Odlomci knjiga koje volimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
650. Preobraćanje

Ja ne želim da preobraćam ljude
iz jedne organizovane religije u drugu;
mene ne zanima bilo koja organizovana religija.

Moj interes jeste Dhama, Istina,
učenje Probuđenoga.

Ako uopšte treba da bude nekog preobraćanja,
onda bi to trebalo da bude iz patnje u sreću,
iz nečistoće u čistotu,
iz vezanosti u oslobođenost,
iz neznanja u probuđenje.

S.N. Goenka
 
”Neshvatljiv je”, govorila je sebi, “tuđ i hladan, sebičan, čudljiv i sračunat, ali možda su svi izuzetni muškarci takvi”. Svakako, sve ovo više liči na patnju nego na ljubav. Po tome se savijala u sebi i lomila u najdubljoj dubini svojoj, osećala je da sav teret ljubavi, koju je on izazvao, leži na njoj, a da se on gubi negde u magli i daljini koju ona ne sme da nazove pravim imenom. Jer, zaljubljena žena, i kad je potpuno razočarana, voli svoju ljubav kao nesuđeno dete..

Ivo Andric .Na Drini cuprija
 
..
Rabeći riječ ''dublje'' ne uspoređujemo. Mi općenito mislimo u usporedbama: duboko i plitko, sretno i nesretno. Ocjenjujemo i uspoređujemo neprekidno. Ali, da li u nama postoji takvo jednostanje kao što je površno i duboko? Kada kažem ''Moj duh je površan, beznačajan, uzan, ograničen'', otkuda ja to znam? Otuda, što sam svoj duh usporedio s nekim drugim, koji je budniji, djelotvorniji i inteligentniji. Mogu li spoznati svoje siromaštvo bez usporedbe? Kada sam gladan, ja tu glad ne uspoređujem s onom od jučer; jer jučerašnja glad je jedna predodžba, jedno sjećanje.
Ako se neprekidno uspoređujem s drugim, borim se da mu postanem ravan, tada negiram ono što stvarno jesam i stvaram lažnu sliku, ako sam razumio da usporedbe bilo koje vrste vode samo većem zavaravanju i bijedi - kao što se to događa kod analize u kojoj povećavam znanje djelić po djelić, ili ako se poistovjetim s nečim drugim, svejedno da li je to država, izbavitelj ili ideologija - ako uviđam da svi takvi procesi vode samo pojačanom prilagođavanju i time većem konfliktu, ako to sve vidim, tada ću se toga sasvim odreći. Tada moj duh ne traži dalje.
Neobično je važno razumjeti to. U tom slučaju moj duh prestaje tapkati okolo, tražiti i pitati. To ne znači da je zadovoljan sa stvarima onakvima kakve jesu, on samo nema više iluzija. Takav se jedan duh tada može kretati u jednoj potpuno novoj dimenziji. Dimenzija, u kojoj općenito živimo, svakidašnji život sa svojim bolovima, zadovoljstvima i bojaznima je oblikovao duh, ukalupio ga, i ako su ti bolovi, zadovoljstva i bojazni nestali - što ne znači da više nema radosti; radost je nešto sasvim različito od zadovoljstva - tada čovjek živi u jednoj drugoj dimenziji, u kojoj nema konflikta, nema osjećaja otuđenosti.
...


Krishnamurti

 
"Moje velike nesreće na ovom svetu bile su Hitklifove nesreće, a svaku sam osećala od početka, on je moja velika misao u životu. Kad bi sve ostalo nestalo, a on ostao, ja bih još uvek postojala; a kad bi on bio uništen a svi drugi ostali, svet bi mi postao sasvim tužan, činilo bi mi se da nisam deo njega. Moja ljubav prema Lintonu je kao lišće u šumi - vreme će je izmeniti, svesna sam toga kao što zima menja drveće. Moja ljubav prema Hitklifu liči na večite stene ispod površine; izvor malo vidljive radosti ali neophodne. Neli, ja sam Hitklif! Uvek, uvek mislim na njega, ne kao na neko zadovoljstvo, jer ni ja nisam uvek zadovoljstvo sama sebi, već kao na svoje sopstveno biće."


Da li me je pomenula? -zapita, ustežući se, kao da se bojao da će odgovor opisati pojedinosti koje neće moći da sasluša.
-Nije dolazila svesti. Otkako ste vi otišli nije prepoznala nikoga -rekoh. -Eno je gde leži sa blagim osmehom na licu, a njene poslednje misli vratile su se prijatnim danima detinjstva. Život joj se završio blagim snom -neka se isto tako probudi na onom svetu!
-Neka se probudi u mukama! -viknu on zastrašujućom žestinom, lupi nogom zemlju i zaječa u iznenadnom nastupu nesavladljivog uzbudjenja. -Ostala je lažljivica do kraja! Gde je ona? Nije tamo -nije u raju- nije isčezla -gde je? Oh, rekla si da ne mariš za moje patnje! A ja imam samo jednu molitvu -ponavljaću je dok mi se jezik ne osuši -Ketrin Ernšo, nemala mira dok god sam ja živ! Rekla si da sam te ubio -priviđaj mi se onda kao duh! Uveren sam da se ubijeni prividjaju svojim ubicama. Znam da duhovi lutaju po zemlji. Budi uvek sa mnom -uzmi kakav hoćeš oblik- dovedi me do ludila! Samo me ne ostavljaj u ovom ponoru gde te ne mogu naći! Oh, Bože! Ovo je neizdržljivo! Ne mogu da živim bez svoje duše!
Udario je glavom o čvornovato stablo, i podižući pogled zaurla, ne kao čovek, već kao divlja zver koju ubijaju noževima i kopljima. Opazih nekoliko krvavih mrlja na kori drveta, a i ruke i čelo bili su mu krvavi; verovatno je prizor koji sam videla bio samo ponavljanje sličnih, odigranih u toku noći. Nije u meni probudio sažaljenje -užasnuo me je. Ali u trenutku kad se dovoljno pribrao da opazi kako ga posmatram, naredi mi da se gubim, i ja ga poslušah. Da ga umirim, ili utešim, bilo je izvan moje moći!


