Добро дошли
Buduća legenda
- Poruka
- 27.854
OTPOR I KOLABORACIJA U SRBIJI 1941. GODINE
http://znaci.net/00001/178_6.pdf
Partizani
Komunistički partizani u Jugoslaviji predstavljali su prvu organizaciju otpora u zemljama Evrope koje je napao Treći rajh, a koje su se angažovale u oružanoj vojnoj borbi protiv nemačkih okupatora. Gotovo neprimećena od svetske javnosti, čiji je pogled bio u potpunosti uperen u Mihailovićeve četnike, borba partizana na sporednom ratištu u Srbiji zadala je udarac naizgled nepobedivoj vojnoj mašineriji nacističke Nemačke u vreme kad je izgledalo da će čak i pri napadu na Sovjetski Savez jedva biti moguće da se osujeti Vermahtova pobeda.
Partizansku organizaciju otpora osnovala je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ).
Od početka dvadesetih godina KPJ bila je ilegalna. Kadrovi su bili naročito u vreme kraljeve diktature izloženi teškim političkim progonima. Međutim, najteže udarce pretrpela je KPJ nesumnjivo usled staljinističkih čistki u tridesetim godinama, zbog kojih su njeni kadrovi - kao i u većini komunističkih partija balkanskih zemalja - bili faktički likvidirani. Nakon što je Milana Gorkića, partijskog sektretara Centralnog komiteta KPJ, u novembru 1937. u Moskvi ubila NKVD-a, Josipu Brozu Titu privremeno je povereno vođenje partijske centrale koja se nalazila u Parizu, a na Petoj zemaljskoj konferenciji u oktobra 1940. definitivno je naimenovan za generalnog sekretara KPJ. Van svake sumnje je da je novoizabrano rukovodstvo KPJ bilo pre vojnog pohoda na Jugoslaviju bilo staljinistički nastrojeno i verno Moskvi.
Sa svojih oko 8.000 članova imala je KPJ pre aprila 1941. malo političkog upliva u Jugoslaviji. Ona je, međutim, imala značajan broj pristalica među omladinom, naročito u redovima studenata.
U leto 1941. obuhvatala je Komunistička omladina oko 15.000 članova. Pošto je KPJ već 20 godina bila navikla na ilegalnost i proganjanja, ostala je njena organizaciona struktura i posle nemačke najezde većinom netaknuta. S obzirom na pakt između Hitlera i Staljina pustili su nemački okupatori komuniste u Srbiji sve do napada na Sovjetski Savez relativno na miru.
Odmah nakon nastanka okupacije otpočela je Partija sa organizacionim pripremama za oružanu borbu u kasnijem periodu.
Ali, KPJ se istovremeno uzdržavala od otvorene ratne propagande s obzirom na „Pakt Hitler - Staljin." Ipak, nema dokaza za to da je KPJ preuzela u svoju propagandu sovjetsku doktrinu o „ratu između imperijalističkih država."
Dok su vodeći funkcioneri komunističkih partija iz dragih okupiranih zemalja živeli kao emigranti u Moskvi, boravilo je celokupno rukovodstvo KPJ u Jugoslaviji. Između Jugoslavije i Kominterne u Moskvi postojala je isključivo radio-veza. Ovaj nedostatak ličnog kontakta imao je za posledicu - iako tada još nehotičnu - relativnu autonomiju od Moskve, a to je činjenica koja će za budući razvoj KPJ biti od istorijskog značaja.
Centralni komitet KPJ još je u proleće 1941. premestio svoje sedište u Beograd.
CK KPJ je 4. jula 1941. u Beogradu odlučio da pokrene oružani ustanak. Milovan Đilas je poslat u Crnu Goru, koja je bila pod italijanskom okupacijom, Vukmanović - Tempo je upućen u Bosnu, dok je Tito sam vodio akcije u Srbiji koja je bila pod nemačkim trupama.
