.... Okrenula se ka njemu i pogledala ga sa ozbiljnim izrazom na licu. Nikada nije video taj pogled kod nje. Tako pun slomljene tuge i beznadezne ljubavi. Navikao je na njena raspolozenja vec i znao je kako neutesno ga voli, ali nije se mnogo bavio time. Dobijala je svoj deo njega i on je uzimao nju sa zahvalnoscu. Bio je ubedjen da je vaga u stalnoj ravnotezi.
Pogledao je jos jednom. Nije plakala, ali celo njeno bice bila je jedna velika suza. Kako to ranije nije primetio? Gde su mu bile oci kada je govorio o nekim stvarima, da ne primeti sta joj sa time cini? Njeno lice je bilo ozbiljno, ali njene oci su mu se smesile. U njima je video ljubav za koju je ziveo i to ga je smirilo. Odagnao je predjasnje misli i ubedio sebe da mu se sve samo pricinilo.
Medjutim, nesto na njoj, nesto neobjasnjivo je i dalje budilo u njemu uznemirenost. Preslisavao se u mislima da li je zaboravio neki vazan datum, nesto sto je ocekivala od njega da uradi.... Ali, nije mogao da pronadje nista. Polako je postajao nestrpljiv, cekale su ga obaveze koje su ipak bile vaznije od ove predstave koju mu ona sada priredjuje. Nije navikao na to od nje. Uvek je govorila o tome sto je tisti i sta zeli. Bila je veoma jednostavna u tom pogledu i zbog toga je jos vise voleo.
Ona je osetila njegovu nervozu i shvatila da je doslo vreme kada ce morati da mu kaze. Hiljadu puta je pripremala reci kojima ce to da mu saopsti, ali sada u njenoj glavi vise nije bilo ni jedne. Osecala se kao da je umrla i kao da mora da drzi oprostajni govor na svojoj sahrani. Stavila mu je ruku na grudi, kao sto je uvek to cinila da bi osetila otkucaje njegovog srca. Ali, ovaj put, pod rukom nije osetila nista.
Umrli smo, oboje smo umrli i slobodni smo! Prostrujalo joj je kroz glavu. Njegovo nervozno nakasljavanje je vratilo u stvarnost i ona je pocela da govori povremeno ga pogledavajuci.
- Doci ce vreme, - zapocela je tihim glasom, - kada ces me imati onoliko koliko ja tebe imam sada. Tada ces razumeti moju ceznju za tobom, potrebu za razgovorom i zelju za tvojom blizinom.
Zacutala je i pogledala ga nesigurno. On je duboko uzdahnuo i spremno cekao na ostatak price koja mu se nije cinila posebno zanimljivom.
- Mozda ces tek tada shvatiti koliku tezinu je za mene imala svaka tvoja rec. Mnogo toga lepoga si mi rekao za vreme od kada smo zajedno. Zivela sam za svaku i najmanju paznju od tebe. Ali, znala sam da moja ljubav u tvojim ocima ne poseduje vrednost.... Brzo mu je stavila prste na usne i rekla – cuti, ne protivreci mi. Ovo je pogresno vreme za to. Znam da me volis nekim osecanjem koje ti nazivas ljubavlju. I ja ga nazivam tako, - rekla je gledajuci u dva hladna jezera koja je toliko volela. Da ne bi zaplakala, nastavila je da govori:
- Znala sam oduvek koliko cenis moju ljubav po tome, jer si uzivao da celebriras svoju ljubav iz drugog zivota ovde, pred mojim ocima. Da li si ikada shvatio neukus svog ponasanja, ne znam.... – rekla je i zacutala uplaseno. Nikada ranije nije tako razgovarala sa njim.
On je netremice je gledao. Prestao da oseca nestrpljenje. Dosadu je zamenilo zivo interesovanje i slutnja, koja mu je stezala srce. – Nisam znao – promucao je, - nikada nisam hteo..... - nije imao snage da recenicu izgovori do kraja.
- Volim te, - rekla mu je jednostavno – i naslonila glavu na njegove grudi. Za delic sekunde se ponadao da ce ipak sve biti u redu, ali jos pre nego sto je uzdah olaksanja presao preko njegovih usana, ona je nastavila:
- Nadala sam se da ces uciniti nesto za nas.... ali ti nikada nisam nista trazila.... nadala sam se da ti je nasa ljubav vredna zrtve..... bilo kakve.... Mislila sam, kada me budes bolje upoznao, kada budes razmislio.... kada shvatis...... Ali, nista od toga se nije dogodilo. Jednostavno me nikada nisi zaista zeleo i ja sam shvatila da moja ljubav za tebe nema vrednost.
Tuzno je spustila pogled i nastavila tako tihim glasom, da je jedva cuo sta govori:
- Ali za nekog drugog moja osecanja, iako su tek malo zrnce prasine, imaju vrednost ulice poplocane zlatom. Zacutala je posle tih reci. Zatvorila je oci i nastavila:
- Ne, ne volim njega, - rekla je guseci se u potisnutim suzama, - on je samo draga osoba, nista vise. Njemu nikada necu moci da dam onu ljubavnu stihiju, one orkane i bujice ljubavi koje imam za tebe. On me nikada nece upoznati onako kako me ti znas..... pa ipak, on me voli toliko snazno, da je spreman sve da ucini za mene samo da bi bila njegova…. Jedva cujni jecaj propratio je njene poslednje reci. - I zato smo mi sada ovde…. Zato razgovaram sa tobom….. Koliko si ti spreman da ucinis da me ne bi izgubio?
Zaustio je da kaze nesto, ali ona ga je preduhitrila. – Ne govori nista, samo me uzmi u svoje ruke, to ce mi biti dovoljan odgovor. – Gledala ga je ocima punim ljubavi, ali u njima je sada bila i neka odlucnost koju nije poznavao od ranije. Bucalo mu je u glavi od svega sto je cuo. Ni u snu se nije tome nadao od nje. Polako je poceo da shvata sta je rekla i sta znace njene reci.... sta mu je trazila sa njima.... Bio je zbunjen, zatecen.... Molio se u sebi da umre na mestu, da se dogodi zemljotres, da izbije pozar, bilo kakva kataklizma dosla bi mu kao spas, samo da ne mora da reaguje na njene reci…. Stajao je ruku opustenih niz telo pognute glave ne primecujuci krupne kapi koje su mu se kotrljale niz lice..... Nije ni sam znao koliko vremena je proslo. Borio se sam sa sobom, bila je to bitka njegovog zivota.....
Posle beskrajno dugog vremena, umorno je podigao ruku da je zagrli i prenerazeno je primetio da je sam u sobi. Otisla je tiho, bez i jedne reci.... Nije znao gde je, ni gde da je trazi..... Tek sada je shvatio koliko malo je u stvari znao o njoj, koliko malo se interesovao za njen zivot, i za to ko je ona zaista..... Vazduh je bio tezak kao olovo. Soba je pocela da se okrece oko njega. Otvorio je usta u nemogucnosti da dise, a iz grla mu se oteo krik ranjene zveri, krik koji je odjeknuo gradom uvlaceci se u svaku pukotiu najudaljenije zgrade, krik koji je poput crkvenih zvona obelezio trenutak njegove smrti....
Erica Jong – Ljubav