Ples sa djavolom

Progoni me Demon kroz moja bespuca,
Lebdi oko mene kao vazduh, svuda;
Prodire u srce i razara pluca,
Ispunjava mi dušu cežnjom vecnog bluda.
Znajuc da Umetnost ljubav mi je prava,
Uzme katkad oblik divnog ženskog bica,
I pod izgovorom, lažnim, privikava
Moje vrele usne na bešcasna pica.
Vodi me daleko od Božjega oka,
Bez daha i lomna, na pucinu sinju
Dosade što zjapi pusta i duboka;
Baca mi u oci smušene od bdenja
Zamazane krpe, rane, golotinju,
Sav jezivi pribor i stroj Uništenja!
 
Cim sam stigla u aveniju, cim su se vrata zatvorila za mnom, nestade svetla. Trcim. Trcim jer se plasim mraka. Trcim sve brze. I odjednom, cini mi se da cujem kako neko trci za mnom. I odjednom sam sigurna da da neko trci po mom tragu. Ne prestajuci da trcim, okrecem se i vidim: veoma visoka zena, veoma mrsava, mrsava kao smrt, smeje se i trci. Bosonoga je i trci za mnom da bi me uhvatila. Prepoznajem je, to je gradska luda, luda iz Vilonga. Prvi put je cujem, ona govori nocu, danju spava, cesto tu , na aveniji, ispred parka. Trci vicuci na jeziku koji ne poznajem. Toliko sam uplasena da ne mogu da vicem. Verovatno imam osam godina. Cujem njen piskav smeh i njene krike radosti, sigurno da zeli da se poigra sa mnom. Uspomena je secanje na neposredan strah. Reci da taj strah prevazilazi moj razum, moju snagu, malo je. Ono sto se moze reci, to je secanje da je citavo moje bice bilo uvereno da cu, ako me zena dodirne, makar blago, rukom, preci u stanje gore od smrti, u stanje ludila.
 
..."Prolaze li nam tako noci?Rasipaju li nam se pod nogama vremena?Predaje li nas to vrijeme zaboravu,i vodom umesto mastilom,ispisuje nam ime na svojim stranicama.
Hoce li se ugasiti ovo svjetlo,nestati ova ljubav,ove zelje?
Hoce li smrt porusiti sve sto sagradimo,hoce li se rasuti sve sto kazemo,sjenka sakriti sve sto ucinimo?".
"Cujes li sum mojih krila u tisini noci?
Osetis li dah na svom licu i vratu?
Slusas li moje bolne uzdahe i jecaje?
Vidis li moju senku kako dolazi sa senkama tame i nestaje s jutarnjom maglom?"....
 
ŽIVA BUKTINJA

Stupaju preda mnom Oči pune bljeska,
Ko Anđeo da ih magnetičnim stvori;
To su moja braća, dva brata nebeska,
Lijuć mi u oči oganj nesagoriv.

Štite me od grijeha i nesreće druge,
Korake mi vode po stazama Lijepog;
Ja sam njihov sužanj, oni moje sluge;
Toj buktinji živoj pokoran sam slijepo.

O, prekrasne Oči, blistate ko svijeće
Kad mistični sjaj im usred dana gori;
Sunce sja, al njihov plam zgasiti neće;

Dok one Smrt slave, vi pjevate Zori;
Stupate, pojući buđenje u meni,
Zvijezde čiji plamen sunce ne zasjeni!
 
Pijemo nas nekoliko propalih ljudi
I polusvet:
Bez svega, i bez radosti; mada nam grudi
Čeznu za cvet.

Zvuci violina, vino, jak dodir žena
Daju nam pir,
Al' svuda se kreću senke mrtvih vremena,
Umrli mir.

Muzika s pesmom pruža nam stare jauke,
Opela trag;
Zgrljaj, za navek skrštene ruke
I život nag.

U samoći nam stanuje, k'o u ćutanje,
Veliki strah;
Bez leka smo. S nama tu je, noću i danju,
Ledeni dah.

U igri, u pupoljcima tražimo besno
Izraza, sna;
Plačemo mrtviam što je u paklu tesno,
Kad nema dna.

Jer svaki živi u grobu svom, samo što neće
Da vidi grob,
Ni svoje dane, što gore k'o mrtvom sveće,
Ni svoju kob.

Pijemo s usta i čaša. Maštom ludila
Stvaramo zrak;
Sve nas je dovela tajna što nas ubila,
Otkala mrak.