Politički ciljevi, koncepcija otpora i socijalna stuktura Komunističke partije Jugoslavije
Za razliku od svih ostalih grupa otpora u Jugoslaviji, komunistički parizani nisu zastupali ni etničke, ni nacionalističke ili verske partikularne interese. Oni su predstavljali jedinu političku silu koja je imala korene u čitavoj zemlji i koja se zalagala za teritorijalni integritet i nacionalnu ravnopravnost.
Njihova borba imala je za cilj vojnu pobedu nad okupatorom, a istovremeno i rušenje starog predratnog poretka, čiji su nosioci čak i u fazi okupacije čvrsto držali u rukama naročito infrastrukturu - kao što su lokalna administracija, policija, žandarmerija i školstvo. Na ličnom planu takode je postojao i dalje kontinuitet starog poretka: u ličnosti Mihailovića, kao ministra vojske, potom bivšeg ministra rata i sadašnjeg predsednika vlade Milana Nedića premda kao teško diskreditovanog - političkog predstavnika. Od samog početka partizani nisu dovodili u sumnju da njihova borba ni iz daleka nije bila usmerena samo na oslobođenje zemlje od okupacije, već pre svega na stvaranje revolucionarno-političkog, ekonomskog i socijalnog novog poretka u zemlji. Kad su partizani u septembru 1941. zauzeli srpski grad Užice, koji je bio pod nemačkom okupacijom, oni su proglasili tu teritoriju za prvu slobodnu republiku u Jugoslaviji i odmah su otpočeli sa uspostavljanjem alternativnog rukovodstva u vidu takozvanih narodnooslobodilačkih odbora koja su predstavljala osnovu novog samoupravljanja. Tako su partizani sa svojim dalekosežnim političkim ciljevima predstavljali dijametralnu suprotnost u odnosu na Mihailovićeve četnike, koji su se borili za restauraciju jugoslovenskog predratnog režima pod velikosrpskom vlašću i sa kraljevskom dinastijom na čelu.
Stratešku koncepciju oslobodilačke borbe partizana određivali su njihovi politički ciljevi. Dok je Mihailovićeva strategija, u prvom redu, bila usmerena na to da se po mogućstvu neoštećeno prebrodi nemačka okupacija, da bi nakon njenog prestanka mogli da raspolažu vojnim potencijalom za ponovno uspostavljanje predratnog poretka, za partizane je, naprotiv, oružana borba protiv okupatora bila neodvojiva od socijalističke revolucije.
Kad je KPJ u julu 1941. godine osnovala prve partizanske odrede, imala je za cilj prvo, da pretvori u organizovanu borbu spontane narodne ustanke koji su izbijali naročito u Crnoj Gori koja je bila pod italijanskom okupacijom, a drugo, da se u Srbiji sistematski podigne ustanak.
Partizani su između jula i sredine avgusta 1941. pokretnim odredima otpočeli oružanu borbu pre svega u ravničarskim predelima, u vidu brojnih udara i sabotaža na upravne ustanove srpskih kvislinških organa, na železničke kompozicije i komunikacione uređaje, kao i ubijanjem srpskih kolaboracionista. Ove akcije su ispočetka bile koncentrisane na unutrašnjost Srbije jer im je tu išla naruku slaba vojna prisutnost Vermahta, a uz to još i okolnost što su seljaci mrzeli centralnu gradsku vlast i što su bili boljševički nastrojeni o pitanju poljoprivrede, te su iz svega toga mogli da stvore politički kapital. Osim toga, trebalo je da se odomaće kod stanovništva, što je neizostavni uslov za uspešno gerilsko ratovanje, kao i da se vrbuju dobrovoljci za partizansku borbu.
Na dan 7. jula 1941. u jednom selu kod Krupnja partizani su podigli prvi oružani ustanak.
