Ples sa djavolom

Tako putuju zvezde
neshvacene i uvek iste!
I dok se mi batrgamo u lancima svojim,
ti sve udaljenija blistas.

Tvoj zivot je samo svetlost!
Ako iz mojih tmina
pruzim prema tebi ceznjive ruke,
ti se smesis al’ ti me ne razumes.
 
Uzeli smo našu Wartburg limuzinu
I napravili od nje paklenu mašinu
Takvu koja kilometre u plamenu guta
Brže od Porsea i do sto pedeset puta
Stavili smo gume američke one
Što piloti meću na svoje avione
Iza nas po putu sada ljuta vatra seva
Pa nam sada asfalt teško odeleva

Stavili smo jedno 4 kilometar sata
I sa strane nova blindirata vrata
Kod lopova Miće kupili smo spravu
Namestili nove naslone za glavu
Auspuha imamo jedno tri komada
Ekološka katastrofa nastupa od smrada
Brisači su ko kod nekog jumbo jeta
Tu ni jato kokošaka ne moze da smeta

I sve od Kragujevca do Kilimandžara
Od noćnog Pariza do sunčanog Dakra
Od Novoga Sada preko Venca sve do Rume
Ostavljamo tragove od spaljene gume
Prometnici sada ne mogu nam ništa
Za volanom uvek sedi Stevan Gojkov - Pišta

SG Pišta surova je faca
Dalji mu je rođjak Mihalj Kertes - Braca

I pijan i trezan pojasom je vezan
Jurca kroz krivine naše uže domovine
Sa papuče gasa ne pomera nogu
Konzumira pivo i pero laku drogu

I ko zna gde bi bili al desio se peh
U nas se Škodom zakucao ko Rus pijan Čeh
Auto nam sasvim sprčen maksimalna šteta
A Čeh se na slobodi još uvek pijan šeta
8.gif
 
KRALJ: Zašto ste uvek u tim oblacima?
HAMLET: Ne, kralju, ja sam odviše na suncu.
KRALJICA: Hamlete dobri, promeni mračni lik,
pa gledaj na kralja kao prijatelj.
Nemoj neprestano oborena oka
tražiti dičnog oca u prašini.
Ti znaš: opšta stvar je da sve živo mre
kroz prirodu u večnost prolazeć'.
HAMLET: Da, gospo, opšta stvar.
KRALJICA: Pa kad je to, što tebi tako čudno izgleda?
HAMLET: Izgleda, gospo? Ne, nego baš jeste.
Ja ne znam šta to znači "izgleda".
Ne prikazuju me, dobra majko, verno
ni moj ogrtač crni, niti ova
uobičajena svečana crnina,
ni stegnutog daha vetrovit uzdisaj,
ne - niti u oku potoci od suza,
niti utučen izgled lica mog
sa svima načinima, oblicima tuge.
To sve, doista, samo izgleda,
jer sve bi se to moglo glumiti.
Al' u meni je nešto izvan glume;
sve ovo je samo ruho, oprema tuge.
 
Imam loš predosjećaj
Digni ruke od mene
Rijeka ima dvije obale
Prijeđi most
I nastavi da hodaš

Imam loš predosjećaj
Između nas je suviše vode
Bolje da poslušaš što ti kažu
Bolje za tebe da mirno odeš

Imam loš predosjećaj
Nikad nisam mogla dovršiti rečenicu
I bacala sam ih takve ljudima u oči

Imam loš predosjećaj
Ne znam dal vrijedi da ti pričam
Imam za sobom milijun života
I svi su bili isti

Imam loš predosjećaj
Samo ja znam što to znači
Samo ja znam kako je bilo
Ti si isti kao i oni
Zašto bi bio drukčiji
 
Vi što idete tako tužnog lika,
bol pokazujuć, svrnuv oči, niče,
otkud idete da vam blijedo lice
ko da je same samilosti slika?

Dičnu nam gospu vidjeste li, žene,
kako od plača oči joj se vlaže?
Recite ono što mi srce kaže
kada vas vidi tako rastužene.

Idete l' s mjesta koje izaziva
toliku tugu, stante sa mnom malo,
što god s njom bilo, nek mi se ne skriva.

Na oku vidim da je suzom sjalo, od
plača lik vam zgrčen tako biva da već
od tog mi srce drhtat stalo.
 
Javlja mi

da je u krevetu

razmišljala maločas

o meni.



