Ples sa djavolom

Kad i meni dodje cas da mreti treba
Boze, daj da umrem u jesenje noci
Nasmejan i vedar, u mladackoj moci,
Pod raskošnim sjajem septembarskog neba.

Smrt je tako laka. Al pratilja njena -
Sva taština što se pred smrt snova budi,
I zanatske suze zabradjenih žena,
I bol izveštacen ravnodušnih ljudi,

I mantije crne, ciraci i coja,
Sve to tako grubo i surovo dira,
I gnusobom vredja osecanja moja
Pred skromnom lepotom vecitoga mira.

O, umreti tako: bez piske, bez sveta,
Bez dosadne, glupe komedije smrti,
Necujno, ko miris uvenulog cveta,
I život i dugo ocajanje strti,

Kao jednim dahom u mladackoj moci,
Pod raskošnim sjajem septembarske noci!

Ti bi dosla k meni bez suze u oku,
Iako te boli razdiru i guse,
Skrivajuci jade i tugu duboku,
U kutima tajnim nežne tvoje duše.

Ti bi došla k meni i pogledom jednim
Poslednje bi zbogom rekla starom drugu,
I miloštom krasnom i poljupcem cednim
Zbrisala bi tajnu neizbeznu tugu.

Dodji! Cas je kucn'o! Ko u srecne dane
Poci cemo sami iz dosadnog grada,
Poci cemo sami u pitome strane,
Daleko od ljudi, daleko od jada.

O hajd'mo u svetlost, u polja, u cvece,
U cednu tišinu uspavane noci,
U miloštu tajnu što iz zvezda slece
I svecano struji po vedroj samoci!

Gledaj kako mesec nad poljima sija
I oblacke retke rastura i vedri,
I trava miriše i rastinje klija,
I sumore tužno kukuruzi jedri!

Nad nama ce nebo treptati u sjaju,
Grlice nas blago vaseljena nema,
Leprsnuce krilom u obližnjem gaju
Slepi miš, poslednji što se na put sprema.

Pa dok iz daljine grmi gradska jeka
I zabave puste sto niže coveka,
I bucno veselje tajanstveno huji,
Zapevace negde skriveni slavuji,

I priroda cela zašumece strasno,
I polja, i gore, i bašte, i vrti,
Sve što u njoj zivi pozdravice glasno
Svecani dolazak ravnodušne smrti.

Zacutacu tada. Nema reci više.
Poljubicu samo tvoju ruku bledu,
I dišuci mirno, sve tiše i tiše,
Ostavicu zivot, nevolju i bedu,
Bezbrizan i vedar, nasmejan i cio.

I sklopicu oci zanavek. I tada,
Oseticu cudno, kao kad se sniva,
Sa miloštom tajnom što iz zvezda pada
I svežinom skoro pooranih njiva,
Sjaj ociju tvojih boleciv i mio.
 
I ko si ti,
ti kojeg uvjek vidjam na svom putu?
ne mogu vjerovati u tvoju melankoliju
ako si moja losa sudbina
tvoj njezni osmijeh ima suvise strpljenja
tvoje suze suvise sazaljenja
tvoja bol je sestra moje patnje
i lici na prijateljstvo

Ko si ti?
nisi moj andjeo cuvar…
nikada me ne dodjes upozoriti
vidis moje boli, i to je cudna stvar
i gledas me dok patim
uz mene hodas citav moj zivot
a ja ne bih znao ni kako te nazvati…
ko si dakle da li te bog salje
smjesis mi se a ne djelis samnom moju radost
zalis me a ne tjesis…

I nocas sam vidio kako se pojavljujes
ove tuzne noci…
krilo vjetra udaralo je u moj prozor…
bio sam sam, zgrcen u krevetu
i gledao sam pored sebe prazno mjesto
jos uvjek mlako od jednog vrelog poljubca
i sjecao sam se svega…
sjecao se …kao sto zena zaboravlja
i osjetih kako se jedan dio mog zivota
zauvjek od mene otkideI ko si ti,
ti kojeg uvjek vidjam na svom putu?
ne mogu vjerovati u tvoju melankoliju
ako si moja losa sudbina
tvoj njezni osmijeh ima suvise strpljenja
tvoje suze suvise sazaljenja
tvoja bol je sestra moje patnje
i lici na prijateljstvo

Ko si ti?
nisi moj andjeo cuvar…
nikada me ne dodjes upozoriti
vidis moje boli, i to je cudna stvar
i gledas me dok patim
uz mene hodas citav moj zivot
a ja ne bih znao ni kako te nazvati…
ko si dakle da li te bog salje
smjesis mi se a ne djelis samnom moju radost
zalis me a ne tjesis…