Ubijena su dva kvislinška žandarma prilikom njihovog pokušaja da osujete tamošnje javno okupljanje. Već posle mesec dana prešli su partizani u oružane akcije protiv nemačkog okupatora. Uspešni napadi na manje kontingente Vermahta podizali su moral stanovništvu, a partizani su sticali ugled. Ove gerilske akcije su istovremeno poslužile da partizani zaplene njima preko potrebno oružje. Naime, u početku borbe partizani su imali na raspolaganju samo oko 20.000 zastare!ih pušaka, oko 500 automata i pet topova zaostalih od bivše jugoslovenske vojske. Tek posle osvajanja grada Užica sa njegovom fabrikom oružja, u septembru 1941, mogle su potrebe za oružjem i municijom da budu u neku ruku pokrivene - sve do 21. novembra 1941, kada je fabriku raznela eksplozija.
Srpski partizani su u leto/jesen 1941. raspolagali sa 8.000 ljudi. Minus u odnosu na četnike predstavljalo je što je medu partizanima bilo samo malo iskusnih vojnih eksperata. Većina pripadnika bivše jugoslovenske vojske prišla je Mihailoviću. U redovima partizana samo su španski borci, koji su se vratili u Jugoslaviju, imali dovoljno iskustva u oružanoj borbi. Iz tih razloga je načelnik Vojne uprave, Turner, još uoči napada na Sovjetski Savez, iz predostrožnosti naredio da se uhapse svi španski borci u Srbiji. Racija koja je potom usledila, bila je bezuspešna. Tek je u spetembru 1941. pošlo za rukom srpskoj specijalnoj policiji da uhapsi 49 komunista Mesnog komiteta Beograda i Komunističke omladine i time da nakratko isključi obe organizacije.
***************************************
Ово је била суштинска разлика између ПАРТИЗАНА и ЧЕТНИКА Косте Пећанца, Димитрија Љотића и Драже Михаиловића.
Партизани су у јулу 1941г. редом у свим крајевима државе Југославије, дизали устанке почев од Ц.Горе (4.јули), Србије (7.јула), ........ Податак о дану устанка који су подигли четници (свих фела) нисам пронашао а ко зна дали су уопште и дизали устанак већ се легализацијом приближили окупатору.То им је далеко више одговарало када се има у виду ,,Четничка концепција отпора'' већ претходно описана.
http://znaci.net/00001/178_6.pdf
Partizani
Komunistički partizani u Jugoslaviji predstavljali su prvu organizaciju otpora u zemljama Evrope koje je napao Treći rajh, a koje su se angažovale u oružanoj vojnoj borbi protiv nemačkih okupatora. Gotovo neprimećena od svetske javnosti, čiji je pogled bio u potpunosti uperen u Mihailovićeve četnike, borba partizana na sporednom ratištu u Srbiji zadala je udarac naizgled nepobedivoj vojnoj mašineriji nacističke Nemačke u vreme kad je izgledalo da će čak i pri napadu na Sovjetski Savez jedva biti moguće da se osujeti Vermahtova pobeda.
Partizansku organizaciju otpora osnovala je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ).
Od početka dvadesetih godina KPJ bila je ilegalna. Kadrovi su bili naročito u vreme kraljeve diktature izloženi teškim političkim progonima. Međutim, najteže udarce pretrpela je KPJ nesumnjivo usled staljinističkih čistki u tridesetim godinama, zbog kojih su njeni kadrovi - kao i u većini komunističkih partija balkanskih zemalja - bili faktički likvidirani. Nakon što je Milana Gorkića, partijskog sektretara Centralnog komiteta KPJ, u novembru 1937. u Moskvi ubila NKVD-a, Josipu Brozu Titu privremeno je povereno vođenje partijske centrale koja se nalazila u Parizu, a na Petoj zemaljskoj konferenciji u oktobra 1940. definitivno je naimenovan za generalnog sekretara KPJ. Van svake sumnje je da je novoizabrano rukovodstvo KPJ bilo pre vojnog pohoda na Jugoslaviju bilo staljinistički nastrojeno i verno Moskvi.
Sa svojih oko 8.000 članova imala je KPJ pre aprila 1941. malo političkog upliva u Jugoslaviji. Ona je, međutim, imala značajan broj pristalica među omladinom, naročito u redovima studenata.