Pijemo nas nekoliko propalih ljudi
I polusvest;
I znamo, radost ne može da se probudi,
Opao cvet.
 
Žalim te, smrti, koja ceš po mene doci
jednoga dana. Šta ceš zateci,
šta naci u ovoj odeci, koju vest
o dogadjaju vec davno zaboravljenom, u ovoj sobi
zidova previše visokih koju napusti decak
da bi bacio svoj ognjeni krug
na grlic boce nekog sajma? Nepomicnu prazninu
ti ceš ispuniti svojom, ali ako meni
nije bilo dovoljno što ce tebi
ovo što je preostalo? Hladna koža guštera
koju cu ostaviti mirnu da leži, posle svega,
na ulicama svoga grada. Ako ja odbacujem
ono što ti prihvataš, hoce li to biti
gubitak ili tesna trgovina kad vec danas znam
koliko je preostalo?
Žalim te, smrti,
jer ceš biti prevarena i bice potrebno
da se ponovo nadje što sam izgubio
iduci prema tebi. Vec vidim
kako oklevaš ponavljajuci da si u pravu, vidim
onaj neodlucni pokret rukom
koja drži secivo noža i preostaje mi
samo da se nasmešim znajuci
da cu ja dobiti ako ti izgubiš. Žalim te,
jer mnogo sam obecao što ne mogu ispuniti
izgovarajuci svako tvoje ime na stotinu nacina
jednako stvarnih. I ti ceš
saznati šta znaci nada svakoga dana.
Ostace samo sena pognuta u mraku
do nogu onih koji ti vec umiruci domahuju,
meso i krv u kojima ceš ti živeti
posle mene.
 
Tužno violina je plakala u kasnim noćnim satima.
Svirala ju je mlada djevojka blijede puti i duge crne kose u trošnoj drvenoj kući na rubu grada. Violinu je dobila na poklon od pokojne majke, isto kao i kuću u kojoj sada živi sama.
Vukovi su zavijali u dubini mračne šume, jecali su kao usklađeni dio nekog bizarnog orkestra koji je svirao note moje duše.
Poslušajte ih...
Djeca noći.
Kakvu prekrasnu glazbu stvaraju.
Neznajući niti njezino ime, dozvao sam je da zapleše samnom na svilenoj mjesecini koja je krasila polje uvelih ruža pod našim nogama.
Neznajući niti njezino ime, vjetrom sam joj šapnuo poziv u vječnu tamu.

Privučena tišinom mog pogleda prišla mi je polako dopuštajući da se moj dlan savije oko njezinog vrata. I u trenutku kada su se moji prsti zapleli u njezinu kosu izbila je bujica požude koja je nošena valovima poljubaca pretvarala naš ples u pohotnu igru tijelima.
Svakim poljubcem moje usne otkrivale su jednu njezinu tajnu, svakim njezinim uzdahom sve više sam osječao njezino tijelo oko sebe.
Svakim ugrizom ispuštala je vrisak koji je nestajao u noć i stapao se sa krikovima životinja.

Znala je da je sada voljena...

Njezina krv polako je počela natapati uvele ruže i vračati im njihovu izgubljenu boju dok je njezino srce kucalo sve sporije...
I, na poslijetku pod mojim usnama više nije bilo života...

Znala je da je bila voljena... ...da ju je smrt voljela.
 
Sam đavo ti je dao brzinu eskivaže
I razoran udarac desnom
Sam đavo te je spas'o kad te Mrčo s burazerima
Ček'o u mraku pred pivarom.

I onda kad te agent 071
Pedagoški treho o stanični zid sivi
Uspio je da ubije Boga u tebi
Al' đavo u tebi je ostao da živi
I sad čekaš sabah sa šejtanom.

Pomogao ti je i onu noć
Kada je rekla da s fukarom neće
Kad te umalo nije ugušila tuga
Koliko si samo popio to veče.

Rekao ti je da život teče dalje
Rekao ti je da ima još žena
A ti si mu široko otvorio dušu
I pustio u nju šejtana
I sad čekaš sabah sa šejtanom.

Cvikeraš iz općine je dolazio
Nudio ti poso i da učiš nauke
Al' bilo je već kasno
Još samo đavo uslužuje tvoje tetovirane ruke.

Kafana je već poodavno pusta
Prijatelj ti je ostao još samo on
Kucnuo si se i iskapio čaše
Dok čekaš sabah sa šejtanom
I sad čekaš sabah sa šejtanom.

