Otpor i kolaboracija u Srbiji 1941. godine

OTPOR I KOLABORACIJA U SRBIJI 1941. GODINE
http://znaci.net/00001/178_6.pdf
Partizani
Komunistički partizani u Jugoslaviji predstavljali su prvu organizaciju otpora u zemljama Evrope koje je napao Treći rajh, a koje su se angažovale u oružanoj vojnoj borbi protiv nemačkih okupatora. Gotovo neprimećena od svetske javnosti, čiji je pogled bio u potpunosti uperen u Mihailovićeve četnike, borba partizana na sporednom ratištu u Srbiji zadala je udarac naizgled nepobedivoj vojnoj mašineriji nacističke Nemačke u vreme kad je izgledalo da će čak i pri napadu na Sovjetski Savez jedva biti moguće da se osujeti Vermahtova pobeda.

Partizansku organizaciju otpora osnovala je Komunistička partija Jugoslavije (KPJ).
Od početka dvadesetih godina KPJ bila je ilegalna. Kadrovi su bili naročito u vreme kraljeve diktature izloženi teškim političkim progonima. Međutim, najteže udarce pretrpela je KPJ nesumnjivo usled staljinističkih čistki u tridesetim godinama, zbog kojih su njeni kadrovi - kao i u većini komunističkih partija balkanskih zemalja - bili faktički likvidirani. Nakon što je Milana Gorkića, partijskog sektretara Centralnog komiteta KPJ, u novembru 1937. u Moskvi ubila NKVD-a, Josipu Brozu Titu privremeno je povereno vođenje partijske centrale koja se nalazila u Parizu, a na Petoj zemaljskoj konferenciji u oktobra 1940. definitivno je naimenovan za generalnog sekretara KPJ. Van svake sumnje je da je novoizabrano rukovodstvo KPJ bilo pre vojnog pohoda na Jugoslaviju bilo staljinistički nastrojeno i verno Moskvi.

Sa svojih oko 8.000 članova imala je KPJ pre aprila 1941. malo političkog upliva u Jugoslaviji. Ona je, međutim, imala značajan broj pristalica među omladinom, naročito u redovima studenata.
U leto 1941. obuhvatala je Komunistička omladina oko 15.000 članova. Pošto je KPJ već 20 godina bila navikla na ilegalnost i proganjanja, ostala je njena organizaciona struktura i posle nemačke najezde većinom netaknuta. S obzirom na pakt između Hitlera i Staljina pustili su nemački okupatori komuniste u Srbiji sve do napada na Sovjetski Savez relativno na miru.
Odmah nakon nastanka okupacije otpočela je Partija sa organizacionim pripremama za oružanu borbu u kasnijem periodu.
Ali, KPJ se istovremeno uzdržavala od otvorene ratne propagande s obzirom na „Pakt Hitler - Staljin." Ipak, nema dokaza za to da je KPJ preuzela u svoju propagandu sovjetsku doktrinu o „ratu između imperijalističkih država."
Dok su vodeći funkcioneri komunističkih partija iz dragih okupiranih zemalja živeli kao emigranti u Moskvi, boravilo je celokupno rukovodstvo KPJ u Jugoslaviji. Između Jugoslavije i Kominterne u Moskvi postojala je isključivo radio-veza. Ovaj nedostatak ličnog kontakta imao je za posledicu - iako tada još nehotičnu - relativnu autonomiju od Moskve, a to je činjenica koja će za budući razvoj KPJ biti od istorijskog značaja.

Centralni komitet KPJ još je u proleće 1941. premestio svoje sedište u Beograd.
CK KPJ je 4. jula 1941. u Beogradu odlučio da pokrene oružani ustanak.
Milovan Đilas je poslat u Crnu Goru, koja je bila pod italijanskom okupacijom, Vukmanović - Tempo je upućen u Bosnu, dok je Tito sam vodio akcije u Srbiji koja je bila pod nemačkim trupama.


Politički ciljevi, koncepcija otpora i socijalna stuktura Komunističke partije Jugoslavije
Za razliku od svih ostalih grupa otpora u Jugoslaviji, komunistički parizani nisu zastupali ni etničke, ni nacionalističke ili verske partikularne interese. Oni su predstavljali jedinu političku silu koja je imala korene u čitavoj zemlji i koja se zalagala za teritorijalni integritet i nacionalnu ravnopravnost.
Njihova borba imala je za cilj vojnu pobedu nad okupatorom, a istovremeno i rušenje starog predratnog poretka, čiji su nosioci čak i u fazi okupacije čvrsto držali u rukama naročito infrastrukturu - kao što su lokalna administracija, policija, žandarmerija i školstvo. Na ličnom planu takode je postojao i dalje kontinuitet starog poretka: u ličnosti Mihailovića, kao ministra vojske, potom bivšeg ministra rata i sadašnjeg predsednika vlade Milana Nedića premda kao teško diskreditovanog - političkog predstavnika. Od samog početka partizani nisu dovodili u sumnju da njihova borba ni iz daleka nije bila usmerena samo na oslobođenje zemlje od okupacije, već pre svega na stvaranje revolucionarno-političkog, ekonomskog i socijalnog novog poretka u zemlji. Kad su partizani u septembru 1941. zauzeli srpski grad Užice, koji je bio pod nemačkom okupacijom, oni su proglasili tu teritoriju za prvu slobodnu republiku u Jugoslaviji i odmah su otpočeli sa uspostavljanjem alternativnog rukovodstva u vidu takozvanih narodnooslobodilačkih odbora koja su predstavljala osnovu novog samoupravljanja. Tako su partizani sa svojim dalekosežnim političkim ciljevima predstavljali dijametralnu suprotnost u odnosu na Mihailovićeve četnike, koji su se borili za restauraciju jugoslovenskog predratnog režima pod velikosrpskom vlašću i sa kraljevskom dinastijom na čelu.

Stratešku koncepciju oslobodilačke borbe partizana određivali su njihovi politički ciljevi. Dok je Mihailovićeva strategija, u prvom redu, bila usmerena na to da se po mogućstvu neoštećeno prebrodi nemačka okupacija, da bi nakon njenog prestanka mogli da raspolažu vojnim potencijalom za ponovno uspostavljanje predratnog poretka, za partizane je, naprotiv, oružana borba protiv okupatora bila neodvojiva od socijalističke revolucije.
Kad je KPJ u julu 1941. godine osnovala prve partizanske odrede, imala je za cilj prvo, da pretvori u organizovanu borbu spontane narodne ustanke koji su izbijali naročito u Crnoj Gori koja je bila pod italijanskom okupacijom, a drugo, da se u Srbiji sistematski podigne ustanak.
Partizani su između jula i sredine avgusta 1941. pokretnim odredima otpočeli oružanu borbu pre svega u ravničarskim predelima, u vidu brojnih udara i sabotaža na upravne ustanove srpskih kvislinških organa, na železničke kompozicije i komunikacione uređaje, kao i ubijanjem srpskih kolaboracionista. Ove akcije su ispočetka bile koncentrisane na unutrašnjost Srbije jer im je tu išla naruku slaba vojna prisutnost Vermahta, a uz to još i okolnost što su seljaci mrzeli centralnu gradsku vlast i što su bili boljševički nastrojeni o pitanju poljoprivrede, te su iz svega toga mogli da stvore politički kapital. Osim toga, trebalo je da se odomaće kod stanovništva, što je neizostavni uslov za uspešno gerilsko ratovanje, kao i da se vrbuju dobrovoljci za partizansku borbu.