I nocas sam vidio kako se pojavljujes
ove tuzne noci…
krilo vjetra udaralo je u moj prozor…
bio sam sam, zgrcen u krevetu
i gledao sam pored sebe prazno mjesto
jos uvjek mlako od jednog vrelog poljubca
i sjecao sam se svega…
sjecao se …kao sto zena zaboravlja
i osjetih kako se jedan dio mog zivota
zauvjek od mene otkide
 
Rasuo sam njena pisma oko sebe
sakupljao njenu kosu, ostatke ljubavi
sve ono proslo odzvanjalo mi je u usima
njena zakleva na vjecnu ljubav
njene vjecne zakletve ne duze od jednog dana
i posmatrao sam sebe slomljenog
i ruka mi zadrhta…
suze srca, srcem progutane
i oci koje su ih isplakale
nece vise prepoznati novo sutra.

Zamotah u maramicu rusevine tih srecnih dana
i rekoh sebi da ovdje-dole ono sto traje
lici na pramen njene kose
i kao ronioc koji voli svoje duboko more
izgubih se u tolikom zaboravu
i plakao sam… sam
daleko od svijeta
svoju izgubljenu ljubav

Da zeno…
ti jecas, places… patis
ali tvoja nevjera je izmedju nas
Eh, zbogom…
razumjet ces sate koji me odvajaju od tebe
odlazi, odlazi… i u tom srcu od leda
ponesi svoj ponos i zadovoljstinu
jer ja svoje srce jos osjecam mlado i zivo
i jos mnogo bola moglo bi u njemu naci za sabe mjesta
cak i pored boli koji si u njemu ti ostavila

Odlazi… odlazi,
svemocna Priroda nije ti htjela bas sve dati
Eh… jadna zeno
ti koja zelis biti lijepa, a ne znas oprostiti
Odlzi… odlazi
prati svoju sudbinu
onaj koji tebe izgubi nije sve izgubio
baci u vjetar nasu ljubav isluzenu
o Boze, kada sam je toliko volio
i ako odlazi… zasto je jos uvjek volim…

…i odjednom, u tamnoj noci vidjeh
nesto kako se sunja bez zvuka
preko zavjese vidjeh neciju sjenu
i sjena pridje i sjede na moj krevet…

Ko si ti, izmoreno, blijedo lice?
Ko si, tamni liku obucen u crno?
Sta zelis od mene, tuzna ptico selice?
Jesi li ti neki uzaludni san?
Jesi li odraz moje duse
kao da se vidim u ogledalu…

Ko si zapravo ti? dijelu moje mladosti
Saputnik kog nista ne umara?
Reci mi zasto te bez prestanka vidjam
kako sjedis u sjenci moje sadasnjosti… moje proslosti
Ko si, usamljeni posjetioce?
Jesam li ja tvoja kazna?
Cime si zasluzio da me moras pratiti po zemlji?
Ko si, brate, ako se ne pojavljujes nikad
sem u danima kad lije iz mojih ociju…
 
Nekada, ako se dobro sećam, moj život bio je gozba na kojoj su se otvarala sva srca, na kojoj su sva vina tekla.
Jedne večeri posadio sam Lepotu na kolena.
- I našao sam da je gorka. – I izružio sam je.
Naoružao sam se protiv pravde.
Utekao sam.O veštice, o bedo, o mržnjo, vama je moje blago bilo
povereno!
Tako sam postigao da iz mog duha iščili svaka ljudska nada. Kao divlja zver podmuklo sam skakao na svaku radost, da je zadavim.
Zvao sam dželate da bih, ginući, grizao kundake njihovih pušaka. Prizivao sam pošasti da me uguše u pesku, u krvi. Nesreća je bila moj bog. Bio sam opružen u blatu. Sušio sam se na vazduhu zločina. I dobro sam izigrao ludost.
A proleće mi je donelo užasan smeh idiota.
Naposletku, kada sam gotovo zakovrnuo, dokonah da opet nađem ključ nekadašnje svečanosti koja bi mi možda vratila apetit.
Taj ključ je milosrđe. – Ovo nadahnuće dokazuje da sam sanjao !
I dalje ćeš biti hijena ... uzvikuje zloduh koji me počastio tako ljupkim tlapnjama.
Umri sa svim svojim apetitima, sa svojim sebičnjaštvom i sa svim smrtnim gresima.
Ah ! dogustilo mi je: - Ali, dragi Sotono, preklinjem vas, ne razdražujte toliko zenicu ! Očekujući neke male zadocnele podlosti, vama, koji kod pisca volite odsutnost svake sklonosti za opisivanje ili poučavanje, otkidam iz svoje beležnice prokletog ovih nekoliko ružnih listića.