Rekao ti je da život teče dalje
Rekao ti je da ima još žena
A ti si mu široko otvorio dušu
I pustio u nju šejtana
I pustio u nju šejtana ...

Zabranjeno pušenje
 
The Vampire
by Charles Baudelaire

Thou who abruptly as a knife
Didst come into my heart; thou who,
A demon horde into my life,
Didst enter, wildly dancing, through

The doorways of my sense unlatched
To make my spirit thy domain-
Harlot to whom I am attached
As convicts to the ball and chain,

As gamblers to the wheel's bright spell,
As drunkards to their raging thirst,
As corpses to their worms - accurst
Be thou! Oh, be thou damned to hell!

I have entreated the swift sword
To strike, that I at once be freed;
The poisoned phial I have implored
To plot with me a ruthless deed.

Alas! the phial and the blade
Do cry aloud and laugh at me:
"Thou art not worthy of our aid;
Thou art not worthy to be free.

Though one of us should be the tool
To save thee from thy wretched fate,
Thy kisses would resuscitate
The body of thy vampire, fool!"
 
Divlja evo ti jedan ugovor sa djavolom...:wink:

"Moram odmah reci: ponesto je od njegovih svojstava bilo dobro poznato. Bio je zaljubljiv, ako se sudi po tome da se lako prihvatao papira i naliv pera ili masine da bi pisao nepoznatim zenama. Kad bi se sva mogla sabrati, ta pisma su njegovi romani. Zenu cak nije licno ni znao, ali je u sebi govorio "moj roman s njom". I ona je, pisuci nepoznatome muskarcu, govorila "moj roman s njim". To je los pocetak, jer ih je bacao u proslost dok su oni zeleli da ih nista staro ne tereti, i da cisti, u netaknutoj vezi, dozive duboku starost u buducnosti.
Ni sreli se nisu, ali ih je dopisivanje vec zavodilo u vrtoglavicu koja nas hvata kada smo s drugim oci u oci. Igrajuci se tako - mogli su biti svako.
Razmenjivali su obecanja, medjusobno se dopunjavali u njima, upinjuci se podjednako da svaka njihova vizija bude sto verodostojnija. Kad bi se ona masila za lonac, on bi smesta za poklopac. Iz nihovog dopisivanja, proizilazili su novi romani, nove i nove opsene i srodne price. Slozili su se da u raju pisma stede za pakao zivota u koji ce jednom biti izgnani. kako god bilo, njihov sporazum bio je i odlican recept za najbezbedniji se.ks: dodirivanje bez dodira.
Bilo im je uzbudljivo da zamisljaju svoj prvi susret. S mislju njenom o njemu i njegovom o njoj, nezavisno su radili na susretu. Kao da su ponavljali neku davnu zajednicu s pocetka sveta. Dogovorili su se, ipak, da susret traje samo jednu noc i utvrdili su mesto, u gradu na jugu, datum, trinaesti decembar uvece, a sve ostalo je bilo prepusteno njihovom izmisljanju. Kockali su se sa sobom, a ulog u igri su bili oni sami. Za sve su bacali kocku, bas za sve. Ona je kovertirala svoju brojku; on je kovertirao svoju. Paran ili neparan zbir nalagao je ovu ili onu rec, ovaj cin ili onaj dogadjaj. Tako je sve za njih postala kocka; svaka mogucnost je otvarala hiljadu drugih, i trebalo je medju njima izabrati onu koja ne iskljucuje cudo. Kocka je rekla i koliko sve mora biti stvarno, a koliki je udeo puste zelje. Poznaju oni sigurnost stvarnih susreta, ali im se nesigurnost vise dopada. Ona je, pri tome, osnova opreza na cijim pretpostavkama pociva bezbedna ljubav. Kockom je i odluceno da on bude prvi na potezu. Sirotinjska masta ga je navela da to bude predgradje; tamo ce traziti skloniste. Mozda hotel? Za njihov plan preimucstva hotela su nesumnjiva. Hotel iz maste? E, pa sada , krenimo, rekose, neka masta bude na vlasti.
Nijedno od njih nije smelo da se pojavi tamo gde su rekli da ce biti. Na kraju ce svoje vizije zdruziti u zajednicki izvestaj, i ovaj je trebalo da lici na slucajnost koja vlada u karesansui, japanskom vrtu bez drveca, sagradjenom samo od sljunka i gromadnog kamenja.
Kretali su se nepoznatim krajem, sluzeci se jedino mapom u vreme kada su mape bile lazne, jer su svi kartografi ceo svet ionako smatrali jos nestvorenim.
Da li su pretpostavljali da su takvi dogovori uvek neciji ugovori sa djavolom?"
:wink:

Nastavice se...
 