Na dan 7. jula 1941. u jednom selu kod Krupnja partizani su podigli prvi oružani ustanak.
Ubijena su dva kvislinška žandarma prilikom njihovog pokušaja da osujete tamošnje javno okupljanje. Već posle mesec dana prešli su partizani u oružane akcije protiv nemačkog okupatora. Uspešni napadi na manje kontingente Vermahta podizali su moral stanovništvu, a partizani su sticali ugled. Ove gerilske akcije su istovremeno poslužile da partizani zaplene njima preko potrebno oružje. Naime, u početku borbe partizani su imali na raspolaganju samo oko 20.000 zastare!ih pušaka, oko 500 automata i pet topova zaostalih od bivše jugoslovenske vojske. Tek posle osvajanja grada Užica sa njegovom fabrikom oružja, u septembru 1941, mogle su potrebe za oružjem i municijom da budu u neku ruku pokrivene - sve do 21. novembra 1941, kada je fabriku raznela eksplozija.
Srpski partizani su u leto/jesen 1941. raspolagali sa 8.000 ljudi. Minus u odnosu na četnike predstavljalo je što je medu partizanima bilo samo malo iskusnih vojnih eksperata. Većina pripadnika bivše jugoslovenske vojske prišla je Mihailoviću. U redovima partizana samo su španski borci, koji su se vratili u Jugoslaviju, imali dovoljno iskustva u oružanoj borbi. Iz tih razloga je načelnik Vojne uprave, Turner, još uoči napada na Sovjetski Savez, iz predostrožnosti naredio da se uhapse svi španski borci u Srbiji. Racija koja je potom usledila, bila je bezuspešna. Tek je u spetembru 1941. pošlo za rukom srpskoj specijalnoj policiji da uhapsi 49 komunista Mesnog komiteta Beograda i Komunističke omladine i time da nakratko isključi obe organizacije.
***************************************

Ово је била суштинска разлика између ПАРТИЗАНА и ЧЕТНИКА Косте Пећанца, Димитрија Љотића и Драже Михаиловића.
Партизани су у јулу 1941г. редом у свим крајевима државе Југославије, дизали устанке почев од Ц.Горе (4.јули), Србије (7.јула), ........ Податак о дану устанка који су подигли четници (свих фела) нисам пронашао а ко зна дали су уопште и дизали устанак већ се легализацијом приближили окупатору.То им је далеко више одговарало када се има у виду ,,Четничка концепција отпора'' већ претходно описана.
 
У упорном потурању лажи Добро Дошли не могу да ти помогну лажи и фабрикације са znaci.net
Једноставно ништа од овога што си поставио и што си написао није тачно.
Када је вашима централа из Москве издала наредбу за покретање покрета отпора и устанка, покрет отпора је веч увелико потојао. Није то само био легални и леитимни покрет пуковника Михаиловића него и народни устанци у другим деловима Југославије . Поменуо си Црну Гору , тамо је у време када је по ЈБТ наредби стигао Ђилас већ постојао. Ђилас је у својим књигам написао и шта му је ЈБТ наредио: да не избегава сукобе са Италијанима јер су јаки и добри артљерци, али да треба " чисти наше редове". То су и он и касније Моша чинили злочиначки сурово укључујући и " пасје гробље" док их војска Павла Ђуришића није растерала, како народни пњсник каже " Бјеже Тито и Пијада, Павлова их ћера гарда." Пошто сте испујдани из Србије до краја 1941. исти метод сте примењивали и на територији која је претворена у НДХ где сте нашли уточиште.
Живећи у уверењу ваших вођа да ће за пар месеци Совјети отерати Немце уверавали сте народ да ће територија Краљевине Југославије коју рушитепостати једна од република СССР - а.
Били сте и остали страно тело у бићу српског народа који се први и у највећем броју оружјем супротставио окупацији.
 
Зато је ТИТО и из рата изашао као победник за разлику од твог тутавог Драже.
Твоја слепоћа ти не дозвољава сагледати резултате задњег рата и да се
ти резултати поклапају са резултатима титове победе. У оба случаја Срби
су губитници а победу над њима обезбеђују најмоћније силе.
Из таквог договора светских сила срби нису имали шансе за победу и то
није Чичина кривица. А титова улога се може поредити са Тачијевом и једног
и другог терористу на крају баладе снагом туђег оружја крунишу ореолом победника.
Ове паралеле само терористи не примећују и истичу своју величанствену победу
над злим четницима, како '44-е, тако '94-е и '99-е.
 
Чиме доказујеш да су Немци издали потерницу 1941г. а не 1943г.? Да ти поверујемо на реч? Ни случајно!
Па рецимо стрељањем Мишића и Фрегла? Или је тај догађај доказ колаборације?
 
OTPOR I KOLABORACIJA U SRBIJI 1941. GODINE
http://znaci.net/00001/178_6.pdf
Partizani (2)
Sovjetski Savez i partizani 1941. godine
Tokom ova tri meseca između sloma Jugoslavije i nemačkog napada na Sovjetski savez, KPJ je s jedne strane sledila uputstva Moskve („bez ratne propagande"), ali se s druge strane pripremala gotovo samostalno za oružani napad.
Za razliku od ostalih komunističkih partija Evrope, napad na Sovjetski Savez niti je iznenadio KPJ, niti ju je zatekao nepripremljenu. KPJ je još u proleće 1941. u svim regionalnim partijskim rukovodstvima u zemlji oformila vojne komitete.