Orkanski visovi – Emili Bronte
 
„Melanholija nema nikakve veze sa raspoloženjem, ona nije osjećanje, nije duševno stanje, niti bolest. Melanholija je zadnja stanica prolaznosti, zadnji, ama baš zadnji med u životu. Zadnji užitak i ama baš zadnje znanje. Ta slatka tuga zadnji je izazov života i zadnje čovjekovo ushićenje, zadnja sigurnost i zadnja opasnost. Za opće shvatanje je strana i zastrašujuća, za nauku je patološka, a za umjetnost sakralno čudo. Ali za sve troje nedokučiva. Melanholija ima svoj jezik, najsuptilniji među jezicima, svoje slikarstvo i svoju muziku, od sveg slikarstva to je ono koje se najmanje dâ naslikati i komponirati. Ona ima svoje vizije, svoje snove, svoju potresenost, usamljenost, bespomoćnost, strah, svoju tajnu, svoje povjerenje, svoju ranu i radost i svoju propast. Cijeli život umočen u zadnju kap meda. Znaš, više nema, to je zadnje. To nasmrt sigurno znanje da je zadnje, to je melanholija.“

Bela Hamvaš, učitelj života
 
652. Meditacija

Meditacija je jedina voljna, sistematska čovekova aktivnost u čijoj osnovi nije pokušavanje da sebe popravimo ili da stignemo do nekog cilja, već jednostavno da razumemo to gde već jesmo.

Jon Kabat-Zinn, Wherever You Go, There You Are
 
"MILICIONER: Šta radiš to, Sava?
SAVA: Skupljam stari hleb. Za svinje.
MILICIONER: Držiš svinje?
SAVA: Ne držim, izdržavam ih. Posle prodaje izdržavaju one mene... Tako, izdržavamo se.
MILICIONER: Hm... Mala ti plata, Sava.
SAVA: Mala... Pomažem sina, kćerku, sestru, brata i majku.
MILICIONER: Puno ih je.
SAVA: Nije njih puno, moj Vule, nego je mene malo. Da me ima više, bilo bi mi lakše. A njih hvala bogu, nikad previše.
 
HIPOTEZA O SREĆI

U nedavno objavljenoj knjizi Hipoteza o sreći „Happiness Hypothesis“, profesor Džonatan Hajt (Johnatan Haidt) iznosi pretpostavke o faktorima koji doprinose sreći. Ovdje prenosimo detalje iz prikaza profesora Jana Ota.

U konceptualnom smislu knjiga je kombinacija mudrosti koje su proizašle iz različitih stadija ljudskog razvoja i savremenih dostignuća u psihologiji. Hajt koristi različite pristupe, teorijske i empirijske da raspravlja o ljubavi, promjeni našeg uma, potrazi za srećom, privrženosti, moralnosti i smislu života/življenja itd., a mi ćemo ovdje u kratkim crtama izložiti ključne elemente.

Čovjek je u svojoj suštini podijeljen između svoje racionalne strane, razuma, i emocionalne strane. Hajtova metafora za ovaj odnos su: jahač i slon. Ukoliko želi ovladati slonom, jahač ga mora trenirati i usmjeravati jer inače slon često podivlja i rezultat bude razaranje. To nikako ne znači da su emocije manje bitne, samo pokazuje koliko razornu moć one mogu imati ukoliko nisu kontrolisane. Da bi čovjek harmonično živio neophodno je da pronađe način da izbalansira potrebe slona i jahača.

Ukoliko je ostvarena ova ravnoteža imamo preduslove da u potpunosti ostvarimo svoju sreću što najvećim dijelom zavisi od naših stavova i pogleda na svijet. Veliki dio našeg odnosa prema životu zavisi od našeg genetskog materijala, ali se dio nas može uvijek poboljšavati kako bismo živjeli ispunjenije živote. Iz ovoga slijedi da naša sreća ‘S’ ne zavisi u potpunosti od naših biološki datih predispozicija ‘B’, odnosno ‘S’ je kompleksnije od izolovanog ‘B’. Ukoliko se prisjetimo nekih istočnjačkih učenja koja kažu da možemo istrenirati svoj um dobrovoljnim radom ‘D’. Kao što je biološka predispozicija nedovoljna, tako je i ovakvo učenje redukcionističko jer u krajnjoj liniji mnogo toga zavisi od okruženja u kojem smo stasali ‘O’. Iz toga Hajt izvodi zaključak da je magična formula za sreću: S = B + D + O.

Ukoliko formulu prevedemo u tekst dobijamo zanimljivu definiciju по којој je u prirodi sreće da zahtijeva adekvatno spajanje internih potreba čovjeka i vanjskih mogućnosti i kao takva može rasti na liniji između unutrašnjeg ja i okruženja.