Optužuje me,

s pravom,

kako joj nisam dao

mirno da zaspi…



- Kakav si ti skot?,

pitala me;

- Bezdušni Srbenda!,

uskliknula je,

s ljubavlju;

- Zlo jedno!,

zavapio je njen pupak

od prepevanog neba;

- Gad gadni!,

podviknula je

njena prelepa noga,

lepša od svake boginje

i od svakog boga;

- Zlo jedno!,

zavapila je dobrota

svih njenih lepota;

- Stvarno sam se navukla na tebe!,

priznala si nebu

i zaspala blaženo,

Bog te blagoslovio

đavolski prelepa ženo

koja salješ poljubac sanjivi,

lepljivi i lažljivi,

pa kada me ne bude

neka moja reč

u tebi živi…!

 

Ja posle velikog sna poduzeh put tužan
MALARME

U uhu zvezda za sna tamni zvuk:
zri zvučni cvete tužnim predelima
u toploj kori mozga gde me ima
taj san moj izvijen u zvezdani luk.

Taj san je smeli silazak pod tle
gde slepe ptice pevaju u tami.
U svakoj ima jedna šuma. Gle
što više govorimo sve smo više sami.

O vetar sa crnom kičmom tamni roj
i pakao raznosi svetom, menja tok
onesvešćenoj reci. Onda moj
zaluta među zvezde krvotok.

U uhu zvezda za sna tamni zvuk:
zri zvučni cvete tužnim predelima
u toploj kori mozga gde me ima
taj san moj nezavijen u zvezdan luk.

 
Pusti da potone i zadnja uspomena
Otrove moj budućnost je beskraj,
Odluči dali je oblak, sunce il’ sjena
Otrove moj natrag ne gledaj......

Ja ostat ću tu,.....ukopan
Otrove moj upamti gdje,
Jer doći će dan
Otrove moj, kad vratit ćeš se

Bježanje je to što osjećaš
Otrove moj .....truješ se svjesno
Mene već ždere zemlja.......ako se sjećaš
Otrove moj nek’ ti je sretno..........
 
Pogledao joj je u zjene
i ona ga se bojat stala,
kao biljka je ustreptala:
"Živa su vatra tvoje zjene."

"Živa su vatra moje zjene
jer noćas oluja u njima vlada ...
K prozoru sa mnom pristupi sada,
pogledaj noćne demone zlene!"

Pred njima kesteni se viju,
plaču nad vodom,
iznad njih oblaci gromkim hodom,
nad gradom, mračnu melodiju
pjevaju svodom ...

Munja — grom . . . "Sad skreni zjene
kroz grane spletene:
ponos tornjeva tih — kao smijeh bruje,
prkosan, izazivlju snage oluje.
Vidiš li, čuješ li divlju tu bunu
što uvis sunu?
O djevojko mlada,
sad znaš zašto sada
živa su vatra moje zjene?!"

8.gif
 
Pobjedila sam opet samu sebe, krvavo se izborih za suze svoje
i uhvatim pokoju rijec a ona se u strahu oklizne i padne
a ja je opet podignem - pomilujem, molim za oprost i milost
i tako cesto odgurne me kad mi ceznja u grudi navrati.
I sto drugo tada meni preostaje, osim da odlozim koju misao
crnilo koje nosim u sebi na bjelu povrsinu da tu zivi i blista.
Volim ...priznajem, i to me jako plasi.
Krvarim, prekrasna boja - zarko crvena
Da ponovim? (nasmijah se)
...osta mi pogled prazan.
 
Nocas si umro u mojim mislima
i to me plasi jer moje srce nije mrtvacnica.
Graciozan pad i jedan umoran krik
Maska iza osmjeha, kontrola nad glavom
Pljunuh si u lice u zagrljaju pravom.
Iz oka suza mi krenu, povikah presjeci mi venu
na ulicama bez imena hiljadu lica
zamisli noz kad srce ti para
kad se zamislis i srusis na sred trotoara.
Vjetar svaku rijec postom naglo vrati
visokim tonom ispusta zvuk drhtaja.


p.s. Slika je superiska! :P :wink:
 
Joj, divlja, i Brojgel i Boš su baš skroz uvrnuti, pravi slikari za ovu temu! :lol:
Taj sajt je super, što ga nisi ranije prijavila, sebičnjaku nijedan. :evil:
_____________________________________
Tvoje noge gaze po različitim morima,
o, usnula ljepotice,
i u uspavanci tvoga tijela, otkrivač novih ostrva,
plovim oko mjesta gdje se rijeka dijeli u kanale
I bijela se voda ušutkuje u travi,
kao da se ženstveni pejzaž uspavljuje.