Dana, 22. juna 1941. poslala je Kominternina centrala Centralnom komitetu KPJ radio-telegram sa pozivom na početak sabotažnih i partizanskih akcija, da bi time vojno rasteretili Crvenu armiju. Još istog popodneva u Beogradu se sastao CK KPJ uz Titovo predsedavanje i doneo je proklamaciju koja je nagovestila početak oružane borbe u najbližoj budućnosti. Istovremeno je oformljen „Glavni štab partizanskih odreda Narodnog oslobođenja Jugoslavije."
Na dan 1. jula 1941. pozvala je Kominterna KPJ da odmah otpočne akcije otpora. CK KPJ je tri dana kasnije doneo odluku u istom smislu i stvorio je istovremeno regionalne rukovodeće štabove. Mada nema nikakve sumnje da je odluka o pokretanju oružane borbe odgovarala intencijama KPJ, ona je ipak usledila po nalogu iz Moskve i prvenstveno u interesu Sovjetskog Saveza, odnosno Crvene armije. U ono vreme KPJ je neosporno delovala kao produžena ruka Moskve.
Ipak, već je prvi Kominternin telegram od 22. juna 1941. sadržao kvalifikaciju o političkim smernicama partizanske borbe, koja će tokom narednog razvoja dogadaja sve jače pomutiti odnose KPJ prema Moskvi. Koliko je uporno Kominterna kao Staljinov glasnogovornik pozivala jugoslovenske narode na oružanu borbu nakon nemačkog napada na Sovjetski Savez, u istoj meri joj je bilo stalo, još od samog početka, do tvrdnje kako je u aktuelnoj etapi reč o oslobađanju od fašističkog podjarmljivanja, a ne o socijalističkoj revoluciji.

Tito je nasuprot tome u telegramu upućenom Kominterni 23. avgusta 1941. najavio formiranje „narodnooslobodilačkih odbora" kao vida centralne narodne vlasti, koji će da budu sastavljeni od komunista i predstavnika raznih demokratskih struja.
Planirani „narodnooslobodilački odbori" bili su tako administrativno-političke
organizacije koje će da predstavljaju konstitutivni element nameravane soci-
jalne revolucije.
Funkciju narodnooslobodilačkih odbora definisala je KPJ na sledeći način:
„Oni su danas istinski nosioci vlasti, razume se privremeni nosioci. Jer nji-

hov je zadatak da ovu funkciju u interesu Narodnooslobodilačke borbe oba-
vljaju do našeg oslobođenja, do onog vremena kada se nakon isterivanja
okupatora iz naše zemlje. bude moglo otpočeti sa stvaranjem državnih or-

gana vlasti"
(citat iz Haberlove Emancipacije Jugoslavije od Kominternine kontrole/KPSS
1941-1945, str. 25).
Na isti cilj je ukazivala „Prva proleterska udarna brigada" koju je Tito osnovao u decembra 1941, a čije je formiranje oštro kritikovala Kominterna.
Upornošću kojom je rukovodstvo KPJ već nakon malo vremena počelo da ostvaruje svoje ciljeve „načinio je Tito potpun prekid sa zvaničnom politikom SSSR-a, koja je već sedam godina brižljivo izbegavala čak i privid nekog pokušaja da se u inostranstvu uspostavi komunistički režim .

Upornošću kojom je rukovodstvo KPJ već nakon malo vremena počelo da ostvaruje svoje ciljeve „načinio je Tito potpun prekid sa zvaničnom politikom SSSR-a, koja je već sedam godina brižljivo izbegavala čak i privid nekog pokušaja da se u inostranstvu uspostavi komunistički režim.
Međutim, u prvom kritičnom momentu otpora (u jesen 1941), kada je Vermaht izveo snažan vojni pohod na partizane i kada su odnosi između partizana i Mihailovićevih četnika bili krajnje napeti, Tito se čvrsto uzdao, kao i pre, u sovjetsku pomoć i nije pokazivao interesovanje prema kontaktima sa Britancima. Tako se držao premda su iluzije KPJ u pogledu skorašnjeg poraza Nemačke u ratu protiv SSSR-a već bile iščezle. Zahvaljujući Titovim redovnim radio-telegramima koje je slao Kominterni, Moskva je bila još u leto 1941. srazmerno dobro obaveštena o borbi protiv nemačkog okupatora i o sukobu između partizana i Mihailovićevih četnika.
Izvesno je Tito obavestio Kominternu i o svojim nastojanjima da se u julu i avgustu 1941 - dakle neposredno nakon početka borbenih akcija partizana - dogovori sa Mihailovićem o saradnji da bi uspostavio narodni front koji bi odgovarao željama Moskve. Uspeh se, dakako, sveo samo na potpisivanje pakta o nenapadanju. Još u ono vreme moralo je da bude jasno Titu da dijametralno suprotni politički ciljevi dveju grupa otpora neće omogućiti trajnu vojnu saradnju, a kamoli neku vrstu narodnofrontovskog saveza.
Iako je Moskva bila obaveštena o činjenici da su nosioci oružanog otpora protiv nemačkog okupatora isključivo partizani, ona se i dalje čvrsto držala zamisli o stvaranju narodnog fronta. Na takvo držanje su je između ostalog navodila globalno-militaristička razmišljanja. Crvena armija je u leto/jesen 1941. godine bila potisnuta u totalnu defanzivu. Nemačke trupe su već stajale pred kapijama Moskve.
Cerčil je 4. septembra 1941. energično pozvao Staljina da otvori drugi front.
„Jedini izlaz po mom mišljenju je, da se još ove godine otvori drugi front negde
na
Balkanu ili u Francuskoj, koji bi povukao 30-40 nemačkih divizija sa istočnog fronta."
****************************************************

Покретање ,,Покрета отпора'' у Југославији 1941г. затекао је КПЈ спремну јер је имала већ спремне комитете широм државе. Тако да на позив Комитерне (22.јуна и 1.јула 1941г.) да се започне акције отпора за КПЈ није био проблем.
Тито је на своју руку у августу основао Народно-ослободилачке одборе као административно-политичке организације и у децембру Прву пролетерску ударну бригаду, чије је оснивање Коминтерна оштро критиковала. Настала је затегнута ситуација између КПЈ (ТИТА) и Коминтерне. Даљи развој ратне ситуације је, ,,испеглао'' ту замерку.


 
Твоја слепоћа ти не дозвољава сагледати резултате задњег рата и да се
ти резултати поклапају са резултатима титове победе. У оба случаја Срби
су губитници а победу над њима обезбеђују најмоћније силе.
Из таквог договора светских сила срби нису имали шансе за победу и то
није Чичина кривица. А титова улога се може поредити са Тачијевом и једног
и другог терористу на крају баладе снагом туђег оружја крунишу ореолом победника.
Ове паралеле само терористи не примећују и истичу своју величанствену победу
над злим четницима, како '44-е, тако '94-е и '99-е.

aloooo, srbi su pobedili u ww2
d anije tako ne bi srbe zvali svake godine na proslavu dana pobede nad fašizmom, nacizmom i četničkim gospodarima
 
aloooo, srbi su pobedili u ww2
d anije tako ne bi srbe zvali svake godine na proslavu dana pobede nad fašizmom, nacizmom i četničkim gospodarima
Још једна победа као и '99-е? Чудне неке победе, остали народи
кад победе прошире своју територију, само Срби победом часте
непријатеља својом. Следећи пут боље да изгубимо, можда нам
врате који километар квадратни.
 