Hajt posebnu pažnju pridaje značaju nedaća kroz koje kao pojedinci prolazimo u životu. Po njemu, nedaće pomažu ljudima da prepoznaju svoje lične snage i prodube društvene odnose. Nedaće mogu mobilizovativažne psihološke i društvene resurse što ima pozitivan odnos prema sreći, definisanju prioriteta u životu što kao posljedicu ima stvaranje ravnoteže između želja i mogućnosti.

Pitanja o svrsi ili smislu života, koja posmatra ljude sa strane, kao objekte, te svrsi u životu koji na život gleda iz unutrašnje perspektive, odnosno pozicije subjekta za Hajta su veoma jednostavna- njega interesuje samo subjektivni odnos prema životu, dok prvo stanovište potpuno ignoriše. On smatra da su ključni elementi za svrsishodan, ispunjen i srećan život faktori koji nam dolaze iz okoline – ljubav i rad. Hajt takođe smatra da nam o životnoj svrsi i sreći mogu ukazati naučnici i teolozi jer se ovi fenomeni mogu izolovano i empirijski posmatrati, te iz toga izvlačiti univerzalne zaključke potrebne za naše živote.
Ovo je samo donekle tačno jer svaki čovjek pojedinačno mora pronaći i osmisliti svrhu svog života kroz sagledavanje svojih temeljnih životnih vrijednosti. Svako od nas ponaosob može i mora donositi odluke o svrsi sopstvenog života.
 
Poslednja izmena od moderatora:
.... Okrenula se ka njemu i pogledala ga sa ozbiljnim izrazom na licu. Nikada nije video taj pogled kod nje. Tako pun slomljene tuge i beznadezne ljubavi. Navikao je na njena raspolozenja vec i znao je kako neutesno ga voli, ali nije se mnogo bavio time. Dobijala je svoj deo njega i on je uzimao nju sa zahvalnoscu. Bio je ubedjen da je vaga u stalnoj ravnotezi.

Pogledao je jos jednom. Nije plakala, ali celo njeno bice bila je jedna velika suza. Kako to ranije nije primetio? Gde su mu bile oci kada je govorio o nekim stvarima, da ne primeti sta joj sa time cini? Njeno lice je bilo ozbiljno, ali njene oci su mu se smesile. U njima je video ljubav za koju je ziveo i to ga je smirilo. Odagnao je predjasnje misli i ubedio sebe da mu se sve samo pricinilo.

Medjutim, nesto na njoj, nesto neobjasnjivo je i dalje budilo u njemu uznemirenost. Preslisavao se u mislima da li je zaboravio neki vazan datum, nesto sto je ocekivala od njega da uradi.... Ali, nije mogao da pronadje nista. Polako je postajao nestrpljiv, cekale su ga obaveze koje su ipak bile vaznije od ove predstave koju mu ona sada priredjuje. Nije navikao na to od nje. Uvek je govorila o tome sto je tisti i sta zeli. Bila je veoma jednostavna u tom pogledu i zbog toga je jos vise voleo.

Ona je osetila njegovu nervozu i shvatila da je doslo vreme kada ce morati da mu kaze. Hiljadu puta je pripremala reci kojima ce to da mu saopsti, ali sada u njenoj glavi vise nije bilo ni jedne. Osecala se kao da je umrla i kao da mora da drzi oprostajni govor na svojoj sahrani. Stavila mu je ruku na grudi, kao sto je uvek to cinila da bi osetila otkucaje njegovog srca. Ali, ovaj put, pod rukom nije osetila nista.

Umrli smo, oboje smo umrli i slobodni smo! Prostrujalo joj je kroz glavu. Njegovo nervozno nakasljavanje je vratilo u stvarnost i ona je pocela da govori povremeno ga pogledavajuci.

- Doci ce vreme, - zapocela je tihim glasom, - kada ces me imati onoliko koliko ja tebe imam sada. Tada ces razumeti moju ceznju za tobom, potrebu za razgovorom i zelju za tvojom blizinom.

Zacutala je i pogledala ga nesigurno. On je duboko uzdahnuo i spremno cekao na ostatak price koja mu se nije cinila posebno zanimljivom.

- Mozda ces tek tada shvatiti koliku tezinu je za mene imala svaka tvoja rec. Mnogo toga lepoga si mi rekao za vreme od kada smo zajedno. Zivela sam za svaku i najmanju paznju od tebe. Ali, znala sam da moja ljubav u tvojim ocima ne poseduje vrednost.... Brzo mu je stavila prste na usne i rekla – cuti, ne protivreci mi. Ovo je pogresno vreme za to. Znam da me volis nekim osecanjem koje ti nazivas ljubavlju. I ja ga nazivam tako, - rekla je gledajuci u dva hladna jezera koja je toliko volela. Da ne bi zaplakala, nastavila je da govori:

- Znala sam oduvek koliko cenis moju ljubav po tome, jer si uzivao da celebriras svoju ljubav iz drugog zivota ovde, pred mojim ocima. Da li si ikada shvatio neukus svog ponasanja, ne znam.... – rekla je i zacutala uplaseno. Nikada ranije nije tako razgovarala sa njim.

On je netremice je gledao. Prestao da oseca nestrpljenje. Dosadu je zamenilo zivo interesovanje i slutnja, koja mu je stezala srce. – Nisam znao – promucao je, - nikada nisam hteo..... - nije imao snage da recenicu izgovori do kraja.