Prica je pravi ugovor sa djavolom...totalno je uvrnuta...8)

"Ako su to i predosecali, hteli su to i da dokazu. Udarilo im je u glavu: a da nisu i to necista posla? Ako je vera od Boga, od koga je dokazni postupak? Bojim se da cemo, fantazirajuci, izazvati neku nesrecu, pise ona, ali i dodaje da ne vidi otkuda bi neka izmisljotina dosla ako ne iz nesrece. Kao zastita? Napad se hrani i zastitom od njega. Zlo ume da uci, prilagodjava se tlu ili ga djubri, i onda se bez muke prima na njemu i raste. On joj pri tome pise da stvar mora biti takva i nemogucno je da ona to vec ne zna. Tako nego kako, zna vec da, kako kaze Marsel Disan, slika koja ne sokira, ne vredi truda :twisted:. Necemo da sokiramo, hocemo da se volimo. Da li je to neki podvig koji ne moze bez djavola? Niko nam drugi nije ni potreban za to, osim Njega. Sta bi smo, razvlaci ona u pismima svoju nedoumicu, trazili od Necastivog i koji bi bili njegovi uslovi?
Uslovi nikada nisu poznati pre kraja. Prazna je prica o dusi, pa se oboje u svome romanu dogovaraju da praznine popunjavaju postojecim recima, slucajno izabranim odrednicama iz recnika i pricama o bezdusnim stvarima. Mozda ce im se onda uslovi njihovog ljubavnog pakta otkriti pre nego sto bude kasno. Tim putem ce sebe isprobati za sta su kadri i, u slucaju neuspeha, povuci se, samostalno nastavljajuci zivot, svako u svojim opsenama."


Nastavice se...
 
Postoji sigurno neko
Ko me davno ubio
I onda hladno otišao
Na vrhovima prstiju
Ne narušivši svoj savršeni ples
Samo me je zaboravila položiti u krevet
Ostavivši me da stojim vezan, cvrsto na putu
Sa srcem zarobljenim kao i pre
S ocima nalik
Na odraz u vodi, još uvek cist

Zaboravila je obrisati lepotu sveta
...oko mene...
Zaboravila je sklopiti moje oci gladne
...i dopustila im je tu strast...
 
GLAS LJUDI S VJEŠALA

Braćo ljudi, koji živite za nama,
ne budite srca kamenog!
Smilujte se na nas, pa dušama
vašim bit će milosniji Bog!
Gle, pet, šest nas visi s drva tog,..
Put, što preveć gojili smo prije,
odavno je proždrta, izgnjije,
prah i pepel bivamo mi kosti...
Našem zlu nek nitko se ne smije!
Molite da Bog nam svima prosti!

Zovemo l' vas braćom, zazor vama
ne budi, što od suda pravednog
smaknuti smo ... Ta u svim glavama
nema, znate, uma sređenog.
Branite nas, kad života svog
lišeni smo, pred Sinom Marije,
milost svoju da nam ne odbije
i da pakla brani nas pakosti!
Mrtvi smo, nek psovka nas ne bije!
Molite da Bog nam svima prosti!

Pareni smo, isprani kišama,
suhi, crni od žara sunčanog,
oči ispi gavran sa vranama,
bradu, obrve skube sa svakog.
Ne sjedamo ni trena jednog,
vjetra mijeni kako se prohtije,
amo tamo baca nas i vije...
Ko naprstak ptice sve će izbosti,..
Nek u krug naš nitko ne dospije!
Molite da Bog nam svima prosti!

Kneže Kriste, vlast nad svima ti je,
ne daj da nas pakao dobije!
S njim nemali posla ni dužnosti!
Ljudi, sprdnji ovdje mjesta nije!
Molite da Bog nam svima prosti!
 
U noći punog mjeseca obratio sam se vjetru da kroz crnu noć moju poruku prenese onoj koja me duboko u sebi osjeća. Koju tražim plivajući kroz oceane vina i vremena.
...i od te noći nadalje gavran je pjevao svoju pjesmu pisanu za labuda.
Pjevao je nošen k zvijezdama iznad labuđeg jezera.
A labud je odgovarao.