A.R.
 
"Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećajem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvaća. Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako taj drugi želi da razumije."
 
Tajnovit i siv u konačnoj polutami, ostavlja tragove na obali reke što mu je utolila žeđ ždrela i čije vode ne ponavljaju zvezde.

Noćas, vuk je usamljena senka, traga za ženkom i hladno mu je. To je poslednji vuk Engleske.

Tor i Odin to znaju. U svojoj visokoj kuli kamenoj kralj je odlučio da satre vukove.
Već je iskovano moćno železo tvoje smrti, Saksonski vuče, uzalud si se rodio. Nije dovoljno biti krvožedan.

Ti si poslednji. Proći će hiljadu godina i jedan starac sanjaće te u Americi. Ni od kakve koristi neće ti biti taj budući san. Sada te opkoljavaju ljudi koji u šumi pratihu tragove koje si ostavljao, tajnovit i siv, u konačnoj polutami.

H. Borhes
 
Progutao sam golem gutljaj otrova.- Neka je triput blazen svet na koji sam nadosao!- Utroba mi gori. Zestina otrova savija mi udove, izoblicuje me, obara me. Umirem od zedji, gusim se, ne mogu da vicem. To je pakao, vecno mucenje! Vidite plamen kako suklja! Gorim bas propisno.


Pozuri, djavole!
 
21.gif
 
Vruća čokolada

Ispitivaće me neko vreme, daće mi par dijagnoza, a da ni sami neće biti sigurni u njih, posmatraće me, razmeniće iskustva i – pustiće me. Savršeno ubistvo, ubistvo gde ubica postaje žrtva, a žrtva, bar prećutno, preuzima ulogu krivca. Zar je baš morala da se rodi sa takvim očima, i sa tim licem, i sa ovim usnama, zar je baš morala… jeste, ona je kriva. Rođeni smo da se gledamo, mazimo, ljubimo… A ona? Neće ni tajni znak da mi dâ, kao da me nema, moram je ubiti, nema joj spasa. Crne kožne pantalone, tesno pripijene uz telo, sjajnocrna kožna jakna naglašava liniju grudi, sve je uobličeno kao pod presom; siguran korak, plameni pogled ne odstupa ni za milimikron u stranu, nema mi druge… ili ću ubiti ja nju, ili ona mene. Duga smeđa kosa, ne bi se reklo da je farbana; lepe, tamnosmeđe oči, tople i beskrajno umiljate, ne bi se reklo da su šminkane; ništa na ovom umetničkom delu nije docrtavano, sve je tu, i sve je tako daleko od mene, ubiću je, i gotovo! Velikim kristalnim zubima zagriza kiflu, žvaće je smireno i opušteno, kao da se ništa oko nje ne doga|a, kao da je niko ne gleda, a zna kučka koliko je proždrljivih ala guta očima, zar to nije dovoljan motiv da je ubijem? Ako je ne ubijem ja ubiće je neko drugi. Zar da to zadovoljstvo prepustim drugome? Pruža mi šolju vruće čokolade – znači: ipak zna da postojim – ruke joj meke, dobro negovane, primećujem da joj nokti nisu lakirani, dobacuje mi osmeh pun samilosti, sažaljeva me, neće mi biti žao kada je budem ubio. Baš ni malo. Zagledam je pažljivo. Ne znam gde da zarijem nož, ne znam gde da uputim hitac, a da ne oštetim ovaj remek delo prirode, ovu božiju lepotu. Čak i da me ne osude drugi, osudiću samoga sebe. Žena se može ubiti, priroda ne sme. Za trenutak je bila puna osećanja, učinilo mi se i ljubavi, prema meni, a sada… tako hladno okreće mi leđa i gubi se u daljini. Vruća čokolada postaje još vrelija u mojim rukama, u ušima mi koračnica, želudac osećam u grlu… ne, neću je ubiti. Ovde je previše motiva, i previše razloga, a ja sam hteo da to sve bude samo moje, i da niko ništa ne primeti. Koliko njih će mi tek pozavideti ako je ubijem, reći će glasno: “Ubica, zlikovac…!”, a šaputaće izmeđe sebe: “Ako, neka je ubio! I treba… zaslužila je…!”. Ne… neću je ubiti. Neka i drugi grcaju, neka crkavaju. Ja sam od nje dobio vruću čokoladu, mnogi neće ni to. Jedna od retkih Snežâna je prošla, ostalo je puno malih patuljaka. I jedan princ – sa šoljom vruće čokolade u rukama.
 