- Volim te, - rekla mu je jednostavno – i naslonila glavu na njegove grudi. Za delic sekunde se ponadao da ce ipak sve biti u redu, ali jos pre nego sto je uzdah olaksanja presao preko njegovih usana, ona je nastavila:

- Nadala sam se da ces uciniti nesto za nas.... ali ti nikada nisam nista trazila.... nadala sam se da ti je nasa ljubav vredna zrtve..... bilo kakve.... Mislila sam, kada me budes bolje upoznao, kada budes razmislio.... kada shvatis...... Ali, nista od toga se nije dogodilo. Jednostavno me nikada nisi zaista zeleo i ja sam shvatila da moja ljubav za tebe nema vrednost.

Tuzno je spustila pogled i nastavila tako tihim glasom, da je jedva cuo sta govori:
- Ali za nekog drugog moja osecanja, iako su tek malo zrnce prasine, imaju vrednost ulice poplocane zlatom. Zacutala je posle tih reci. Zatvorila je oci i nastavila:

- Ne, ne volim njega, - rekla je guseci se u potisnutim suzama, - on je samo draga osoba, nista vise. Njemu nikada necu moci da dam onu ljubavnu stihiju, one orkane i bujice ljubavi koje imam za tebe. On me nikada nece upoznati onako kako me ti znas..... pa ipak, on me voli toliko snazno, da je spreman sve da ucini za mene samo da bi bila njegova…. Jedva cujni jecaj propratio je njene poslednje reci. - I zato smo mi sada ovde…. Zato razgovaram sa tobom….. Koliko si ti spreman da ucinis da me ne bi izgubio?

Zaustio je da kaze nesto, ali ona ga je preduhitrila. – Ne govori nista, samo me uzmi u svoje ruke, to ce mi biti dovoljan odgovor. – Gledala ga je ocima punim ljubavi, ali u njima je sada bila i neka odlucnost koju nije poznavao od ranije. Bucalo mu je u glavi od svega sto je cuo. Ni u snu se nije tome nadao od nje. Polako je poceo da shvata sta je rekla i sta znace njene reci.... sta mu je trazila sa njima.... Bio je zbunjen, zatecen.... Molio se u sebi da umre na mestu, da se dogodi zemljotres, da izbije pozar, bilo kakva kataklizma dosla bi mu kao spas, samo da ne mora da reaguje na njene reci…. Stajao je ruku opustenih niz telo pognute glave ne primecujuci krupne kapi koje su mu se kotrljale niz lice..... Nije ni sam znao koliko vremena je proslo. Borio se sam sa sobom, bila je to bitka njegovog zivota.....

Posle beskrajno dugog vremena, umorno je podigao ruku da je zagrli i prenerazeno je primetio da je sam u sobi. Otisla je tiho, bez i jedne reci.... Nije znao gde je, ni gde da je trazi..... Tek sada je shvatio koliko malo je u stvari znao o njoj, koliko malo se interesovao za njen zivot, i za to ko je ona zaista..... Vazduh je bio tezak kao olovo. Soba je pocela da se okrece oko njega. Otvorio je usta u nemogucnosti da dise, a iz grla mu se oteo krik ranjene zveri, krik koji je odjeknuo gradom uvlaceci se u svaku pukotiu najudaljenije zgrade, krik koji je poput crkvenih zvona obelezio trenutak njegove smrti....

Erica Jong – Ljubav
 
Poslednja izmena od moderatora:
" Vi, s kojima sam se u mladosti družio i koji u Bejrutu živite, kada prođete pored groblja u blizini borove šume, uđite bez reči i pođite lagano da koracima ne poremetite treperenje onih koji spavaju pokriveni vlažnom zemljom. Zastanite s poštovanjem pored Salminog groba, pozdravite umesto mene zemlju koja je zagrlila njeno telo. Setite me se, s uzdahom govoreći u sebi: 'Ovde su sahranjene nade tog mladića koga je sudbina odnela daleko, ovde su se skrile njegove želje i njegove radosti, presahnule njegove suze, osmeh iščezao. Među ovim nemim grobovima njegova tuga je uzrastala s čempresima i vrbama. Svake noći njegov duh lebdi nad ovim grobom praćen sećanjem, ponavljajući zajedno sa utvarama samoće tužne pesme, oplakujući s granama devojčicu koja je juče bila dirljiva pjesma na usnama života, da bi danas postala nema tajna u grudima zemlje. "
 