Још једна победа као и '99-е? Чудне неке победе, остали народи
кад победе прошире своју територију, само Срби победом часте
непријатеља својом. Следећи пут боље да изгубимо, можда нам
врате који километар квадратни.
veruj mi da se slažem sa tobom...........
 
taj nas fenomen prati još od bitke na kosovu, gde smo takodje pobedili a srbiju izgubili
То је била пирова победа као и многе после. Разлог наше пропасти и јесте у неслози
и неприхватању најбољих решења у одсудним моментима. Лазар је саветовао Вукашину
да дочекамо Турке заједничким снагама на припремљеном бојишту а не да марширамо
хиљаду километара њима у сусрет. Последице Вукашинове препотентности живимо и данас.
Слична је прича и са ДСР-ом, мудре главе код Срба нису баш на цени.
 
OTPOR I KOLABORACIJA U SRBIJI 1941. GODINE
http://znaci.net/00001/178_6.pdf
Partizani (3)
Sovjetski Savez i partizani 1941. godine

Staljin je znao da Britanci pomažu Mihailovića i nije bio spreman na to da nedvosmisleno stane na stranu partizana i da time dovodi u pitanje da Britanci, njegovi jedini saveznici, stvore onaj predvideni balkanski front, koji bi Crvenoj armiji bio preko potreban. Partizani su mogli svojom borbom u Srbiji da vezuju u najboljem slučaju pola tuceta nemačkih divizija, dok bi eventualna britanska intervencija mogla da povuče nekoliko tuceta.

Kad je nakon Mihailovićevog napada na partizane početkom novembra 1941. britanski Forin ofis zatražio od sovjetskih položaja posredovanje u tom sukobu, naišao je na pozitivan odjek . Iako je Moskva bila takode informisana o slučaju napada Mihailovićevih četnika na partizane, kao i o Mihailovićevim pokušajima da pregovara sa Nedičem i sa nemačkim okupatorom (s ciljem razbijanja partizanskog otpora u Srbiji), Sovjetski Savez je prihvatio britanski poziv da utiče na Tita u smislu stvaranja vojnog narodnofrontovskog saveza pod Mihailovićevim rukovodstvom. Neposredno posle britanske intervencije u Moskvi je otpočeo „Radio Moskva" od sredine novembra propagandnu ofanzivu za Mihailovića, pri čemu je ovaj prikazan kao voda svih snaga otpora u Jugoslaviji. Uz to su još iznosili apsurdnu tvrdnju da će pod Mihailovićevom komandom u Jugoslaviji da operiše kompletna partizanska armija sastavljena od pet potpuno obučenih divizija. Posle ovakvog postupka Moskve prvi put je uzdrmano slepo poverenje Tita i rukovodstva KPJ u Staljina.
Tito je iritiranim tonom naložio svom kominternovskom agentu u Zagrebu da pošalje u Moskvu telegram:
„Pošalji odmah ovaj telegram, jer Radio Moskva širi užasnu besmislicu o

D. Mihailoviću, sa kojim mi više od mesec dana vodimo krvavu bitku. On
je komandant četnika [...]. On nas je napao 2. 11. i pokušava da nas raz-
oruža, ali smo ga mi potukli do nogu, tako da mu je preostalo samo 500
ljudi [...]. Mi smo samo za ljubav Londona odustali od toga da u potpuno-
sti likvidiramo Dražu Mihailovića, ali ćemo naše partizane jedva moći da
sprečimo da to ne urade. Objasni im da treba da prestanu sa širenjem

još gorih besmislica nego što to čini Radio London."
Osim propagandnog podržavanja Mihailovića - iz savezničko-političkih obzira prema Britancima i prema jugoslovenskoj izbegličkoj vladi - čula se iz Moskve i oštra kritika Titove politike. Rukovodstvo Kominterne prebacivalo je Titu da je politički ograničen i nesposoban da razmišlja u koalicionim dimenzijama.
Tito je bezuspešno predlagao Sovjetima da ne insistiraju stalno na stvaranju narodnog fronta sa Mihailovićem, već da radije pošalju partizanima sovjetsku vojnu misiju - slično britanskoj misiji kod Mihailovića - koja bi tamo na licu mesta mogla da stvori sliku o situaciji u Jugoslaviji. Nakon toga što još ni u leto 1941. godine nije stigla pomoć u oružju koju je Tito tražio, Sovjetski Savez je takode odbio da pošalje i vojnu misiju. Umesto hitno potrebnog oružja i ostale pomoći nije imao Staljin ništa drugo da ponudi partizanima, do prebacivanja, političko izdajstvo i „savete." Jedinu materijalnu pomoć koju su partizani do 1944. godine dobili od Moskve, predstavljalo je stacioniranje radija „Slobodna Jugoslavija" u Tbilisiju, koji je od novembra 1941. emitovao program za Jugoslaviju.
Usled potpuno nerealnih i politički neizvodljivih predloga Moskve, počeli su Tito i KPJ od novembra 1941. polako da se oslobađaju od do tada snažne političke poslušnosti prema Staljinu. Dalje potčinjavanje „Drugu Staljinu, našem velikom učitelju" bi imalo za posledicu možda čak i da se u krvi uguši partizanska borba u Jugoslaviji. Zahvaljujući dinamici partizanskog ustanka, uprkos snažnim protivudarima u Srbiji do kraja 1941. i na početku 1942, toliko je poraslo političko samopouzdanje rukovodilaca KPJ, da su se i bez Staljinove političke i materijalne pomoći čvrsto držali.

Pismo upućeno Moši Pijadi objašnjava u kojoj meri se Tito već u martu 1942. osamostalio u odnosu na Staljina.
On piše tonom koji bi za vode drugih KP bio nezamisliv:
„Pre nekoliko dana primio sam od njega (Staljina - W. M.) kilometarsko

pismo u kojem mi saopštava da je iz našeg materijala stekao utisak ka-
ko naš partizanski pokret sve više tone u komunističke vode, jer kako bi
inače bilo moguće da pristalice Londona organizuju četnike protiv nas
[...]. On traži da revidiramo našu politiku i da stvorimo širok front naro-
dnog oslobođenja. Ja sam mu na to odgovorio kratko i jasno da je on
na osnovu naših pisama stekao pogrešan utisak i da mi imamo širok
front narodnog oslobođenja, iako ne sa Petom kolonom, već sa ogro-

mnom većinom istinskih rodoljuba."
Međutim, ovaj ton lišen strahopoštovanja neka nas ne zavede da su Tito i partizani nakon toga kao i pre bili ubeđeni da, u principu, postupaju u Staljinovom duhu. Napetost koja je nastala, Tito je pripisao samo privremenom taktiziranju Moskve. Za razliku od drugih evropskih komunističkih partija koje su došle na vlast tek nakon umarširavanja Crvene armije u njihove zemlje, KPJ je stvorila sebi jaku bazu u masama zahvaljujući odluci za oružani ustanak još 1941. godine. Aktivna realistična politika KPJ u vidu partizanske borbe navodila je Tita da donosi sopstvene odluke, umesto da igra ulogu Staljinove marionete. Ova relativna autonomija morala je vremenom neminovno da dovede do dubokog konflikta između KPJ i vode KPSS, punog pretenzija na svemoć; do konflikta koji će da se završi raskidom KPJ sa Moskvom, 1948. godine.
***************************************

Честе несугласице између КПЈ (ТИТА) и Коминтерне (Стаљин) је свакако резултат већ приметне самосталности ТИТА у односу на Совјете што се касније у време ИНФОРМБИРОА и показало као тачно.
НОП је имао у то време великих проблема у материјалном снабдевању и захтеви Совјетима за помоћ, није било одзива. Можда је то резултат и тешког положаја СССР на Источном фронту. Морална подршка била је недовољна за озбиљно вођење рата.


