu pripada istoj južnoj grani Hrvata koja se preselila na jug.
Napomenimo samo da je Galičko evanđelje, koje datira iz 1144. godine, napisano na hrvatskom jeziku. Galičko evanđelje ostaje zasad jedini uvjerljivi izvor koji u lingvističkom smislu ujedinjuje obje grane hrvatske etničke skupine i daje za pravo iznijeti hipotezu da su još u 12. stoljeću dalmatinski i galicijski Hrvati bili jedna etnička skupina."
Izvadak iz jednog članka u kojem se i sam autor poziva na gorespomenutog ukrajinskog povjesničara Vikotora Idzia uz par primjera koji su svojestveni naškim jezicima:
Galičko evanđelje jedan je od najstarijih spomenika Kijevske Rusije. Napisano je statutom na pergamentu. Stranice 1-228 napisane su u drevnoj Galiciji u razdoblju od 1. listopada do 19. studenog 1144. (o tome se nalazi dodatak na stranici 228), a preostalih 32 stranice napisane su tamo u 12.-13. stoljeću. Galičko evanđelje objavio je 1882.-1883. arhimandrit Amfilohije. Galičko evanđelje ima srebrni kožni uvez i 260 pergamentnih stranica.
Jezik Evanđelja ima svoje osobitosti. Njegova osnova su riječi karakteristične za južnu Rusiju, odnosno staroukrajinski. Posebnosti kombinacija slova „žč“, „šč“ i „žd“ (na primjer, u riječima „džd“, „džčit“, „rožč“, „došč“) svojstvene su srpskohrvatskom jeziku. Umjesto „vъ“ – „уопрашаю“ koristi se i „уо“. U galicijskom Evanđelju postoje zapisi završetaka riječi koji su karakteristični samo za njegov jezik: „ле“, „ю“, „лы“, „ию“, „или“, nakon „ц“ uvijek se piše „а“ – „отца“ (listovi 47, 73, 122, 127 i drugi), „слёпца“ – listovi 107, 226 i drugi. Nakon "ch" također se piše "a" - "chasha", "chasyu", "khr" se često piše umjesto "kr" - "khrëestity", "khrstytël", "khrëshchen" i drugi.
Za one kojima je promaklo par crtica o drevnom gradu Galiču(Haliču) di je pronađeno ovo evanđelje i po kojem nosi ime:
"Stari Halič se u nekim ukrajinskim izvorima naziva i Kneževski Halič kako bi se razlikovao od suvremenog grada. Danas je Stari Halič, kao naselje Stare Rusi (Rusi), arheološka znamenitost na području Ivano-Frankivske oblasti. Smješten na ušću Dnjestra i njegovih pritoka, Stari Halič nastao je na temelju nekoliko ranih naselja i trgovačkih mjesta Bijelih Hrvata, koja su se u 12. i 13. stoljeću spojila u jednu konurbaciju."
Nije zgorega napomenit kako je na koncu i slavna pokrajina Galicija ime dobila upravo po tom središtu Bijelih Hrvata:
"Naziv regije potječe od srednjovjekovnog grada Halycha, i prvi put se spominje u mađarskim povijesnim kronikama 1206. godine kao Galiciæ"