Jednom su sadili lipu,
stari Nestorov, gos'n Čeda i još jedan.
Bio sam nov u tom stripu,
komšijin mali kog su pustili da gleda.

Stari Nestorov, potpalivši korov,
tad reče mi: 'Ti si mlad...
Ti ćeš dospeti za taj hlad...'

Jednom sam voleo zbilja,
mislim na ljubav pravu, šašavu i silnu,
vozio hiljadu milja,
k'o onaj ružni Francuz u prelepom filmu...

Vukle me šine pod točak mašine,
al' ona me spasila.
Sve je druge ugasila.

Hej, sve to dođe na svoje.
Davno pravila znam:
samo tuge se broje...
Hej, opet tornjevi tuku na svetoga Luku...
Jesen je kriva,
uvek me rasturi siva.

Jednom je prošla kraj mene,
sa tipom kog' sam znao, taman da se javim.
Skrila je pogled na vreme,
al' sasvim dovoljno za žur u mojoj glavi.

Bezvezno 'zdravo' i klimanje glavom,
i sve što već sleduje...
Neka, lutko, u redu je...

Hej, sve to dođe na svoje.
Davno pravila znam:
samo tuge se broje...
Hej, opet tornjevi tuku na svetog Luku...
Jesen je kriva,
uvek me rasturi siva.

Jednom su palili lišće,
sa one lipe, dim je lebdeo do neba,
na kom su, nema ih više,
stari Nestorov, gos'n Čeda i još jedan...

Ko nije drvo razumeo prvo,
pa tek onda sadio
taj nije ništa uradio...

I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad.
 
Ponovno sumnja.
Sjedimo, a u sobi je polutama.
Ista teška, nepremostiva šutnja;
nijemi dijalog sa sjenama.
Sve je tako čudno,
i mi, i tišina u kojoj tonu uspomene...
Priznaj: pregazilo nas je vrijeme.
Ta tišina je naša; ima samo tebe i mene.
Ne rasipaj uludo riječi,
možda ti je zadnji put da si mi ovako blizu.
Navući ću oklop, podignut štit.
Slagat' ti da si bio samo jedan u nizu...
Ne rasipaj uludo riječi,
iskrenost je nužna, mada lomi i ubija.
Naš rajski vrt stratište je nevinosti:
bila sam tvoja Eva, a ti moja zmija.
 
Rastvaram se pred tvojim imenom,
pred nocima u koje me nemilosrdno bacas
uzvikujuci reci ljubavi cije svako slovo razapinje
i zabada se u dubinu mraka
gde me slute neke davno ispruzene ruke.
Kroz njihove prste, u mlazevima istice sok visanja:
kap na mome celu,
kap ne stopi kojom tisina opija cula tame
uvlaceci se u njene tragove lakocom pokreta,
kap na prstima
da bi ih jedine bele ruke
prepoznale u noci - ruke iz kojih ce se roditi zreli plodovi visanja.

U krv me pretvaras
kroz nevidljive prostore razlazes moci mraka u meni
vladas mojim ja kao da ti ne stoji nasuprot mene,
cedis sok iz plodova kao da mene gnjecis mislima
i u sazete prostore sp***** ljubav oplodjenu.

Nigde drhtaja niti trzaja pod tolikom snagom
koja pleni idejom slobodne noci i bezakonja;
ne vidi se monstruozni lik niti se prepoznaje istina
ispod plasta tame kada se pojavi ime
pred kojim drhti pustinja, pred kojim nebesa jeza obuzima
i bozanstva u strahu ostaju slomljena u svojim svetovima;
jedina vecna vatra kroz pepeo vaskrsava:
u njoj goreci skidam plamenom
kap po kap posut nektar visanja.
Jutro nemoze da se rodi niti je prevara noci san
iza nje ostaje samo tama cije je pravo ime obmana,
povratak kroz njene prostore moze biti samo veciti san:
trijumf utvara.

Kroz razjapljene celjusti cije se poreklo nezna
svetlost koja prodje u krv ili crvenu senku se pretvara.
Moc gubi sve osim vatre
koja jedina moze da stvara i unistava sebe samu.
I dok plamenovi izgaraju na mojim obrazima
sa usana cedi se u jedinu kap kao u rec
vatrom sazeta noc
prezrelih visanja.
 
Kad kreneš, knjige pobacaš, vrisneš,
Kad zaplačeš, cikneš, zaboraviš
i srži izvora sebe, pozabaviš
Kad moćan je let, smiješ se, patiš,

Pruži se silom, dugom dužinom,
Sa strmine se zaleti žestinom,
gadna dolina da dobro Te pamti.