Idem s tobom, koja si mladost i spasenje,
ali nosim mrtvace, kao što pustinje vuku križ jednog sunca.
Otvorilo se vrijeme, i bio je jedan prozor
ali daleko od bubnjeva i krikova
ja sam ostao gledajući te, ženo živa,
punu svršetka i početka,kao život i doline,
i nada je tolika bila da su mi gorjele oči.

Braća su moja ovi leševi prostrijeljenih,
koje voda ispire i nosi močvarnim grobištima.
Moj je trg bombardiran, i kuća, i crkva.
Ustremljujem se usred strujanja, prljav, naprasit i ogorčen
i slijedim te, vidim te, presrećem te, i motrim te.
Zajedno s travom rijeke život se obnavlja.
 
Noc je. Sjedim sama na terasi.
Oko mene gotovo zastrasujuca tisina.
Promatrajuci zvijezde razmisljam o prici
da svaki covjek ima svoju zvijezdu.
Pogled mi polako luta nebom
zaustavivsi se na jednoj zvijezdi.
Pala je...
Mene odjednom obuze neka hladnoca
i glavom mi polete tuzne misli.
Razmisljam o zivotu koji se upravo ugasio.
Da li je ostavio veliku prazninu i bol,
ili je mozda bio skromna malenkost
za kojom nitko nece plakati.
Slutim da je to bila dobra dusa,
ali ne cujem jecaje srca njenih prijatelja.
Mozda nije imala snage
suociti se s ovim surovim svijetom,
ili je bas htjela biti malenkost
na koju nitko ne obraca paznju
i koja nikome ne stoji na putu.
 
Galebovima mi utrunili oči
pa okovali peščanim morem,
prognali mi vetrove iz kose
i divljim je čičkom umrsili,
golicali tabane do bola,
...obrve mi okitili oblacima.

Krenula putem ka Raju.
Zalutala za Kainom na Istok.
Ni amajlije ne pomogoše nesrećnom.
Đavolu sam dušu prodala.
Gledali smo se oči u oči.
Gledalo je tad šuplje u prazno.
Nasmejali se trulim osmesima.
Leptiri nam pobegoše sa usana.
 
Prikovan kao leptir za svetlo
za svoje navike
oblacim se jednostavno
sarm za premijeru
zedj za beskrajem

Solja caja
(imperativ je u ispijanju)
etericna aroma mami
Prepusam se nasmejanoj neduznosti,
diskretnom sustanju zenskog gostoprimstva

Secer se otapa
Superioran sam nad nasiljem
Ne sanjam nocas prolaznost

Promesaj talog i vreme:
primi me u zagrljaj
 
..rijecima crtam konture tvojeg lica,
slusam zadnji sapat olovke od slova
..ah..
to tvoja suza klizi, niz moj dah..
izgubljena, u vjecnosti,
dotice moj papir osjecaja,
razliva se kao tinta
i tjera me na plac..

tugo, hvatas me za rijeci
moja slova crtas,
nevidljivom tintom..
i gledam te... u tami..
zasto ti oci sjaje?
Opet si vesela sto mi okrenu slovo, iskrenu stih ?!
ili opet cekas me u snu,
da mi svjetlo u tamu prigusis ?!
tugo.. nasmijesi se!!
znas li to?!
 
Ne mogu da dotaknem glasne žice:
pupčanu vrpcu što me spaja snebom.
Dotičem jezik:
iz prsta šikne ukus čađi.
Na mleko miriše čađ, na tamjaniku.
Kipe reči: verige, bundruk, bunar, divana, vrtuna.
Hoću grlo kao gajde a jezik
gudi po koži pržeći je.
Otkuda plamenje: spolja? iznutra?
Vise mešine ognja u kojima klokoće voda:
glasovi primireni na užadima od čađi.
Taknem li pupak ma i jedne reči
zazvoniće nutrine nebesa.
 
Kada nam smrt postane,
spas od života.
U čemu nas život,
vremenom prevari.

Kad ispružimo ruku prema ,
tom zadnjem trenutku.
Da li pomislimo gdje sjaj,
života izgubi draž.

I prije no što izgubimo,
sjaj života u očima.
Zbog čega i zašto izbor,
smrti i bespuća tame.

Zar zbog nemoći pronaći sebe,
u vremenu drugih.
Ili zbog nemira duše
što u smrti potraži spokoj
 

Back
Top