Poslednja izmena od moderatora:
Sve što upravo proživljavaš samo je jedna od milion mogućih staza kojima putuješ.Zbog toga moraš uvijek imati na umu, da je staza samo staza; ako ti osjećaji kažu da po njoj ne smiješ putovati, ne smiješ na toj stazi ostati ni po koju cijenu. Da bi imao pravilnu jasnost moraš živjeti disciplinovanim životom. Samo tada ćeš znati da je svaka staza samo staza i da nije uvreda ni za tebe ni za druge da je napustiš ako ti tako tvoje srce nalaže. Pritom tvoja odluka da ostaneš na stazi ili da je napustiš mora biti oslobođena od straha ili ambicije.
Upozoravam te. Provjeri svaku stazu temeljito i promišljeno. Provjeri toliko puta koliko misliš da je potrebno.
Ovakvo pitanje samo star čovjek postavlja. Da li ova staza ima srce? Sve staze su iste, ne vode nikuda. Ima staza koje vode kroz grmlje, ili u grmlje. Na mom vlastitom putu mogu reći da sam prešao duge, duge staze, a sada se nigdje ne nalazim. Ima li ova staza srce? Ako ima staza je dobra, ako nema staza je bez vrijednosti. Obe staze ne vode nikuda; ali jedna ima srce druga ga nema. Jedna čini da je putovanje veselo, dok njom putuješ, jedno si s njom. Druga će učiniti da proklinješ svoj život. Jedna te jača druga slabi.
Prije nego što stupiš na bilo koju stazu postavi pitanje: Da li ova staza ima srce? Ako je odgovor ne, to ćeš znati, i tada moraš potražiti drugu stazu.
Nevolja je u tome što niko ne postavlja takva pitanja; kad čovjek konačno utvrdi da je izabrao stazu bez srca, staza je već spremna da ga ubije. Na tom mjestu rijetki se ljudi zaustave da bi promislili i napustili stazu. Staza bez srca nije nikada prijatna. Moraš se mučno potruditi, čak, da bi uopšte njom krenuo. S druge strane, staza sa srcem je laka; nije potrebno da se trudiš da bi je volio.
Rekao sam ti da izbor staze sa srcem mora biti slobodan od straha ili ambicije. Želja da se uči nije ambicija. Sudbina nas ljudi je da želimo znati.
Staza bez srca će se okrenuti protiv čovjeka i uništiti ga. Nije potrebno mnogo da čovjek umre a tražiti smrt je traženje ničega.
Za mene postoje samo putovanja stazama koje imaju srce, bilo kojom stazom koja ima srce. Njima putujem i jedini vrijedni izazov je da ih prođem čitavom njihovom dužinom.
I tako putujem – i gledam, gledam bez daha.-Karlos Kastaneda – Staza srca
 
Poslednja izmena od moderatora:
Težina snežne pahuljice - Milan Kundera

- Reci mi, koliko teži jedna snežna pahuljica? - upita mala senica divlju golubicu.
- Težina joj nije veća od ništa - glasio je odgovor.
- Onda ti moram ispričati jednu priču - reče senica - Sedela sam na grani jele, bliže deblu, kad je počeo padati sneg. Nije padao kao mećava, već je padao kao u snu, bez žurbe i žestine. Budući da nisam imala pametnija posla, počeh brojati snežne pahuljice, koje su padale na grančice i iglice moje grane. Dobrojala sam do broja tri hiljade sedam stotina i jedne pahuljice. A kad je pala tri hiljade sedam stotina i druga pahuljica, pahuljica o kojoj kažeš da joj težina nije veća od ništa, grana se slomila.
Rekavši to, mala je ptičica odletela.
Golubica, koja je još od vremena patrijarha Noea znamen mira, razmišljala je o ovoj priči, i na kraju rekla samoj sebi:
- Ma kako se nekom činilo da je njegov mali glas nevažan za mir u svetu, možda upravo on još nedostaje.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Ludaci me privlače. Ti ljudi žive u tajanstvenoj zemlji neobičnih snova, u neprobojnom oblaku bezumlja, gde sve ono što su videli, voleli i radili, počinje za njih iznova, u jednom novom, zamišljenom životu, koji je izvan svih zakona, koji vladaju u prirodi i koji upravljaju ljudskom mišlju.
Za njih nije više ništa nemoguće, neverovatno iščezava, vilinska prica postaje stvarnost, a ono sto je natprirodno postaje obično.
Ta stara prepreka, koju nazivamo logikom, taj stari zid, koji nazivamo umom, ta stara ograda misli i zdravog razuma, lomi se, ruši se i pada pred razularenom maštom ludaka, koja je umakla u zemlju u kojoj mašti nema granica i koja neverovatno poskakuje, a da je ništa ne zaustavlja. Njima će sve uspeti, njima se sve može dogoditi.
Njima nije potreban nikakav napor da pobede dogadjaje, da savladaju otpor, da obore prepreke. Dovoljan je hir njihove varljive volje, da bi postali prinčevi, carevi, bogovi, da bi dobili sva bogatstva sveta, sve slasti života, da bi uživali u svim radostima, da budu uvek snažni, uvek lepi, uvek mladi, uvek voljeni!
Samo oni mogu biti srećni na svetu, jer, za njih, realnost više ne postoji.
Gi De Mopasan
 
653. Reči su samo putokazi

Bez meditativnog uma i iskustva, Dhamma se ne može pojaviti u srcu, jer Dhamma nije u rečima. Buda je bio u stanju da verbalizuje svoje unutrašnje iskustvo za našu dobrobit, da bi nam dao putokaze. To znači da sada znamo pravac, ali put moramo sami preći.

Ayya Khema
 
''-Slatka si.
O ne, nisam ni najmanje, samo tako izgledam. Varka prirode, kao npr. panda ili biljka mesožderka, htjela sam zvučati fatalno ili tako nešto, ali uspjela sam tek procijediti:
-Bila sam zaljubljena u tebe, znaš. Zašto si nestao. čovječe? Šeboj se zamišljeno zagledao u mene. Ne baš očima muhe, al slutim da me vidio barem dvostruko. Što Šeboj ima s mojom pubertetskom ljubavi, ne može on pojmiti kako je to lijepo i pomalo tužno, kad o nekom znaš sve, a on ne zna ni da postojiš, ah, zvijezde,ostanite zvijezde, koji vam je ***** pa počnete sjedat za naše stolove"'

Olja Savicevic Ivancevic,zbirka pripovjetki "Nasmijati psa"
 
Poslednja izmena od moderatora:
Znas, izgleda da nesto nije u redu, bojim se da se naljutio, otpocela je Veronika svoju pricu prijateljici Nori.

- Naljutio? On? - Nora je prasnula u pistav smeh. - Zasto bi se naljutio na tebe? Jesi ga uvredila sa necim mozda?