Mnogo će bilje, trnje, strvine
Mnoge, će uzde na Te baciti.
Letiš i prijetiš, jastreb si, oko
Kiši ti, plakati, rušiti, smijati...

Sleti nad humak, nad jarak, zamah,
Na križ, na zvijezdu, veliku sijenu
Nosiš i vidiš, pamtiš i bridiš
Na previsoko, jer ništa ne vidiš.

S. P.
 
Moji prsti se grče i prepliću
Moji prsti crtaju krugove
Lome olovku, menjaju pravac
Penju se uz mene
Neka neko zaustavi moje prste
Borim se sa svojim prstima
Guram ruke u džepove
Oni ipak izlaze, gmižu
Stižu mi do očiju
Mogu da vidim kroz svoje prste
Zaista, gledam kroz njih:
Zar je to sav moj svet
Otvaram prozor, boja se razliva
 
Ona je išla dva koraka naprijed
dva koraka natrag
prvi korak je govorio dobar dan gospodine
drugi korak je govorio dobar dan gospodo
a ostali su govorili kako vaša obitelj
danas je lijep dan kao golub na nebu

Ona je nosila žarku košulju
ona je imala oči koje uspavljuju more
ona je sakrila jedan san u tamni ormar
ona je srela mrtvaca u svojoj glavi
kad je stizala ostavljala je najljepši dio u daljini
kad je odlazila nešto se stvaralo na obzorju
da je dočeka njeni su pogledi bili ranjeni
i krvarili su na brežuljku
imala je otvorene grudi i pjevala je maglu svojih godina
bila je lijepa kao nebo pod golubom

Imala je usta od čelika
i smrtnu zastavu nacrtanu medu usnama
smijala se kao more koje osjeća ugljen
svoje utrobe kao more koje je izgrizlo sve žale
more koje se prelijeva i pada u prazninu u vrijeme oluja

kad se zvijezde ljuljaju nad našim glavama
prije nego sjeverni vjetar otvori oči
bila je lijepa na svom obzorju od kostiju
sa svojom žarkom košuljom i svojim pogledo mumornog stabla

kao nebo na konju ponad golubova.
 
I'll Never Give In


Don't know why we have to fight baby
Don't know why, I feel you close to me
When I feel your love in mine
And you know to see the signs
I love you better, you know me better
I'd like to think that you know me well but

I love you baby, I'll never give in.
I love you baby, I'll never give in.

Put aside your pride
Let's talk
Or we fuss and fight, then f*uck
It's a bitter sweet insanity
Anyone can see that it's wrong
What is meant to be will come to be
If only we can see who we are

I love you baby, I'll never give in.
I love you baby, I'll never give in.

Twisted love can be such a rush
Twisted love can be such a rush

Maybe we can make it if we give it sometime
Think I really know who you are
Wouldn't have to say this if i thought you were mine
I think I really know what you want.

Know who you are


Aya
 
Tvoje noge gaze po različitim morima,
o, usnula ljepotice,
i u uspavanci tvoga tijela, otkrivač novih ostrva,
plovim oko mjesta gdje se rijeka dijeli u kanale
I bijela se voda ušutkuje u travi,
kao da se ženstveni pejzaž uspavljuje.

Idem s tobom, koja si mladost i spasenje,
ali nosim mrtvace, kao što pustijne vuku križ jednog sunca.
Otvorilo se vrijeme, i bio je jedan prozor
ali daleko od bubnjeva i krikova
ja sam ostao gledajući te, ženo živa,
punu svršetka i početka,kao život i doline,
i nada je tolika bila da su mi gorjele oči.

Braća su moja ovi leševi prostrijeljenih,
koje voda ispire i nosi močvarnim grobištima.
Moj je trg bombardiran, i kuća, i crkva.
Ustremljujem se usred stiujenja, prljav, naprasit i ogorčen
i slijedim te, vidim te, presrećem te, i motrim te.
Zajedno s travom rijeke život se obnavlja.
 
Daj reči guste ko smola
I reči kao krv neophodne
Za naše prazne ruke bola
Podignute u svetlo podne.

Daj onu strašnu reč što tone
Još neprobuđena u mrak mesa
Od koje grudi muklo zvone
Kao negledana kap nebesa.

Daj reči koje imaju telo
I u telu srce crveno,
Sve one koje će gorko čelo

Naći u svetu razbijeno.
Daj reči gorde ko mač topola
Za naše prazne ruke bola.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

Nina
Ja sam nju pustio
Odgovora
19
Pregleda
445
bird again
bird again

Back
Top