Da se vratim i nešto direktnije odgovorim ns ovo: da, u Ideologiji Olge Luković Pjanović, slično kao i u Deretićevoj, potpuno nesporno ima elemenata rasističke ideologije. Međutim, to nije fenomen koji ima neke posebne veze sa rasnom antropologijom i školom tom (osim što je evidentno da bi pomenutih dvoje itekako rado bili, u svojoj suštini, indogermani umesto indogermani), već sa jednim opštine fenomenom, duboko poznatim kroz istoriju.
Taj fenomen, koji postoji od kada postoji ljudske civilizacije, ljubav je prema svojoj zemlji i negativni sentiment uperen protiv došljaka. To postoji na Starom istoku, u antičkoj civilizaciji i može se jedan opšti šablon ljudske prirode, preko Hrvatskog sabora koji traži nabijanje vlaškog življa na kolac, preko Olge i Deretića provući sve do straha od migranata danas. To je uobičajeni osećaj, koji je nekad veći a nekad blaži; kao npr. u slučaju srp. izbeglica iz Hr i BiH, koji su u Srbiji
nekad dobrodošli, a nekada tretirani kao svi kriminalci odreda. To je standardni, genetski (urođeni) strah za resurse kojima se raspolaže. Osnovni biološki poriv, koji biva ugrožen pojavom nove grupacije vezano za koju postoji pretnja da će biti prisiljeni da dele raspoložive resurse za preživljavanje.
Pitanje je čoveka do koje mere će postupati racionalno i u tim okvirima rezonovati i zaključke donositi, a koji će otići u jednu apsolutnu krajnost, jednu vrstu turbopatriotizma koja opsesivno voli svoje tlo i mrzi i nipodaštava sve došljake. U tom je smislu Olgina tvrdnja i nebulozni istorijsku falsifikat, koji istorija kao takva ničim ne potvrđuje. Koji uopšte nije svestan da su migracije sasvim uobičajeni aspekat ljudske istorije i koji na krajnje nerazuman način tretira taj problem, urušavajući se svaki put kada se pokušavaju naći dokazi u svetu i kroz istoriju.
Zato je ta Olgina rečenica vrlo ključna. Ona, u jednoj rečenici, opisuje matricu razmišljanja nje i ljudi koji su pripadnici njene škole misli. To je opsesivna samouverenost da svugde gde Srbin hoda to pripada njemu, jer je on tu od Boga još, a svi su ostali zli stranci. To je matrica koja ne razmišlja uopšte mogućnost drugačijeg ishoda, zato što bi to iz korena bilo poražavajuće, jer ti ljudi, psihološki govoreći, grade identitet na tome i to brane jer osećaju kao napad na sopstvenu ličnost. Zato što bi, ako bi poverovali da je drugačije, verovatno izvršili samoubistvo skačući sa Brankovog mosta, jer bi u njihovoj viziji to značilo da pripadaju "pokvarenim zloćama", kako često potpuno pogrešno predstavljaju da, tobože, tvrdi zvanična nauka.
U prevodu, South Park je u jednoj epizodi to dosta dobro oslikao.
Bez obzira na kontekst, ideološke nijanse i sve druge elemente, uvek je suština ista: strah od drugoga (posebno ako je došljak).