- Naravno da nisam! Kako mozes takvo nesto i da pomislis? – Ljutito je odvratila Veronika, dok joj je soljica sa kafom zadrhtala u ruci.

Nora je zacudjeno pogledala. Primetila je da Veronika sa mukom zadrzava suze. – Pa sta se onda dogodilo? Mora da je bilo nesto kada si tako uznemirena?

- Bojim se. – Odvratila je Veronika.

- Cega se bojis, pobogu?

Veronika je cutala, a par suza ipak su se skotrljale niz obraze. Nora joj je prisla i zagrlila je. – Reci mi sta te to tako muci, govorila je blago, kao da tesi neko dete.

- Bojim se Tisine. Ona donosi nesporazume, strah, udaljava ljude.... Zatvorila je oci, a suze su potekle kao da je neki potok nikao u njenim zenicama.

- Hoces da kazes da je o nesto pogresno razumeo? – upitala je Nora sa cudjenjem.

- Ne znam.... zaista ne znam.... bojim se da je tako...... ta Tisina.... ona je nas neprijatelj.... a on je voli – pokrila je rukama lice dok su joj grcevi placa potresali telo.

Nora je jos cvrsce zagrlila prijateljicu, ali ni ona nije znala sta da joj kaze, kako da je utesi... Tisina je zavladala sobom. Osim par tihih jecaja nista se vise nije culo. Sedele su tako dugo vremena, svaka zadubljena u svoje misli, a Tisina je igrala svoj cudesan ples oko njih, kao da se radovala sto je najzad dobila prostor da se pokaze u svom sjaju na ovoj tuznoj pozornici. Uspela je da proguta jos jedan plen, postala je vlasnik jos jedne sudbine.... Duboko je udahula vazduh, imala je utisak da je postala gospodar sveta. Dugo je vec zivela izmedju njih dvoje i vec se upasila da nece uspeti da prigusi govor njihovih dusa. Ali, ovaj dogadjaj joj je pokazao da jos nije sve izgubljeno. Znala je da ce se on pre odluciti za nju, Tisinu, nego za Veroniku. Toliko puta do sada je to vec ucinio i njih dvoje su vec postali skoro jedno telo. Stalno je trazio nju, a od Veronike je bezao. Sve manje je bio sa njom, a sve vise sa Tisinom. Pobednicki osmeh joj je zaigrao na usnama, zabacila je glavu unatrag i podigla ruke ka nebu. Telo joj se treslo od blagodeti trijumfa i ona je igrala, igrala…..

Njen zanos grubo je prekinulo zvono na vratima. Veronika je podigla uplakane oci koje su odjedom zasijale nadom i malom iskrom radosti. Tisina je prezrivo gledala, ali je znala da je pustila isuvise duboke korene da bi sada mogla jos nesto da izgubi. Nije imala nameru da se preda. Jos pre nego sto je Nora uspela da izusti i jednu rec, Veronika je vec otrcala do vrata i sirom ih otvorila. Bio je to on. Zagrlio je bez reci. Tisina se ponovo prisunjala da bi zauzela svoje mesto izmedju njih, ali prevarila se. Duse ovo dvoje koji su stajali pred njom i grlili se, pocele su da pevaju. Pesma je bila tako lepa i umilna, tako snazna, da Tisina vise nije mogla da podnese taj zvuk. Gurala se svom snagom, grebla je i lomila sve oko sebe, ali posto je bila Tisina, niko je nije cuo, niti je obratio paznju na nju.

Shvatila je da je pobedjena, i besno se povukla. Sisla je niz stepenice i stala pored ulaza u zgradu. Znala je da nece morati dugo da ceka. Sledeca sudbina je vec bila spremna za nju. U tom momentu ugledala je Noru kako joj brzim koracima dolazi u susret...