 
OTPOR I KOLABORACIJA U SRBIJI 1941. GODINE
http://znaci.net/00001/178_6.pdf
Partizani
Borba partizana i četnika u 1941. godini

Akcije partizana u Srbiji su ubrzo nakon objave oružanog ustanka uzele takve razmere da su nemački okupatori bili primorani da početkom avgusta 1941. zatraže od OKW-a - doduše bezuspešno - pojačanje od dva policijska bataljona i najmanje 200 SD pripadnika. Kao reakcija na odbijanje iz Berlina usledila je odluka samita voda Vermahta na Balkanu, održanom sredinom avgusta 1941. u Atini, da se od sada Vermaht ubacuje u borbu za protiv partizana.
U julu 1941. Nemcima nije bilo jasno ni ko su pokretači otpora, ni kakav je njegov karakter.
Propagandno odeljenje prikazalo je aktere pokreta otpora kao „srpske bande" i nije im pripisivalo „preterano opasan značaj, jer se tu radilo o, može se reći, gotovo normalnoj balkanskoj pojavi." Viša komanda LXV takode je mogla samo potvrditi da se u pogledu tri napada na trupu u julu „radilo većinom o pojedinačnim akcijama malih grupa, iako se moglo primetiti prilično istovremeno izbijanje nemira od tih bandi na različitim mestima [...]. Zajedničko vođenje dosad nije (bilo) primećeno."
Početkom avgusta 1941. Nemci još nisu stigli daleko u otkrivanju neprijatelja.
Veoma neodredeno se sada tvrdilo: „Bande se sastoje od komunista i srpskih nacionalista." Tokom meseca najzad je pošlo za rukom nemačkom Vermahtu da otkrije aktere oružanog otpora koji se u međuvremenu sve više proširio.
Pozor u pravcu oružanog komunističkog ustanka [...].
Očevidno primaju komunisti uputstva preko radija. (Vešti opisi tobožnjih na-

pada na ruskom frontu). Učešće četnika u napadima ne mogu se utvrditi."
Tek se u ovo vreme iskristalizovala u očima nemačkog okupatora struktura neprijateljskih grupa. Nosioci i aktivisti ustanka u Srbiji bile su „komunističke bande", dok „nacionalne bande" četnika do sada nisu imale udela u borbi protiv okupacionih organa. Ipak se na nemačkoj strani strahovalo da bi se u slučaju proširenja ustanka i četnici mogli priključiti oružanoj borbi.
Dana 12. septembra 1941. poslanik Bencler izveštava inostrani ured, da su prvi put nekoliko četničkih odreda zauzeli položaj nasuprot Vermahtu, a da pri tom nisu aktivno učestvovali u borbama.

Van svake sumnje je da se Mihailovićevi četnici sve do septembra 1941. nisu borili protiv nemačkih okupatora.
Akcije u leto 1941, prilikom kojih su samo u avgustu izvedena 242 atentata, ubijena 22 vojnika Vermahta i 17 ranjena,105 bile su isključivo delo partizana. Mihailovićevi četnici striktno su se držali taktike defanzivnog iščekivanja i nisu ni jedan jedini put pucali na nemačke okupacione organe.
Na sasvim drugi način su, međutim, prikazivali otpor u Srbiji izveštaji koji su u toku leta četnički kuriri dostavljali Britancima i jugoslovenskoj izbegličkoj vladi.
Britanski „Special Operations Executive" (SOE) u Kairu još je 7. jula dobio izveštaj u kojem se tvrdi da u Srbiji nacionalne grupe vode borbu sa 100.000 ljudi. Iste fantastične brojke razglasio je šest nedelja kasnije britanski „Balkan Press Reading Bureau" u Istanbulu, koji je tu informaciju dobio o dva miliona Pansrba i vatrenih Mihailovićevih privrženika. Do podrobnijeg, ali isto tako netačnog prikazivanja stvari došao je krajem jula ili početkom avgusta 1941. član britanskog „Secret Intelligence Service"-a (SIS-a) u Kairu, zahvaljujući kuriru iz Srbije, koji je takođe javljao da se u Srbiji gotovo 100.000 ljudi nalazi pod oružjem. Kao voda ovih nacionalističkih grupa prvi put je pomenut general-pukovnik Draža Mihailović.
Verovatno na osnovu ovog izveštaja odlučili su se britanski zvaničnici da pošalju vojnu misiju u Srbiju. U vidu prve pomoći dostavili su Britanci 20.000 funti Mihailoviću.
***********************************

Остало је записано:
,,
Akcije u leto 1941, prilikom kojih su samo u avgustu
izvedena 242 atentata, ubijena 22 vojnika Vermahta i
17 ranjena,105 bile su isključivo delo partizana.
Mihailovićevi četnici striktno su se držali taktike defan-
zivnog iščekivanja i nisu ni jedan jedini put pucali na

nemačke okupacione organe''.

Остало је записано и следеће:
,,Britanski „Special Operations Executive" (SOE) u Kairu još je
7. jula dobio izveštaj u kojem se tvrdi da u Srbiji nacionalne gru-
pe vode borbu sa 100.000 ljudi. Iste fantastične brojke razglasio
je šest nedelja kasnije britanski „Balkan Press Reading Bureau"
u Istanbulu, koji je tu informaciju dobio o dva miliona Pansrba i
vatrenih Mihailovićevih privrženika. Do podrobnijeg, ali isto tako
netačnog prikazivanja stvari došao je krajem jula ili početkom
avgusta 1941. član britanskog „Secret Intelligence Service"-a
(SIS-a) u Kairu, zahvaljujući kuriru iz Srbije, koji je takođe javljao
da se u Srbiji gotovo 100.000 ljudi nalazi pod oružjem. Kao voda
ovih nacionalističkih grupa prvi put je pomenut general-pukovnik
Draža.
Mihailović.
***********************************************

Невероватне су лажи сервиране од стране четника. Било је толико лажи да су Британци посумњали у веродостојност четничких извештаја па су одлучили да пошаљу војну мисију у Србију и то лично у четнички штаб. Да се лично увере у написано.
 