U leto 1941. obuhvatala je Komunistička omladina oko 15.000 članova. Pošto je KPJ već 20 godina bila navikla na ilegalnost i proganjanja, ostala je njena organizaciona struktura i posle nemačke najezde većinom netaknuta. S obzirom na pakt između Hitlera i Staljina pustili su nemački okupatori komuniste u Srbiji sve do napada na Sovjetski Savez relativno na miru.
Odmah nakon nastanka okupacije otpočela je Partija sa organizacionim pripremama za oružanu borbu u kasnijem periodu.
Ali, KPJ se istovremeno uzdržavala od otvorene ratne propagande s obzirom na „Pakt Hitler - Staljin." Ipak, nema dokaza za to da je KPJ preuzela u svoju propagandu sovjetsku doktrinu o „ratu između imperijalističkih država."
Dok su vodeći funkcioneri komunističkih partija iz dragih okupiranih zemalja živeli kao emigranti u Moskvi, boravilo je celokupno rukovodstvo KPJ u Jugoslaviji. Između Jugoslavije i Kominterne u Moskvi postojala je isključivo radio-veza. Ovaj nedostatak ličnog kontakta imao je za posledicu - iako tada još nehotičnu - relativnu autonomiju od Moskve, a to je činjenica koja će za budući razvoj KPJ biti od istorijskog značaja.
Centralni komitet KPJ još je u proleće 1941. premestio svoje sedište u Beograd.
CK KPJ je 4. jula 1941. u Beogradu odlučio da pokrene oružani ustanak. Milovan Đilas je poslat u Crnu Goru, koja je bila pod italijanskom okupacijom, Vukmanović - Tempo je upućen u Bosnu, dok je Tito sam vodio akcije u Srbiji koja je bila pod nemačkim trupama.
Politički ciljevi, koncepcija otpora i socijalna stuktura Komunističke partije Jugoslavije
Za razliku od svih ostalih grupa otpora u Jugoslaviji, komunistički parizani nisu zastupali ni etničke, ni nacionalističke ili verske partikularne interese. Oni su predstavljali jedinu političku silu koja je imala korene u čitavoj zemlji i koja se zalagala za teritorijalni integritet i nacionalnu ravnopravnost.
Njihova borba imala je za cilj vojnu pobedu nad okupatorom, a istovremeno i rušenje starog predratnog poretka, čiji su nosioci čak i u fazi okupacije čvrsto držali u rukama naročito infrastrukturu - kao što su lokalna administracija, policija, žandarmerija i školstvo. Na ličnom planu takode je postojao i dalje kontinuitet starog poretka: u ličnosti Mihailovića, kao ministra vojske, potom bivšeg ministra rata i sadašnjeg predsednika vlade Milana Nedića premda kao teško diskreditovanog - političkog predstavnika. Od samog početka partizani nisu dovodili u sumnju da njihova borba ni iz daleka nije bila usmerena samo na oslobođenje zemlje od okupacije, već pre svega na stvaranje revolucionarno-političkog, ekonomskog i socijalnog novog poretka u zemlji. Kad su partizani u septembru 1941. zauzeli srpski grad Užice, koji je bio pod nemačkom okupacijom, oni su proglasili tu teritoriju za prvu slobodnu republiku u Jugoslaviji i odmah su otpočeli sa uspostavljanjem alternativnog rukovodstva u vidu takozvanih narodnooslobodilačkih odbora koja su predstavljala osnovu novog samoupravljanja. Tako su partizani sa svojim dalekosežnim političkim ciljevima predstavljali dijametralnu suprotnost u odnosu na Mihailovićeve četnike, koji su se borili za restauraciju jugoslovenskog predratnog režima pod velikosrpskom vlašću i sa kraljevskom dinastijom na čelu.