Nora Roberts – Tišina
 
Poslednja izmena od moderatora:
....Sutra je nemirno i beskrajno more što među glasnim valima ogromne virove nosi. Ono nam ne kazuje da l’ u dubinama svojim krije biserje i dragulje, ili okrutnu i strašnu smrt.
Sutra je nepoznato očima ljudskim i odveć nejasno i nerazumljivo. Takvo je ono da čovjek koji izlazi iz doma svojeg ne zna da li staje na prag kućnog dvorišta ili, pak, na rub mezara svoga.
Sutra liči na njedra ispunjena tajnama oko kojih čovjekov um plovi i pokušava ih otkriti. No, one ostaju nejasne i nijedna se odati neće sve dok iz stijenja hladna voda ne potekne.
Katkad mi se čini da sam tako blizu tog sutra, a ono ipak ostaje skriveno u svom skrovištu i čami u svom oboru obavijeno ogromnim čadorom. Ono s prezirom gleda na naše želje i nade govoreći u sebi: Kad bi samo žetalac znao da sve radi i skuplja za onog ko će poslije njega doći, kad bi graditelj znao da će sve što izgradi biti srušeno, kada bi rodilja znala da rađa čedo kako bi ono umrlo; tad žetalac ne bi bio žetalac, a ni graditelj graditeljem ni rodilja rodiljom!
Čovjek je prebrodio svaku poteškoću na ovom svijetu. Prekopao je zemlju, dosegao do neba. Spojio je istok i zapad čeličnim lancima i bronzanim halkama. Onda se njegov um vinuo u viši svijet. Gore je čovjek počeo živjeti sa zvijezdama, saznao njihove osobine, poljane i doline, plodne predjele i pustopoljine, močvare i pustinje. Izumio je sprave za mjerenje udaljenosti između zvijezda i dužinu njihovih zraka. Premjerio je Zemlju uzduž i poprijeko. On je zaronio u morske dubine i izmjerio ih. Ispitao je morska dna i uznemirio njene stanovnike. Otkrio je njihove tako dugo čuvane tajne, pokrao njihova blaga. Opljačkao je njihovo biserje i dragulje. Čovjek se kroz stijenje i humke provukao do prošlih generacija, vidio prošle ljude i njihov način života, navike, jela i pića. Potom je uspio prodrijeti do unutarnjih osjećaja. Saznao je nešto više o duši i njenoj prirodi, mozgu i o načinu njegovog funkcioniranja, kao i o osjećajima i psihološkim stanjima. On skoro može čuti šapat duše, tanahni hod sudbine. Svojim intelektom pokidao je sve čadore, otvorio sve kapije. No pred kapijom onog sutra nemoćno je zastao i ustuknuo, ne usuđujući se da je otvori ili pak zakuca na njih. To je zato što je budućnost Božija kapija, a Bog nikoga u svijet svojih tajni ne uvodi.
O, ti utvaro obavijena velom tajne, možeš li bar za tren skinuti taj pokrov sa lica svoga kako bismo ga imalo vidjeli? Priđi nam bliže, možda ćemo nešto razbrati kroz taj veo koji nas dijeli. Mi smo svoja srca potrošili čeznući zbog tebe, naš razum se pomutio zbog žudnje za tobom.
O sutra! Puni smo nadanja, velikih i malih, i puni želja, dobrih i loših. Zato nam kaži nešto o njima. Kako ti gledaš na njih? Šta si s njima učinio? Jesi li bio dobar prema njima ili si ih prezreo i nisi ih ni pogledao?
Ipak, ne. Čuvaj tajnu svoju, zadrži veo na licu svome. Ne kaži nam ama baš ništa o našim nadanjima i željama kako nam dušu i volju ne bi preplašio. Jer nadanja nas održavaju u životu, iako mogu biti uzaludna. Želje nas čine sretnima, iako mogu biti lažne i varljive.
Život čovjekov sazdan je od same nade
Kad ona zamakne i život sav utihne.

M. L. ‘al-Manfaluti
 
Poslednja izmena od moderatora:
Ja sam gradski čovek koji mrzi grad upravo zato što bez njega ne može, što ne može bez nečega što mu reguliše pravce kretanja i na tim pravcima obezbedjuje minimalnu gradjansku sigurnost, ako ni u čemu ozbiljnijem, bar pri prelasku preko ulice.

Ja sam gradski čovek jer sam po prirodi gradjanin, odviknut od animalne grabeži za pojilo, priviknut u medjuvremenu – što da se šminkamo – na neke druge, verovatno mnogo nedostojnije grabeži prosvećene zajednice.

Svi su moji gradovi, svi gradovi u kojima sam živeo, pa i oni kroz koje sam samo prolazio, koje sam tek dodirnuo, uvek sa mnom, poredjani vertikalno u geološkim slojevima moje biografije, kao uzastopne Troje na Hisarliku. (…)

Uvek sam sve te gradove osećao, kako kad, razume se, kao Lavirinte, ali Lavirinte kroz koje treba proći, zapamtivši put natrag, kao Hijeroglife koje valja razrešiti, upamtivši rešenje, ako ga ima.

A i kao Vavilonske kule čije pometene jezike treba značenju vratiti i razumeti, kao Kante za smeće koje valja ponovo pretresti, jer čuvaju neoprezno odbačene dragocenosti našeg humaniteta, kao Tamnicu na koju se treba navići, kao Pustinju koju valja nastaniti, kao Klopku iz koje se treba spasti, kao Mravinjak u kojem se moramo snaći, kao Gubilište koje treba od krvi oprati i Groblje što ga treba s poštovanjem o zadušnicama obilaziti. …

Pekic..Vreme reci
 
Danas smo oboje pijani, prvi put smo se sreli. Nasli smo se u mojoj sobi. Razmisljao sam o ljubavi i cudio se. Skinula se gola, imale je lepo telo. Spavao sam sa zenama, ali ova je zaista lepa. Pitao sam se, cime sam to zasluzio, zar niko nije zasluzni. Tog trenutka u mojim mislima se probudila pesma o ljubavi. Uzivali smo u telima i prodiranjma. Ponavljali smo se mnogo puta, rekla je da je to jako zgodno. Ja sam se cudio zasto se zene od toga onda toliko brane. Jebi se, to je zdravo za zivce, tu recenicu stalno sam ponavljo i stao se uozbiljivati.
 