Невероватне су лажи сервиране од стране четника. Било је толико лажи да су Британци посумњали у веродостојност четничких извештаја па су одлучили да пошаљу војну мисију у Србију и то лично у четнички штаб. Да се лично увере у написано.
И онда послали Хадсона који говори о борбама четника са окупатором. :rotf:
 
И онда послали Хадсона који говори о борбама четника са окупатором. :rotf:
Појма немаш осим да је у првој британској мисији (мисија Булсај) био капетан Б.Хадсон. Послали човека да види ко се у Југославији бори против окупатора. Јер извештаји које је слао Дража избегличкој Влади која је исте прослеђивала Британцима, постајали су све невероватнији.

А редослед догађања је следећи:
Пуковник Вилијам Бејли, шеф балканске секције СОЕ, је дао инструкције капетану Билу Хадсону да ступи у контакт са свим покретима отпора, без обзира на националну, верску или политичку припадност.
Мисија Булсај
је такође укључивала три официра Југословенског краљевског ратног ваздухопловства: мајоре Мирка Лалатовића и Захарија Остојића и радиотелеграфисту наредника Вељка Драгићевића.
Група се укрцала на подморницу ХМС Тријумф на Малти и стигла до Петровца на Мору 20. септембра 1941. Када су се искрцали, срели су се са локалним партизанима, који су их одвели у село Радовче, северно од Подгорице. Преко једног од два радија су се 26. септембра јавили радио-станици СОЕ да су наишли на локалне снаге, предвођене Арсом Јовановићем и Милованом Ђиласом.
Хадсон је 9. октобра 1941. добио наређење из Каира да крене према планини Сувобор у западној Србији да однесе сигурну шифру пуковнику Драгољубу Михаиловићу и његовим четницима који су слали нешифроване радио-поруке.
То је било време када су два различита приступа отпору партизана и четника постала очигледна.
Хадсон и Остојић су у пратњи Јовановића, Ђиласа и Митра Бакића,
преко територије које су држали партизани у Санџаку и долини Западне Мораве стигли у Ужице око 25.октобра 1941. где су срели партизанске вође, укључујући и Јосипа Броза Тита.[7] Убрзо је Хадсон отишао у Михаиловићев штаб у селу Брајићи под Сувобором.
Михаиловић је био упознат са Хадсоновим повољним извештајима о црногорским партизанима и претио је да ће прекинути односе у случају да Хадсон поново оде у Ужице.


Прочитај и запамти а не да величаш борбу четника против окупатора, која није постојала.
 
OTPOR I KOLABORACIJA U SRBIJI 1941. GODINE
http://znaci.net/00001/178_6.pdf
Partizani
Borba partizana i četnika u 1941. Godini
(2)
Početkom septembra 1941. otpor u Srbiji sve više je prerastao u ustanak. Jačina borbe navodila je Nemce na zaključak da sada već i četnici učestvuju u borbama. Oni su čak nepravedno posumnjali u to da i četnici Koste Pećanca sudeluju u ustanku. U svom pismu feldmaršalu Listu, izveštava o tome početkom septembra 1941. ordonans koji je poslat u Beograd:
„General Bader i pukovnik Kewisch [...] ne uzdaju se u četnike.
I sad su nađene naredbe koje svedoče o saradnji četnika i komunista."


Nemački okupatori su se nadali da će postavljanje Nedića za predsednika vlade da onemogući saradnju Mihailovićevih četnika sa partizanima.
Neposredno po svom stupanju na dužnost krajem avgusta 1941, Nedić - koji se osećao kao „srpski Peten" učinio je pokušaj da privoli Mihailovića da sa svojim četnicima ode u Bosnu i Hercegovinu, da bi tamo štitio od ustaša srpsko stanovništvo. U tu svrhu mu je Nedić preko posrednika ponudio neku pomoć, takođe i u oružju. Mihailović nije reagovao na ovu ponudu.
Nekoliko dana kasnije partizani su uhvatili drugi Nedićev predlog kojim ovaj poziva Mihailovića da odvoji svoje četnike od partizana. Nedićevi napori da izoluju Mihailovićeve četnike od partizana u početku su bili bezuspešni.
U redovima Vermahtovog vrha u Srbiji bila su u to vreme podeljena mišljenja u vezi sa mogućom saradnjom sa Mihailovićem. Dok se komandant Dankelman, usled vojne slabosti svojih trupa, zalagao za kooperaciju sa četnicima s ciljem ugušenja partizanskog ustanka, general Bader je upozoravao na opasnost od takve saradnje.

Uspesi partizana gurali su Mihailovića sve više u stranu.

On je septembra 1941. pokušao da se otme odluci za jednu od dve opcije - udruživanje sa partizanima protiv okupatora ili saradnja sa Vermahtom i sa Nedićevim formacijama protiv partizana.
Nijedna od ove dve mogućnosti nije odgovarala njegovim ciljevima. Međutim, nije Mihailović diktirao razvoj događaja, već partizani i Nemci. Mihailović je razmišljao o taktici koja bi mu omogućila oslobođenje iz ove bezizlazne situacije.
*************************

И наравно, определио се за: ,,....saradnju sa Vermahtom i sa Nedićevim formacijama protiv partizana''.
 
Појма немаш осим да је у првој британској мисији (мисија Булсај) био капетан Б.Хадсон. Послали човека да види ко се у Југославији бори против окупатора. Јер извештаји које је слао Дража избегличкој Влади која је исте прослеђивала Британцима, постајали су све невероватнији.

А редослед догађања је следећи:
Пуковник Вилијам Бејли, шеф балканске секције СОЕ, је дао инструкције капетану Билу Хадсону да ступи у контакт са свим покретима отпора, без обзира на националну, верску или политичку припадност.
Мисија Булсај
је такође укључивала три официра Југословенског краљевског ратног ваздухопловства: мајоре Мирка Лалатовића и Захарија Остојића и радиотелеграфисту наредника Вељка Драгићевића.
Група се укрцала на подморницу ХМС Тријумф на Малти и стигла до Петровца на Мору 20. септембра 1941. Када су се искрцали, срели су се са локалним партизанима, који су их одвели у село Радовче, северно од Подгорице. Преко једног од два радија су се 26. септембра јавили радио-станици СОЕ да су наишли на локалне снаге, предвођене Арсом Јовановићем и Милованом Ђиласом.
Хадсон је 9. октобра 1941. добио наређење из Каира да крене према планини Сувобор у западној Србији да однесе сигурну шифру пуковнику Драгољубу Михаиловићу и његовим четницима који су слали нешифроване радио-поруке.
То је било време када су два различита приступа отпору партизана и четника постала очигледна.
Хадсон и Остојић су у пратњи Јовановића, Ђиласа и Митра Бакића,
преко територије које су држали партизани у Санџаку и долини Западне Мораве стигли у Ужице око 25.октобра 1941. где су срели партизанске вође, укључујући и Јосипа Броза Тита.[7] Убрзо је Хадсон отишао у Михаиловићев штаб у селу Брајићи под Сувобором.
Михаиловић је био упознат са Хадсоновим повољним извештајима о црногорским партизанима и претио је да ће прекинути односе у случају да Хадсон поново оде у Ужице.