Stratešku koncepciju oslobodilačke borbe partizana određivali su njihovi politički ciljevi. Dok je Mihailovićeva strategija, u prvom redu, bila usmerena na to da se po mogućstvu neoštećeno prebrodi nemačka okupacija, da bi nakon njenog prestanka mogli da raspolažu vojnim potencijalom za ponovno uspostavljanje predratnog poretka, za partizane je, naprotiv, oružana borba protiv okupatora bila neodvojiva od socijalističke revolucije.
Kad je KPJ u julu 1941. godine osnovala prve partizanske odrede, imala je za cilj prvo, da pretvori u organizovanu borbu spontane narodne ustanke koji su izbijali naročito u Crnoj Gori koja je bila pod italijanskom okupacijom, a drugo, da se u Srbiji sistematski podigne ustanak.
Partizani su između jula i sredine avgusta 1941. pokretnim odredima otpočeli oružanu borbu pre svega u ravničarskim predelima, u vidu brojnih udara i sabotaža na upravne ustanove srpskih kvislinških organa, na železničke kompozicije i komunikacione uređaje, kao i ubijanjem srpskih kolaboracionista. Ove akcije su ispočetka bile koncentrisane na unutrašnjost Srbije jer im je tu išla naruku slaba vojna prisutnost Vermahta, a uz to još i okolnost što su seljaci mrzeli centralnu gradsku vlast i što su bili boljševički nastrojeni o pitanju poljoprivrede, te su iz svega toga mogli da stvore politički kapital. Osim toga, trebalo je da se odomaće kod stanovništva, što je neizostavni uslov za uspešno gerilsko ratovanje, kao i da se vrbuju dobrovoljci za partizansku borbu.
Na dan 7. jula 1941. u jednom selu kod Krupnja partizani su podigli prvi oružani ustanak.
Ubijena su dva kvislinška žandarma prilikom njihovog pokušaja da osujete tamošnje javno okupljanje. Već posle mesec dana prešli su partizani u oružane akcije protiv nemačkog okupatora. Uspešni napadi na manje kontingente Vermahta podizali su moral stanovništvu, a partizani su sticali ugled. Ove gerilske akcije su istovremeno poslužile da partizani zaplene njima preko potrebno oružje. Naime, u početku borbe partizani su imali na raspolaganju samo oko 20.000 zastare!ih pušaka, oko 500 automata i pet topova zaostalih od bivše jugoslovenske vojske. Tek posle osvajanja grada Užica sa njegovom fabrikom oružja, u septembru 1941, mogle su potrebe za oružjem i municijom da budu u neku ruku pokrivene - sve do 21. novembra 1941, kada je fabriku raznela eksplozija.
Srpski partizani su u leto/jesen 1941. raspolagali sa 8.000 ljudi. Minus u odnosu na četnike predstavljalo je što je medu partizanima bilo samo malo iskusnih vojnih eksperata. Većina pripadnika bivše jugoslovenske vojske prišla je Mihailoviću. U redovima partizana samo su španski borci, koji su se vratili u Jugoslaviju, imali dovoljno iskustva u oružanoj borbi. Iz tih razloga je načelnik Vojne uprave, Turner, još uoči napada na Sovjetski Savez, iz predostrožnosti naredio da se uhapse svi španski borci u Srbiji. Racija koja je potom usledila, bila je bezuspešna. Tek je u spetembru 1941. pošlo za rukom srpskoj specijalnoj policiji da uhapsi 49 komunista Mesnog komiteta Beograda i Komunističke omladine i time da nakratko isključi obe organizacije.
***************************************
Ово је била суштинска разлика између ПАРТИЗАНА и ЧЕТНИКА Косте Пећанца, Димитрија Љотића и Драже Михаиловића.
Партизани су у јулу 1941г. редом у свим крајевима државе Југославије, дизали устанке почев од Ц.Горе (4.јули), Србије (7.јула), ........ Податак о дану устанка који су подигли четници (свих фела) нисам пронашао а ко зна дали су уопште и дизали устанак већ се легализацијом приближили окупатору.То им је далеко више одговарало када се има у виду ,,Четничка концепција отпора'' већ претходно описана.