Uz srebrnu svijetlost stizale se riječi pisane iz srca.
Riječi o sreći, bolu, željama, samoći. O mržnji i ljubavi.
Iako se njih dvoje nisu nikada vidjeli gavran je zavolio labuda.
A labud je upijao gavranove riječi koje su tekle glatko poput svile.

Gavran je pjevao:
Kada vatra starih ljubavi dogori
i ostane samo pepeo sjećanja.
Pusti neka kiša suza ispere
ostatke prošlosti.
U vjetru tada prepoznaj moj
poljubac, i u trenutku tišine
dozvoli mi da te zagrlim.

A onda je došla noć prvog susreta.

Gavran koraćao je sada dugim hodnikom dok se njegova crnina odbijala o izloge osvjetljene neonom. Putem je sretao anđele. Sreo je i princezu. Sretao je prazne i bezdušne...
Zatim je ugledao nju.

Upijao je njezinu bjelinu dok je usporavao korake približavajući joj se s leđa. I prije nego što je položio svoje prste na njezino rame ona se okrenula i pogledala u njega dubokim tamnim očima.
I u tom trenu kao da je cijli svijet nestao. Jednostavno oko njih nije bilo ničega.
Svijet je utihnuo.

Umjesto riječi iz njihovih usta progovori tišina i razumijevanje pogleda.
Ispružio je ruke sporim pokretom, i ona se oslonila na njegova prsa.
Dozvolila je da omotam svoje ruke oko njezinih ramena, i da spustim svoje usne na njezine.

Svijet je utihnuo.
 
Ne idi tamo
Sve je sračunato unapred
Meč je udešen
I kad se on bude pojavio u ringu
Obasjan munjama od magnezijuma
Oni će zapevati da uši zaglunu Te Deum
I pre nego što ti budeš ustao sa stolice
Oni će zazvoniti u zvona što mogu jače
Tresnuće ti u lice
Sveti sunđer
I ti nećeš imati vremena da mu uletiš u perje
Zatim će se oni baciti na tebe
A on će te udariti ispod pojasa
I ti ćeš se srušiti
U strugotine
Sa glupo ukrštenim rukama
I nikad više nećeš moći leći sa ženom.
 
Neprestano i neprestano tražim
jedno izgubljeno dete
u praznom okviru cutljivog granja,
taj mali svet ispunjen vazduhom sa mrtvih prozora
u hrpama pepela na kolenu žene.
Vracam se uvek ponovo
u nestvaran prostor vezan ranjenim stablima
i prekinutim pokretima ruku,
otvorenih i uspravnih u zemlji.
 
Zamisljen nad rupom
pomirenih gospodara
utovljeno gledam
noge koje se ne sire
ruke koje ne stezu
dah nije iznemogao
i noc je opet dan
i dan je samo dan
i glad nije sita od prasine
i zedj se radja na izvoru
pa viknem preko ramena
ako mi dolazis iza ledja
da sam ostao bez sjaja
da sam izguzvao kosulje
iskocio iz oklopa tijesna
i da sam ranjiv na suze
i da sam suzama ranio
navukao camac na ramena
i prehodao jezero samoce
proslu zimu po tankom ledu
i vjecno sad imam proljece
potrgao sam rukave
svezao narandze njima
morao sam ih otrgnuti
morao sam opet jesti
kiselog okusa prve
zadnje su sladje
savjest me sad proganja.
Zamisljen nad rupom
pomirenih gospodara
strah me u nju uskociti
bez oklopa sam tijesna
ranjiv zbog samoce
narandze mi mirisu
samo na bol.
 
Ima li smisla čekati san
kada znaš da ti neće doći
može li iko usporiti vrijeme,
kada zna da će brzo proći
ima li smisla gajiti nade
kad nezahvalnost im dobro znaš
i pjevati sreći balade
kad do tebe joj nije stalo
I da li je smisao laž
što obavija sjene života
odsjaj zlatnog omota
sopstvenog očaja zabluda
I ima li smisao smisla?
I da li bi opasno bilo
bez utjeha životnih živjeti
što kriju životno sivilo
Prezrenih ljepota na hiljade
ti ludi svijete nudiš
ali sve su tamo zablude
jer upravo ti sudiš
ko na njih ima pravo
a za većinu ljudi one
ostaju samo san.
Ima li smisao smisla?
 

Back
Top