Прочитај и запамти а не да величаш борбу четника против окупатора, која није постојала.
Наравно да је ту био Хадсон јер је послат од стране савезника да се повеже са герилским групама у Југославији које се боре против Немаца, сигурно га не би послали код оних што са њима сарађују, зато су га и послали код четника али је успут налетао и на комунисте за које је тек тада сазнао да постоје.Провера је очито успела јер после тога четницима стиже савезничка помоћ у новцу и оружју.
А ти се сада врати на уређивање Википедије то ти боље иде.
 
Наравно да је ту био Хадсон јер је послат од стране савезника да се повеже са герилским групама у Југославији које се боре против Немаца, сигурно га не би послали код оних што са њима сарађују, зато су га и послали код четника али је успут налетао и на комунисте за које је тек тада сазнао да постоје.Провера је очито успела јер после тога четницима стиже савезничка помоћ у новцу и оружју.
А ти се сада врати на уређивање Википедије то ти боље иде.
Ови твоји ,,јуришници'' такође немају критеријум докле могу да изврћу чињенице. Ти си их превазишао.
Прочитај поново јер видим да ниси схватио и запамтио: ,,Михаиловић је био упознат са Хадсоновим повољним извештајима о црногорским партизанима и претио је да ће прекинути односе у случају да Хадсон поново оде у Ужице''.
 
Ови твоји ,,јуришници'' такође немају критеријум докле могу да изврћу чињенице. Ти си их превазишао.
Прочитај поново јер видим да ниси схватио и запамтио: ,,Михаиловић је био упознат са Хадсоновим повољним извештајима о црногорским партизанима и претио је да ће прекинути односе у случају да Хадсон поново оде у Ужице''.
Схватио сам, и то одавно, да су то Википедијске сплачине па не обраћам пажњу.
Исто важи за Дикинова накнадна наклапања и препричавања која треба да оправдају британску политику у том тренутку, а кога цитирају сплачинари са Википедије.
Поред тога што је Дикин један обичан политикант он нема никакве везе са четницима, нити је икада са њима био, а ни са 1941 годином с обзиром да у Југославију долази тек 1943 године.
Ево узгред шта још каже:
Untitled.jpg
 
Схватио сам, и то одавно, да су то Википедијске сплачине па не обраћам пажњу.
Исто важи за Дикинова накнадна наклапања и препричавања
која треба да оправдају британску политику у том тренутку, а кога цитирају сплачинари са Википедије.
Поред тога што је Дикин један обичан политикант он нема никакве везе са четницима, нити је икада са њима био, а ни са 1941 годином с обзиром да у Југославију долази тек 1943 године.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::
Ништа ти ниси схватио нити ћеш схватити. Појма немаш да су четници губитници у Другом св. рату и да су сва настојања у доказивању четника у позитиви само су безвезна копрцања.
Ево и ти то исто као и они чиниш: писали смо о првим британским мисијама у Југославији (а то је 1941година) ти одједном пишеш о Динкину (1943 година). Сачекај и по реду ако имаш стрпљења. Ово је само доказ о твојој недоследности и бежања када немаш шта да кажеш.

А што се тиче ,,сплачина са Википедије'' оне су ипак пристојније од твојих сплачина које истргнеш од било куда и без извора - потуриш.
Цитати са Википедије увек иду са Линком за разлику од твојих сплачина без Линк-а или можда изворе третираш по твом систему ,,Писали смо о томе већ на другој теми'' или ,,Имаш тему о томе, тамо је размонтирана комунистичка лаж''.
 
OTPOR I KOLABORACIJA U SRBIJI 1941. GODINE
http://znaci.net/00001/178_6.pdf
Partizani
Paralelna vojna saradnja partizana i četnika u jesen 1941

Vrhovna komanda LXV stoji na stanovištu da odluka zapovednika u Srbiji, da prihvati usluge srpske vlade i četnika s ciljem savladavanja komunističkih bandi, može da nosi dve velike opasnosti: četnici se povezuju sa komunistima i u kratkom vremenu nastupaju zajednički
iznova raspoređeni i organizovani protiv nemačkih okupacionih trupa.
Drugo: srpska vlada sa četnicima ponovo zavodi mir u zemlji, organizuje isto-
vremeno s istim ciljem stalnu vojsku, tako da nemački okupator neprestano
mora da računa sa opasnim ustankom, u nemogućnosti da blagovremeno
interveniše protiv njega, pošto će vlada i četnici pripisati sebi da su usposta-

vili red i mir u zemlji, budući da Nemci nisu bili u stanju da to učine."
[Pismo Listovog ordonansa, konjičkog kapetana Campa (Kamp),
Listu, 9. 9. 1941., citirano prema BA-MA. RH 19 XI/81,
Ustanički pokret u jugoistočnoj oblasti, T. 1, str. 35f.].


Usled širenja partizanskog pokreta otpora u avgustu 1941. uzdrmana je Mihailovićeva pozicija kao potencijalnog vode otpora. U leto 1941. Britancima i izbegličkoj vladi prikazivao se lažno, ali ipak uspešno, kao jedini nosilac otpora u Srbiji, te se nadao da će na ovaj način odmah dobiti materijalnu i političku podršku.115 Osnovani strah da će izgubiti prestiž kod britanskih saveznika i kod srpskog stanovništva primorao gaj e na akciju.
Pošto su mogućnosti za kontrolu i disciplinske mere četničkog vode u odnosu na njemu podređene komandante bile veoma skromne, pretila je i sve veća opasnost da bi se, usled Mihailovićevog pasivnog držanja, njemu podređene vode mogle odlučiti da sa svojim ljudstvom pređu partizanima, da bi se na njihovoj strani borili protiv Nemaca.
Krajem avgusta i početkom septembra 1941. već je skoro pola tuceta nižih četničkih komandanata otpočelo da bez Mihailovićevog odobrenja vojnički sarađuje sa partizanima.

Jedan od njih, pravoslavni sveštenik, Vlado Zečević, ubrzo potom se
priključio partizanima, gde je obavljao visoku komandnu funkciju.
(Roberts, Tito, Mihailović and the Allies 1941- 1945., str. 27).
Da bi se shvatio karakter ovih „autonomnih kolaboracionista",
vidi Milazzo, The Chetnik Movement and the Yugoslav Resi-
stance, str. 21 ff

Kao prvi uspeh na vojnom polju mogao je ovaj vojni savez početkom septembra 1941. godine da zabeleži zauzimanje grada Krupnja i najznačajnijeg rudarskog pogona Loznice.
Da ne bi potpuno izgubio kontrolu nad otporom u Srbiji od partizana, dopustio je Mihailović, iako nerado, nekolicini svojih oficira, da sa svojim odredima učestvuju u vojnim operacijama partizana, ali je istvoremeno poveo tajne pregovore sa predsednikom vlade Nedićem.