- Tama, koja je nadolazila sa Sredozemnog mora, prekrila je grad koji je prokurator mrzeo. Iščezli su viseći mostovi koji su spajali hram i strašnu Antonijevu kulu... Nestao je Jerušalem, veliki grad, kao da ga nikad nije ni bilo na svetu... Pa, idite bestraga i vi i vaša nagorela sveska i sasušena ruža! Sedite ovde na klupi sami i preklinjete ga da vas oslobodi, da vam dopusti da udišete vazduh, da nestane iz vašeg sećanja!
Prebledelog lica, Margarita se vrati na klupu. riđi ju je gledao žmirkajući.
- Ništa ne razumem - tiho reče Margarita Nikolajevna. - .......
- Kakva gnjavaža... - progunđa riđi i progovori glasnije: - Oprostite, ali rekao sam vam da nisam ni iz kakve ustanove. Sedite, molim vas.
Margarita se bez reči povinovala, ali ipak, sedajući, upita još jednom:
- Ko ste vi?
- Pa dobro, zovem se Azazelo, ali to vam svejedno ništa ne govori.
- A da li biste mi rekli kako ste saznali za listove i moje misli?
- Neću da kažem - hladno odgovori Azazelo.
- Ali vi nešto znate o njemu? - molećivo šapnu Margarita.
- No, recimo da znam.
- Preklinjem, recite samo jedno.... da li je živ? ... Ne mučite me!
- No, živ je, živ - nerado se odazva Azazelo.
- Bože! ...
- Molim vas, bez uzbuđenja i uzvikivanja - namršteno reče Azazelo.
- Oprostite, oprostite - mrmljala je sada pokorno Margarita - naravno, naljutila sam se na vas. Ali, složićete se, kad neko na ulivi poziva ženu nekud u goste...Nemam predrasuda, uveravam vas - Margarita se nesvesno nasmešila - ali nikada ne srećem nikakve strance, uopšte nemam volje da se sa njima upoznajem... a osim toga, moj muž... Moja tragedija je u tome što živim sa nekim koga ne volim... ali smatram nedostojnim da mu kvarim život... Od njega ništa osim dobra nisam videla...
Azazelo sasluša ovaj nepovezani govor s očiglednom dosadom i reče grubo:
- Zamolio bih vas da za trenutak ućutite.
Margarita poslušno zaćuta.
- Pozivam vas kod stranca koji je potpuno bezopasan. I neće ni živa duša znati za tu posetu. Eto, za to vam ja jamčim.
- A šta ću ja njemu? - ulagivački upita Margarita.
- To ćete saznati kasnije.
- Razumem... Treba da mu se podam - reče Margarita zamišljeno.
Ovo Azazelo nekako nadmeno proprati sa ''hm'' i odgovori ovako:
- Uveravam vas da nema žene na svetu koja to ne bi poželela - smešak iskrivi Azazelovu njušku - ali, razočaraću vas, toga neće biti.
- Kakav je to stranac!? - smete se Margarita i uzviknu tako glasno da se prolaznici okrenuše prema njoj. - Kakvog ja interesa imam da idem kod njega?
Azazelo se naže prema njoj i značajno šapnu:
- No, interes je veoma veliki... iskoristićete priliku...
- Šta!? - uzviknu Margarita i razrogači oči. - Ako vas dobro razumem, vi aludirate na to da tamo mogu saznati nešto o Njemu?
Azazelo ćutke potvrdi glavom.
- Idem! - silovito uzviknu Margarita i uhvali Azazela za ruku.
....
- ...znam na šta pristajem. Ali pristajem na sve zbog Njega, zato što se ničemu više na ovome svetu i ne nadam....


Mihail Bulgakov - Maestro i Margarita
 
Poslednja izmena od moderatora:
VOJNICKI (Sonji, milujuci je po kosi): Dete moje, kako mi je tesko! Oh,kad bi znala kako mi je tesko!
SONJA: Sta da radimo, treba ziveti!

Zivecemo ujka Vanja. Prozivecemo dugi, dugi niz dana, dugih veceri. Strpljivo cemo podnositi iskusenja koja nam posalje sudbina; radicemo za druge, i sad i u starosti, bez odmora i spokoja, a kad nam dodje sudnji cas, umrecemo pokorno i tamo, na onom svetu, kazacemo da smo patili, da smo plakali, da nam je zivot bio gorak i Bog ce nas pozaliti; i mi cemo ujko, mili ujko, ugledati drugi zivot... radostan, divan, uzvisen, radovacemo se i nase sadasnje muke gledacemo ganuti, sa osmehom - i odmoricemo se. Ja verujem, ujko, verujem vatreno,strasno...(Klekne pred njim i nasloni mu glavu na ruke;umornim glasom.) Odmoricemo se!
Teljegin tiho svira na gitari.
Odmoricemo se! Cucemo andjele, videcemo nebo osuto dijamantima, videcemo kako sveukupno zemaljsko zlo, sve nase patnje nestaju u milosrdju sto prozima ceo svet... i bice nam zivot miran,nezan, sladak kao milovanje. Ja verujem, verujem...(Brise mu maramicom suze.) Jadni, jadni ujka Vanja, ti places...(Kroz suze) Ti nisi znao za radost u zivotu, ali pricekaj, ujka vanja,strpi se, odmoricemo se...Odmoricemo se...(Grli ga) Odmoricemo se!

Teljegin tiho svira; Marija Vasiljevna nesto zapisuje na margini brosure; Marina plete carapu.

SONJA: Odmoricemo se!

''Ujka Vanja'', Cehov
 
Rabin Harold Kushner gledao je djecu koja su na obali zidala kulu iz pijeska.
Kada su završili zamišljenu kulu za koju su potrošili puno vremena i strpljenja, došao je val i u trenu je izravnao sa zemljom.
Rabin je očekivao suze i bijes.
Međutim, djeca su sjela, primila se za ruke i počela se smijati.
Malo zatim, započela su graditi novu kulu.
Nasmiješio se i rekao:

"Spoznao sam da su me naučila veoma važnu lekciju. Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije,
stvorene su u pijesku. Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Prije ili kasnije doći će val i odnijeti ono što smo sagradili sa tolikim trudom.
Kada se to dogodi moći će se smijati samo oni koji će se imati s kime držati za ruke."
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top