Dok su 20. septembra 1941. isključivo partizanski odredi naterali nemačke trupe na povlačenje iz grada Užica, potom zaposeli grad i proglasili „Slobodnu užičku republiku"
poneke četničke jedinice su se od početka septembra u zapadnoj Srbiji i u savsko-drinskom trouglu priključile partizanima radi otvaranja zajedničkog borbenog fronta protiv Vermahta. Dan nakon svog dolaska u zapadnu Srbij u, 19. septembra 1941, sastao se Tito sa Mihailovićem radi pregovaranja o centralnom borbenom savezu između partizanskih i četničkih jedinica. Tito je ponudio Mihailoviću položaj načelnika štaba u zajedničkom glavnom štabu. Ah pošto se nisu mogli složiti po suštinskom pitanju - o pitanju držanja prema okupaciji - pregovori su se završili bezuspešno. To, međutim, ništa nije menjalo da Tito preduzme sledeće korake da bi oružanu borbu nastavio na organizaciono višem stepenu.

Krajem septembra 1941. podigao je Tito dotadašnju partizansku komandu na stepen Glavne vojne komande pod njegovim rukovodstvom,

koja je imala zadatak da iz centra koordinira oslobodilačku borbu preko regionalnih komandi. No, pre svega je istovremeno formiranje mesnih „narodnooslobodilačkih odbora" (u oblastima koje su kontrolisali partizani), koji su bili zamišljeni kao osnova novog samoupravljanja, stvorilo promene najvećeg značaja, koje su Mihailovića mogle još više da uznemiravaju. Sve jasnije je izlazilo na videlo to da bi partizani usled svojih političkih ciljeva mogli da predstavljaju neuporedivo veću opasnost nego nemačka okupacija i kvislinška vlada čijoj će vlasti jednom doći kraj s pobedom Saveznika, koja je nesumnjivo na pomolu. Dolaskom generala Bemea, ideološko-političkom ofanzivnom strategijom partizana i sa time povezanim potiskivanjem Mihailovićevih četnika nastala je sredinom septembra 1941. konstelacija čija će dinamika već mesec dana kasnije doći do punog izražaja.
Ipak, najpre na regionalnom planu, još je ojačala delimična vojna saradnja dveju organizacija otpora. Nakon oslobođenja gradova Krupnja i Loznice u zapadnoj Srbiji oformljeni su sredinom septembra u savsko-drinskom trouglu partizanski odredi i četnička jedinica pod rukovodstvom kapetana Račića, radi zajedničkog napada na grad Sabac. Nemačka strana je bila tačno informisana o udruživanju dveju organizacija u ovoj oblasti. Međutim, na najvišem mestu Vermahta nisu bili načisto ko je zapravo voda ustanka. Dok je Berne izveo pogrešan zaključak - očito zahvaljujući odličnom vojnom vođenju neprijateljskih snaga - „vođenje je u rukama srpskih oficira", došlo je njegovo rukovodeće odeljenje nekoliko dana kasnije do zaključka da nije Mihailović vođa ustanka.
******************************************

Без обзира на спорадичне борбе партизана и четника против Вермахта, назирала се четничка колебљивост и недоследност у потпуној жељи за заједничко деловање. У наставку видећемо како се та недоследност изражавала.
 
Ништа ти ниси схватио нити ћеш схватити. Појма немаш да су четници губитници у Другом св. рату и да су сва настојања у доказивању четника у позитиви само су безвезна копрцања.
Ево и ти то исто као и они чиниш: писали смо о првим британским мисијама у Југославији (а то је 1941година) ти одједном пишеш о Динкину (1943 година). Сачекај и по реду ако имаш стрпљења. Ово је само доказ о твојој недоследности и бежања када немаш шта да кажеш.

А што се тиче ,,сплачина са Википедије'' оне су ипак пристојније од твојих сплачина које истргнеш од било куда и без извора - потуриш.
Цитати са Википедије увек иду са Линком за разлику од твојих сплачина без Линк-а или можда изворе третираш по твом систему ,,Писали смо о томе већ на другој теми'' или ,,Имаш тему о томе, тамо је размонтирана комунистичка лаж''.
Губитници а споменици само ничу на све стране ускоро ће и у Београду.
spomenik-dragoljubu-mihailovicu-spomenik-draza5_51b2647e00b76.jpg

:klap:
Теби је црвена куга попила мозак па више не знаш ни где си ни шта радиш.
Пишем о Дикину јер се управо на Дикина а не на Хадсона позивају сплачинари са Википедије које си цитирао.
Screenshot_2020-11-07 Мисија Булсај — Википедија, слободна енциклопедија.png

А референца иде на Дикина:
Screenshot_2020-11-07 Мисија Булсај — Википедија, слободна енциклопедија(1).png

А то је његова књига "Бојовна планина" која је већ помињана на форуму доста пута.
http://www.znaci.net/00001/5.htm
Чак мислим да ни тамо не пише оно што си цитирао.

Тако да је размонтиравање комунистичке пропаганде сада потпуно.
Штета немам адекватног саговорника па морам да ти објашњавам као првачету.
Зато седи 1.
 
::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::.
Теби је црвена куга попила мозак па више не знаш ни где си ни шта радиш.
:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Тако да је размонтиравање комунистичке пропаганде сада потпуно.
Штета немам адекватног саговорника па морам да ти објашњавам као првачету.
Зато седи 1.

Тако ли се обраћаш обичним корисницима? Твој вокабулар је на нивоу уличара: ,,куга попила мозак'', и раније си се такође истицао увредљивим коментарима ,,какве глупости написане....'', ,,стварно грозно поготово када ххххххх то објасне'', ,,....све глупости, лажи и преваре'' и да не набрајам више.
Ти, који треба да будеш пример понашања, понашаш се као багра и кретенчина. Стварно си ђубре олошко, .....
 

Тако ли се обраћаш обичним корисницима? Твој вокабулар је на нивоу уличара: ,,куга попила мозак'', и раније си се такође истицао увредљивим коментарима ,,какве глупости написане....'', ,,стварно грозно поготово када ххххххх то објасне'', ,,....све глупости, лажи и преваре'' и да не набрајам више.
Ти, који треба да будеш пример понашања, понашаш се као багра и кретенчина. Стварно си ђубре олошко, .....
Све је боље него лагати тако масно као што ти радиш.
Сматрам ово комплиментом наравно.
 

Back
Top